Intervju, razgovor Tomislava Jakića i Zlatka Dizdarevića
GODINA IZBJEGLICA I TERORISTA
/ FOTO: Hrvoje Polan
Decembar 2015
Dvojica novinara Tomislav Jakić iz Zagreba i Zlatko Dizdarević iz Sarajeva u ravnopravnom razgovoru seciraju sliku današnjeg svijeta jasno prokazujući uzroke i krivce koji su doveli do terorističkih napada i masovnog zbjegličkog vala
Za novi broj Prosvjete odlučili smo se za drugačiji tip intervjua u odnosu na one na koje ste navikli u našem časopisu. Ponudili smo dvojici novinara i stručnjaka za vanjsku politiku – Tomislavu Jakiću i Zlatku Dizdareviću da kao ravnopravni sugovornici razgovaraju o jednoj od ključnih tema druge polovice prošle godine – terorizmu, izbjegličkom valu i svemu onome što je prethodilo masovnom egzodusu više milijuna ljudi prema Evropskoj uniji. Evo što o ovoj temi misle nekadašnji savjetnik predsjednika Stjepana Mesića Tomislav Jakić i bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Siriji Zlatko Dizdarević.
Tomislav Jakić: Mada je izbjeglički val u dosada neviđenom obujmu zapljusnuo evropski kontinent tek od kraja ljeta i mada se teroristički napad s gotovo 150 žrtava u Parizu što je odaslao prijeteći alarm širom planeta, zbio tek potkraj jeseni, to su bili događaji što su nesumnjivo obilježili godinu 2015. S time što izbjeglički val još traje, mada u manjem opsegu – kako zbog zatvaranja granica, u prvome redu makedonsko-grčke, tako i zbog zimskih uvjeta. No, već je sada sigurno da su i izbjeglice i teroristi neposredni “proizvod” iz osnova pogrešne politike što je u ime nadnacionalnih korporacija i banaka provode države i njihovi – koje li ironije – demokratski izabrani organi vlasti. Zapadne demokracije, mada se i u njihovim redovima množe glasovi onih koji upozoravaju upravo na tu uzročno-posljedičnu vezu, to – za sada – na razini državnih politika i dalje (ili: još) ne žele prihvatiti. A nedvojbeni je dobitnik te unaprijed izgubljene “bitke za demokraciju”, što je tisuće ljudi plaćaju životima i uništenim egzistencijama, a zapravo grabeža za energentima i njihovim izvorima, desnica – bez obzira pod kojom maskom nastupala. Pri tome, a da toga jedva da je itko svjestan, nestaju ne samo kolijevke naše civilizacije, nego i ta civilizacija, kako je danas poznajemo, ili kako smo je poznavali do jučer.
Zlatko Dizdarević: Da, najortodoksnija desnica Zapada uz orijentalne priljepke, i njihov ekskluzivni partner ISIL (tzv. Islamska država), pobjednički marširaju planetom. U njihovim komandnim bunkerima, ma gdje oni bili, “lideri” jednih i drugih zadovoljno trljaju ruke: svi mogući biznisi vezani uz ratovanje, a enormni su, bujaju bez granica. Uz to mržnja kao stanje ukupne svijesti, a mržnja je neophodna pokretačka snaga tim poslovima, ruši pred sobom svaki san o liberalizmu, demokraciji, ljudskim pravima, humanizmu… Najveći kandidat Republikanaca na predstojećim izborima u Americi, mega-tajkun Donald Trump kaže mrtav hladan da će ozbiljno razmisliti o rušenju nekih džamija ako postane predsjednik! Crkve se po Siriji već ruše evo peta godina. Ostataka antike po Iraku skoro više i nema. U Trumpovoj okolini pri ovome se pozivaju na informaciju da i u Francuskoj vlasti planiraju “disoluciju džamija u kojima se propovijeda mržnja…” Civiliziran izraz, ta disolucija. Najmanje 16 guvernera u Americi već najavljuju potpunu zabranu dolaska Sirijaca u njihove federalne države, uz dodatak još dvojice “umjerenijih”, na čiji će teren moći da stupe samo oni Sirijci koji su – kršćani. Nemaju jadni pojma da među istinskim građanima Sirije to nije osnovna kategorija u identificiranju čovjeka.
