Časopis Prosvjeta

Dosje Pakračka Poljana (1)

KRONIKA JEDNOG STRADANJA

PIŠE: Paulina Arbutina

Decembar 2015

Pakračka Poljana jedan je od brojnih toponima ljudskog stradanja nepoželjnih Srba i nepodobnih Hrvata koji se nisu uklapali u tada stvorene ekstremne predodžbe o hrvatskom domoljublju, a sudski slučaj Pakračke Poljane prerastao je u sinonim za neučinkovitost hrvatskog sudstva koje egzistira do danas

„Na mjestu brutalne likvidacije nije bilo posebne naredbe da se puca po zarobljenicima. Sve skupa se podrazumijevalo, vidio sam što drugi rade, a onda sam se i sam priključio, da ne bi bio taj koji nije sudjelovao“, član Merčepove postrojbe Miroslav Briševac

 

„Odgovornost je Vlade i Predsjednika ako za te događaje nije znala. Veliko je pitanje jesu li to oni doista morali znati. Vlada je 1991. i 1992. djelovala u izvanrednim okolnostima i u njoj nije bio striktno proveden raspored zaduženja. Pitanje odgovornosti nije moglo biti personilizirano kao što je to u pravilu jest u državama koje postoje, a ne nastaju“, Dražen Budiša, član Vlade nacionalnog jedinstva

 

Među posljednjim hrvatskim epizodama suđenja za ratne zločine nad srpskim civilima 1991. spadaju sudski slučajevi Lora, Sisak, „Selotejp“ i „Garaža“ za ubojstva u Osijeku, ali i jedno  sasvim sigurno najdulje suđenje u povijesti hrvatskog pravosuđa – ono za zločine u Pakračkoj Poljani koje je započelo ubrzo nakon samih stradanja. Tokom dugih godina sudskih procesa, ispunjenih društvenom i političkom podrškom akterima sa optuženičkih klupa, svjedočenja onih koji su imali sreće preživjeti torture, kao i dokumentacije koje o žrtvama činjenično govore, „zagubili“ su se u ladicama birokracije kao potpuno nebitni spisi.

Pakračka Poljana postala je jedan od brojnih toponima ljudskog stradanja nepoželjnih Srba i nepodobnih Hrvata koji se nisu uklapali u tada stvorene ekstremne predodžbe o hrvatskom domoljublju, a sudski slučaj Pakračke Poljane prerastao je u sinonim za neučinkovitost hrvatskog sudstva koje egzistira do danas.

Sve je počelo, početkom oktobra 1991. kada su u Zapadnu Slavoniju stigli „merčepovci“ ili „Jesenje kiše“, kako je u narodu bio udomaćen naziv za pričuvnu jedinicu MUP-a kojom je zapovijedao Tomislav Merčep, tadašnji savjetnik ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića.

Sa sudskim godinama i teretom ispitivanja odgovornosti, Merčepova uloga, kojom se čak i sam hvalio tokom ratnih godina postajala je sve više upitna. Na utvrđivanje činjenice, da li je Merčep stvarno bio zapovjednik ozloglašene „Merčepove“ jedinice, ili je narod tu jedinicu, samo tako nazivao, potrošilo se mnogo hartija sudskih zapisnika, dok su formirani logori u Pakračkoj Poljani postojali samo sporedna priča. A logori su bili punjeni sa Srbima dovedenima iz sela izvan zone ratnog djelovanja, oko Pakraca, Garešnice i Kutine ili su žrtve bili, imućniji Srbi dovođeni iz Zagreba.

Najgori su bili logori “Ribarska koliba” u Marinu Selu i “Stara ciglana” u Pakračkoj Poljani. Privedeni civili, nakon završene tzv. obrade, likvidirani su na najokrutnije načine, a leševi su bacani u obližnji ribnjak. Najgore od svega je da su tih ratnih godina svi relevantni faktori o ovim zločinima sve znali, od UN-a, EZ-a, Međunarodnog komiteta crvenog krsta, do ambasade SAD-a, Njemačke, Francuske u Beogradu, ali nitko nije reagirao. Još ratnih godina na osnovu svjedočenja porodica nestalih, nedvojbeno je ustanovljeno da je 59-ero ljudi odvedeno u Pakračke logore, međutim, koliko ih je točno ubijeno od 9. oktobra, do 29. marta 1992, ni poslije 24 godine nije točno utvrđeno. Brojke variraju, od 12 koliko ih je 1992. godine predsjedniku Tuđmanu pisao Helsinki Watch, zatim 19 koliko ih je 1993. ekshumirala stručna komisija UN-a, zatim slijedi niz brojki, od jednog, preko 24, do 43 ubijena lica, koliko se navodi u raznim optužnicama koje su se razvlačile tokom vremena, pa do brojke od čak 280 ubijenih po Informaciono-dokumentacionom centru Veritas iz Beograda.

O dešavanjima u Pakračkoj Poljani, osim rijetkih preživjelih svjedoka, koji zbog straha za vlastitu sigurnost, nisu voljni govoriti, postoje i službeni tragovi. Jedan od njih je i detaljni policijski izvještaj od 30. decembra 1991. o pronalaženju šest raspadajućih tijela civila u ribnjaku nedaleko od Marina Sela. PU Bjelovarsko-bilogorska podnijela je kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, ali se ništa nije dogodilo. Kada se istina o Pakračkim događajima počela širiti, voda iz tog ribnjaka je ispuštena, a leševi pokupljeni i odvezeni u Kutinu i Zagreb, gdje im se kasnije gubi svaki trag.

