Rasprave o notornom (8)
SAHRANA NEZNANOG JUNAKA GORANA BABIĆA
Juni 2016
Obilazim groblja, bolje reći pogrebe, sprovode, sahrane, ali na ispraćaj idem samo onima koje sam lično poznavao. Došlo je nažalost vrijeme kad ljudi iz moje generacije često umiru pa sam stoga i ja često na groblju. No mislio sam i ranije kako je zapravo nužno svako malo ići u bolnicu i na groblje. Tek tamo, na takvim mjestima, čovjek shvati da su u životu mnoge stvari pogrešno shvaćene i da, na primjer, imovina kao takva ne znači savršeno ništa
Ne samo zbog toga što me žena prije godinu-dvije nagovorila da napišem testament, nego valjda i zbog godina i labavog zdravlja, već neko vrijeme intenzivno razmišljam o smrti, naravno vlastitoj. Uostalom, prevalio sam sedamdesetu pa je to i logično i razumljivo, a i odgovorno prema bližnjima. Rekao sam i kćerima da se ne iznenade ako jednog jutra osvanem nepomičan, hladan i nikakav, jednom riječju mrtav. One su me naravno tješile i uvjeravale da se to još zadugo neće dogoditi, ali ja živim u skladu s onom Titovom rečenicom o pripremama za rat (i mir) i ponašam se kao da će svakog časa iza ugla banuti stara gospođa Smrt sa svojom svijetlom kosom u ruci.
Žena je doduše nedavno uzdahnula i izjavila kako meni „testament ničemu ne služi“, ali je ona i inače čuvena po sličnim izjavama (jednoj je kćeri prošlog proljeća rekla „Šuti dok sa mnom razgovaraš!“) tako da ovome detalju oko testamenta i nismo pridavali pažnju. Ionako njoj nisam ništa ostavio jer u suštini ničeg i nemam, ako se zanemari ovo što sam ispisao, tih stotinjak naslova.
Ima kod nas poslovica (izreka) da kaže – daj mi Bože laku smrt. Narod je to skovao gledajući tolike što se muče nudeći svevišnjem dušu, koju ovaj iz nekog razloga neće da uzme. Ni ja u suštini ništa drugo ne želim do da se ne mučim i da s ovog svijeta odem mirno i po mogućnosti bezbolno. Nisam zaboravio kako sam u djetinjstvu jednu noć proveo u bolnici među teškim, neizlječivim bolesnicima što su urlali od bolova. Pomoći im dežurne sestre ili nisu mogle ili su oguglale na takve situacije, ali znam da nisam oka sklopio i da me i sada nakon šest decenija ti krici progone. Bol uništava svako dostojanstvo i kad ju nanose sprave (mučila) i kad je posljedica bolesti, a mi ne znamo ne samo čas kad ćemo svisnuti / skončati (ne znamo smrtnu uru), nego ne znamo ni način na koji ćemo taj zadnji, a najvažniji, posao obaviti.
No nije ovo tekst o smrti i umiranju, već o onome što slijedi nakon što se dotični „posao“ obavi. Već činjenica što sada, pri punoj svijesti, pišem o nečemu do čega još nije došlo kazuje da tome ipak pridajem stanovitu pažnju koliko god da problem to možda i ne zaslužuje. Riječ je o banalnoj stvari, gotovo sitnici, o pitanju – gdje će me sahraniti? Mnogi ljudi za života upravo o tome vode najveću brigu jer da nije tako ne bi bilo piramida niti bi u Domu invalida u Parizu posjetitelji morali sagnuti glavu kad iz visine bacaju pogled na Napoleonov grob. Ovdjekarce, na brdovitom Balkanu, svašta se po grobljima zida, podiže i gradi tako da se nađe i grobnica sa televizorom kako bi pokojnik na miru gledao utakmicu ili štogod drugo uzbudljivo.