Tomislav Jakić: Takvo postupanje, izazvano navodnim strahom od terorizma, a bez imalo želje i volje da se analiziraju njegovi stvarni uzroci i da se izbjeglička kriza rješava tamo gdje i nastaje, na Bliskom istoku – upravo zbog terorizma koji je saveznik Zapada u “izvozu demokracije” i u Africi zbog devastiranih nacionalnih gospodarstava, što je izravna posljedica novovjeke neokolonijalističke politike, takvo, dakle, postupanje nije ništa drugo nego voda na mlin pokretačima i protagonistima globalnoga terorizma. A stvara i plodnu podlogu za dalje antagoniziranje na liniji muslimani – nemuslimani.
Zlatko Dizdarević: Savršeno točno. Američki guverneri koje sam spomenuo uvjereni su kako je pravo njihove velike zemlje da i silom širi svoj koncept identiteta i demokracije po planeti. Na ogromno zadovoljstvo Abu Bakr el-Baghdadija i ISIL-ovih velikih patrona na Zapadu i Istoku čiji je osnovni cilj bio upravo ovo, za početak. Ishisterisati, poniziti, u mišju rupu satjerati i doživotno učiniti globalnim neprijateljima što veći broj muslimana na svijetu, učiniti ih vojskom osvetnika. One koji su planetarno krivi jer su svi isti, zli.. .
Tomislav Jakić: Malo pomniji promatrač zbivanja lako će doći do zaključka kako se politika dominirajuće sile Zapada zasniva na postojanju neprijatelja. Samo neprijatelj “kojega mora biti” garantira mogućnost i homogeniziranja, ali i discipliniranja saveznika koji često nisu više od vazala. Gotovo bi se moglo reći kako su planeri Atlantskoga pakta odahnuli kada su, nakon zbivanja u Ukrajini i histerije što su je sami izazvali pričama o navodnim agresivnim namjerama Rusije prema nizu evropskih zemalja, opet mogli uz ime “Rusija” prikačiti etiketu “neprijatelj”. Jer, završetak hadnoga rata vrhovi američke politike shvatili su kao svoju nespornu pobjedu, ali u isto vrijeme i kao širom otvorena vrata u unipolarni svijet u kojem će Washington igrati vodeću ulogu, i to ulogu koju nitko drugi neće ni smjeti, ni moći osporiti.
Zlatko Dizdarević: Planetarna sila čiji je smisao postojanja od početka dominacija svake vrste, ekonomska na prvom mjestu, mora da ima velikog neprijatelja. Bio je davno Sovjetski Savez, pa ga nema. Paradoksalna je, ali bitna istina koju je nedavno na jednom naučnom skupu u Torinu izgovorio tamošnji profesor dr. Umberto Morelli: Amerikanci i Rusi su u vrijeme hladnog rata bar imali “sređene odnose”. Današnjem monocentrizmu ne odgovara priznati međunarodni poredak koji ne pogoduje nezajažljivom imperijalizmu. Nije slučajno Hillary Clinton mirno izjavila da je “Transatlantic Trade and Investment Partnership” (TTIP) sporazum kojim Amerika guta Evropu (uz mazohistički pristanak Evrope) – “ekonomski NATO”. Ta monocentristička logika dominacije mora u svijetu mijenjati demokraciju haosom, ako se hoće i jednosmjerno dominantan business. Ako ga nema, valja ga proizvoditi, svakog dana i svakog trena. Uz sve ostalo, ogromni stokovi oružja, proizvoda najprofitabilnije djelatnosti uz koje je vezano gro industrije, naučnog i tehnološkog napretka u svijetu – brzo zastarijevaju, a eto i troši se. Valja sve to nadoknaditi, popuniti, unaprijediti, distribuirati i, naravno, naplatiti. A oružje obožava mržnju. I nafta bez oružja ode na pogrešnu stranu, u tuđe džepove poput onih sirijskih gdje su se drznuli da je bez dozvole nacionaliziraju (jedini u arapskom svijetu) i time određuju uslove pod kojima će, i hoće li, naftaške korporacije Zapada tamo imati pristup. Neće ići!
