Časopis Prosvjeta

Maršale, srećan ti 124. rođendan, sa željom da nas još dugo, dugo vodiš!

DRAGI NAŠ DRUŽE TITO!

PIŠE: Željko Kresojević

Juni 2016

Valjda Mišo “Kiki-riki” nije dobro poravnao stazu u parku sa svježe naveženim pijeskom, što je bio razlog da jedna od pratilja padne i podere nove bijele štrample. Al’ brzo se podiže i nastavlja trčati. Zaustavljaju se pred svečanom binom. Nastavnice Milica i Draga, koje je lako uočiti u špaliru jer imaju punđe kao u Titine Jovanke, gledaju sa zebnjom u svoje đake. Kad se debeljuškasti dočepao zraka, otpoče već poznato: „Dragi naš druže Tito…“

Prolazim tu neki dan malom poprečnom ulicom. Zastanem malo. Osjeti se da jorgovan miriše. Vrijeme mu je sada, u maju. Gledam mu lijepe plavo ljubičaste cvjetove. U Vojniću je skoro svaka kuća imala takav u bašti. Možda u bijeloj varijanti. Uz nju i ono bijelo cvijeće kao lopte, ne znam mu pravo ime nikad, ali mi se čini da su ih zvali “bijele grude”. U ćoškovima se obično još sadila plava perunika. Neki su sadili i po koji drugi cvijet, al’ ova tri su bili pod obavezno. Kad je štafeta prolazila, nosilo se to cvijeće na njen doček, odnosno ispraćaj. Koračam dalje… nižu se slike……

Danas dolazi štafeta u Vojnić. Mati traži u starom ormaru pionirsku robu. Raspiruje žar u vrućoj pegli i ide peglati moju svečanu bijelu košulju. Ćaća je pred špiglom, brije se. Sapuna po licu.

Dok oblačim košulju gledam kroz prozor kako cestom promiču djeca iz Kupljenske, Miholjske, Johova… na okićenim biciklima, punim bukovog granja, državnih i partijskih zastavica. Ima tu onih jakih muških bicikala ili kako bi Mićani rekli “kotača” subotičkog “Partizana”, slovenskog “Roga” i po koja specijalka, obično stranjske proizvodnje. Svaki ima velkačko svjetlo, koje na gornjoj strani ima plastični prekidač “ablend”. To služi da ne bi slučajno zaslijepili nekog ko im dolazi u susret. Sa Gojkom milicajcem se nije za zajebavati. Svjetlo mora svako imati, al’ zato niko nema štitnika za lanac. Mjesto toga drvena štipaljka je svima na desnoj nogavici, a cure malo “raširenije” gataju, da im rđav lanac ne bi uvatio nove bijele sokline. Najšareniji biciklo je “ludoga” Bože koji gata lagano uz kraj ceste. Uvijek je on nakićen svojim značkama kao ruski veterani kad idu na proslavu Staljingradske bitke, uz neizbježne sunčane naočale sa narančastim okvirom, kupljene na kakvom zboru.

 

Mati veže čvor na marami, umijeće koje ja nikad nisam uspio savladati, baš kao ni pertle. Često mi ih je kad krenem iz škole kući, znala zavezati moja učiteljica Katica Blagov’ćeva. Meće mi plavu kapu, malo je krivi u stranu. Ja sam među prvom generacijom koja je počela nositi plave kape, dok su starije generacije pionira nosile bijele kape, “troroge”. Ćaća je u završnoj fazi sređivanja. Nema više kao prije utrljavanja šljivovice u lice poslije brijanja. Ne maže se ni kupovnim “Pitralonom”. Vrag zna gdje je nabavio parfem “Old Spice” (otrov za pice). Okreće glavu na jednu pa na drugu stranu. Šprica dugi mlaz pumpicom, žmireći da mu mirisna vodica ne uđe u oči. Traži od matere male škarice što ih ona drži u kutijici oblijepljenoj školjkama i morskim pužićima, kojih već skoro pola nedostaje. Na poklopcu kutije sa razglednice sa natpisom “Pozdrav iz Crikvenice”, ili kako bi mi rekli, Crkven’ce. Moja Dan’ca je koristi kad krpi naše gaće, čarape, maje ili što drugo. Bracan se ogleda dugo u špiglo, i štuca dlake što mu vire iz nosa. Još jedan pogled na ogledalo, nježno desnom rukom gladi svoju “kokoticu”, i veže sebi kravatu. Na kraju stavlja “pozlaćene” mandžete na rukave košulje, i oblači kaput od plavog kangara. Znam već tu sto puta ispričanu priču o tom plavom odijelu. Ostao je u vojsci kao profesionalac, još godinu dana na Đerdapu pod ugovorom. Od te love kupio je našu najbolju “luku” kraj mosta, to čuveno plavo odijelo i nekve cipele sa nazubljenim bijelim đonom za kojima su se svi okretali. Hlače odijela imale su lijepe duple “faltice” i “mandžetu” na nogavicama. Ja ću ih se sjetiti i sa zadovoljstvom nositi, kad su se ponovo vratile u modu krajem sedamdesetih godina. Mati mi u džep gura rupčić da se imam čime obrisati ako zabalavim.

