Nebojša Devetak, književnik (1955. - 2017.)
BOŽE, ČIME LI ĆU SAD DA DOVRŠIM OVU PESMU
Novembar 2017
Ako su banijski pisci Milan Nožinić, Đorđe Đurić, Dragan Božić iznijeli u djelima nebrojene strahote koje je ustaška vojska počinila nad srpskim narodom Banije, Devetak je od onih pisaca sa Banije koji je veoma obuhvatno, umjetnički zrelo opisao mnogo toga od onoga što se događalo u ovom posljednjem, građanskom ratu u Hrvatskoj
Negdje u po bijela dana, 25. oktobra, bila je srijeda, zove me prijatelj, dragi moj zemljak, rođen u Velikoj Gradusi, pjesnik Nikola Vujčić, a on je na Sajmu knjiga, ovdje, u Beogradu… zove i prigušenim glasom kratko saopštava: Miloše, umro je Nebojša Devetak.
Slijede – nevjerica, ćutnja, pa takođe kratka i, kad je vijest o nečijoj smrti u pitanju, dosadna i davno istrošena pitanja: kako? kada? gdje? od čega…
S tek navršene 62 godine umro je Nebojša Devetak. Pjesnik, prozaista, antologičar, književni kritičar, novinar, urednik, kulturni radnik… Umro je još jedan veliki dio nekad plodne naše književne Banije.
Nikolini odgovori sad su već prošlost. Ali se meni svakim novim danom počelo odmotavati klupko sjećanja na one predjele života u kojima sam upoznao jedanaest godina od sebe mlađeg Nebojšu. Mršavog, izraslog momka, momka s blagim, stidljivim osmjehom iz koga se širila dobrota, neka zagonetna tihost i, kasnije ću se uvjeriti, samo prividno smiren duh.
U otadžbini poezije Nebojše Devetaka i svega drugog što mu je oknjiženo, živim od dana kad smo se sreli u njegovim ranim stihovima. U stvari, možda i od dana čitanja i ova dva stiha iz pjesme Nikud nećeš poći a iz Presudne žeđi, prve Nebojšine zbirke pjesama (Jedinstvo, Sisak, 1980):
Ostani tu u crnom odijelu
I pred kućom čekaj.
To crno odijelo pred kućom pred kojom se čekalo, a nikad dočekalo, postaće metafora sudbine vodilje kroz prognaničko, od nemila do nedraga, putešestvije Nebojšino. Tim nemilim i nedragim bogato je sve njegovo što je pisanjem stvorio. Ono će postati simbolom sudbine i njegove i simbolom sudbine naroda srpskog, banijskog, kome je pripadao. Naroda uvučenog u crno odijelo i vremena i prostora u kojima se živjelo i radilo, sve nadajući se da valjda… neće…
Ali, da krenem ispočetka. Od bliske daljine pejzaža naših pitomih brda što se kao uslikana spajaju u zaista takvu daljinu zajedničkog nam zavičaja. Pažljivo od Tvorca razastrtog: od Male i Velike Graduse do Komogovine. I s njima u njemu, tom uslikanom pejzažu – ni tri, četiri oka slutnje od njih dviju pa do ove treće. Velim slutnje, jer su i ove dvije i ova treća u udolinama, iza brda, pa se i ne vide.
Oktobra 1955. godine čuvam, kao jedanaestogodišnji dječarac, stoku po nekadašnjim svojim, komogovljanskim brdima. I sa njih gledam blage sjeverne i sjeveroistočne strane, na drugoj strani udoline, iznad državne ceste Petrinja-Kostajnica i potočića Brijebovine. Gledam blage jesenje i Miholjskim ljetom osunčane strane što se uzdižu prema vrhu vijenca prošaranog šumarcima, njivama, ledinama, iza kojih se mojim sanjarenjima množe slike izrasle iz čestih spominjanja sela Velike Graduse, Male Graduse, Sjeverovca, Male Paukove, Vukoševca… Iza koga, tog vijenca naime, s graduščanskog vazdušnog pravca, a kažu – iz Sjeverovca, dopire ravnomjerno udaranje vatrenog mlina meni tada nepoznatih Mirilovića. Gledam tu i nebom i zemljom obojenu daljinu koja mi je u mislima mnogo bliža, ta bliska daljina u stvari, od one u koju gledam. Malko kasnije pješice ću, sa ocem, stazama tih strana i preko tog vijenca prijeći i obići i Veliku i Malu Gradusu. Obići rođake – ne sjećam se koje. A onda me život kasniji, mnogo kasniji, više puta dovodio u Graduse i provodio kroz njih.
