Analiza prošle izdavačke godine u Srbiji

ISTRAJNO I IZDRŽLJIVO

Decembar 2017

Srpsko izdavaštvo je, kao i proteklih godina uostalom, agilno, radoznalo, vitalno i u koraku sa produkcijom u regionu, Evropi i šire. Stiče se utisak da, uz svu ekspanziju već postojećih izdavačkih preduzeća, uvek ima mesta i za nova imena, mlade nade, jer svet književnih dela je neizmerljiv i koliko god da ih se proizvede u toku godine – uvek može više

Reklo bi se da je književno izdavaštvo u Srbiji jedna od retkih grana kulturne industrije koja pokazuje vitalnost i kvalitet, uprkos okolnostima koje joj ne idu baš na ruku. Međutim, istini za volju, ta žilavost izdavaštva potiče od neizbežne samostalnosti i nametnute samoodrživosti, koje su posledica jako slabih državnih ulaganja u ovaj sektor. U situaciji u kojoj državni otkup, putem kojeg se od izdavača otkupljuju knjige za državne biblioteke i čime se izdavačima osigurava koliko-toliko stabilna, ali jednokratna finansijska injekcija, biva upriličen samo jednom godišnje, i to po ponekad upitnim standardima pri izboru knjiga, svima je očigledno da se nemaju nadati prevelikoj pomoći države. Ne samo što se insistira na tome da cene za otkup budu snižene za 40% u odnosu na maloprodajne, već i zbog toga što se priroda izbora izdavačkih projekata koji pod etiketom „kapitalnih“ dobijaju novčanu pomoć od nadležnog ministarstva, čini rigorozno selektivnom. Ako ovlaš uporedimo ovu situaciju i situaciju u komšiliku, Hrvatskoj recimo, vidimo da se država tamo znatno više potrudila da podrži ovu delatnost, a i kulturu generalno (sam odnos budžetskih izdvajanja za kulturu Srbije i Hrvatske jasno govori o prioritetima koji se postavljaju na obe strane, ali ne zalazimo tamo jer bismo otvarali time vrata dodatnom lamentisanju). Dok je u Srbiji PDV na knjige 10%, u Hrvatskoj je 5% i veća je verovatnoća da će se u dogledno vreme odobriti nulta stopa oporezivanja na štampana izdanja, zbog članstva ove države u EU, gde to može postati standard. Osim toga, cena knjiga u Hrvatskoj, koja zna da bude viša i do 200, 300 odsto, u velikoj meri je diktirana državnim izdvajanjima, republičkim i raznim drugim potporama i slično. Ali, opet, ta velikodušnost i jeste dovela do stvaranja jednog ekonomskog bubble-a, za koji mnogi govore da je njegovo pucanje stajalo glave određene izdavače u Hrvatskoj. U Srbiji sa druge strane od toga nema bojazni, jer država se izdavača seti jednom godišnje tokom narečenog otkupa, i putem pomenutih poreskih olakšica, što nije ništa jedinstveno i u našem slučaju možemo reći da je malo i škrto. Kada sve ove podatke imamo na umu, jasno nam je zašto srpski izdavači govore, uz malu dozu veteranskog ponosa, da je branša kojom se oni bave „tržišno orijentisana“, tačnije da od države nije zavisna, već da prilikom planiranja svog poslovanja u punoj meri uvažava tržišnu realnost.

 