O brojnim zagrobnim čudesima postoji maltene na svim jezicima ogromna literatura tako da namjera ovog napisa nikako nije da uđe u zbirku sličnih tekstova. Dapače, tekst će biti strogo ličan, gotovo konkretan kakav mu je, uostalom, i naslov. Naime, nisam načisto ni sa najvažnijom stvari (ako u smrti ima nečeg najvažnijeg), ne znam da li da me sahranjuju spaljenog, tj. da iz krematorija izađem u urni, ili da me polože u raku u jednom komadu, da tako kažem. Već o tom detalju ovise brojne druge sitnice, na primjer gdje bi se čuvala urna (i da li bi se pepeo uopšte čuvao ili bi se možda prosuo u neku vodu, Savu, Dunav, Neretvu, Jadransko more). Živio sam, naime, kojekude pa bih možda mrtav mogao pripasti nekom mjestu (gradu, kraju, predjelu) kad već živ nisam pripadao bez ostatka nijednome (gradu, kraju, predjelu). Rodio sam tri kćeri, Natašu u Mostaru, Mašu u Zagrebu i Nušu u Beogradu, u gradovima u kojima sam dugo živio. To su danas gradovi triju različitih država, dok ona četvrta (Jugoslavija, kojoj sam jedinoj pripadao) više ne postoji. A da me polože u Visu na Visu gdje sam se slučajno rodio kad je mamu Lili rat odveo na pučinu, kakvog to ima smisla? Jest da su se na Visu rodili pored mene i drugi pisci (Ranko Marinković, Branko Belan, Jakša Fiamengo, Joško Božanić…), ali ova beba je na tom dalekom otoku boravila svega prvih mjesec dana. Jest da Njegoš zahtijeva da se počiva tamo gdje se klica zametnula, ali bi to u mom slučaju morala biti neka pećina na Biokovu u kojoj su roditelji partizani vodili ljubav čiji sam ja slučajni plod.
Eto kako je složeno sve što je jednostavno, ali je ipak najvjerojatnije da će se problem mog posljednjeg počivališta rješavati ovdje gdje sad živim, u Beogradu kojeg ne kanim napuštati. Često sam razmišljao o tome kakav bi bio moj život da sam u Beograd došao šezdesetih godina, onda kad sam namjeravao da upišem književnost, nakon završene mostarske gimnazije. Ali mama Lili je bila uporna i dosadna smatrajući da se od književnosti ne može pristojno živjeti ni u socijalizmu kojemu je bez rezerve pripadala te da njen jedini sin svoju egzistenciju mora pronaći u turizmu pred kojim je budućnost. Razlog zbog kojeg sam zalutao na ekonomiju (gdje pripada i turizam) krio se dakle u zabludama moje roditeljke, koja je uostalom Beograd napustila 1941. godine kao bogata mlada buržujka da bi se u nj vratila nakon punih pedeset godina kao puka sirotinja, izgubivši sve za šta se borila.
Dakle Beograd. Međutim tek tu nastaju problemi jer ako sam u životu i uspio da se, po dolasku iz Zagreba, politički ne aktiviram ni u jednoj ovdašnjoj partiji, hoću li u toj namjeri uspjeti i kao mrtvac? Ivi Andriću, na primjer, neki i danas zamjeraju što je iza rata, u Titinoj Jugoslaviji, prihvatio da bude predsjednik Saveza književnika, premda on od toga osim muke nikakve hasne nije imao. Na sreću, nisam bio predsjednik ni ovdašnjih (ni tamošnjih) pisaca pa ću barem toj opasnosti umaći, ali će se već naći razlog za prigovor, kritiku ili zamjerku svakom mogućem rješenju. Ne mogu da zaboravim kako sam nedugo nakon Đinđićeve pogibije, spuštajući se sa Sjevernog bulevara niz Novo groblje zatekao nedaleko Đinđićeva groba u hladu (bilo je ljeto) iza jednog grma naoružanog policajca zaduženog valjda da čuva pokojnog premijera. Ne utvaram da je moja situacija ravna ovoj sa stražarom, ali svejedno znam da će teško biti pronaći soluciju, koja će svima biti po volji.