I te se, 1955. godine, 21. oktobra, u Maloj Gradusi rodio Nebojša Devetak.
O čemu tada, naravno, pojma nisam imao. I to samo naoko nema mnogo veze sa ovim što pričam. Ali u stvarnosti ima: ta bliska daljina vezala nas je u duge godine prijateljstva onim što je preko brda spajalo naša sela – Komogovinu i obje Graduse.
A onda je život samo odjednom otišao i sa tih naših brda.
Zatim sam i sam otišao sirotinjskim stazama svog života. U kome mi se posrećilo da sam upoznao mnoge drage Graduščane. Među kojima je posebno mjesto pripadalo i pripada mojim prijateljima pjesnicima (neki od njih su i prozaisti, antologičari, stvaraoci za djecu, književni kritičari, novinari, urednici, prosvjetni i kulturni radnici): pokojnom Miloradu Vergašu, kao najstarijem, i, eto, sada pokojnom Nebojši Devetaku, te, hvala Bogu, živima – starijem Milošu Bajiću i od Nebojše godinu dana mlađem Nikoli Vujčiću, rođenima u Velikoj Gradusi. A tu se, u Maloj Gradusi, rodio i poznati srpski pjesnik za djecu Slobodan Stanišić, čiji su roditelji bili poslije Drugog rata i učitelji u Gradusi. Bili i nedugo nakon toga otišli.
Eto, Graduse pjesnika. Najpjesničkija sela Banije.
Ne, ne sjećam se nešto pouzdano Nebojšine saradnje u Kuriru, sisačkom listu za djecu, gdje je objavio prvu pjesmu. Iako sam u uređivanju Kurira prisutan gotovo od samog početka njegovog izlaženja, 1968. godine.
A onda, došavši u sisačku Željezaru, u maju 1969. godine, radim na poslovima kulture, a zatim i informisanja. U Centru za metalce (njegov tehnički smjer završio je i Nebojša), srednjoj školi koja se nalazila blizu Željezare, radila je Literarna grupa. Pa me zovu. Odlazim, govorim, čitam svoje napisano i slušam ono što oni pišu.
I tu me od prve osvoje stihovi đaka koji se zvao Nebojša Devetak. Rodom iz Male Graduse. (Baš sam mu se obradovao. Jer do pojave mog brata od strica Dragana, ne računajući Milana Nožinića iz Jošavice, koga sam tu rijetko kad viđao, geografski bližih od Bajića, koji se poslije Pedagoške akademije pa sve do 1991. izgubio u prosvjeti, zatim Vujčića, koji se širio svojim talentom po Kuriru i drugim dječjim listovima i časopisima, i Devetaka, nisam imao.) Uzimao sam Nebojšine pjesme, nosio ih kući i s radošću čitao. Ponešto od toga, i ne samo njegovog, štampali smo i u Vjesniku Željezare.
A iz Nebojšinih stihova, punih zdravog, izvornog banijskog jezika, otvarale su mi se nove, svježe, drugačije slike Banije.
