Osamsto godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve
„KRST ČASNI I SLOBODA ZLATNA“
April 2019
Zbog stalnih turbulentnih događaja koje su nadolazeći vjekovi podarili Srbiji, Srpska pravoslavna crkva je predstavljala do danas zapravo jedinu trajnu konstantu njene historije. Nakon pada srednjovjekovne države, u dugim periodima kada su Srbi bili podanici osmanske, habsburške i mletačke države, Srpska pravoslavna crkva je bila isključivi izvor njihovog identiteta
“Postavih ovoga kir Savu kao arhiepiskopa svim srpskim zemljama i pomorskim…” Ovim riječima, po zapisima Domentijana, biografa Svetog Save, svečanom skupu crkvenih velikodostojnika u Nikeji godine 1219. obratio se vaseljenski patrijarh Manojlo I, otvarajući velika vrata autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, ali i samostalnosti srpske države, postavljajući Rastka Nemanjića, kasnije Svetog Savu, za arhiepiskopa Srpske pravoslavne crkve. Bitni značaj ove crkvene samostalnosti bio je u tome što je novouspostavljena srpska crkva mogla samostalno, bez bilo čijeg blagoslova izvana, kreirati svoj interni ustroj, birati svoje velikodostojnike i uređivati život svoje zajednice. To se pokazalo presudno važnim, jer zbog stalnih turbulentnih događaja koje su nadolazeći vjekovi podarili Srbiji, Srpska pravoslavna crkva je predstavljala do danas zapravo jedinu trajnu konstantu njene historije. Nakon pada srednjovjekovne države, u dugim periodima kada su Srbi bili podanici osmanske, habsburške i mletačke države, Srpska pravoslavna crkva je bila isključivi izvor njihovog identiteta, pod čijim okriljem se razvijao i kompletan kulturni i politički život.
Osnivači Hilandara
Na rubu ovog, nesumnjivo velikog događaja u Nikeji, postoji ona stara dilema: da li je i koliko je važna uloga pojedinca u kreiranju zbivanja koji će biti presudni za jedan narod i koji će obilježiti mnoge buduće vjekove? Slučaj Rastka Nemanjića, odnosno Svetog Save, ne samo da potvrdno odgovara na ovo pitanje, nego i afirmira tu važnu misao o mogućnosti svakog ljudskog bića, da se nošeno sviješću o neizostavnoj važnosti vlastitog djelovanja kao etičkog naloga prvoga reda, bez obzira na cijenu i žrtve, uzdigne od ograničenosti zemaljskog života do nebeskih visina. I u malim i u velikim stvarima, u iskušenjima, u siromaštvu i sreći, svaki pojedinac bira da li će svojim djelima, makar i najsitnijim, dati priliku istinskom životu ili će zaboravom, rutinom ili naopakim djelom, omogućiti prostor za ništavilo i smrt. To vjerujemo vrijedi za svakog čovjeka – bio on pekar ili vladar. Ili kako je kasnije govorio Sveti Sava: „Na svim svojim životnim stazama znajte da pravi budu putevi vaši i noge vaše neće se spoticati.“
Rastku Nemanjiću, rođenom 1169. godine u Raškoj, sudbina je dodijelila da bude sin vladara, velikog župana Stefana Nemanje, ali on je još kao mladić vrlo brzo shvatio da u životu koji mu je ponudio blagodati i obilje mora razmisliti o smislu, kako toga života, tako i svog djelovanja u njemu. „Još kao mali više su ga zanimale kršćanske legende o starim svecima i mučenicima, nego ono šta se dešavalo oko njega. Više je volio da posti, čita Sveto pismo i vjerske knjige i da se predaje molitvi, nego veselju i zabavi“, pišu njegovi biografi. Umjesto da bude upravnik velikog vladarskog posjeda u Zahumlju, Rastko Nemanjić se povukao u manastir Sv. Pantelejmona na Svetoj gori ispod Soluna i tamo proveo šesnaest godina. Ono što je također vrlo važno za Srpsku pravoslavnu crkvu jest da je Sveti Sava, zajedno sa ocem, 