U potrazi za izgubljenom braćom i sestrama
PRIČA O TRI KNJIGE
Juni 2016
Sve priče usađene u nas – o Andrićevom Nobelu, o Krležinoj prisutnosti, o prijevodima Bulatovića i Dragoslava Mihailovića, Meše i Sidrana, Crnjanskog i Pekića; iznad svih – ideja o važnosti Kišovoj... sve se to raspršilo, rastrlo na komade u prvim susretima s knjižarama i bibliotekama svjetskih gradova. Nigdje nas nije bilo naime. Ni kao fusnote
Prije neku godinu mnogi svjetski mediji objavili su fotografiju Johna Steinmeyera naslovljenu “Signals from Djibouti”. Ona je vizualni artefakt i dokument bez presedana, slika kakva se dosad nije vidjela. U kompoziciji, noć, plava, tamnomodra, a samo mjesečeva svjetlost obasjava nekoliko figura: na afričkom pješčanom žalu vide se u perspektivi konture ljudi koji stoje s podignutom rukom ka nebu, kao kakva nepoznata religija u tajnoj molitvi Mjesecu. Na vrhu šaka bijelo im se žare čudne krijesnice, svjetalca koja titraju umjesto zvijezda u svijetloj noći. Emigranti, tek prispjeli ilegalno s brodova, koji okreću telefone ka nebu. Hvataju signal. Da se jave kući koju nemaju više, da se jave nekome, da kažu da još postoje nakon strašnog putovanja.
Ova zapanjujuća fotografija, tako uspjela u svakom svom pogledu, tehnički (što je manje bitno dakako ovdje), i pogotovo retoričkom snagom svoje zastrašujuće poruke, odmah mi je otvorila jednu asocijativnu cestu, nazad u prošlost. I u sebe samoga, ali ne samo – i u mnoge druge, u bezbrojnu subraću koja su se također našla u odlasku i lutanju, počevši od jeseni 1991. Pa, onda, u ove sadašnje dane, kad se nakon tolikih naših egzodusa, kolektivnih i individualnih odlazaka viđenih u sramoti i na pogled čitavom svijetu, opet događa novi a tihi masovni odlazak, tek jedva primijećen i tek u zadnje vrijeme. U tom smislu, otvorila je fotografija put ka refleksiji o, mnogo ciničnije rečeno, čitavoj recentnoj “tehnologiji egzila”, u stanju koje je danas zapravo nemoguće nazvati jednim preciznim imenom i odrednicom.
Jedno je u tome neosporivo: ako je način putovanja ostao isti – dakle, tko autobusom, tko avionom, tko na poziv a tko sa švercerima preko granica – način komunikacije pak, kako za puta tako i po prispjeću gdje je čovjek namjerio ili, češće, gdje ga je bacilo, mogućnost najosnovnija da se čovjek javi tamo odakle je krenuo, sve to doživjelo je ne manje od revolucionarne promjene. Mobilni telefon, ta naizgled banalna, često iritantna tehnička naprava koja sretnima po svijetu služi uglavnom za posao ili za gubljenje vremena – okrenula je sve. Dokinula je vezanost za određeno mjesto, bilo kuću, ustanovu ili javnu govornicu, vezanost za kablove i žice, i dala mogućnost satelitskog poziva gotovo doslovce odsvuda. Demokratizirala je sasvim radnju koja je samo donedavno bila moguća i dostupna jedino državama i službenim predstavnicima njihovih ključnih institucija. I na kraju, pogotovo za ljude od teksta, najfrapantnija promjena: mogućnost da čovjek sam nekome piše, od bilo kuda, da sâm (kroz najmanje tri različita tehnička programa koje ima skoro svaki moderni telefon) – ukuca i pošalje tekst dakle. Tako nešto, tada, u vrijeme naših odlazaka, nitko nije mogao očekivati.