Doktor Stanko Korać, književni istoričar, proučavalac i tumač onoga što je od srpske književnosti u Hrvatskoj i na Baniji stvarano i što se stvara, urednik u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“ u Zagrebu, napisaće u svojoj knjizi Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj („Prosvjeta“, Zagreb, 1987), u tekstu o Nebojši Devetaku, između ostalog: … U zbirci I druge bolesti najkonkretniji je i najbolji ciklus “Banija”, koji ima osam pjesama… Baniju pjesnik osjeća prisno, kao nešto svoje… U zbirci Presudna žeđ opet vidimo Baniju u jednostavnoj i uspjeloj pjesmi Moja braća, koju dr Korać i objavljuje uz tekst. A ta je pjesma i meni jedna od najljepših Nebojšinih pjesama iz tog mladog stvaralačkog doba:
moja braća
noću
kroz usnulo selo
pronose zapaljene zvijezde
kad im se hoće
do besvjesti piju
rumenu krv mjesečine…
I neki turobni detalji života, neko drugačije viđenje života takođe su mi se otvarali iz tih ranih Nebojšinih stihova. Vjerovatno i ono iz ona dva stiha na početku ovog slova. Kakvi ne bi trebalo da su tada, ti turobni detalji, bili svojstveni tako mladom čovjeku. Ali… predosjećaj, osjećaj… neka unutrašnja muka u mladom ljudskom biću… ko će ga znati – šta i kako…
Od tih sada davnih dana živim, velim, u otadžbini Nebojšine poezije: u više od 10 knjiga pjesama (dvije su izbori), od kojih se, pored visokih poetskih dosega, svojom istorijskom, duhovnom i kulturnom vrijednošću ističe Omča za voštanicu (Kaligraf, Vrbas, 2009), kao i meni posebno drage zbirke – već spomenuta Presudna žeđ i Kao kad sneg krvari (SKD „Prosvjeta“ Zagreb, 2002), kao i u svemu drugom što je pisao i objavio: knjizi proznih zapisa o ratu u Hrvatskoj pod naslovom Razgrtanje pepela (Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Zagreb, 1998);
Antologiji srpskog pjesništva u Hrvatskoj dvadesetog vijeka (isti izdavač, 2002), izuzetno vrijedan kulturni poduhvat, u kojoj smo se, bogato zastupljeni, našli i mi koji smo rođeni, živjeli ili radili na Baniji (ovdje ih nabrajam po godinama rođenja, kao što su i u knjizi): LJubomir Micić, Branko Ve Poljanski, Jovanka Hrvaćanin, Dušan Jerković, Jelena Buinac, Mićo Jelić Grnović, Miloš Kordić, Nikola Korica, Dragan Kordić, Milan Mirić, Miloš Bajić, Milan Pađen, Anđelko Anušić, Boris Vrga, Nikola Vujčić i LJuban Klobučar; zborniku pjesama o seobama, izgnanstvu i izbjeglištvu pod naslovom Drumovi su naša otadžbina (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2006); zborniku najboljih pjesama Festivala jugoslovenske poezije mladih u Vrbasu od 1968. do 2008. pod naslovom Znam da nas ima (2008).
Nosio sam jedan od njegovih rukopisa (mislim da su to bili Nepoželjni gosti, objavljen 1984) i dr Stanku Koraću. Pročitavši ih, Stanko, koji je rijetko koga govorenjem hvalio, reče mi da je to drugačije, novo, bistro… I da se radi o talentovanom mladom pjesniku. Sa čime sam se, pun radosti, složio. I Stanko mi reče da rukopis ide. A u pomenutoj knjizi Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj, vraćam se ponovo njoj, dr Korać napisa povodom Nebojše, ishvalivši mu najprije ciklus Banija, između ostalog, i ovo: … Pjesmom Jefimija obraća se slavnoj Jefimiji zato što vjeruje da ona umije da napiše ono što je u njegovom srcu. To bismo mogli označiti kao istorijsku i psihološku identifikaciju. Istorijska Jefimija i srce današnjeg čovjeka nose istu ideju, i misao, i patnju. Zato je moguć kontinuitet u jednom narodu i na osnovu toga svaki narod postoji kao istorijska, moralna i psihološka cjelina.
Nebojša i ja smo živjeli i radili u Sisku – on u Rafineriji, ja u Željezari.