Koliko je teror merčepovaca na tom području bio strašan i koliko su ga se plašili čak i domaći Hrvati, najbolje svjedoči i izvještaj iz tog vremena komandira policije u Daruvaru Damira Barbarića, kojeg je krajem 1991. uputio MUP-u, a koji završava dramatičnim pozivom da moli hitno stručnu pomoć u rasvjetljavanju tog slučaja, uz napomenu da je u selima u kojima se ta grupa pojavila zavladala panika, a neke mjesne zajednice traže pomoć putem općinskog kriznog štaba. „Liste za odstrjel“, privođenja na informativne razgovore bez povratka, oduzimanja automobila, zlatnine i novca, mučenja u improviziranim zatvorima, likvidacije metkom iz neposredne blizine, pokapanja još toplih leševa u noćnim satima bila su pakračka svakodnevnica.

Na tijela rijetkih žrtava nailazilo se čak i tih hladnih dana 1991. godine. Tijelo Mije Danojevića nađeno je 17. novembra u Marinu Selu, Gojka Gojkovića i Mije Gojkovića pronađenih 25. decembra između Pakračke Poljane i Marina Sela, kao i tijela Branka Bunčića, Jove Popovića, Nikole Gojkovića  i Josipa Cicvare, pronađenih 5. decembra. Tijela Miloša Ivoševića, Rade Paića, Marka Grujića, Veljka Stojkovića, Vase Miletića i Milorada Miletića pronađena su 27. novembra 1991. godine u miniranoj kući u selu Bujavici. Koliko je dosad poznato, ribnjaci u Marinu Selu, Kukunjevcu i minirana kuća u Bujavici jedine su grobnice na širem području Pakračke. Ostale žrtve na tome području pokopane su pojedinačno, na različitim mjestima. Sumnja se da su hrvatske vlasti “na vrijeme” otkopale pakračka stratišta, prenijeli ili uništili leševe. Januara 1992. priznanjem grupe “merčepovaca” osumnjičenih za ubojstvo obitelji Zec, otvara se dosje Pakračka Poljana. Za godinu dana suci istražitelji su prikupili dovoljno potresnih svjedočanstava o egzekucijama civila bez ikakvog suda i o oduzimanju vrijedne imovine. Ali pritvorenici su iznenada pušteni, a istraga je, bez objašnjenja, zamrla.

Zanimljiva je sudbina posmrtnih ostataka koje su davne 1993., pronašli pripadnici argentinskog bataljona mirovnih snaga. Od 20. oktobra do 9. novembra te godine, stručna komisija UN-a za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji pod vodstvom Šerifa Badionija, koja je prethodila Haaškom tribunalu, na području Pakračke Poljane eksuhimirala je 19 leševa i tu se stalo navodno zbog loših vremenskih uvjeta i nikad više nije nastavljeno. 16 muških i tri ženska tijela pronađena su u zasebnim grobnicama i kako je Komisija ustvrdila likvidirani su u blizini tog mjesta. Prema njihovu izvještaju, kod pet žrtava ruke su bile vezane konopcima, 15 ih je imalo rane od metaka na glavi, dvoje povrede glave tupim predmetima, jedna potpuno razmrskanu glavu, a 15 ih je imalo ruke u neprirodnom položaju za koji se pretpostavlja da su bili vezani, ali da je konopac istrunuo.

Iako je te 1993. Pakračka poljana bila otvorena, od izvađenih tijela ni na jednom nije izvršena identifikacija, niti su predati posmrtni ostaci rodbini ubijenih da ih sahrane. Otkriveni leševi samo su stavljeni u crne vreće, te prevezeni u bjelovarsku bolnicu gdje su navodno međunarodni stručnjaci izvršili dodatne preglede i izvide. Bez obavljene obdukcije, nakon nekoliko mjeseci leševi su ponovno pokopani u Pakračkoj Poljani da bi 13. novembra 1995. godine hrvatske vlasti ponovno otkopali grobišta i bez identifikacije posmrtne ostatke preselili na pravoslavno groblje u Kukunjevcu. Hrvatska policija uz nazočnost predstavnika UNPROFOR-a sama je obavila još dva pojedinačna iskapanja na području Pakračke Poljane, na mjestima gdje su iz površine zemlje virile ljudske kosti. Na te dvije lokacije pronađeni su ostatci tri ljudska tijela.

Hrvatska strana događaje u Pakračkoj interpretirala je na svoj način. Tadašnji predsjednik Vrhovnog suda, te predsjednik Komisije za ratne zločine Milan Vuković u junu  1994, lanac ubojstava i nasilja u Pakračkoj Poljani nazvao je “izmišljotinama” i izrugivao se očekivanjima da će u grobnici potkraj Pakraca pronaći bar 200 ubijenih ljudi, a našlo se samo 18 leševa za koje se navodno kako je rekao utvrdilo da su svi stradali u ratnim operacijama, bez tragova nasilja.