Mi smo zvali s javnih govornica, gurajući kovanice svjetskih valuta u otvor koji ih je uvijek prebrzo gutao, kupovali “kartice”, ili okretali brojeve – jednom tjedno, jednom u dva tjedna – s kućnih telefona. Često i dugo vremena – tuđih, iz tuđih soba, stanova i kuća. Mnogi, oni najnesretniji, stojeći u redovima za jedini telefon, po hodnicima slušajući ispred sebe nepoznate jezike, po pravilu istočne, koji su iz istih azilskih centara išli nekome, negdje daleko, u zemlje još nesretnije od naše. Pisali smo pisma, u čemu nikakve romantike nije bilo, da ne bude zabune; kupovali koverte i poštanske marke i slali tužne razglednice u kojima smo pisali da nam je dobro.
Novi emigranti nikada neće moći znati (i ne trebaju) koliko su, s minimalnim razlikama, sve moderne migracije u posljednjih stotinu godina nalikovale u ovom smislu komunikacije sa mjestom koje se ostavilo. Odnosno, koliko su oni danas zaista prvi emigranti sasvim nove ere. Stizat će, danas uglavnom u zapadne zemlje, javljati se već s aerodroma ili željezničke stanice brzom porukom, dakle tekstom koji stiže u sekundi: neće više pisati ni donedavno “modernim” sms-om, nego još brže, i s malo sreće (hvatajući onaj “signal” s početka) – besplatno. Mnogi će stići u kuće s kompjuterima (čitava infrastruktura prihvata novih ljudi razvijena je u međuvremenu – osnovala ju je najvećma upravo prošla generacija, prvostigla, prije četvrt stoljeća), ili će čak sobom nositi vlastite “laptopove”, prijenosne računare – kad ih uključe, “podići” će Skype, s kamerom, i – moći vidjeti one koje su ostavili kod kuće. Gledajući iz ondašnje perspektive, danas može se reći, sa sigurnošću i odrješito – da, budućnost je zaista sada.
“Crtam” ovaj (pre)dugačak kontekst čitav, ne bih li mogućeg i zamišljenog čitatelja, ako on uopće bude imao volje za takve stvari, bar pokušao nekako navesti na možda nemoguće: da nekako zamisli vrijeme od prije samo (!) dvije decenije – vrijeme, epohu i stanje postjugoslavenske emigracije, one koja je odlukom otišla, stanje u kojem se, onakva kakva je bila, stvorila ranih devedesetih, sa svim razlikama i jednom sličnošću, istošću – emigraciju koja je, redom, kao s neba pala u nove gradove i zemlje Globusa.
I u toj ogromnoj, raznovrsnoj, i godinama nespomenutoj grupi ljudi, u dobnom luku od prve mladosti do ranih srednjih godina, da čitatelj pokuša zamisliti i jednu podskupinu: one koji su se bavili kulturom – ljude od knjiga, ukratko. Pored šoka izmještenosti, pored ostatka još uvijek nenapravljene tipologije različitih šokova, kao u seriji tektonskih potresanja unutarnjih, za takve, za nas, došao je bio još jedan šok – suočenje s gotovo apsolutnom kulturnom nevidljivošću našom. I razočaranje, nikad izliječeno kao posljedica. Razočaranje nad stvarnim mjestom, nad prisutnošću i u prošlosti zamišljanom ugledu najvrsnijih imena i njihovom mjestu na karti velikih svjetskih kultura.