1198. godine osnovao manastir Hilandar, o kojem su kasnije brinuli mnogi kraljevi iz loze Nemanjića i koji je kroz vjekove do danas ostao središte srpskog duhovnog života i prosvjećenosti. Naravno, u podnebesju ispod Svete Gore hujao je zemaljski život svom silinom i Sveti Sava je toga bio svjestan: nakon smrti oca Stefana Nemanje, njegova braća Vukan i Stefan, gložeći se oko vlasti, bacila su Srbiju u užas građanskog rata, razaranja i pustoši. Zemljom su harale razne vojske; ugarske, bugarske i plaćeničke, od gladi je umrlo naroda tušta i tma, a mnoga su područja, sa kojih su stanovnici tadašnje Srbije pobjegli neznano kud, ostala pusta. I međunarodne prilike između Istoka i Zapada bile su krajnje opasne i zamršene. Veliki raskol 1054. godine na katoličku i pravoslavnu crkvu kulminirao je u vrijeme Svetog Save; u Četvrtom križarskom ratu križari su 1204. godine osvojili, spalili i opljačkali glavni grad Bizanta, Carigrad, i od tada je antagonizam između Istoka i Zapada bio zapečaćen. Ne izgledaju li i danas prilike u Srbiji i u svijetu slično i jednako opasno?
Opasna vremena
Bizantsko carstvo je tada zamiralo, podijelivši se u nekoliko državica koje su pretendirale na vrhovni autoritet, dok su Zapad i tzv. Latini bili u usponu. Srbija se tada našla, kako kaže Vladan Kostadinović, profesor bogoslovije u Kragujevcu, „nasred autoputa“ suprotstavljenih sila, baš kao i danas. U centar takve domovine vraća se Sveti Sava da izmiri zavađenu braću i da spasi zemlju, da se ne utopi u invaziji nekog od osvajača, naročito sa Zapada, ali i da se ne prikloni utjecajima sa Istoka. Tadašnji svijet nije poznavao podjelu između svjetovne i vjerske vlasti i u 13. vijeku biti građanin značilo je automatski biti kršćanin ili hrišćanin, odnosno pripadnik nekoga od tadašnjih velikih ili malih carstava. Sveti Sava je to jako dobro znao i ako se želio boriti za „krst časni i slobodu zlatnu“ morao je Srbiji priskrbiti u isto vrijeme i državnu nezavisnost i autokefalnost srpske crkve. Vremena su bila opasna i konfuzna i tu kompleksnu situaciju u kojoj se našla Srbija toga vremena na razmeđu suprotstavljenih svjetova dobro objašnjava teolog Jovan Blagojević: „Vizantija je tada poznavala nezavisne crkve, ali nije poznavala nezavisnu državu. Sve države koje su nastale na području Vizantije su makar nominalno bile njeni vazali. S druge strane, Rim kao državno i versko središte je poznavao ideju nezavisne države, ali nije poznavao ideju nezavisne crkve. Od Carigrada, odnosno od Nikeje, Sveti Sava zato nije mogao da dobije nezavisnu državu, ali je mogao da dobije nezavisnu crkvu. A od Rima nije mogao da dobije nezavisnu crkvu, ali zato je mogao da dobije nezavisnu državu.“
Da bi izborio nezavisnost srpske države i crkve Sveti Sava se morao obratiti i jednima i drugima. Danas će se pokazati da je to bio ključan trenutak jednog čovjeka za herojski podvig, težak 800 godina. Svoga brata Stefana Sveti Sava je poslao 1217. u Rim da blagoslov za srpsku krunu zatraži od Pape Inoćentija III a sam je otišao u Nikeju dvije godine kasnije da od vaseljenskog patrijarha Manojla I dobije dozvolu za autokefalnost Srpske pravoslavne crkve. Konstantnim balansiranjem između Istoka i Zapada, smatra Blagojević, Srbija je tada dobila ono što u to vreme gotovo nitko nije uspio: nezavisnu crkvu i državu. Uspjeh Svetog Save bez sumnje je prvorazredan politički projekt i strateška pobjeda u nadmetanju među velikim silama toga doba, ali to balansiranje među moćnim silama najveće je iskušenje Srbije i današnjeg vremena.
