Intervju, Igor Čoko, književnik, antropolog i fotograf
BIO SAM UBIJEĐEN DA SAM PANKER, A ISPAO SAM SRBIN
/ FOTO: Igor Čoko
Maj 2026
„U tom trenutku imam šesnaest godina i nemam pojma o životu. S druge strane, moji vršnjaci se prijavljuju i odlaze u kamp Kapetana Dragana u Brušku, jer je to kao kul. Dakle, znaju šta žele. Od njih se oblikuje topovsko meso, na koje ja ne pristajem. Dakle, i ja znam šta želim. Postoji mogućnost izbora. Ili ćeš se prikloniti i postati dio krda, ili ćeš postati mali luzer koji ide mimo svijeta pa šta košta i kako god ispadne takva vožnja na rolerkosteru bez kočnica“
Igor Čoko je antropolog, književnik, fotograf, novinar i još puno toga. Do sada je objavio pet knjiga dokumentarnih fotografija plus roman Mojom stranom ulice, koji je nedavno, gotovo istovremeno, objavljen u Srbiji, gdje sada živi, i u Hrvatskoj, gdje je rođen i odrastao u vrijeme rata. U romanu, koji će dobiti i nastavak, bavi se tinejdžerskim danima provedenim početkom devedesetih u Kninu, muzikom kao svojevrsnim utočištem u tim mračnim vremenima, (ne)studiranjem prava, izbjegavanjem mobilizacije pa potom odlaskom za Srbiju u vrijeme „velikog tutnja“ i nastavkom studija u Prištini, kao idealnoj oazi za spas od arkanovaca koji su prisilno mobilizirali izbjeglice iz Hrvatske.
Čitajući vaš roman Mojom stranom ulice o odrastanju u Kninu za vrijeme rata neumitno se nameću usporedbe s odrastanjem u, na primjer, obližnjem Sinju ili Šibeniku. Isti rat, ista mržnja, isti primitivizam, ista izolacija, čak i struje podjednako nema, samo s različitim predznakom. Kako je bilo provoditi ranu mladost u Kninu, u tom „hermetički zatvorenom getu“, kako ga nazivate?
Igor Čoko: Svi smo bili obuhvaćeni virusom (samo)destrukcije, gdje god da smo se zatekli u trenutku kad je krenuo raspad sistema. I svi smo ispaštali na sličan način. Na kraju, svi smo platili visoku cijenu etničkih egzibicija. U takvim situacijama nema pobjednika, ostaju samo manje ili veće traume. Psihičke ili fizičke, zavisi od okolnosti. Na ratom zahvaćenim prostorima bivše Jugoslavije, hajde da priču svedemo samo na prostor današnje Hrvatske, postojao je veliki broj međusobno nepovezanih mikrosvemira sa obje strane ratne zone, u kojima se odigravala paralelna stvarnost, sublimirana u umjetnosti i nekoj vrsti gerilskog intelektualnog otpora. Nepristajanja na nametnute vrijednosti. Na žalost, to nije moglo promijeniti cjelokupnu situaciju, ali je vodilo ka preživljavanju u datom trenutku. Recimo, razrušeni Vukovar pod srpskom vlašću je tokom prve polovine devedesetih imao dobru i razvijenu muzičku scenu. Šibenik također. Za Sinj, iskreno ne znam, ali poznajem ljude iz tog vremena, koji su se trudili biti van struje u ružnom ratnom okruženju. Ali, dosta je razlike između Knina i ostalih gradova iz tog vremena. Knin je predstavljao samoproklamovani glavni grad odmetnute teritorije koju štiti Miloševićeva Srbija. I tim je bio „zaštićen“ od granatiranja. Na naše glave nisu padale granate u toku rata, sve do Oluje. Pamtim nekoliko sporadičnih granatiranja koja nisu napravila štetu, ali se zato, pod krinkom štita iz političkog Beograda, rokalo po Šibeniku kao da ne postoji sutra. Vjerujem da bi se mi, ekipe iz paralelnih svemira sa obje strane minskog polja družili tih godina bez problema, jer nismo bili kontaminirani mržnjom i podjelama. Jer smo svi bili dio iste frekvencije, u kojoj nisu postojale predrasude. Ali, bilo nas je premalo da bi učinili nešto više, na žalost.