Kriva strategija

Međutim, prema rečima srpskog ministra za kulturu Vladana Vukosavljevića, postoji dobra volja da se u obzir uzme razmatranje drugog godišnjeg otkupa knjiga, što je veoma lep gest, ali on ne dolazi bez određenih zahteva koji reflektuju aktuelni ideološki kurs trenutne srpske vlasti. Naime, u najblaže rečeno kontroverznom nacrtu „Strategije razvoja kulture republike Srbije od 2017. do 2027.“, od 30. maja minule godine, možemo videti šta se očekuje od izdavačkog sektora i u kom pravcu će se kretati republičke stimulacije. U prvom redu se pominje očuvanje ćirilice i srpskog jezika, a izdavače bi trebalo da u ovom pravcu motivišu „poreske olakšice izdavačima za ćirilična izdanja“. Odmah ispod ove tačke u odeljku navedenog nacrta pod imenom „Negovanje srpskog jezika i ćirilice“ stoji i ovakav predlog: „Prilikom otkupa knjiga za biblioteke na konkursu Ministarstva kulture i informisanja prednost davati domaćoj književnosti i domaćoj naučnoj i stručnoj knjizi, kao i izdanjima štampanim ćirilicom.“ Ono što je najproblematičnije u ovim strategijama jeste što će mali i srednji izdavači zarad uštede na plaćanju poreza sebe lišiti izlaska na regionalno književno tržište, na kojem sa ćirilicom neće biti konkurentni. Osim toga, u ovome možemo videti mogućnost da neka osrednja monografija štamapana ćirilicom lakše dobije podršku države od neke zaista vredne publikacije koja je imala nesreću da nije štampana odgovarajućim pismom. Dakle, izdavači će, ukoliko ova strategija oživi, biti prinuđeni da vagaju između dve opcije koje ne donose dramatično boljitak, već ih samo teraju da biraju manje od dva zla. U svakom slučaju, ono što ostaje kao sigurna podrška su grantovi za prevođenje koje dodeljuju ministarstva i centri za kulturu raznih evropskih zemalja, fondovi poput Tradukija i podrške prevodilačkim projektima kao što je Creative Europe.

Što se tiče cifara, prema statistikama koje je objavila Narodna biblioteka Srbije, broj objavljenih izdanja u Srbiji svake godine je stabilan, sa blagim povećanjem. Tu možemo videti da više od desetak hiljada koliko je bilo ukupno objavljeno u Srbiji u 2016. godini (podaci za 2017. u trenutku pisanja ovog teksta nisu bili dostupni), više od trećine odlazi na prevedenu i domaću književnost (4486 naslova). Registrovanih domaćih izdavača ima nešto preko četiri stotine, dok je prema podacima iz godine koju smo već naveli, u njoj aktivno bilo svega 171. U produkciji književnosti svakako prednjače Laguna i Vulkan, dva najveća i najkomercijalnija izdavača, koji poseduju i svoje razgranate lance knjižara, te se može reći da ubedljivo dominiraju srpskim književnim tržištem. Broj izdanja koja objave u toku godine iznosi tri do četiri stotine (ponekad i više ako se u obzir uzmu i ponovljena izdanja), što je zaista moćna cifra, pogotovo kada se ima u vidu da oni koji su na listi po broju izdatih naslova odmah iza njih  najčešće statistički upola manji. Verovatnoća velikih cifara je toliko na njihovoj strani, da je poslednja tri puta najcenjenija srpska književna nagrada koju dodeljuje nedeljnik NIN otišla Laguninim autorima. Pa ipak, stiče se utisak da je svet književnosti toliko glomazan i šarenolik, da uprkos apsolutnoj dominaciji velikih igrača, i oni mali, a i novi, mogu da nađu za sebe mesto na izdavačkoj mapi Srbije.

Jedina poteškoća koja postoji u ovoj situaciji nalazi se pred autorima poezije i drame, jer njima je veoma teško da nađu izdavača spremnog da se upusti u (finansijsku) avanturu objavljivanja veoma neprofitabilnih književnih vrsta. Za sada jedini komercijalni izdavači (u smislu da nisu finansirani državnim sredstvima) koji kontinuirano objavljuju poeziju su Kontrast izdavaštvo, Arete, Fabrika knjiga i Lom. Autorima i autorkama koji pišu pripovetke i druge kraće književne vrste podjednako je teško da nađu izdavača, iz razloga što su, za razliku od romana, oni tradicionalno podjednako neprofitabilni književni proizvodi koji neretko ostavljaju izdavača u minusu.

I na kraju, od izdanja iz 2017. koje treba pomenuti po svojoj reprezentativnosti definitivno su obavezna štiva sledeća: dragocen i kapitalan poduhvat Kulturnog centra Novi Sad, koji je u okviru svoje edicije „Kapital“ objavio ove godine prvi tom sabranih dela pesnika Aleksandra Ristovića (Čačak, 1933 – Beograd, 1994), jednog od najznačajnijih posleratnih domaćih pesnika. Ovo uvodno izdanje sadrži njegovih prvih dvanaest zbirki pesama objavljenih u rasponu od 1959. do 1985. godine. Knjigu su priredili Alen Bešić, Marjan Čakarević i Ana Ristović, pesnikova ćerka.