 

Sjetio sam se da nemam na sebi “Zvezdine” značke koju mi je poklonio Bato Dević, stričev dobar prijatelj iz Ekonomske škole. Bez nje nikuda. Svi tražimo značku. Naravno da babu treba pitati, jer ona iza mene uvijek spremi što ja izgubim ili zaboravim. Vadi je iz donje ladice zelenog ofucanog kredenca, na kom su već popucale keramičke ručkice. Bila je ispod njenog crkvenog kalendarića, pa je zato nismo mogli ni vidjeti. Ponosno je nosim, kao stari Duda i ostali spomeničari svoje spomenice.

Mati mi daje da ponesem sa sobom buket jorgovana, bijelih okruglih cvjetova i plave perunike, da imam što bacati po štafeti. Ćaća pogledava na stari veker što stoji naslonjen na ćošku kredenca, uz limene kutijice gdje baba drži „Divku“, cukar i svoje sitnice. Boji se da opet ne bi kasnio na posao u općini i da se ne mora raspravljati sa Milanom Rakinićem, svojim omiljenim šefom. Dok idemo prema autu, đed Ninko pita ćaću zna li gdje su kovačka kliješta. Đed ih nađe u “vignju” i ponese skupa sa dugačakim kocom, da može odići volovska kola Ljube “Tamburašice” i popraviti rasklimani točak. Njeni mladi volići strpljivo čekaju opravak,  čupkajući travu po obali uz cestu. Ulazimo u plavog “Fiata1100R”. Ćaća povlači “ćok”, pa ga naglo vraća. Mašina kreše kao mina, tek su joj dvije godine. Na primjeru odmah učiš. Auto se mora zagrijati. Za to vrijeme moj Bracan još jednom kontroliše “kokoticu” u retrovizoru. Auto prelazi preko izlokanih rupa dok prolazimo pokraj Bukvinih kuća. Asfalt došao samo do bolnice. Tako do bolnice dođe vodovod, poslije i kanalizacija. Do nas u Bukvinom gaju, kako od milja Vojnićarci zovu moj “kvart”, ovo zadnje ne dođe nikad.

 

U Vojniću već ima dosta svijeta. “Križ”se polako puni. Sa zvučnika na banderama udaraju partizanske pjesme i koračnice od rane zore. Bukovim lišćem, zastavicama i naravno Titovim slikama okićeni su prozori. “Narodna” milicija je već zauzela položaj, znači baš ona stara garda, ne ova priučena ili kasnije školovana. Milicajci Kosić i Smrzlić, nerazdvojni su u patroli. Slatko sam se lani nasmijao, kad sam na našem groblju Crkvište vidio da su im grobovi jedan do drugog. Znači, i mrtvi zajedno. Boromisa Nikola, ili kako ga naši najčešće zovu “Burumisa” i Mandarić zaduženi su za “glavni križ”. Stoje na bankini kod pošte. Iz lijepe stare drvene zgrade pošte čuje se kako Božo “Poštar” udara sa teškim poštanskim štambiljom. Njih dva su poznati tandem za uviđaje kod saobraćajnih udesa. Nakon što su se u Donjem Vojniću kod Živkovića sudarila dva auta, što je u to vrijeme bilo ravno sudaru dva aviona, napraviše zapisnik:

– Vojinć, oko podne. Vel’ko đipalo, skoč’lo na malo đipalo. Sve se skandrljalo niz obalu i o’šlo u pičku mater’nu, u Ždedinu đetel’nu. Zapisnik delali Nikola i ja !?!