Kako je bilo provoditi mladost u Kninu, u hermetički zatvorenom getu? Knin je mjesto gdje je počelo i završilo ratno ludilo. Imao sam sreću, bio sam klinac, nekontaminiran prokletstvom etničkih identiteta, pank mi je uletio klizeći start, pa sam improvizovao nekakvu realnost koja podsjeća na normalan život. Baš sam nedavno bio sa Kolinom iz legendarne engleske pank grupe GBH, čija muzika mi je „spasila“ život, baš u specifičnom trenutku, opisanom u knjizi. Čitao sam mu isječak iz romana. Oduševio se. Pretpostavljam da mu je milion klinaca za ovih četrdesetak godina postojanja benda reklo da im je spasio život na neki način, ali sumnjam da je iko imao ovakve okolnosti. U tom trenutku imam šesnaest godina i nemam pojma o životu. S druge strane, moji vršnjaci se prijavljuju i odlaze u trening kamp Kapetana Dragana u Brušku, jer je to kao kul. Dakle, znaju šta žele. Od njih se vaja i oblikuje topovsko meso, na koje ja ne pristajem. Dakle, i ja znam šta želim. Postoji mogućnost izbora. Ili ćeš se prikloniti i postati dio krda, ili ćeš postati mali luzer koji ide mimo svijeta pa šta košta i kako god ispadne takva vožnja na rolerkosteru bez kočnica.
Opet, svi ti gradovi koje navodite bili su povezani sa Splitom, Zagrebom, ako ne može cestom, postoji morski put, postoji izlaz. Postoji plan B. Postoji Evropa. Iz Knina se nije moglo tek tako izaći. Posebno ako ste vojno sposobni muškarac. Trebale su dozvole, trebalo je preći gomilu teško premostivih prepreka da bi se preko ratnog bosanskog lonca stiglo u Srbiju koja grca pod sankcijama. I tu prestaju svi putevi.
Kako je došlo do takvog izljeva mržnje? Nekoliko godina ranije sve se činilo potpuno drukčije. Ili je sve skupa bila lažna iluzija?
Igor Čoko: Kako je to rekao vojnik JNA Bahrudin Kaletović iz Tuzle na početku belaja u Sloveniji: „Oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi kao ne damo.“ U praksi, za frku je potrebno dvoje. Na agresivni hrvatski nacionalizam početkom buđenja naroda (u množini), odgovoreno je agresivnim strahom i paranojom najveće etničke manjine, prethodno izbrisane iz Ustava Republike Hrvatske. Onda je zvanični Beograd poželio da nas spasi od sebe samih, pod krinkom stvaranja nečeg što opasno podsjeća na Veliku Srbiju. I tu razum stavlja tačku na i. Obje strane imale su sopstvene razloge za optužiti onog drugog da je počeo prvi. I zbog čega je počeo prvi. I svi su bili u pravu. Obzirom da sam „mješanac“, osjetio sam na svojoj koži gnjev oba plemena. Desio se preko noći. Bilo mi je odvratno slušati gadosti koje su izlazile iz njihovih usta, upiranje prsta jednih u druge zbog sranja počinjenih u ime nacije. Slušati generalizacije, gordosti i predrasude. Do juče su mnogi bili niko i ništa, sad su velike Srbende i Hrvatine. I tu prestaje svaki dijalog, a počinje ono čemu smo svjedočili od 91. do 95. Gdje sam ja bio 91.? Bježao sa koncerta da me ne prebiju jer je pjevač mog tadašnjeg benda napravio epsku pizdariju, opisanu u romanu.
U Kninu su se dešavale strašno paradoksalne situacije. Prije rata živjelo je deset do dvanaest posto Hrvata. Kad je počeo rat, polovina hrvatskog stanovništva ostala je u svom gradu, na svojim radnim mjestima, bez da prolaze ikakvu torturu. Moj profesor povijesti u ratnoj gimnaziji koju sam pohađao, bio je Hrvat. Da se ne lažemo, pred početak sukoba i progona, bilo je psihičke i fizičke torture Hrvata zbog čega su ljudi morali napuštati svoje stanove, kuće, svoj grad, ali ne i ubistava na nacionalnoj osnovi. Najveću ljagu Knin je napravio dopustivši da se spali crkva Svetog Ante, zaštitnika grada i da se protjeraju domicilni Hrvati nakon vojne akcije „Maslenica“.
Kao što ste spomenuli, dijete ste iz miješanog braka. Kako je bilo vašem djedu i majci u Kninu devedesetih? U romanu ste napisali da se pravi život događa negdje drugdje, a ne u TV dnevniku.