Rečnik jednom rječniku
Tu se i po prvi put vidjela sva iluzija o tom i takozvanom našem mjestu vani, dotad osvojenom ili tako predstavljenom; tu se jasno i brzo (u)vidio poraz i propast koja je zazjapila kao provalija, kao rascjep između svega što su nas učili i uvjeravali nas, naspram istine sagledane napokon vlastitim očima i sviješću. Sve priče usađene u nas – o Andrićevom Nobelu, ispred svega ostalog i kao najvećem trenu, o Krležinoj prisutnosti i utjecajnosti, o novijoj književnosti – prijevodima Bulatovića i Dragoslava Mihailovića, Meše i Sidrana, Crnjanskog i Pekića; iznad svih – ideja o prisutnosti i važnosti Kišovoj… sve se to raspršilo, rastrlo na komade u prvim susretima s knjižarama i bibliotekama svjetskih gradova. Nigdje nas nije bilo naime. Ni kao fusnote. Pokoji grad ili zemlja, više ili manje – možda tek ponegdje i ponekad pojavilo bi se neko ime i naslov knjige, u pravilu unutar ponižavajućih novinskih članaka o našem događajućem i trajućem udesu. I po pravilu uglavnom, samo kao “ilustracija”, kao “vodič kroz kompliciranu historiju”, a ne kao autonomna umjetnička djela i autori – sasvim na liniji strašnog i klinički preciznog Kišovog dictuma iz Homo poeticusa (“vama istorija – nama zalasci sunca”). Nova imena, mnoga i sama u egzilu tek će kasnije početi objavljivati knjige. Ali tada, u tom prvom momentu, u ostatku zapadnoga svijeta, pogotovo u njegovom najdominantnijem dijelu, anglosaksonskom – ničega.
Ili skoro ničega. Godinama, tim sušnim u gotovo svakom pogledu, i stalna postaja i sretno odredište bila mi je amsterdamska knjižara WH Smith, kasniji Waterstones, golema filijala čuvenog britanskog lanca. Kao i sve što dolazi iz svijeta koji je uredio život da u svemu bude lakši i ljepši, “na polzu”, ta je knjižara kao niz velikih dnevnih soba, s nišama između visokih polica, i mekim, pojastučenim klupama, da čovjek može sjesti, uzeti knjigu i čitati dokle ga volja a da ga nitko ne smeta. Kupovao sam tu knjige anglofonih autora, otkrivao mnoge i ponovo pronalazio od ranije poznate, čitajući ih sve prvi put na njihovom jeziku. Taj dvostruki inojezični krug – engleski u svim njegovim varijacijama a unutar holandskog kruga – bio je posebno i neplativo skrovište. U gradu napravljenom u koncentričnim polukrugovima gdje sve kao da je uvijek vidljivo i dostupno u malo koraka, ovaj ugao velike ulice i kratkog prolaza, bio mi je tajno mjesto unutar takve vidljivosti. I mjesto u koje se čovjek mogao izmaći i od tvrde okoline i od realnosti daleke domovine (?) od koje je bježao, svaki se put ušuškavši u utočište anglosaksonske lakoće i smirenosti kao u meki jastuk. Sve dok mi jednom, prolazeći uigrano duž polica i lutajući kroz taj mini-Babilon, oko nije prošlo pored hrpta knjige, krenulo dalje pa se – kao kamera što švenka slobodno i već prođe horizontalno pored nečega važnog, ali ne pravi rez, nego se istom putanjom zatečeno vrati nazad. Nešto me je privuklo, nešto sasvim određeno, a po dubljoj kondicioniranosti, upisano, sudbinsko. Grafem u imenu autora privukao me, iznutra, posebnim “vidom”, neobjašnjivim prepoznavanjem i osjetom za koji nisam svjesno ni znao da ga imam. Slovo – još uže – jedan dijakritik, naše kukasto i kukavno “ć”, bljesnuo je kao kratak noćni svjetlosni signal u šumi. Vratio sam pogled i nakrenuvši glavu, zapravo bespotrebno, pročitao sam, ako su ta riječ i glagol uopće bile to:
“Dictionary of the Khazars: A Lexicon Novel – Milorad Pavić”. Sasvim na kraju, zadnje slovo, prokleto i voljeno “ć”, potpuno neočekivano na tom mjestu, zasjeklo je iznutra kao kratak zarez nepoznate oštrice. I pomilovalo, kao nešto dobro i poznato u istom času. Da, znao sam dotad već ponešto o poziciji (ako se pad može tako nazvati) i stavovima (ista stvar) pisca tada, bez obzira na nedostatak informacija (opet kontekst: nema još ni naznake nepreglednog svijeta internetske mreže koja jednim pritiskom na dugme otvara svaki kutak planete u trenu), i bio sam kroz nekoliko citata saznao, s neugodom, što pisac u međuvremenu govori, kako luduje bespotrebno i sujetno, osiono i bez suosjećanja dok se sve ruši. Kako sramoti i sebe i – zapravo, mene, sve nas u onom trenutku. To je nekako kosnulo u prsima i želucu, pretvorivši se sekundu kasnije u drugi, suprotan osjećaj. Osjećaj je bio snažan, dotle da je oborio nakratko i svijest o padu piščevom, nadvladao etički refleks, kritiku i sve negativno, po svakom uzusu dokazivo i opravdano, što je pisac zaslužio. Svemu unatoč, njemu samom unatoč, ime mu je s knjige zasjajilo prigušeno i jako, i transcendentno upravo, tamnim sjajem pomiješanih tonova, gdje se mrak i svjetlo izmjenjuju stalno, kako i ide svemu našem – i ja sam mu tada bio zahvalan, kao nikada ranije ili kasnije.