Kad je već slutilo na zlo, u jesen 1990. godine, Dragan Božić, trinaest godina od mene stariji sisački književnik, izuzetan prozni pisac (inače se u književnosti javio zbirkom pjesama Zarobljenik bez broja, izdanje Matice srpske, u biblioteci Prva zbirka, 1960), dakle Dragan, Nebojša i ja, na poziv dr Koraća, čitamo nešto od onoga što pišemo u Biblioteci Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, u Zagrebu. I pričamo… A u sebi se raščivijamo: možda neće… hoće… neće… Nebo je tmurno…
U vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj Nebojša je otišao svojim putem u progonstvo, a ja svojim. I nekoliko smo se puta uspjeli sresti.
Poslije rata nalazimo se, viđamo, čujemo. NJegovo putešestvije po Vojvodini pratim. Dolazim mu u Vrbas, u Narodnu biblioteku “Danilo Kiš”, u kojoj je radio. On lijepo govori o meni… Zatim poeziju čitamo u Zagrebu (sa Nikolom Vujčićem i Branimirom Kršićem, izuzetno talentovanim mladim pjesnikom, čija je majka iz Donje Bačuge, sa Banije) i Novom Sadu (sa više pjesnika, na promociji antologije izbjegličke poezije Prognani Orfeji Nenada Grujičića, pjesnika, antologičara, književnog kritičara… iz Novog Sada). Nebojša i prije toga lijepo piše u novosadskom Dnevniku o mojoj zbirci pjesama Tiho pristajanje (2004). A posvetio mi je nekoliko pjesama.
I ovdje samo da dodam još nešto: prof. dr Miljko Šindić, profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, sačini 2003. godine Izbor iz savremene srpske poezije i proze Republike Srpske, u izdanju banjalučkog Glasa srpskog (urednik: Anđelko Anušić), i u njega, među pjesnike, uvrsti po nekoliko Nebojšinih i mojih pjesama. Bila je to knjiga namijenjena đacima devetog razreda osnovne škole u Republici Srpskoj. A onda pjesnik Zoran Kostić, tada, čini mi se i predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske, dignu glas protiv Nebojšinog i mog prisustva u toj knjizi, okomi se na profesora Šindića… I nas dvojica smo se iznenadili uvrštavanjem… A profesor je imao u vidu Unu, isti narod, jezik… I onda su nas izbacili. Kasnije smo se Nebojša i ja čuli – nismo tugovali. Samo nam je bilo žao profesora Šindića.
Ako su banijski pisci Milan Nožinić, Đorđe Đurić, Dragan Božić… iznijeli u svojim djelima nebrojene strahote koje je ustaška vojska, ta krvoločna vojska Nezavisne Države Hrvatske počinila nad srpskim narodom Banije (i ne, naravno, samo Banije), Devetak je od onih pisaca sa Banije koji je veoma obuhvatno, umjetnički zrelo opisao mnogo toga od onoga što se događalo u ovom posljednjem, građanskom ratu u Hrvatskoj. Ali je ispisao i dokumentovane stranice svojih razočarenja, zabluda i svega ostalog što se njegovom narodu i njemu dešavalo tih godina. I nakon tih godina.
Pišući o Nebojši Devetaku, prof. dr Dušan Ivanić, redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, književni istoričar, u svojoj knjizi Književnost Srpske Krajine (DP Bigz – Izdavačko preduzeće i Čigoja, Beograd, 1998), na jednom mjestu, između ostalog, veli: … U ovoj generaciji (misli se na generaciju stasavalu u Hrvatskoj krajem 70-ih – nap. M. K.) prvi je oblikovao svoj pjesnički lik NEBOJŠA DEVETAK … Do raspada Jugoslavije živi u Sisku, pa u Petrinji, danas je negdje u Srbiji… A onda je sudbina htjela da Nebojša, sa svojom tadašnjom suprugom Javorkom i sinom Aleksandrom, pozove u Kisač (mjesto smješteno nešto sjevernije od Novog Sada, gdje su se, vođeni usudom prognaništva, skućili) i ugosti, 13. maja 2003. godine, profesora Ivanića, Nikolu Vujčića, zatim Đuru Đukića, rođenog u Donjoj Bačugi, nekadašnjeg dopisnika Politike iz Siska, a tada (i sada) iz Zrenjanina, i njegovu suprugu Nadu, te Stojana Novakovića, dopisnika Srne (ako se ne varam) i mene…
I to za Nebojšu Dušanovo negdje u Srbiji nastavilo se u Vrbasu, gdje je Nebojša radio u Narodnoj biblioteci “Danilo Kiš”. Najprije kao operativni urednik, a zatim je do smrti bio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, umetnost i kulturu Trag.