Postoji li, međutim, i dublji smisao autokefalnosti srpske crkve, iza pozornice ove nesumnjive političke pobjede, ostvarene bez borbe i krvi?
Tko je zapravo bio Sveti Sava? Sveti Sava je na fundamentalan način smatrao čovjeka duhovnom kategorijom a ljudski život božjim darom. Čovjek za njega nije bio tek slučajna materija bačena u vremenu nego jedinstvena osoba u kozmosu, čiji je prvi i zadnji zadatak na zemlji da opravda tu nevjerojatnu misiju kreiranu i zapisanu na nebu. U ovo doba, za takvu ideju o čovjeku teško je naći sugovornika na ulici, u kafiću ili u medijima i svaki takav pokušaj smatra se u pravilu čudnim i nazadnim. U vremenu invazije tehnoloških čuda, prosječna ljudska misao, koja jedino vjeruje u „vječno danas“, potpuno je u toj pustoši svoje memorije odbacila čovjekovu historijsku vertikalu i metafizički smisao. I to jest drama našeg doba. Sveti Sava svakako nije zatekao pustoš srpske duhovnosti u doba kada je započinjao. Da ne spominjemo pretkršćanska vremena, ta duhovnost započinje u 9. vijeku sa misionarima Ćirilom i Metodom, sa Biblijom napisanom na ćirilici i sa prvim crkvama u kojima se bogoslužilo na narodnom jeziku. Manastiri Studenica, Đurđevi stupovi, Prohor Pčinjski i drugi bili su vrela sa kojih je Sveti Sava mogao učiti. S obzirom da je čovjeka primarno smatrao duhovnim bićem uronjenim na bitan način u stvarnost, najdublje poslanje i čitavo djelo Svetoga Save bilo je prožeto idejom harmonije, odnosno, kako je to formulirao historičar Marko Marković, „između božanskog i ljudskog, kontemplacije i akcije, rodoljublja i ljubavi prema čovječanstvu, Istoka i Zapada, autokefalije i univerzalnosti, u ravnoteži i simfoniji između crkve i države, duhovnog autoriteta i slobodnog stvaralaštva.“ Sve proishodi jedno iz drugoga i ništa se međusobno ne potire već čini cjelinu. „Jer, sve i u svemu je Hristos, kako je rekao apostol Pavle i u što je verovao i Sveti Sava“, kaže Marković.
Učenje Svetog Save zaista predstavlja osobeni vid pravoslavlja kod Srba. U njegovom središtu je bogočovječnost, što bi značilo, kako je govorio Justin Popović, da božansko veličanstvo i božanska neprikosnovenost čovječje ličnosti jeste najskupocjenija istina u našem čovječanskom svijetu. „Stoga je svaki čovek naš brat, naš besmrtni brat, jer svaki čovek ima lik Božji u duši svojoj“, govorio je otac Justin. Tu dolazimo do ključne kategorije vjerovanja Svetog Save o „carstvu nebeskom“, kao jedinog istinskog staništa čovjekovog, za koji se on mora svojski založiti na zemlji. Kako historija pokazuje, Sveti Sava je ovu misao sa uspjehom utkao u srce i dušu svojih sunarodnjaka. U tom smislu dinastija Nemanjića, koja je carstvo nebesko smatrala razlogom svoje vlasti i čovjekove egzistencije uopće, nije nam ostavila velebne dvorove i gradove kao svjedočanstvo svoje moći i bogatstva, kako je zapisao književnik Slobodan Rakitić, već manastire i crkve, poeziju i slikarstvo – danas ikone srpske duhovnosti i samosvijesti. Sveti Sava je i sam gradio sva ta duhovna i kulturna vrela, formirao je nove eparhije i otvarao bolnice, poučavao je i opismenjavao narod, „prošao je istok i zapad, jug i sever, da bi kao pčela svom otečestvu sabrao med blagorazumnosti“, kako kaže njegov biograf Domentijan.