Godinama kasnije Mladen Pezelj, načelnik odjela za poginule hrvatske vojnike pri Ministarstvu odbrane i načelnik odjela za ekshumacije pred hrvatskim  pravosuđem rekao je da su tijela bila u jako lošem stanju, saponificirana ili skeletizirana, te da se ekshumacija vodila na pogrešan način, i da su bageri pri ekshumaciji mogli smrviti tijela.

Dokumentaciju o pakračkim stradanjima, tokom 1995., u tri navrata, srpska strana predala je tadašnjem glavnom tužiocu Haškog Tribunala Ričardu Goldstonu. Očekivalo se da će Haški sud odgovoriti na pitanje što se zapravo dogodilo u Pakračkoj  Poljani i Marinu Selu, ali je ono taj predmet samo deceniju kasnije proslijedilo hrvatskom pravosuđu. Tek reduciranu optužnicu hrvatsko pravosuđe podiglo je 1998. godine, nakon javnog priznanja člana jedinice Jesenjskih kiša Mire Bajramovića čije je svjedočenje šokiralo hrvatsku javnost. Bila je to uvertira u dugogodišnju sudsku trakavicu ispunjenu zavjetima šutnje, svjedocima izbrisanog pamćenja, u kojoj je glavni zapovjednik Tomislav Merčep na red za optuženičku klupu stigao tek 2011. godine. Sve do jula 2010. godine 19 pakračkih leševa ležalo je kao zaboravljeno na pravoslavnom groblju u Kukunjevcu kada se konačno Ministarstvo branitelja sjetilo, po službenom protokolu i uz prisustvo komisija za nestale Srbije, Hrvatske i BiH, po treći put ekshumirati deceniju i po poznatu grobnicu. Za tu re-ekshumaciju, jednim dijelom, zaslužan je novinar Novog lista Boris Pavelić i jedan stariji stanovnik sela Kukunjevca koji su popisali šifre s 19 drvenih križeva koji su postavljeni 1995. a u međuvremenu su bili istrunili. Nažalost, bez obzira na značaj ponovnog otkrića tijela žrtava Pakračke Poljane za sudske slučajeve koji su tada, kao i sama istraga protiv Tomislava Merčepa bili u tijeku, ova reekshumacija provedena je u apsolutnom medijskom ignoriranju.

 

Svjedočenja

Između 12. i 18. novembra 1991., uhapšena su 24 civila, od kojih dio u selu Kip, opštine Daruvar, pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla, a dio u selu Klisa na području Pakraca pod izgovorom “izmještanja” stanovništva.  Sve je počelo kada su Merčepovi vojnici zatekli trojicu Srba kako kopaju sklonište za narod. Iskustvo iz prethodnog rata bila im je opomena da se pripreme na najgore. Bio je to povod da ih optuže da kopaju – rov. Uslijedila je trodnevna hajka na selo. Tražilo se oružje, ili je to samo bio izgovor. Tko god je od Srba bio zatečen kod kuće, odveden je. Posljednja stanica –  Marino Selo, Pakračka Poljana. 17 žrtava mučeno je, zlostavljano, ponižavano na najsvirepiji način, od kojih je 15 na kraju ubijeno vatrenim oružjem, dok su dvije žrtve preminule od posljedica mučenja i nečovječnog postupanja. Pronađena su tijela šest žrtava, dok se za posmrtnim ostacima ostalih traga još danas. O zločinu u Marinu Selu dugo se ćutalo, iako su preživjeli iz sela Kip svoje izjave djelatnicima Helsinki Watcha dali još 1992. godine.

Zastrašujuće svjedočenje Veritasu i haškim istražiteljima 1996. godine dala je M. B. iz Pakračke Klise, rođena 1938. koja je u ribarskoj kolibi u Marinu Selu bila od 14. novembra do 9. marta 1992.

„Vidjela sam ‘Antu’, koga su drugi vojnici zvali ‘Braja’ i vojnika po imenu ‘Kec’ kako nogama tuku Radeta Gojkovića. Čula sam ‘Antu’ kad je rekao ‘Kecu’: ‘Pogledaj ovoga gada, tako je jak i ne možemo ga na smrt pretući’. ‘Kec’ je rekao: ‘Ja ću mu pokazati’, psujući mu četničku majku. Bacio ga je na beton, i počeo gaziti, udarati po glavi, nogama, dok nije izgubio svijest. Iznijeli su ga van i nikada ga više nisam vidjela. Jedne noći vojnici su odveli sedam zatvorenika, sve iz Kipa. Nakon premlaćivanja ‘Ante’ je došao u sobu i pitao tko želi ići kod liječnika. Javili su se Branko iz Kipa i Cicvara. Otišli su i nikada se više nisu vratili. Četvrtog dana natjerali su muškarce da se polijevaju crijevom za vodu. Jovo Žestić je bio star i pretučen, u groznici, umro je od pothlađivanja. Njegov su leš utovarili u auto i nekamo ga odvezli“, rekla je u svom iskazu M. B. koja je pokušala pobjeći iz hotela u februaru 1992.

“Razlog bijega je bio što sam čula priče da će se vojnici ‘zabaviti’ sa mnom, što je govorila osoba po imenu ‘Dida’. Odlučila sam pobjeći, lutala sam oko ribnjaka, ali su me drugi dan pronašli, vojnik po imenu ‘Boro’ odveo me u sobu i počeo tući te pitao zašto sam pokušala pobjeći. Kada sam mu rekla zbog čega, rekao mi je da će ionako to organizirati, misleći na grupni seks. Rugao mi se kako imam veoma lijepu šminku, a oči su mi bile plave od udaraca i krvarila sam“.