Tomislav Jakić: Rat u Siriji ušao je u petu godinu. Počeo je po klasičnom “libijskom obrascu”, s demonstrantima koji traže demokratizaciju, odbijaju sjesti za stol s predstavnicima vlasti, postaju sve više nasilni, a kada vlast upotrijebi silu, odjednom imaju u rukama oružje. Slijedi sve što znamo: mobiliziranje političke podrške “borcima za slobodu”, demoniziranje na sve moguće načina predsjednika Assada (on, ne budimo naivni, nije idealan), koji je nesporno vodio zemlju, sekularnu zemlju, putem prema liberalizaciji i demokratizaciji, a uz očuvanje neovisne pozicije i politike. Pokušao je to i Gadafi, ali njegov su režim uspjeli srušiti za nekoliko mjeseci, a njega brutalno likvidirati, čemu se tadašnja američka ministrica vanjskih poslova, Hillary Clinton, pred uključenim kamerama vidno i iskreno obradovala. No, Assad se uspio održati, a kada ga je “zapadni proizvod” – tzv. Islamska država, počeo ozbiljno ugrožavati, u rat se zračnim snagama uključila Rusija, pokazavši se u samo nekoliko mjeseci efikasnijom od Amerikanaca i nekolicine njihovih saveznika koji – kao – tuku islamiste već dulje od godine dana. I u jeku svega toga došao je već spomenuti teroristički napad u Parizu. Što je poslužilo stvaranju crno-bijele slike: muslimani (čitaj: nevjernici) protiv kršćana (čitaj: vjernika).
Zlatko Dizdarević: Svijet je nakon Pariza u šoku s razlogom. Neki i likuju, javno. Ali, tek se povodom Pariza počela pominjati i šutnja nakon zločina sa istim potpisom, protiv civila, djece i majki, u Bagdadu tog istog crnog petka, u Bejrutu dan ranije, samo malo prije protiv putnika u (ruskom) avionu na nebu Sinaja i u Ankari gdje su žrtve, eto, ljevičari i Kurdi, u Jemenu gdje je petro-dolar partner ubio više od sto civila, među njima osamdeset žena… U iskrenom bolu i nevjerici pred pitanjem kako je to moguće, ljudi su se i ne shvatajući – jer im za to povoda ne daje bezmalo ni jedan veliki medij – prislonili uz satansko zadovoljstvo izvođača terorističkih radova što napreduju, u kontinuitetu. Onaj drugi dio koji u ovakvim situacijama obično nije važan, osim što je kolektivno kriv, zna o čemu se radi i oni zato nisu iznenađeni. Prema podacima koje je 2012. godine objavio U.S. National Counterterrorism Center, između 82 i 97 posto svih žrtava terorizma u svijetu, motiviranog vjerskim razlozima, u zadnjih pet godina su muslimani. Eto zato oni razumiju o čemu se radi, i nisu iznenađeni, uglavnom. To, naravno, nema veze sa intimnim i iskrenim ljudskim saosjećanjem sa nevinim žrtvama u Parizu, i ma gdje drugo bile. Assad je kazao da žali, ali i da razumije, jer to isto rade godinama u Siriji, na što se njemačka televizija požurila pohvaliti svojega ministra Steinmeiera zbog toga “ što nije nasjeo na Assadovu izjavu, jer Pariz nema veze sa Sirijom…” Smiješno i prozirno. Previše prozirno. Dotle, desnica jača, a mržnja “prozvanih” muslimana, samo zato što su muslimani, ali i zato što njihove žrtve nitko ne žali – raste. Normalni svijet ima i razloga i prava da bude šokiran masakrom u Parizu, ali ne bi smio pri tome zaboravljati Bagdad, Bejrut, Afganistan… Da li su životi svih ljudi podjednako vrijedni, ili ih politika i interesi onih što zvanično i selektivno, prigodno oplakuju samo druge, čine manje vrijednima? Čine, i to je danas brutalna realnost. Na jednoj od najuglednijih svjetskih internetskih mreža sa one strane okeana čak se neskriveno preneraženi pitaju: da li je moguće da je Angelina Jolie doista postavila ovo isto pitanje povodom svijetlećih francuskih zastava na spomenicima i katedralama nakon masakra u Parizu, i ni jedne svijetleće zastave, recimo Libanona, nakon masakra u Bejrutu. Odatle do portala “Vijesti ummeta” u BiH koji otvoreno, javno, slavi pokolj u Parizu, bez adekvatne reakcije tzv. države i tzv. dobrog društva, samo je pola koraka. Tu se zatvara krug kojeg sačinjavaju naizgled toliko nespojive u teoriji, a toliko spojive u praksi, dvije polovice iste priče o terorizmu kao interesu i biznisu.