Iako je bio utemeljivač srpskog nacionalnog identiteta, Sveti Sava je patriotska osjećanja iskazivao skromno i nenametljivo, izgovorivši važnu rečenicu za koju moderna lokalna i globalna politika naročito ne haje: „Neka se ne unese ova zla i prokleta reč: moje i tvoje, veće i manje.“
Savino Zakonopravilo
Na posljednjem povratku iz Svete Zemlje, umro je 1236. godine izvan svoje otadžbine, u Trnovu u Bugarskoj, koja ga je smatrala svojim duhovnim ocem. Sveti Sava je evidentno bio čovjek ogromnog utjecaja na tadašnji duhovni, kulturni, politički i svjetovni život, a jedno od njegovih velikih djela koje se mora spomenuti i koje je ostavio u amanet svom narodu bio je tzv. Nomocanon ili Zakonopravilo – prvi poznati srpski zakonik. Nastalo 1219. godine, za Zakonopravilo se može reći da je u historijskom smislu najvažniji državni, pravni, crkveni i književni rukopis srpske postojbine. Ovim kodeksom ne samo da je u velikoj mjeri ustrojena Srpska pravoslavna crkva, već on predstavlja i prvi ustav srpske srednjovjekovne države. Poseban značaj ovog pravnog akta u tome je što je bio pisan na razumljivom narodnom jeziku i po njemu je bio uređen, kako pravni položaj pojedinaca, tako i odnosi u svim oblastima društvenog života. „Koji kupuje ili prodaje postavljenje čak i crkvenog ključara od svog stepena da otpadne. Koji su ovima posredovali neka otpadnu od dostojanstva, ako su klirici, svetovnjaci i monasi, neka su prokleti.“, piše između ostalog u Zakonopravilu.
Treba reći još i to da kao prvi srpski građanski zakonik, Zakonopravilo se oslanjalo na Rimsko pravo i izvode iz Justinijanovih Novela i Zakonodavstva i Prohiriona iz 879. godine, koji predstavlja zbornik bizantijskog građanskog, krivičnog i procesnog prava. Savino Zakonopravilo, napisano samo četiri godine poslije engleske Magna karte, odnosno Velike povelje o slobodama, dokaz je da je Srbija recepcijom rimskog prava već u Savino vrijeme postala prepoznatljivi dio evropske i kršćanske kulture.
Da li bi sve to bilo moguće bez dobivanja autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i nezavisnosti srpske države? Pitanje međutim i dalje glasi: koliko je „carstvo nebesko“ u koje je vjerovao Sveti Sava i koje je kasnije utvrđeno u obliku Svetosavskog zavjeta, bilo ključno za tadašnje i kasnije stanovnike Srbije? Iskušenje takvog vjerovanja pojavilo se vrlo brzo i ono je imalo takvu razornu snagu koju osjeća i današnja Srbija: bitka na Kosovu polju postavila je pred legendarnog i opjevanog kneza Lazara i njegove borce dilemu – borimo li se samo za komad zemlje i političku prevlast ili za viši smisao ljudskog postojanja? Krajnji cilj za ovog vladara nije bila samo jaka država: njena organiziranost jest bila bitna, ali nije bila fundamentalna i odlučujuća za realizaciju ljudi i društva. Presudni detalj jest da krajnji cilj kod Svetosavlja i pravoslavlja uopće je proces preobražaja pojedinca i naroda i put k vječnosti s jedne strane, odnosno duhovnom izvorištu (Izrailju) s druge. Opredjeljenje za nadvremeno i sagledavanje stvarnosti iz perspektive vječnosti, izgradilo je u svetosavskom zavjetu karakter, moral, etiku i sistem vrijednosti i pravila ponašanja srpskog naroda i duboko se urezalo u njegovu psihu i dušu onoga vremena. „Zemaljsko je za malena carstvo a nebesko je uvek i doveka“, rekao je knez Lazar borcima noć prije bitke. Zato, kako piše Radovan Samardžić, „bliski izvesnom blaženstvu, Srbi su dočekali Turke očiju ispunjenih onom svetlošću kojom su bezbrojne crkve i manastiri činili njihovu zemlju u celini ozarenom“. Moderni historičari stoga smatraju da svetosavski i kosovski zavjet predstavlja otpor, ne samo prema imperiji, nego i prema svim izrazima i oblicima kolonijalne ideje; umjetničkim, metafizičkim i teološkim. Smisao „države“ nije da ona bude oruđe ideje nacije ili neke ideološke ili čak vjerske zajednice. „Svetosavska autokefalija Srpske Pravoslavne Crkve nema u sebi ni traga nekog ‘etnofiletizma’, jer je misija Crkve da naciju, običajno-jezičku zajednicu udruženih plemena, opština – komuna onog vremena, Crkvom oplemeni, smiri i preobrazi u zavetnu zajednicu.“, smatra historičar Žarko Vidović.