Geopoetika nam je priredila jedno nesvakidašnje književno “izgubljeno blago” – izgubljeni roman oca moderne poezije Volta Vitmena Život i pustolovine DŽeka Engla. Književni stručnjak sa Univerziteta u Hjustonu Zakari Terpin, detektivski prateći tragove Vitmanovog romana objavljivanog u nastavcima za časopis Dispatch sredinom XIX veka, uspeo je 2016. da kompletira ovo prozno delo velikog američkog pesnika. Roman na dikensovski način govori o plemenitosti čoveka koji pokušava da spasi siroče koje korumpirani advokat nastoji da liši nasledstva.

Laguna je ove godine, pored svoje standardne žanrovske produkcije, self-help literature i sličnog, prijatno iznenadila nekim bitnim savremenim klasicima, koji kao da nikad nisu dovoljno u žiži interesovanja književne scene: Berlin Aleksanderplac Alfreda Deblina, Koža Kurcija Malapartea i voluminozni Čovek bez osobina Roberta Muzila.

Pomenuti Arete, novo i perspektivno ime na domaćoj izdavačkoj sceni, nastavlja da sistematično objavljuje autore kao što su Virdžinija Vulf (Između činova, Ka svetioniku, Orlando, Gospođa Dalovej) i Alehandro Hodorovski (Gde ptica peva najlepše, Ples stvarnosti, Mistični kabare).

IPC medija, još jedan mladi izdavač koji se od samog starta pozicionira kao kvalitetan igrač koji obećava, nakon Doručka kod Tifanija, nastavlja da objavljuje Trumana Kapoeta, pa uz malo zadocnjenje koje je ovaj naslov prebacilo iz 2017. u 2018, treba pomenuti i novi prevod Hladnokrvnog (In cold blood), koje decenijama nije bilo prisutno u Srbiji.

Veteran među alternativnim izdavačima Red Bodž predstavio je prošle godine roman prvenac Dragoslave Barzut Papirne disko kugle, nesvakidašnje romaneskno ostvarenje koje tematizuje ženski fudbal u veoma drugačijem svetlu od onog na koje smo navikli kada je u pitanju muški aspekt bavljenja ovim sportom, kao i težak položaj pripadnica LGBT populacije, što opstaje kao tabu tema među domaćim autorima i autorkama.

Dereta, u očekivanoj ulozi snabdevača čitalačke publike kvalitetnim i dragocenim autorima, autorkama i delima ove godine nas je iznenadila Knjigom nespokoja Fernanda Pesoe, veoma bitnim delom za razumevanje poetike i filozofije ovog čudnovatog portuglaskog stvaraoca. Zatim, u jednoj knjizi objedinjene, roman Pedro Paramo i priče Dolina u plamenu meksičkog pisca i fotografa Huana Rulfoa, za čije stvaralaštvo je Markes rekao da je nešto najuznemiravajuće posle Kafke.

Iz svega ovde iznetog možemo zaključiti sledeće: Srpsko izdavaštvo je, kao i proteklih godina uostalom, agilno, radoznalo, vitalno i u koraku sa produkcijom u regionu, Evropi i šire. Stiče se utisak da, uz svu ekspanziju već postojećih izdavačkih preduzeća, uvek ima mesta i za nova imena, mlade nade, jer svet književnih dela je neizmerljiv i koliko god da ih se proizvede u toku godine – uvek može više. Otkrivanje i predstavljanje novih književnih glasova, reizdavanje (modernih) klasika, teorijska literatura i slično – sve je to bilo zastupljeno i ove godine, a za presek anualne produkcije idealno je uzimati Sajam knjiga u Beogradu, te stoga možemo reći da se izdavačka sezona poklapa sa periodom između ovih manifestacija. Naravno, žalopojke na račun toga kako se Sajam pretvorio u vašar bile su prisutne i ove godine, uz utisak da je kulturna elita ovaj put bila kudikamo grlatija u svojim kritikama.