Svoje svjedočenje dao je M. K. iz sela Kipa, rođen 1930., kojeg su u njegovoj  kući 15. novembra 1991. uhitili pripadnici Vojne policije. U Pakračkoj Poljani bio je zatvoren do 12. decembra, kada je razmijenjen.

“Jednog su dana Poletto i ‘Ante Adrijato’ ‘operirali’ električnim induktorom. Probušili su Nikoli Krajnoviću i Peri Novkoviću uho, u rupu su im stavili metak i povezali ga s induktorom te pustili struju. To je bila đavolska tortura, tresli su se od elektriciteta», pričao je M. K. Nakon torture “Ante Andrijato” je nožem odsjekao Nikoli Krajnoviću oba uha, jedno uho Peri, Milanu i Savi Gojkoviću čije su uho bacili pred svjedoka da ga pojede uz prijetnju da će mu odsjeći nos, te su mu kao opomenu zasjekli ušnu resicu.

“‘J… četničku mater, evo ti nešto da prezalogajiš. Jedi’. Odgovorio sam: ‘Ne mogu, imam samo jedan zub’. ‘Jedi, j… četničku mater, gutaj’, uslijedila je naredba. Nisam mogao, udario me je čizmom u grudi, što me jako zaboljelo, nakon čega sam uspio nekako progutati uho. Živko iz Pakračke Klise imao je veliku posjekotinu od noža na grudima, na koju su mu stavili sol. Nikoli Ivanoviću, koji je bio jak čovjek, spaljivali su dlake s trbuha i grudi pa je sav bio prekriven plikovima, nabrajao je slike mučenja Pakračke Poljane M. K.

Njegovog sina J. K., rođenog 1954. pripadnici vojne policije uhvatili su dok se spremao na posao. U Pakračkoj Poljani ostao je također, do 12. decembra. “Po dolasku u hotel svi smo dobili batina. Ispitivali su nas za oružje koje nismo imali i zašto smo se digli protiv hrvatske države. Pokušao sam ih uvjeriti da nemam oružje i da se nisam digao protiv hrvatske države, ali oni su me i dalje tukli dok nisam pao na tlo, a tukli su me metalnom šipkom odsječenom od vojničkih kreveta. Svi smo bili zaključani u podrumu. Često bi tu prostoriju poplavila voda, a mi smo morali čučati na povišenoj stepenici, govorio je o J. K. o prvom susretu sa ribarskom kolibom u Marinu Selu, te nastavio iznositi dnevnik mučenja.

“U subotu, 16. studenog,  iz susjedne sobe čulo se jaukanje, i protekom nekog vremena u našu sobu ubačen je Mijo Danojević, kovač iz Kipa, vrlo jak čovjek, težak oko 140 kilograma. Moj otac i Gojko Gojković, koji je toga dana doveden u hotel, posjeli su ga na stolicu. Bio je otečen i modar po licu. Čuli smo nekoliko slabih udisaja, glava mu je bila klonula. Tada je ušao vojnik ‘Boro Gojko’, zazvao Miju krvoločnim četnikom i rekao da ga mora udarati, zadao mu je udarac, da bi tek tada shvatio da je Mijo već mrtav. Nakon toga došli su čuvari koji su Miju stavili u kamion, a kasnije sam čuo da je odvezen i istovaren u kanal kod Garešnice. U ponedjeljak, 18. novembra 1991. godine, po mene je došao Poletto, izveo me pred hotel i počeo žestoko tući. Ostali vojnici su to promatrali. Poletto je nosio visoke gumene čizme, udarao me nogama i rukama. Nakon toga gurnuo me u podrum. U početku nas je bilo dvadeset i četiri zatočenika, no, do tada je već šestero ubijeno, navodio je J. K. kojeg su odveli u hotelsku blagovaonicu, pred sedam, ili osam vojnika koji su mu zapovjedili da svojom rukom napiše što je diktirao jedan vojnik, a radilo se o ljudima koji su navodno imali oružje u selu.

“Morao sam pisati i potpisati dokument. Jednom vojniku po imenu Eki rekao sam da to što pišem nije istina, nakon čega su me svi počeli tući. Konopcem su mi vezali noge za stolicu, na ruke, iza leđa, stavili su mi lisice, skinuli mi cipele, te povezali dvije žice na nožne palce. Žice su išle do električnog indukatora. Tada je Poletto počeo okretati ručicu. Od bola sam se gotovo onesvijestio, o svakodnevnoj neizvjesnosti govorio je J. K.  “Jednom su četvoricu zarobljenika uveli u ćeliju. Čuli smo jake udarce i jauke, po čemu smo zaključili da ih tuku. Kada su gardisti izašli iz ćelije, za njima su išli i pretučeni Srbi, koji su se jedva vukli. Tada je jedan od njih, Filip Gojković rekao mom ocu: ‘Mijo, bježi, neka nas ubiju dok bježimo+. Nakon 20 minuta čuli smo paljbu iz automatskog oružja, jedan dugi rafal, a onda još četiri pojedinačna. Uskoro se kamion s gardistima vratio prazan, svjedočio je J. K.  o mučenjima i ubijanjima srpskih civila čija su mrtva tijela morali sahranjivati još živući zarobljenici. “Jovu Popovića tukli su dok nije umro. 21. novembra 1991. Poletto je odveo mene, Branka Stankovića i Nikolu Ivanovića do ribnjaka i dao nam alat. Morali smo zakopati tijela Jove Žestića, Rade Gojkovića i Nikole Krajnovića. Nakon što smo ih zakopali, na tijela smo nabacali smeće i blato. Poslije toga odveli su nas na drugi kraj u blizini ribnjaka, gdje je bilo tijelo Pere Popovića, koga smo sahranili u plitak grob. Odveli su nas na mjesto gdje su bila tijela Petra Novkovića, Milana Popovića i Save Gojkovića. Bili su pretučeni, plavi, vidjele su se rane od metaka. Iskopali smo jednu rupu za njih trojicu», svjedočio je J.K. koji je 29. novembra odveden u bjelovarsku bolnicu, gdje su mu utvrđene povrede leđne moždine, slomljena rebra i operirana čeljust.