Ili: zahvalan djelu bolje, na tome što je po tko zna koji put u historiji bilo pametnije od svoga autora. Jer, pričom, “muškom i ženskom” kako ju je podijelio u dvije verzije te neobične knjige, pričom o nestalom narodu – u toj krajnjoj ironiji – pisac je, jednim jedinim djelom, i gotovo još više tim semantički ispunjenim zavijutkom nad slovom u prezimenu, pokazivao da smo i mi (?) također jednom postojali. Štoviše, da u ostacima, koliko nas god još bilo i kako god se zvali – još postojimo. Pa makar tim grafemom, dijakritikom što upada u oči, nužno – takva mu je, znaku, viša namjera – ubadajući tim klinom slova u svijest čitaocima u knjižari, dokazujući i stvarajući nas zapravo, svaki put nanovo, svaki put kad predstavnici čitateljske klase sretnijih naroda zapnu okom za čudno slovo. Tri najveća i autoru superiorna prethodnika, tri ingeniozna predstavnika književnosti nestale zemlje, sva trojica imala su, u daljnjoj ironiji, dijakritik u prezimenu i to različit, na drugom mjestu i slovu: Andrić, Krleža, Kiš. Sva tri slova i nepriznata i nepoznata. Izgubljena. Pavić, bio je tada i tamo umjesto njih, nastavljao nešto suštinsko bez čega ni nas ne bi bilo.
Dvojezično dvojezičnom
Mnogo godina kasnije, dok sam i sam već odavno, kako Kiš kaže, “vežbao za pesnika”, naletio sam u jednom antikvarijatu nizozemskog grada Haarlema na čudesan dar (samom sebi). Privukla me najsvedenija moguća naslovnica – kakva bi drugačije i bila kad se sazna o kome se radi – crna i glatka: lijevo pri vrhu samo ime pisca i naslov knjige na našem jeziku, naslov doslovan, jedino književno-žanrovska odrednica, i desno, to isto, žutim slovima, na holandskom, štampano malim slovima:
“vasko popa vasko popa
pesme gedichten”
Dvojezično izdanje iz 1981., izdato za vremena kad je, saznat ću, Popa bio važna figura i ovdje, kao član žirija prestižnog rotterdamskog festivala poezije. Zgrabio sam zbirku odmah, kao u strahu pronađeno zlato i platio je. Koštala je sitniš. U kulturi gdje u svemu pa onda i u jeziku vlada ekonomičnost, kalvinistička nerastrošitost – osim, paradoksalno, u književnosti, kojoj je princip demokratska skribomanija i izdavanja brda makulature – kako je ljekovito, pročišćujuće bilo čitati Vaskove, leksikom i duljinom stiha i forme krajnje svedene, minuciozne pjesme, čitati ih onako “s nogu”, uzbuđeno i sretno.