Nikoli prilazi stari Tukan. Sigurno je riječ o mladim vrganjima koji su tih dana krenuli. Godinama kasnije kad Nikola ode u penziju, prvi će početi biznis sa gljivama. Ćane “Žogar” i Milančić su drugi par. Oni drže na oku prostor oko “Granapa” i Kordunašku ulicu. Blagojevićev i Draganićev sektor odgovornosti je potez od starog hotela do općine. Sav vozni park vojnićke milicije je danas izvučen na cestu. Za “fiću” se podrazumijeva da je na terenu. Ali i “tristać” je na cesti. Plave je boje, a tek će ga kasnije početi šareniti u plavo-bijelo sa natpisima MILICIJA. Vozi ga lično Kliska, brkati načelnik “stanjce milicije” Vojnić. Kad ga vidi neko ko ga ne pozna, preslikani je Staljin. Visok, crnih zasukanih brka, markantne nosine. Uz njega je i budući načelnik Dragosavac Đuro. Treba li reći da je iz Like. Milicajski “tristać” ne ide iz garaže bez velikog razloga. Samo sajmenim danom i ovako u svečarskim prilikama. Načelnik Kliska planira da ga kao najbrže vozilo kojim raspolažu upotrebi kao “presretača” protiv motoriziranih seoskih derana koji su se osilili. Pogotovo sad kad su sa “kolibrića” prešli na “Jawe” i “MZ-ejce”. Milicajska “Jawa” ne može izići na kraj sa njima, a “fiću” nećemo ni spominjati. Na “Jawi” je Gojko Runjajić. Pravo čudo da on nije iz Like, već je iz Dalmacije, doduše podalje od mora prema Kninu. Lagano je vozi kroz Knežević Kosu u pravcu Karlovca. Motor je svijetlozelenkaste boje, ne razlikuje se puno od civilnih. Ima jedino plavu milicajsku tablicu. Na governalu, što bi rekli Mićani, ima ugrađenu “svirenu” i dva plava trepteća svjetla. Obučen je kako dolikuje motoristu u tamnu kožnu jaknu. Kasnije će tek doći one sa natpisima na leđima. Na glavi kapa kao u “Grunfa”, sa obaveznim naočalama. Prilično je netaktičan, ne pozna dobro mentalitet ljudi ovog kraja. Lako se vata bločića sa kaznama. Ne vole ga seoski derani, nikako. Stalno je u okršaju sa njima. Pojavili su se “MZ-ejci” od 350 kubika, kojima on ništa ne može. Moćan motor, karakterističnog oblika, koji ima svjetlo spojeno sa trupom, tako da u zavoju ne baca svjetlost na cestu kojom se vozi. Na kraju ručki su ugrađeni, što bi rekli naši, “žmikavci”. Na “Jarčevom” motoru vise sa strane i ukrasne rese. Moćni dečki, barabe! Poluobrijani, sa dugačkim zulufima, “pokumportima” koji su tih godina bili u modi. Kad “Jarčina” iz Kupljenske zajaši na svoj motor nakon barem politre konjaka u gostioni “Razvod braka” kod “Juce”, pa kad krene uz pratnju Miće “Lazinog” i Duje “Crnog” iz Ledenika, Paje “Đuleginog”, nema toga ko bi ih uhvatio. Čini mi se da bi u zavojima pod Čukurom bili prebrzi i za Rossija, Pedrosu i Marqeusa, a kamoli za Gojka milicajca. Vozeći jedne mračne večeri naletio je “Jarac” na rudu konjskih kola. Tako konje nitko ispregnuo nije, kao on. Skinuo im je od šuba potkove i komote, a kočijaša izbacio iz košića u obližnji šaš. Jednog je konja na mjestu ubio, a drugoga su morali priklati poslije. “Jarac” se teškom mukom probudio za dvije sedmice u šok sobi karlovačke bolnice. Obiđoše ga i njegovi motoristi. Pitaju ga:

– Pobogu “Jarčino” ‘esi li ti vidio konje?

– ‘Esam , al kasno – veli on.