Sa strahotama iz Pakračke Poljane u to vrijeme nije bio upoznat samo Veritas. Tokom ratne 1994. godine splitski Feral objavljivao je niz članaka o hororu iz Pakraca. Pisalo se kako je Mirko Cicvara, direktor Ribnjačarstva iz mjesta Ribnice, mučen tako što mu je u tijelo zabijen čavao na koji je preko vodiča puštena struja iz indukatorskog telefona, a zatim odveden izvan Pakračke Poljane i pušten da bježi, da bi mu se iz automatske puške pucalo u leđa; objavljeno je kako su zarobljenici Nikola Peleš i Branko Velagić, kao “službeno osoblje” kopali grobove za one koji će biti likvidirani, i kako je Velagić mučen zasijecanjem nožem, pendrečenjem i uguravanjem peterožilnog kabela u debelo crijevo.

Jedan od preživjelih Srba, koji je prošao dio “obrade” merčepove družine u Pakračkoj Poljani, je šef carinske ispostave Dobova Stevan Brajenović iz Zagreba. Brajenović je imao sreću da dva puta izbjegne smrt. Uhapšen je 8. novembra 1991. u svom stanu u Zagrebu, kada mu je oduzet i auto tojota koral. Poslije hapšenja, odveden je na Zagrebački velesajam gdje je bilo sjedište rezervne policije MUP-a, a potom ga je Munib Suljić prebacio u jedan od logora u Pakračkoj. Tu su ga 12. decembra iste godine pokušali streljati, ali je preživio. Umjesto da ga se metkom u čelo dokrajči, greškom je odvezen u bolnicu. Kasnije su neki od aktera Pakračkog pakla svjedočili da je Brajenovićevo ubojstvo direktno naredio ondašnji hrvatski ministar unutrašnjih poslova Ivan Vekić. Kada je Haški tribunal započeo istragu o Merčepovim zločinima na njega je u centru Zagreba pokušan atentat. Dobio je metak u predjelu glave, ali i to je preživio. “Osim zastrašivanja i premlaćivanja, jedne su nam noći u sobu ispod vrata pustili sumporni dioksid. No, za mene sve je postalo gore kada sam pokušao pobjeći kroz prozor, jer sam čuo dvojicu stražara koji su pričali kako me planiraju izvesti na dvorište i ubiti sa 32 metka. Bio sam u strahu da će me mučiti skalpelom i poželio sam umrijeti. Stoga sam za jednog od tih ispitivanja u sobi gdje su me tukli u jednom trenutku posegnuo za poluautomatskom puškom koja je bila odložena u kutu. Tada me netko metkom pogodio u trbuh, dok me više osoba tako ranjenog cipelarilo na podu. Trajalo je to sve dok ih jedan od stražara nije zaustavio, kazavši im da sam krivo doveden u Poljanu. Potom sam odvezen u Zagreb, operiran i spašen. Valjda zato što sam zet Vladimira Veselice, svjedočio je Brajenović.