Igor Čoko: U tom ratnom periodu nije lako bilo biti Hrvat u Kninu, ali ni čovjek, generalno. Postoji hipnotisana gomila na obje strane koju rado zovem „žrtve dnevnika u sedam i po“. Taj informativni program napravio je najviše problema zdravom razumu, plasiranom propagandom. Na koju se masa obilato pecala, ne razmišljajući svojom glavom. Narativ i predstava tih informativnih emisija, stvorili su neizbrisive predrasude u glavama onih koji ne vole, ne znaju ili ne žele da razmišljaju, imaju suženu perspektivu. Da, život je bujao van tih propagandnih okvira, svi smo se „normalni“ družili, pomagali jedni drugima koliko je bilo potrebno. Naivno smo čekali da sve prođe. Nikad nije prošlo. Ni trideset godina kasnije.
Zadnjih godina raste interes za (post)ratno doba na tom području, posebno u Srbiji. Objavljeno je više knjiga, snimljen niz filmova i serija – od impresivnog Kako je ovde tako zeleno? do manje uspjele Tvrđave. Kakav je vaš stav prema tim pokušajima?
Igor Čoko: Smatram da treba ostavljati pisane i vizuelne tragove o tom vremenu. Samo su upitni porivi. Film Nikole Ležaića koji pominjete je predivna emotivna priča, Nikola je umjetnik, stasao i oblikovao se u postolujnom periodu, svjestan svog porijekla i zavičaja predaka. I tome pristupa vrlo emocionalno. Tvrđava je opet nešto na šta je suvišno trošiti riječi. Krindž koji odlazi u neke sumanute apstrakcije. Po meni, najbolji uvid u genezu problema, početka i kraja, jeste dokumentarni film Pad Krajine u produkciji magazina Vreme gdje su suprotstavljene obje strane, bez garda. Taj film treba prikazivati potomstvu, da se uvjere u kardinalnu grešku svojih predaka, koji danas, nakon rata, stradanja, gubitaka, izbjegličke agonije, skoro svi imaju putovnice i hrvatske mirovine. Pitam se, zašto tako nije moglo odmah, na početku? Nego mora okolnim putem, da nastradaju i jedni i drugi.
Andergraund kulturnom baštinom Knina bavim se od 2000. Od kompilacije kninskih bendova koju smo tada, 2001. objavili kao samostalno izdanje, zatvoreni u svoje torove bez direktne komunikacije, do ove knjige, koja predstavlja priču iz do sada nikad viđenog ugla tinejdžera, bez predrasuda i mržnje, kroz realnost koja nije bila popularna tih godina.
Kninska tvrđava važan je dio vašeg odrastanja? U fotomonografiji Knina, koju ste objavili prije nekoliko godina, snimili ste vama važne lokacije iz tog vremena.
Igor Čoko: Imao sam sreću i privilegiju odrastanja podno tvrđave. Tvrđava je bila moje igralište u djetinjstvu, kasnije i mjesto prvih pravih kušanja života u tinejdžerskim danima. Problem je nastao početkom devedesetih, kad je prostor tvrđave prenamijenjen za druge, ružnije stvari. U prethodnoj knjizi o Kninu Život u limbu, koju potpisujem sa kninsko-zagrebačkim sociologom i mirovnim aktivistom Slavenom Raškovićem, kroz fotografiju se bavim upravo tim posljedicama. Pored ostalog, tu je i prikaz tvrđave iz ugla onih kojima nije predstavljala mjesto izleta i djetinjstva, nego stratište. Table na objektima koje opisuju šta se tamo dešavalo, ne lažu. Trebamo se suočiti sa tim djelima. Jedna od fotografija snimljenih na tvrđavi, omaž je našem fotografskom bratu Hrvoju Polanu, prizor koji je on snimio radeći sa Viktorom Ivančićem i Nemanjom Stjepanovićem na knjizi Iza sedam logora.