– Mamu im jebem, obadva su konja bila crna kaj noć. Da je barem ‘edan bio bijel il’ makar šaren!?

Osta mu poslije jedna ruka stalno viseći i na njoj obavezna kožna rukavica.

Prolazak milicijske “Jawe” kroz Knežević Kosu od Hrstića vrela prate budne oči Dušana Bastaje. To proljeće se nešto duže zadržao u karlovačkom zatvoru, jer je uz ljubimca Rankovića, spominjao i neka druga poznata imena. Šuma već dobro izlistala, Dušan opet po svome, držeći se svog “Dušanovog zakonika”. Prva i jedina točka glasi:

– Dušane, drž se šume!

Kad je “Jawa” zamakla, krenu i on prema Vojniću. Blizu “Gnjacinog” mlina kroz granje jošića ugleda i milicijskog plavog “tristaća” koji predvodi kolonu vozila, koja će preuzeti štafetu. U Vojniću naveliko teku pripreme za doček štafete. Sve je već uređeno, zastave vijore, muzika tuče sa zvučnika. Neizbježni Tozo kad su razglasi u pitanju, prespaja kablove, uriktava mikrofone:

– Jedan…jedan….jedan…dva…

Odjednom se sa zvučnika oglasi Nikola Karović sa:

– Aj Ćavela, Ćavelaaaaa……

Ne potraja dugo kad opet:

– Druže Tito ljubičice plava……

Čika Ćane Košarić, ginekolog Ostojić, Lošo Bjelivuk “Đaja” i stari Dudalo prekidaju partiju “šnapsa” i lagaško odlaze u park, da i oni vide štafetu.

Stari Duda sa brkovima kao u Vuka Karadžića, popravlja spomenicu na svom kaputiću. Uza njega je i Miloš Hajdin “Lončić”, rođeni ujak moga ćaće, isto spomeničar. Volim kad ga vidim, jer znam da će par bijelih aluminijskih dinara zvoniti danas u mom džepu, pa pravac u “Granap” čiči Jovanu “Vitezu” po rum pločice, a možda ostane i za mali sladoled kod Mile Mustafine.

Već se polako formira i špalir djece i omladine. Priključuju se i stari, čuje se graja. Naša dobra učiteljica Katica raspoređuje nas, traži nam mjesta u špaliru. Mene ‘nako sitnijega gura u prve redove, da vidim i ja nešto.

Milivoj Korać, kažu do tada najbolji igrač lokalnog nogometnog kluba broji novce od karti prodanih na predstavi prethodne večeri i stavlja ih u limenu zelenu kutiju “Tip-top” fleka za gume. Uništen je već uveliko od pića, pa su ga uhljebili u “Narodnom sveučilištu” Vojnić. Sa direktorom Gojkom Velimirovićem zaključava vrata i odlaze prema voćari, jedinom objektu na ovim prostorima koji je izgrađen u kineskom stilu, osim Kineskog paviljona na ”Zagrebačkom velesajmu”. Na ulazu voćare neka žena pregledava jabuke koje je upravo kupila, da joj nije Mile Kartalija slučajno što uvalio. Rekla mu je da izabere bolje, jer su “za bolesnika”. Sa druge strane voćare je brijačnica. Upravo iz brijačke radnje Đuke “Brice”, inače zagriženog “partizanovca” izlazi Marko Novković, svježe izbrijan i podšišan. Obučen u nove “Rifle” i pripijenu tanku rolku. Tad još nije nosio svoje prepoznatljive brkove. Već je okružen svojim mladim igračima, svojim pilićima. Osmjehuju mu dvije polovnjače, koje sjedeći na klupi kraj spomenika, krate vrijeme dok ne počne štafeta. Zove ga Šeki da mu izvadi iz A-bandere sa “križa” još dva “rajslina”, pa da može pričvrstiti plakat za nedeljnu utakmicu “Petrove gore” protiv “Omladinca” iz Draganića, naših starih mušterija.

Masa je već nestrpljiva. Čuje se milicijska sirena u daljini.