Po pakračkom području tih oktobarskih dana merčepovci su kružili sa papirićem u rukama na kojem su bila napisana imena Srba za hapšenje. Na jednom od tih papirića bilo je ime i Bože Velebita koji je 21. 10. 1991. odveden sa autobusnog kolodvora u Kutini. Navodno se o njemu pričalo da „četnikuje“ jer je živio u Gornjem Vukovju, gdje se na javnim mjestima puštala takva muzika, a u Božinoj kući se neposredno prije ratnih sukoba okupljao SDS.  O njegovom odvođenju dvije decenije kasnije pred hrvatskim sudovima svjedočila je supruga Vjera Velebit. Dan poslije Božinog uhićenja u njenu kuću, došla su četvorica, koji su tražili novac. Vjera im je predala sve što je imala: 100 DEM i 400 švicarskih franaka. Uzeli su novce i napisali potvrdu koju je svjedokinja potpisala. Sljedeći dan došli su opet četvorica, tvrdeći da im je Božo rekao da ima još novca za koje svjedokinja nije znala. Svaki dan, na različitim mjestima, Vjera Velebit tražila je supruga. Hrvatski crveni križ, Međunarodni crveni križ, u štabovima u Kutini i Poljani, ali nigdje nije dobila nikakve informacije. Tek, jednom, vojnik pred zgradom u Poljani, rekao joj je da se tamo događa svašta i da ako ikako može spašava supruga. Jedini trag o sudbini supruga, godinama kasnije čula je od seoskog električara koji  je u zatvorskim prostorijama vidio Božu Velebita, skroz crnog, da li pretučenog ili paljenog, Vjera nije uspjela saznati. 11. oktobra 1991. tri vojnika u maskirnim uniformama odveli su Peru Rajčevića, direktora Bjelovarske banke, ispostava Pakrac. Njegova supruga Slavica tražila ga je u Pakračkoj Poljani, nestanak je prijavila u PP Kutina, dolazila u Đorđićevu (policijska postaja u Zagrebu), razgovarala sa samim Tomislavom Merčepom, ali od Pere Rajčevića nije bilo ni traga, ni glasa. Slavica Rajčević do danas nije utvrdila što se izdogađalo tih oktobarskih dana. Jedino joj je ostalo očajanje jer su, kako je isticala na svjedočenjima, svi sve zaboravili. Nakon što je ujutro zajedno sa suprugom popio kavu, Ostoja Subvanović otišao je kod doktora na pregled s kojeg se nikada nije vratio. „Cijeli dan sam ga čekala sama s dvogodišnjim djetetom. Navečer sam sjela na bicikl i prvo se odvezla do glavnog štaba u Poljani, a potom i do ambulante, gdje su mi doktori potvrdili da je pregledan i pušten kući. Savjetovali su mi da odem u drugi štab koji se nalazio kraj mjesne škole. Tamo su mi rekli. ‘Nema ti Ana ništa od toga, nema ga’. Dvadeset godina sinu nisam znala reći gdje mu je otac“, opisala je svoju tešku priču i Ana Arland čiji je nevjenačni suprug Ostoja Subvanović nestao 16. oktobra 1991.

„Došli su navečer. Njih nekoliko s čarapama preko glave. Samo su se oči vidjele. Tražili su moga muža. Bili su fini, pristojni… ne mogu reći da nisu. Samo su rekli da ide s njima i da će ga brzo vratiti. Vjerojatno u Poljanu. Nikada se nije vratio. Tražila sam ga, išla u Poljanu, pitala za njega. Ništa“,  pričala je hrvatskim medijima 2000 godine, Ana Cicvara, inače hrvatske nacionalnosti, supruga  Mirka Cicvare koji je odveden 13. oktobra 1991. godine. „Da, nestajali su ljudi. Jednostavno bi došli po njih i odvezli ih. Tko ga je odveo, pitate? Svi su govorili da to rade merčepovci, da ih odvoze u Poljanu i tamo likvidiraju. Svi su znali da se to radi. Imali su popise. Iako nisu bili iz ovih krajeva, znali su sve o meni. Znali su da sam Hrvatica, znali su odakle su se doselili moji roditelji. Znali su i sve o mom mužu, da je po ocu Hrvat, a po majci Srbin“, govorila je Ana Cicvara. Svoju priču Ana Cicvara je odmah nakon nestanka supruga ispričala policiji i tada joj je policajac koji je trebao istražiti nestanak njenog supruga uperio pištolj u glavu i uz psovke i povike da je četnikuša tražio 300 000 njemačkih maraka.

 

Prvo pravosudno stradanje (1992)

Već januara 1992. priznanjem grupe “merčepovaca” osumnjičenih za ubojstvo obitelji Zec, u Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu otvara se dosje Pakračka Poljana pod nazivom “Zvonimir Trusić i ostali” kojim se, uz Trusića, za zločine teretilo još 16 osoba i nepoznati broj počinitelja.

U kaznenoj prijavi navodilo se da su osumnjičeni Miroslav Bajramović, Stjepan Manđarelo i još grupa njih, 13. oktobra 1991. po naređenju zapovjednika Zvonimira Trusića lišili slobode Miloša Ivoševića, Radu Paića i Marka Gruića, i to s gradilišta Ivoševićeve kuće u Zagrebu. Odveli su ih u Pakračku Poljanu, gdje ih je preuzeo Branko Šarić, zvani Kosa, tada zapovjednik u štabu, i držali ih u zatvoru 10 dana.  Za to vrijeme osumnjičeni su Jajić Mijo i drugi pripadnici jedinice fizički maltretirali premlaćivanjem i priključivanjem na struju. U noći između 11. i 12. novembra njih su trojica, zajedno s još devet nepoznatih zatvorenika, odvezni u selo Bujavica kod Pakraca gdje su pobijeni  u podrumu jedne obiteljske kuće. Po naređenju Tomislava Merčepa i Zvonimira Trusića, navodilo se također u kaznenoj prijavi, Igor Mikola i Siniša Rimac su 3. novembra 1991., za vrijeme sahrane ubijenog Pave Mlinarića na Mirogoju (također pripadnika tzv. Merčepove jedinice), uhapsili Inu Zoričić-Nuić, zvanu Marina, članicu Kriznog štaba MZ Kraljevica kraj Rijeke. Na Velesajmu su je ispitivali, i Đemo Paloš je rekao da je Tomica naredio da je odvezu u Poljanu i «tamo to riješe». Odvezli su je prema mjestu Janja Lipa, kilometar udaljenom od Pakračke Poljane, gdje ju je likvidirao osumnjičeni Antun Jurgec i bacio u jamu koju su iskopala trojica zarobljenika. Na istome mjestu i po istom modelu Siniša Rimac, Igor Mikola i Munib Suljić, koncem novembra iste godine likvidirali su Aleksandra Antića Sašu, inače Srbina, pripadnika jedinice pričuvnog sastava MUP-a, a sve se to zbivalo “po naređenju i u dogovoru između zapovjednika Merčepa, Trusića, Đemala i Zakošek Zvonimira».