Ali drugo me očaralo u isti mah: kako su se lako prevodile! Kao netko tko živi u neprestanom “vavilonskom zamešateljstvu”, s trajnom mukom neprevodivosti riječi i koncepata, to sam doživio kao dodatnu razinu i lično upućenu poruku, a lakoću i neokrnjenost Popinog prijevodnog stiha kao željnu, ispruženu prijateljsku ruku. Naravno, prevodioci izbora, otkrio sam, bili su dvoje poznatih majstora i njima je išlo poštovanje bez ostatka. Ali nešto je bilo u pjesmama samim, u “molekulama” toga na prvi pogled čistog standarda jezičnog kojim je Popa pisao, bez “viškova”, upotrebe krajnje idiomatskih riječi a unatoč vlastitim neologizmima i kovanicama (“Nepočin-polje”); i bez slavenskog baroka i čarobnog labirinta naših izraza koji su u nekim svojim pojavnostima i formama možda najljepši od svih, no kao takvi potpuno i apsolutno neprevodivi. Čitajući ga temeljno i duboko zapravo po prvi put, promijenjen zauvijek, krenuo sam istraživati otkud ta knjiga i otkud je davni izgubljeni “brat Vasko” stigao meni kad je, ispostavit će se, bio najpotrebniji. Izvan svijeta najpoznatijih ili najizvikanijih imena književne scene, prozaista i romanopisaca, van velikih knjižara poput one iz prošloga poglavlja, otkrio sam naročitu mrežu vrijednosti i povezanosti unutar poetske scene i historije suvremene poezije. U toj mreži, koju čine uglavnom drugi pjesnici, pokojni Popa, dvojezičan ne jedino po pronađenoj zbirci, nego, kao Rumunj iz Srbije, i zaista takav – bio je i jest, pokazalo se, ime s potpuno zasebnom pozicijom i nedodirljivim ugledom, bez usporedbe i bez prethodnika među jugoslavenskim piscima. Najfascinantnije: ovakvu poziciju imao je upravo u kulturi gdje nas je, kako sam opisanim suočenjem saznao, najmanje bilo. Kulturi za kojom sam pak sam najviše žudio – engleskoj, britanskoj, i onoj najvećoj unutar golemog anglosaksonskog kulturnog kompleksa – američkoj. Kako ponekad i epifenomeni, književni “folklor”, najuspješnije pokazuju stvari, tako je bilo i ovdje, u Popinom slučaju. Recimo najdražim primjerom: u anglofonom književnom bratstvu, posebnom čašću (a može i kao konačnim dohranjenjem sujete) i dokazom statusa izabranih, smatra se moment kad te crtač David Levine portretira u karikaturi-ilustraciji za The New York Review of Books. Ako išta, to je znak da si uspio. Kako je zato uzbuđujuće i potresno bilo naći i sliku Vaska Pope nacrtanog za isti časopis: Popa s njegovim velikim i tužnim, tračansko-latinskim crnim očima i, od ilustratora nemilosrdno uhvaćenim, pramenom kose “prebačene” preko tjemena. I on je dakle bio ušao (zašto to nismo znali onda, u sretnija vremena, u našoj zemlji?), u red izabranika rezerviran redom za pisce iz moćnijih, samouvjerenijih kultura. No povod crtežu tek je bio zadivljujući.
Svaki student anglistike obavezno radi poeziju Teda Hughesa, klasika i u Velikoj Britaniji čak u najširem smislu poznate ličnosti, nažalost više zbog tragičnoga života – Hughes, titan engleskog suvremenog pjesništva bio je oženjen Sylvijom Plath, pjesnikinjom i najpoznatijim, “konceptualnim” suicidom moderne anglofone književnosti. Ime dotad iz, za mene, sasvim drugog, uvijek strogo odvojenog konteksta i svijeta u odnosu na naš, Ted Hughes je pisao predgovor za Popine “Collected Poems”. Javila mi se u zbunjenosti pomisao da naša neukorijenjenost možda nije baš tolika, katastrofi i poniženju usprkos. Naglo obradovan, progovorio sam, sebi samome se obrativši svjesnim (auto)humorom kao u pastišu kratkog, kvazi-hamletovskog solilokvija, u parafrazi: “Više razina postojanja ima, ‘dragi Horacije’, u Respublici literarii nego što se može naći u tvojim fakultetskim antologijama i knjižarama”. Svakako više, odgovorila je odmah ozbiljna i snuždena kontramisao, nego što se moglo pretpostaviti u prvim danima strašnih izazova. Sam Vasko uostalom, delikatno skriveno a ponosno i svjesno, pjevao je o našoj zemlji, nikada je ne imenovavši, kao o “kući nasred druma”, u pjesmi istoimenog ciklusa. U drugoj, u istom ciklusu na kraju će reći:
“Nebo se od zemlje kad-tad razdvoji
Kuća se opet pojavi nasred druma
Pojavi se opet lepa
Upravo ko nebeska ćuprija
Ko sunčeve terazije”
Možda još nije bilo sve izgubljeno.