Sveti Sava i knez Lazar s razlogom su postali duhovni, kulturni i nacionalni putokazi Srba, kao što ih imaju i drugi narodi; stanovnici Amerike svoje Očeve osnivače, Britanci svoju kraljicu Elizabetu, koja je spasila Englesku od španjolske najezde i ropstva, Židovi svoje sjećanje na rušenje hrama u Jeruzalemu i progon. Kako kaže publicist Srđan Ercegan, jedan od autora nedavne monografije „Srpska pravoslavna crkva – osam vekova u slici i reči“, Sveti Sava je doslovno pokretač te velike historije, a knez Lazar simbol kraha srednjovjekovne države i propasti društva koje je stvorila dinastija Nemanjića, ali i simbol herojskog otpora, žudnje za slobodom i podnošenja najviše žrtve. Pobjeda Svetog Save i poraz kneza Lazara, orijaške su epopeje srpskog historijskog pamćenja, koji u vjernicima bude asocijacije na evanđeosko svjedočenje spasonosnog utjelovljenja (Sveti Sava) i golgotskog stradanja (knez Lazar), nakon kojih neizostavno dolazi uskrsnuće. Čuvena Žička besjeda Svetog Save, kojom je u manastiru Žiča 1221. godine započeo život autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i nezavisnost srpske države, kao i govor kneza Lazara pred bitku na Kosovu polju, čine historijsku sudbinu jednog naroda jedinstvenom. „Spasava vera, koja kroz ljubav dela“, rekao je Sveti Sava u Žiči okupljenom narodu i državnim velikodostojnicima. „Neka nemamo ništa do jedno zrno soli, ali neka sve bude njime osoljeno“, rekao je knez Lazar svojim vojnicima prije bitke.
Što će biti dalje? Što će biti „nakon groznog i mutnog bezdana naše prošlosti“, kako je srpsku historiju definirao Miloš Crnjanski. Danas se i Srpska pravoslavna crkva i Srbija u cjelini nalaze na udaru sa svih strana, od raznoraznih političkih optužbi, upiranja prsom u djelovanje pojedinih crkvenih velikodostojnika, nametanja rješenja za status Kosova, do negiranja početaka autokefalnosti srpske crkve. Ipak, sva ta huljenja predstavljaju na određeni način „prigovore s đavoljim repom“, jer veliko djelo staro 800 godina, učinjeno za duhovnost, kulturu i opstojnost jednog naroda nikakvi napadi ne mogu pomutiti. Historija se naprosto ne može izbrisati. Kuda bi srpsko društvo i njegova crkva trebali ići u ovim po svemu nesigurnim vremenima? Kako je netko od suvremenih promatrača rekao, od svih oblaka koji se nad Srbijom nadnose, ovaj nije ni prvi, ni posljednji ni najcrnji. Možda je dobar odgovor na sadašnje dileme o daljnjem putu crkve i društva, baš u povodu obilježavanja 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, dao episkop dr Irinej Bulović: „U tom cilju odgovorni predstavnici Crkve, države i kulture treba da zakucaju na svaka vrata, a nijedna ne smeju da zalupe za sobom.“ Zar takvu blagorodnu i miroljubivu misao nije gajio i Sveti Sava kada se prije 800 godina borio za autokefalnost Srpske pravoslavne crkve i slobodu srpske države?