Svi okrivljenici pred istražnim sucem, uglavnom su poricali sva djela vezana za Poljanu. No, u policiji su pričali puno više nego istražnom sucu, priznavajući čak djela i optužujući dojučerašnje ratne kolege. Igor Mikola priznao je da je njihovo bilo “odvedi i ubij, i ništa više” i da je on sam, koliko se sjeća, ubio pet-šest dovedenih zarobljenika. Mikola je opisivao i najsvirepije metode kojima su iznuđivali iskaze i imena osoba koja su im bila interesantna, a sastavljeni spiskovi davali su se na uvid Merčepu. “Sve likvidacije su rađene po naređenju. Ništa nije moglo biti učinjeno bez ‘zelenog svjetla’. Likvidacije su uvijek bile noću“, navodio je tada Mikola i izražavao divljenje ubijenoj “legendi” Pavi Mlinariću koji je vršio likvidacije i prije nego što su on i drugovi došli u Pakračku Poljanu. “Prije likvidacije pričao bi s tim ljudima, davao im da puše i ispunjavao im posljednje želje. Pavo mi nikada nije rekao koliko je sve skupa likvidirao ljudi”, govorio je Mikola. O Mlinariću tokom ispitivanja, riječi hvale imao je i Nebojša Hodak. “Mlinarić je bio glavni odgovorni. Imao najviše kuraža za takve stvari, a osim toga strašno je mrzio četnike, ali ne i Srbe, barem (ne) sve, pošto mu je žena rodom iz Kolašina. Mlinarić je bio strašno zajeban kada bi popio, u tim momentima bio bi kao lud“, govorio je Hodak koji je ponekad navraćao u zatvor, a i jednom prilikom vidio je u njemu oko 11 ljudi koji su ubijeni u jednom podrumu u Bujavici koje su kako je rekao ubili Miro Briševac, Piko, Saša Antić i Tonči Jurgec.

U svojem priznanju u Policijskoj upravi Zagreb, od 23. decembra 1991. godine, Miroslav Briševac potanko je opisao likvidaciju 12 muškaraca dovezenih iz Pakračke Poljane u selo Bujavicu kod Pakraca.”Na mjestu brutalne likvidacije nije bilo posebne naredbe da se puca po zarobljenicima. Sve skupa se podrazumijevalo, vidio sam što drugi rade, a onda sam se i sam priključio, da ne bi bio taj koji nije sudjelovao“, rekao je tada Briševac. U Bujavici su iz kombija odvođeni ljudi pred podrum jedne obiteljske kuće gdje su zarobljenici likvidirani, jedan po jedan. „Po koji jauk, i dosta pucnjave iz škorpiona, pumperice i pištolja ispunjavali su tu tihu noć, između 11. i 12. novembra 1991. Kako su ubijana, nesrećna tijela padala su u podrum. Nakon dužeg rafala od 30-40 metaka ispaljenog po mrtvim tijelima, u podrum su ubačene i bombe. Kuća stravične likvidacije poslije toga je minirana plastičnim eksplozivom“, govorio je Briševac o likvidaciji iza koje je pronađeno dvanaestoro leševa, a identificirana su samo tri tijela.

Pored svih priznanja svojih suboraca, Tomislav Merčep, koji nije bio priveden jer je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici, opravdavao je “nepodopštine” svojih kolega “zbog ratnih trauma jer su mnogi ostali bez obitelji i da su za vrijeme boravka u Vukovaru naprosto prolupali“. Merčep je ocijenio da su se njegovi dečki dobro pokazali u svim akcijama, ali i da su kojim slučajem ubili kojeg četnika, kako je rekao, ne bi im to zamjerio.

No, osim likvidacija srpskih civila, u Pakračkoj Poljani odigravali su se i međusobni obračuni među samim „merčepovcima“. Te 1992. godine, na površinu su isplivala ubojstva merčepovaca Aleksandra Saše Antića i Ine Nuić-Zoričić zvane Marina, koji su igrom sudbine sami prošli stanice smrti kao i srpski civili: uhapšeni u Zagrebu, dovedeni na Zagrebački velesajam, a potom upućeni u Pakračku Poljanu. Sam Igor Mikola priznao je ubojstvo Antića, koji je svojim kolegama navodno postojao sumnjiv jer je vozio svaki čas drugi automobil i bavio se svim i svačim, imao neke spiskove sa slikama i karakteristikama ljudi, mogao nabaviti što god je trebalo, a nitko nije znao odakle mu. “Saša mi je rekao: ‘Ti me ubij, da bude brzo.’ Odgovorio sam mu: ‘Ne boj se.’ Saša se okrenuo i pitao me: ‘Kako hoćeš da stanem?’ Rekao sam mu da klekne. Kad je Saša kleknuo, izvadio sam pištolj i opalio metak u potiljak. Mislim da sam pucao iz ‘zbrojovke’ koju obično nosim sa sobom. Kad se ubijeni Saša svalio u rupu, ispalio sam mu još jedan metak, u srce. Egzekuciji su bili između ostalih nazočni Rimac i Suljić. Mislim da je to ubijanje bila provjera koliko sam poslušan i spreman da izvršim naređenja. Da to nisam učinio mislim da bi bio sljedeći na redu“, pričao je tada Mikola kako je ubio Sašu sa kojim je, kako je rekao, samo dan prije egezkucije zabavljao se po gradu.