Ako me polože negdje izvan Beograda (na primjer uz djeda Boška, nonu Luciju i dunda Nikolu u groblju u Slivnu Ravnome povrh Opuzena u Dalmaciji gdje sam proveo rano djetinjstvo ili uz oca Matu i mamu Lili na groblju Masline u Mostaru) neki će reći da sam nezahvalan i da sam napustio ovaj grad, koji mi je pomogao u najtežim trenucima. U Zagreb da se vratim mrtav ne dolazi u obzir budući da sam iz njega jedva živu glavu izvukao, a kako stvari stoje danas je tamo još i gore nego onda, devedesetih, kad sam odlazio da se ne vratim nikada. Sahranjivao sam (u Agramu) i sam pokojnike kad je bilo nužno i neophodno (Kakva grozna rečenica!). Kad je umro Gustav Krklec, dobra stara pijandura, otkrilo se da nema groba, a bio je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Na jedvite jade nagovorim Račana da nazove direktora Mirogoja (slavnog glavnog zagrebačkog groblja) i da mu naredi (Račko bi rekao – da ga zamoli) da ovaj nađe grob za jednog od posljednjih boema. Direktor jedva dočeka takvu naredbu (molbu) i na vrat – na nos povadi sa otmjene lokacije petoricu davno pokopanih austrougarskih generala te pola groba odvoji za Krkleca, a drugu polovicu proda nekom bogatom hercegovačkom skorojeviću. A kad je umro Krleža nagovarao sam Ivu Latina, tadašnjeg gradskog načelnika da Starog ne nose na Mirogoj gdje mu Beg Čengijić podiže grobnicu od jablaničkog granita (nesviklog na zagrebačku klimu) budući da je u jednom zapisu pokojnik izjavio kako je s devedeset posto pokopanih na Mirogoju u grdnoj zavadi, pa sam predlagao da ga se ukopa na starom (davno zatvorenom) jurjevskom groblju nedaleko Gvozda, ali Latin nije imao muda za to i Krleža je završio među neprijateljima i drugom gospodom. Preostaje, elem, što se mene tiče, jedino Beograd.
Međutim, gdje u Beogradu? Najljepše je, bar meni, groblje u Topčideru, ali em je zatvoreno, em je preskupo. Slično stvar stoji i sa starim bežanijskim grobljem gdje je pokopan nesretni Jovica Crvenko, kog ponekad obiđem. Taj je izdržao tridesettri godine robije u albanskom zatvoru i svega neku godinu slobode u svojoj zemlji, a onda ga je odnio rak jetre. I zemunsko je groblje navodno prepuno (što će reći zatvoreno, tj. nema slobodnih mjesta), ali smo ipak tamo na vječni počinak ispratili Rašu Livadu i Radovana Bigovića, koji to svakako zaslužuju. Navodno da je za Rašin ukop ispred kapele morao da se zauzme sam patrijarh Pavle. Centralno groblje mi se iz nekog razloga nikad nije sviđalo iako i tamo leže neki dobri znanci (Miloš Kuburović, Siniša Joksić i još neki). Novo bežanijsko groblje se, opet, pretvorilo u mastodonta na čijem se nepreglednom polju ljudi sahranjuju bez osobitog reda. Bio sam, recimo, na pogrebu jednog od najvećih srpskih pjesnika naše generacije, Novice Tadića. Nepoznat Netko (rekao bi Krleža) smjestio je nesretnog Novicu maltene u Dobanovce, na sam rub groblja, ali i na rub pameti. Slično se dogodilo i na groblju Orlovača gdje su zabacili Daru, Darinku Jevrić, kao da nije postala simbol opstanka Srba na Kosovu. Na groblju Zbeg, u Borči, na kojemu se kopaju izbjeglice iz zadnjih ratova i drugi nesretnici, pokopali smo i Čedu Paića, nekadašnjeg hrvatskog ministra poljoprivrede i mog odličnog prijatelja, blagog čovjeka kojemu je ustašija devedesete spalila kuću u zapadnoj Slavoniji samo zato što je bio Srbin. Možda bi me tamo, među prognanike, mogli položiti jer im po sudbini i sam pripadam, a i nijedna se “opcija” ne bi bunila što sam položen među siromahe i pobjegare. Uostalom zar nisam na kraju posljednje zagrebačke polemike, još davne 1990. u “Vjesniku” kazao da me (onaj koji me traži) može pronaći “među Srbima i psima”. To je bilo tada kad su se u parku u zagrebačkoj Dubravi pojavile prve table sa natpisom “Zabranjeno za Srbe i pse”, ali se toga danas malo koje zlopamtilo sjeća.
Neki će mi mjesto tražiti (i naći) među takozvanim zaslužnim građanima u čije se redove često švercuju i pojedinci bez ikakvih zasluga, ali sa visokim mišljenjem o sopstvenoj ulozi u srpskom društvu. Ima naravno i suprotnih primjera pa tako, recimo, tatin školski drug iz Više partijske škole Dobrica Ćosić po sopstvenoj volji nije sahranjen među “zaslužnima” iako se protiv toga (da se desilo) ni razumni ni nerazumni ne bi bunili. Novo groblje u Beogradu je neka vrsta pariškog Per Lašeza ili Novodjevičjeg u Rusiji pa se tu mogu naći kako leže jedan pored drugog Stevo Žigon i Svetozar Gligorić, a ispod Žigona Rahela Ferari.