Haarlemski nokturno, za novi dan
Preko dvadeset godina zalazim u istu knjižaru u Haarlemu, hadrijanovski nazvanu Athenaeum. Smatraju je jednom od dvije najbolje u zemlji. Gotovo isto toliko dugo snatrio sam kako bi bilo da na beskrajnim policama orijaških zidova ispunjenim knjigama i časopisima od poda do plafona, čitavom duljinom knjižare, jednog dana dakle stoji i moja knjiga. Kad sam napokon, i nakon zapravo tako dugoga puta i spremanja, napisao prvu knjigu na drugom, naučenom jeziku, znao sam da će i ona sada biti u “mojoj” knjižari-hramu, u odjeljku za poeziju uz koji sam stajao toliko puta, listajući i čitajući tomove, oduševljavajući se najboljima i ljuteći se na netalentirane koji su ipak našli mjesto na posvećenoj polici. Da će knjiga biti među njima, bilo je već dovoljno. Jer, ima li – vraćajući se našem motivu – dokaza boljega o postojanju i pisca i emigranta od te činjenice? Pa makar i među nepreglednim redovima drugih knjiga?
S druge strane, a kao korektiv da ne otkližemo u (makar nesvjestan) patos: ako pisac uzima svoju književnost ozbiljno, jednako mora paziti da sebe pak ne uzme suviše ozbiljno. Postoji tako šala među ovdašnjim knjižarima: pisci se dijele samo na dvije grupe – na one koji provjeravaju ima li njihove knjige na policama i na ostale koji to ne rade. Disproporcija je dakako ogromna, u korist prvih. Tu praksu odlično je znalo osoblje “moje” knjižare (otkrio sam davno: ljudi obrazovani, načitani i diskretni), iz iskustva – u tu elitnu knjižaru redovito svraćaju pisci. Pa je i ovaj autor, vjerovalo mu se ili ne – iz razloga koji nisu (ili uglavnom nisu) uzrokovani sujetom, također nedavno “hodočastio” tamo, istim poslom. To što takav čin iz neke zamišljene “nebeske kamere” izgleda jednak ostalim piscima, nije mijenjalo ništa na stvari. Došao sam i stao na poznato mjesto, kvadratni metar pred policom pred kojom sam stajao toliko puta i krenuo prelaziti očima duž knjiga, čekajući da nakon toliko godina ponovo ugledam izd(vaj)ajući znak na zadnjem slovu – isti koji mi je zadržao pogled na Pavićevom prezimenu, i u želji da zatvorim tako, iznutra i nakon toliko godina, samo meni dokraja znan simbolički krug. Gledao sam – i nisam našao ništa. Okrenuo sam se odmah i uputio ka suprotnoj strani knjižare, ka drugom zidu, izabrao na brzinu drugu knjigu i pošao ka blagajni. Za pultom je stajao momak koji već dugo radi tu i za kojega mi se činilo da me jedanput prepoznaje kao stalnog kupca, a drugi put da savršeno ravnodušno gleda kroz mene. Pružio sam mu knjigu. Rutinirano ju je uzeo i krenuo je zamatati u papir s logom knjižare. Dok je to radio, trajno nepokretnog izraza, lice mu se odjednom i kao usput izvilo u kratki osmijeh: ”Upravo maloprije sam prodao tvoju knjigu”.
Iza njega, u perspektivi, učinilo mi se načas da sam vidio još jedan osmijeh, u isto vrijeme. Odnegdje, nasmiješila su se dvojica naših pisaca, bezrječno, nijemo poput anđela.