Osim osumnjičenih te 1992. godine saslušan je i Branko Velagić, Srbin, taksista iz Kutine kome su pripadnici tzv. Merčepove jedinice oduzeli kamion, automobil “mercedes”, motocikl “jawa”, traktor IMT, televizor, videorekorder i pola kilograma zlatnog nakita, što se sve skupa procjenjivalo na oko 200.000 DEM. Tokom boravka u Pakračkoj bio je svakodnevno mučen. Naredili su mu da se skine, te uzeli “pendrek” koji je bio napravljen od kabla za struju, te su ga istim tukli po cijelom tijelu. U jednom momentu čovjek sa brkovima ugurao mu je “pendrek” u debelo crijevo. Pored “pendreka”, tukli su ga čime su god stigli, i to rukama, nogama, i ostalim što su imali pri ruci. Jednom prilikom, oko 2 do 3 sata po noći, po njega je, zajedno sa još nekoliko osoba, došao čovjek nižeg rasta, snažnije građe, imao je oko 30-ak godina i uvijek je nosio crnu beretku i maskirnu uniformu, zvali su ga “Tomi”. Odmah su ga počeli tući, a “Tomi” ga je snažno udario šakom po licu i slomio mu čeljust. Nakon toga skinuli su mu gornji dio odjeće, te je on morao mirno stajati, a ostali su ga držali, a “Tomi” je uzeo nož, te ga nekoliko puta nožem zasjekao u predjelu lijevog i desnog pazuha. Iz zatvora Velagić je izbivao samo jednu noć kada su po njega i Nikolu Peleša došli u maskirnoj uniformi. Ugurali su ih u auto i odvezli do neke livade. Naredili su im da kopaju jamu. Sa nekim drugim autom došlo je još dvoje ljudi u uniformama i dovelo nekog čovjeka. Bio je mrak i  jako se bojao, te se nije puno osvrtao oko sebe. Jedan od prisutnih ljudi u maskirnoj uniformi izvadio je pištolj, uperio ga u njega i rekao da će ih sada pobiti. Odjednom su odjeknuli pucnji, i to više njih, a on je u prvom momentu mislio da pucaju u njega. Nakon što su odjeknuli pucnji, on nije osjetio nikakav udarac, ni bol, te je samo vidio da je muškarac kojeg su doveli pao u jamu koju su oni iskopali.

 

Konačni saldo prve sudske epizode

Iako su za godinu dana suci istražitelji prikupili dovoljno potresnih svjedočenja o egzekucijama civila bez ikakvog suda, iako je zvanično predsjednik Franjo  Tuđman tražio istragu u vezi s obitelji Zec, i Pakračkom Poljanom, konačni saldo dosjea Pakračka Poljana bio je porazan: osumnjičeni su pušteni na slobodu, istraga prekinuta, Merčep je i dalje bio savjetnik MUP-a, Siniša Rimac dobio visoko odlikovanje i čin, a ostali članovi Merčepove grupe nastavili su sa normalnim životom. Presudan da se istraga o zločinima u Pakračkoj Poljani naprasno prekine i da se 16 osumnjičenih pusti iz pritvora bio je Vladimir Šeks, tadašnji Merčepov politički zaštitnik koji je ocijenio da stavljanje moralne sjene na djelatnost tzv. Merčepove jedinice “imaju za cilj uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce“. Bilo je sasvim jasno da se pod tim uvjetima ne mogu dovršiti istražne radnje i slučaj Pakračke sudski okončati.

Jedine sudske presude donesene za slučaj Pakračke Poljane tih ratnih godina bile su one Vladimiru Škoriću koji je 1994 optužen za širenje lažnih vijesti, jer je još jednom bio upozorio na zločine u Pakračkoj Poljani zbog čega je dobio presudu na mjesec dana zatvora, a kasnije je napustio Hrvatsku, kao i presuda iz avgusta 1995. kada je općinski sud u Zagrebu Tomislavu Merčepu dodijelio odštetu od 130.000 kn zbog “jakosti pretrpljena bola” zbog objavljenog teksta u Feralu „Polja smrti u Pakračkoj Poljani“.  Iako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman Merčepa smatrao važnim i zaslužnim za stvaranje hrvatske države, toliko da ga je i nakon ubojstava zadržao u svojoj orbiti, ipak ga se na Saboru HDZ-a 1995. godine javno odrekao, dok je na slučaj Pakračke Poljane pala režimska prašina zaborava, sve do stravičnog, javnog svjedočenja jednog od pripadnika hrvatskih jedinica, započeto rečenicom: “Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi“, koje je sa naslovnice Ferala početkom septembra 1997. godine uzdrmalo hrvatsku javnost.

 

Nastavak u idućem broju