Usprkos ratu, kontakti s onima „drugima“ nisu prestajali. Zanimljivo je da su pritom ključan faktor bili pripadnici UN-a…
Igor Čoko: Naravno da nisu prestajali kontakti. Ne može to preko noći. Da gumicom izbrišete sopstvenu prošlost. Ne ide. Knin je bio jedan od onih gradova gdje mješoviti brak nije fenomen, nego realnost na koju ne obraćaš pažnju, jer je tako normalna, svakodnevna. Nema kopanja po krvnim zrncima. I mnogima je teško pao raspad sistema. Rodbinski i prijateljski. Ne možeš biti u fizičkom dodiru sa ljudima sa druge strane minskog polja jer je to nemoguće. Moje okruženje, a vjerujem i okruženje onih koji su ćutali da se slučajno nekom ne zamjere, nisu se radovali granatiranjima Šibenika, Zadra, jer su tamo imali svoje prijatelje i rodbinu. Razum tih godina bio je nokautiran i sabijen u ćošak, ali je pružao kakav takav otpor. Ako ne možeš ostvariti direktnu komunikaciju, snalaziš se. Cimaš oficire i vojnike Unprofora da prošvercuju pisma na drugu stranu. Ti ljudi su shvatali značaj ovakvih napora i rado su izlazili u susret. Hvala im.
Muzika je važan dio i vašeg romana i vašeg života. „Bio sam ubijeđen da sam panker, a ispao sam Srbin.“ Iz te kratke rečenice puno toga se može iščitati.
Igor Čoko: To je taj paradoks. Kad ti drugi, na osnovu imena i prezimena i lične procjene kažu „šta si“. Imao sam sreću da odrastam u okruženju lišenom etničkih predrasuda, kao što su odrastali i moji roditelji i njihovi roditelji. Neke druge stvari imale su prioritet, poput muzike. Još u osnovnoj školi „formirao“ sam fiktivne bendove, pisao pjesme, igrao se radio voditelja Ante Batinovića, čije su mi emisije mnogo značile u tim prvim susretima sa muzikom. Teške stvari poput nacionalizama nisu imale svoje uporište u tom sistemu vrijednosti. Dok su se drugi naoružavali etničkim predznacima, ja sam snimao muzičke top liste na kasetama za školski disko. I onda su mi drugi rekli šta sam, a ja sam bio ubijeđen da sam panker. I to ubjeđenje spasilo mi je život. Neka bude ko šta hoće, nemam problem s tim, ali da mi se nameće nešto što ne osjećam i nemam obavezu osjećati, to ne mogu da dozvolim. Niko, vjerujem, to ne može da dozvoli. I to osjećanje me drži i dan danas. Osjećam se sretnije i rasterećeno lišen okova pripadnosti naciji, iako te društvo po difoltu determiniše u određeni tor. Sada, sa pedeset godina, još više nisam to što me drugi ubjeđuju da jesam. Isto bi bilo i da sam Hrvat, Musliman, dodaj koju god hoćeš naciju. Ako mi to nije usađeno u svijest i nije se primilo, onda nemam potrebu ni da se osjećam kako „pravila“ nalažu. Osjećaću se kako želim. Biti Čovjek možda je najbliže toj definiciji. Ili, ocvali panker, ako hoćete.
A onda dolazi „veliki tutanj“, kako nazivate Oluju i odlazak u Srbiju gdje ste „morali ispred vrata izuti svoje ljudsko dostojanstvo“, „umorni poput izgubljenih luzera“?
Igor Čoko: Prvo ovdje da razdvojimo narod od vlasti. Narod u Srbiji jeste birao vlast, ali nije birao baš opciju da nas „udomi“ kad su propali svi planovi vlasti iz 91. Moramo shvatiti da je Srbija zbog politike Miloševića i aspiracija prema teritorijama na kojima su živjeli Srbi, postala zemlja sa preko sedamsto hiljada izbjeglica sa prostora bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku, Bosnu, kasnije i Kosovo. U tom trenutku, Srbija je nokautirana sankcijama. Nemaju ni za sebe, a kamoli za još dvjesta i kusur hiljada nezvanih gostiju iz Krajine. Veliki tutanj je na žalost posljedica takvih igara vlasti, ruleta u kojem smo izvukli deblji kraj, vođeni lošom politikom, pogrešnim odlukama i krivim izborima. Zagrizli smo zalogaj koji nismo mogli progutati. Srbija nas jeste na kraju udomila i vječno joj hvala za to, ali je zato tadašnja vlast u Srbiji debelo naplatila i iskoristila naš dolazak. Bili smo taoci vlasti Slobodana Miloševića, posebno u godinama kada su se lomila koplja pred njegov pad i mnogi od izbjeglica bili su svjesni ko je krivac za njihovu sudbinu i to bi bio siguran glas protiv njega na izborima. Da ne pominjem raznorazne mahinacije i malverzacije sa izbjeglicama, izbjegličkim statusom, međunarodnu pomoć koja je pristizala u Srbiju za potrebe izbjeglica, a nikad nije stigla do njih. Osam godina proveo sam u Srbiji bez državljanstva, bez prava glasa. Sa bijelom prognaničkom legitimacijom u džepu. Toliko dugo smo bili lišeni slobode u zemlji ka kojoj se okrenula većina glava tražeći spas početkom devedesetih. Dobili smo Kosovo kao opciju humanog preseljenja, bure baruta pred pucanjem. Od tog perfidnog plana nije ispalo ništa jer je na Kosovu završilo tek 12 – 14 000 ljudi, od kojih su mnogi pred rat 1999., preseljeni u treće zemlje. Mislim da su ti ljudi najbolje prošli. Da, ispali smo luzeri, sa izgubljenim dostojanstvom. Poražena masa koja je poželjela novi raj, a pjevala stalno da nema raja bez rodnoga kraja, kojeg su prodali za zrno pogrešne ideologije. Teška konfuzija.