Preostaje jevrejsko groblje gdje bih takođe mogao da završim. Sjećam se kako su stari Jevreji (u jevrejskoj opštini u Beogradu) svojedobno provjeravali je li moja roditeljka zaista Jevrejka jer je u njihovome svijetu to jedina validna legitimacija. Iako dotičnu činjenicu nikad nisam naglašavao, nisam se toga ni odricao tako da bih mogao završiti i među Čifutima kako su se za mnom drala sitna mostarska mahalska raja u onoj dobi kad momčić iz djetinjstva prelazi u momaštvo. Tad je to bila uvreda, a poslije nekoliko decenija sam se obreo među koricama monografije “Znameniti Jevreji Srbije” te se može dogoditi da naposljetku uistinu počinem pod čempresom na jedinom beogradskom groblju u kojemu još od 1894. postoji geniza, grob za knjige u koji se polažu istrošeni sveti spisi. Uostalom, ni tu nije loše društvo – Mira Sanjina, Dido Demajo, Eta Najfeld, Joža Erlih, a odnedavno i Andrea Preger te mnogi drugi, znani i neznani.
Preostaje, u Beogradu, Lešće. Govorim o tom groblju u pjesmi “Beskonačno”, u zbirci “Bršljan”. Budući da je kratka, pjesmu ovdje navodim u cijelosti:
Taj vjetar zvani košava
nigdje tako ne udara
k’o na Lešću
Kanio sam ići dalje
u svom žiznju
ali neću
Ovdje gdjeno završava
i Dunavo i daljina
Taj vjetar zvani košava
ne jenjava, ne jenjava
Kad bih imao grob na Lešću i kad bi taj grob gledao prema Karpatima, odakle stiže najžešća košava, bio bi to grob na vjetru. Sa Lešća se pruža najljepši pogled preko Dunava, sve tamo daleko prema Banatu, Vršcu, Zrenjaninu i Kikindi otkud su stigli (da bi ih nacisti pobili u ovdašnjim logorima) moji preci Brajderovi, Henrik, Geza i Ernest, ali što će mrtvima pogled?
Ne znajući, dakle, šta će sa mnom biti kad napokon preminem došao sam na ideju da me pokopaju na mom malom placu (od pet ari) u Staroj Krnjači, na lijevoj obali Dunava, a u beogradskoj opštini Palilula. Ako može Slobodan Milošević da leži u Požarevcu, u dvorištu svoje porodične kuće pod lipom, mogu valjda i ja na svojoj zemlji u Krnjači, a drvo ću (hrast) posaditi naknadno. Ali i Krnjača ima jednu prikrivenu, a neotklonjivu manu. Svakog proljeća, naime, poraste Dunav te se pojave podzemne vode, koje obalski nasip ne može obuzdati. Porastu maltene do površine tla, a ja nisam riba pa da uživam u vodi. Birokratiju (koja bi branila da se tamo položi kovčeg) nekako bih i nadvladao, ali silni Dunav nadilazi snagu jednog pokojnika tako da od Krnjače sa žaljenjem, a iz razloga više sile definitivno odustajem.
Obilazim u međuvremenu groblja, bolje reći pogrebe, sprovode, sahrane, ali na ispraćaj idem samo onima koje sam lično poznavao. Došlo je nažalost vrijeme kad ljudi iz moje generacije često umiru pa sam stoga i ja često na groblju. No mislio sam i ranije kako je zapravo nužno svako malo ići u bolnicu i na groblje. Tek tamo, na takvim mjestima, čovjek shvati da su u životu mnoge stvari pogrešno shvaćene i da, na primjer, imovina kao takva ne znači savršeno ništa.
Ne, ne znam šta će sa mnom biti, ne znam gdje ću završiti. Bio sam u Pragu na Kafkinom grobu i u Berlinu na Brehtovom, a kad je Nuša imala četiri ili pet godina peli smo se mukotrpno na Stražilovo da obiđemo Brankov grob. Na kraju napornog uspona (a sjedila mi je na ramenima jer su je od penjanja brzo zabolile nogice) moj mali genije je kazao – toliko muke, a sve zbog jednog mrtvaca.