Kolona se pojavljuje na Muratovom brijegu. U daljini se bjelasa atomizer sa dimnjakom ganc nove tvornice pločica “Jugokeramika”, kao najvišom građevinom u Vojniću. Onda nije bilo tornja Sv. Antona Padovanskog. Kolonu na milicijskoj “Jawi” predvodi tko bi drugi nego Gojko Runjajić. Kasnije će tu istu “Jawu” preuzeti njegov kolega Sekula. Na njoj će se tako unakaziti, da je po izlasku iz bolnice nakon krpljenja izgledao kao Al Paćino u filmu “Scarface”. Kolonu prati plavi “tristać” sa upaljenom rotirkom. To je žest auto, hoće poći, povozan. Lagašak je za svoju snagu i ima zadnju vuču. Na takvom ću se školovati, upijajući znanje koje ću poslije koristiti, vozajući se sa Jovicom Bukvom. Bježali smo vojnićkoj, karlovačkoj pa i kladuškoj miliciji. U to vrijeme počeli su “tristaći” na Kordunu dobivati styling. Ukrasne ratkape, maglenke, naljepnice….Iza zadnjih točkova vise velike zaštitne gume na kojima piše “rally” sa lančićima koji ih drže čvršće. Obavezna savitljiva antena, u vrištavoj boji i čupavi omotač oko volana. Na zadnjem staklu je naljepljena ona glupa ruka što maše na federu. Na njoj natpis: “Ćao, smiri živce ! “ Sa prednje strane štitnik u boji (sjenilo) protiv sunca. Iza zadnjih sjedala obavezan tigar ili kakav ćeno, što tužno njiše glavom.

 

Odmah iza milicijskog plavog “tristaća “ ide “mečka” crne boje, “krilaš”. Valjda kotarski ili “Jugoturbine” iz Karlovca. Onda ga Pero Grudić još nije vozio. Štafeta se vozila uvijek u najljepšem autu, baš kao i mladenci u svatovima. Iz karlovačkog crnog “mercedesa” kod “Dule” prebačena je u crvenog ljepotana “Ford” Capry, tajnika škole, Mile Paića. Iza njega crna “Volga” naše općine. Za volanom se znoji čika Mile Stokrp. Teško prati nametnuti tempo. Na začelju dahće golublje plavi “Moskvić” od poduzeća što kopa bijelu zemlju. Kolona se primiče Vojniću. Prolaze pokraj buffeta “Soko” vlasnika Paje Petrovića. Gazda, inače stara partizančina, pozdravlja sa svojim stalnim gostima kolonu . Gojko na ravnici kod “Poštenove” kuće pogledava na retrovizor, pa se osvrće preko ramena. Pričekuje sporog “Moskvića” koji koristi nizbrdicu Muratovog brega da uhvati priključak sa ostalima. Kod kuće Brace Slekana Gojko smanjuje gas. Rutinski prebacuje nožicu mjenjača iz četvrte, u treću. Pritišće težište motora zemlji. Ulazi u zavoj “kod Gnjace”, poslije kojeg su mnogi završavali u grabi ili u Baždarevom ribnjaku. Tablica na kojoj piše “Stop milicija” zadjevena u lijevu čizmu iskri u dodiru sa friškim asfaltom, koji je postavljen zbog skorašnje Titove posjete ovim krajevima. Uz zvukove sirena kolona sa štafetom prelazi preko Kekinog mosta i ulazi u Vojnić. Ne mareći puno za to, Mića Cigan naglo izlijeće sa svojim bancekom iz Kordunaške ulice. Sad se ista zove Kralja Petra…..hmhmh Kralja Petra ….Krešimira. Siječe Mića kolonu kao što siječe meterna drva na klaorke. Nasta strka, ali sve je riješeno. Bokica ne propušta priliku da to sve zabilježi svojim “Zenitom”. Omladinci trče sa štafetom prema aulama suda gdje je i svečana pozornica. Sisata omladinka najavljuje predsjednika omladine Vučković Miloša “Vuleta”, koji je oduvijek bio rado slušan govornik. Nisu ga badava na krajiškim skupštinama u toku zadnjeg rata željno iščekivali za govornicom, a tek kad drmne koju. Ni ovoga puta neće proći bez dugih boračkih govorancija.