Od fronte ste se spasili upisivanjem pravnog studija koji ste kasnije nastavili u Prištini. Pravo vas je, međutim, slabo zanimalo, ali je zato bio spas najprije od mobilizacije u Krajini, a kasnije od arkanovaca koji su hvatali izbjeglice vaših godina i vraćali ih u rat u Hrvatsku?
Igor Čoko: Kad sam završio srednju školu, srećom, formirao se Univerzitet RSK, i to mi je, obzirom na loše ocjene u srednjoj, predstavljalo jedinu opciju za spas od mobilizacije pošto sam bio mršav kao komarac i smotan, savršena laka meta za odstrel. Pravo je bila najbolja od najgorih opcija. Nisam ni završio prvu godinu zbog Oluje, a da se Oluja nije nekim slučajem desila, vjerujem da bih se morao snalaziti na novi način, jer je gubitak prve godine bio neminovan. Možda bih umjesto prava, ovog puta upisao ekonomiju, elektrotehniku ili mašinstvo, jedine dostupne opcije u tom trenutku, na tom univerzitetu. Samo da ne uzimam pušku u ruku, jer jednostavno, nisam skrojen za taj mentalni sklop. Ipak, taj fakultet će me spasiti prisilne mobilizacije od strane arkanovaca po dolasku u Srbiju, obzirom da je iskrsla prilika da nastavimo besplatne studije u Prištini. Oni kojih se Arkan dočepao, a koje poznajem, pričali su da bi im bilo draže da su poginuli u ratu, nego što su proživljavali u njegovim logorima u Istočnoj Slavoniji. Imao sam bliski susret sa arkanovcima, opisujem ga u romanu. I opet, ludu sreću da me je jedan od njegovih policajaca spasao tako što mi je namignuo da se sakrijem u toalet dok oni ne odu. Na kraju sam završio u Prištini.
U Hrvatsku ste se prvi put vratili 2003. godine, opet preko rock’n’rolla?
Igor Čoko: Da, tek 2003. godine dobijam državljanstvo. Nešto ranije, ukinute su vize za Hrvatsku, a ja sam se nalazio u rokenrolu do guše, kroz reanimirani fanzin Ispod zemlje koji smo pokrenuli na netu i na taj način sam obnovio veze sa Kninom, uspostavio veze sa Vinkovcima, Kutinom, Zagrebom i Pulom, rokenrol skloništima. Funkcionisali smo najnormalnije, kao da se nikad ništa nije dešavalo i to je taj karmički bumerang. Prvi prelazak neke granice bio je povratak u Hrvatsku. Ne u zavičaj zbog nostalgije, nego zbog rokenrol turneje. To su trenuci kad shvatite da je rokenrol jedino utočište koje ostaje i nikad vas neće izdati.
Kao antropolog više godina radili ste sa zatvorenicima u Centralnom zatvoru u Beogradu o čemu ste snimili uistinu sjajnu fotomonografiju s njihovim portretima. Radite li još na sličnim projektima?
Igor Čoko: Radim kao dokumentarni fotograf na različitim autorskim projektima na duge staze. Potom ih pakujem u knjige. Pored aktuelnog romana Mojom stranom ulice, objavio sam pet knjiga fotografija. Trenutno radim na novom projektu koji će ugledati svjetlo dana kad mi sam javi da je dosta i da je vrijeme za pakovanje. A treba napisati i nastavak romana o godinama provedenim u obećanoj zemlji kao izbjeglica koji sada iz pozicije novinara prati dešavanja naroda u nastavku i kad dobije pasoš, prvo zapali za Hrvatsku. Tako se zatvara magični krug.