I u Vrbasu je preminuo.
A u Kisaču je, 27. oktobra (bio je petak, dan kad je Nebojša obično posjećivao Sajam knjiga u Beogradu, gdje smo ga tog dana uvijek s nestrpljenjem čekali), u prisustvu svojih najrođenijih i brojnih prijatelja i poznanika, sahranjen. Uz oproštajne riječi svoga Graduščanina, pjesnika Miloša Bajića, i dugogodišnjeg prijatelja iz Vrbasa, pjesnika Blagoja Bakovića. I tako je Nebojša ispraćen u svoju slobodu i pravdu, u svoj vječni mir. A pjesmu Putešestvije slike Svetog Save Nebojša završava stihovima:
Tek u Kisaču, kužnog mulja sprudu
Napravismo ram dostojan ti kobi
Što nas sjedini u istom usudu
U patnji strašnoj, u vječnoj seobi.
Nebojša Devetak zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i zbornicima srpske književnosti. Dobitnik je nagrade na Borskim susretima balkanskih književnika, Zlatne strune Smederevske pesničke jeseni, nagrade Pečat varoši sremskokarlovačke, kao i nagrada Braća Micić, Milan Rakić i Zmajeve nagrade.
O književnom stvaralaštvu Nebojše Devetaka pisali su književni kritičari, istoričari književnosti, između ostalih, i: već pomenuti Stanko Korać i Dušan Ivanić, zatim Anđelko Anušić, Đorđe Brujić, Čedomir Višnjić, Boris Vrga, Slavica Garonja Radovanac, Slavko Gordić, Nenad Grujičić, Divna Zečević, Dragica S. Ivanović, Zdravko Krstanović, Zoran M. Mandić, Dragan Stanić (Ivan Negrišorac), Mihajlo Pantić, Dušica Potić, Dragan Hadži Todorović, Luka Šekara, Miljko Šindić, Florika Štefan…
Za mog sedamdesetrogodišnjeg života, na onaj svijet preselili su se brojni književnici Banije koje sam poznavao, dobro poznavao i poštovao, sa nekima i dugi niz godina prijateljevao, rastao i radio: Dragan Božić, Jelena Buinac, Milorad Vergaš, Jovan Vranešević, Petar Vukmirović, Milorad Gojsović, Dušan Duško Dabić, Đorđe Đurić, Dragan Kordić, Đorđe Korica, Bogdan Boba Maričić, Milan Mirić, Milan Nožinić, Miljenko Pezelj, Duško Roksandić, Josip Sever, Predrag Sireta, Jovanka Hrvaćanin…
I sada im se, ovog oktobra, pridružio i Nebojša Devetak. Pjesnik bogatog, izvornog i, ponavljam, zdravog srpskog banijskog jezika, kome sam se u svemu što bih pročitao i nanovo čitao uvijek radovao.
Ovo slovo završavam posljednjim stihom pjesme Oktobar u sobi (kakva oktobarska simbolika! kakav krug!), iz Nebojšine zbirke Kao kad sneg krvari:
Bože, čime li ću sad da dovršim ovu pesmu
Mogao je pjesnik da stavi ovdje i upitnik. Ali nije – pjesma je bez interpunkcije. Ostavljena tako da i bez upitnika pita…