Evo i štafete radnih organizacija. “Patak”, pouzdani centarhalf lokalnoga nogometnog kluba, nosi onu od mladih metalaca. Trči sa karakteristično skupljenim prstima desne ruke, kao da siječe zrak. U lijevoj mu tokarena štafeta, rad njegovih drugova iz pogona “8. Marta”. Znoji se “Patak” u novoj radnoj plavoj kuti, koja se za te prilike izvlači iz skladišta. Istu takvu čistu kutu ima i Tito kad, tobože, tokari kao stari metalac u svojoj radionici na Brionima. Dan je pomalo sparan, možda do noći i kiša padne. Sa desne strane “Patku” trči punašna drugarica, crvenih obraza. Znoj probija na sve strane. Ispod pazuha na svilenoj bijeloj bluzi za broj manjoj, proviruju znojave dlake. To nije bilo vrijeme izbrijavanja i pravljenje “čiroka” frizura .Tad se cijenila dobra ruta, kako na nozi tako i na pikanu.

Kreću i “male” štafete pionira. Slabo možem čuti tko dolazi. Sa jedne strane mlati sa štapinom i u uvo galami “Njemica” iz Kupljenske, a s druge strane krči nešto u trunjavim zvučnicima. Možem uglavnom razumjeti da očekujemo dolazak štafete područne škole iz Knežević Kose. Nosi je neki tućan. Glava poveća, jednom rukom drži štafetu, a drugom pridržava kapu da ne spadne. Prate ga sa strane dvije pionirke. Bacamo cvijeće po njima. Valjda Mišo “Kiki-riki” nije dobro poravnao stazu u parku sa svježe naveženim pijeskom, što je bio razlog da jedna od pratilja padne i podere nove bijele štrample. Al’ brzo se podiže i nastavlja trčati. Zaustavljaju se pred svečanom binom. Nastavnice Milica i Draga, koje je lako uočiti u špaliru jer imaju punđe kao u Titine Jovanke, gledaju sa zebnjom u svoje đake. Kad se debeljuškasti dočepao zraka, otpoče već poznato:

– Dragi naš druže Tito….

Jedna od pratilja prebire ručicom po plavom šosiću na falte, strepeći da joj drug gdje ne pogreši. Djevojčice gledaju u njega kao u pobjednika etape na “Giro di Italia” pred dobivanje žute majice. Na kraju obavezan pljesak. U pauzama partizanske pjesme.

Kraj je svečanosti, štafeta ponovo uz milicijske sirene napušta naše malo mjesto u pravcu Vrginmosta, gdje će je na Biljegu preuzeti omladinci sa te općine. Šarena masa polako se razilazi. Već pomalo umorni nosači štafeta i njihovi mnogobrojni pratioci, traže osvježenje u slastičarni kod Mustafe. Pije se hladna limunada što limuna vidjela nije. Žlica sladoleda kad ju Mila meće u kornet nikad puna do kraja. Ona uvijek pomalo grepka po posudi sa sladoledom. Uzme punu žlicu, pa dio ispusti nazad. Moraš imati jezik kao mravojed da ga se dočepaš. Burek je priča za sebe. Obično se tepsija isječe na četri dijela, ali kod Mile Mustafine siječe se na šest. Pojedeš jedan burek, zaigra te taman, a ti više nemaš novaca za drugi. Unutra je tanjušno popunjen jabukama ili sirom.

Sretnem poslije ćaću, nešto priča sa Mišom “Kiki-rikijem”, našim rođom. Kad me god sretne zaškilji na ono svoje oko što mu malko bježi pa veli:

– Rođo moj. Kreso’vći smo, njesmo Keke!

Ode moj “Rođo”, Mišo “Kiki-riki” sa svojim japanerom pokupiti naše jorgovane i ostalo cvijeće koje se već spapunjalo, i mrtvo leži na cestici u parku kojom je maloprije prolazila štafeta. Pokraj nas prođe mlada učiteljica što se skoro zaposlila. Ćaća se okrenu za njom i odmjeri je znalačkim okom. Sjedamo u našega “Fiata”. Stari otvara “leptir”, onaj mali trokutasti prozor sa strane, da mu malo puše. Nije onda bilo klime. Krećemo kući. Palim auto-radio, neki stari “Grundigov” model. Iz zvučnika na Radio-Karlovcu u emisiji “Želje i pozdravi” zavija tunjkavi Stjepan Sabljarić, praćen piskavom Katicom Pavletić:

– Svi mi kažu da si kupim “fićuuuuuuu” …..mene srce vuče ka lajtićuuuuuuuuu….