Tomislav Jakić: Čini se kao da su zapadne demokracije prepustile moćnome propagandnom aparatu (koji je i opet, ovako ili onako, na platnome spisku velikih korporacija) da iz dana u dan filtriranim, nerijetko lažnim, a često i prešućivanim informacijama, “pere mozgove” njihovih građana. I postigli su, prema svemu sudeći, cilj. Terorizam se tretira kao “samonikao”, bez ulaženja u istraživanje njegovih uzroka, a teroristi su, naravno iza kulisa, “tihi partneri” pretedentima na globalno gospodstvo. Ili dobivaju, istini usprkos, etiketu boraca za slobodu i protiv tiranje, odnosno umjerenih islamista. Reklo bi se da smo ušli u začarani krug što su ga zatvorili interesi i pretenzije jedne strane, dok se druga – mada i nju nedvojbeno vode i njezini interesi – ukazuje kao ruka spasa u borbi protiv terorizma koji zaista prijeti da izmijeni živote svakoga od nas.
Zlatko Dizdarević: Za čovjeka odraslog u humanističkom sistemu obrazovanja, pripadajućem nekom drugom sistemu vrijednosti i međunarodnog poretka, ovo je gotovo nerealno i na nivou teorije zavjere. Kada se, recimo, razgovara općenito o ubojstvima, među profesionalcima što se bave običnim, pojedinačnim slučajevima, naspram grupnih, političkih zločina i terorizma, ima uočljiva razlika. Ovi prvi traže motiv i nalogodavce. Ovi drugi to kriju, jer su i motiv i nalogodavci – sistem, visoko gore: najčešće u politici što se ubi boreći se za “demokraciju i ljudska prava”. Traganje za istinskim izvorima terorizma – izvršioci su poznati – dovelo bi do krajnjeg cilja i naručilaca. Zato je okretanje ka istinskim i dubinskim izvorima terorizma, a to je generalno destruktivna politika sada već fašistoidnog imperijalizma koji je u minulih više decenija proizveo i talibane, i Al Qaidu i ISIL i sve druge “isile”, ono od čega se mora krenuti istine radi. Ako bi se doista htjelo da nevine krvi ne bude. Tog okretanja, kako sada stvari stoje, nema. Jer teror je biznis i individualni i državni. Teror služi za otimanje resursa, jača represivnu logiku i silu, zatvara granice, legalizira ubijanje privatnosti, individualnosti i ljudskih prava, otvara kese za oružje, vojsku i policiju, i proizvodi nasilni mentalitet u ljudi, generalno pogodujući novom teroru. Zato je teror postao politika koja je za izrazitu manjinu profit, a ogromnoj većini razarajuća budućnost. Ogromnim svjetskim interesima imperijalnog biznisa ISIL je potreban kao partner bez kojeg se ne može. Samo masama to ne smije biti jasno. Za njih služe mediji, internet, nove škole, nove ideologije.
Tomislav Jakić: Mahanje opasnošću od terorizma, koja jest realna, uz bježanja od imenovanja njezinih uzroka, kao i legitimiranje “prava” nekih da određuju u kakvim će porecima i s kakvim čelnicima živjeti drugi, te prisvajanje – opet “prava” – na mijenjanje režima u drugim državama silom, a sve to uz sve primjetnije guranje Ujedinjenih naroda na marginu, kao da odvraća pozornost od činjenice da su iz temelja poljuljani noseći stupovi međunarodnog poretka, barem onoga i onakvoga kakav je uspostavljen nakon pobjede nad naci-fašizmom u Drugome svjetskom ratu, godine 1945. Ili, da to kažemo još izravnije: sve to zamagljuje činjenicu da svijet umjesto da napreduje, zapravo nazaduje.
Zlatko Dizdarević: Upravo tako, u cijeloj toj priči jedna je dimenzija uvjerljivo manjkava. Kako su, zašto i sa kojim motivima, uz koju globalnu planetarnu politiku, temeljem kojih kapitalnih grešaka (ili planiranih projekata), stvoreni i još se stvaraju uslovi za – ne samo što se sigurnosti tiče – osjećanja da svakim danom u svakom pogledu sve više nazadujemo? Poodavno je već počelo temeljito potkopavanje, ili političkim rječnikom eufemizama kazano, redefiniranje međunarodnog poretka. Cilj je legitimiranje sile kao presudno bitnog faktora u međunarodnoj politici, jer se uz sve one kategorije bivšeg poretka poput suvereniteta i teritorijalnog integriteta država, granica, nemiješanje u unutrašnje poslove itd., takozvani geostrateški interesi moćnih ne mogu brzo i uspješno dosegnuti. Treba li uvijek iznova ponavljati da su ti “geostrateški interesi” uglavnom na terenu energije i drugih resursa kojih je ubrzanim porastom stanovnika na planeti, pa tako i ubrzanom potrošnjom i eksploatacijom sve manje? Tiho, ali efikasno, stvorena je nova realnost, mada je niko nije i formalno ozakonio. Ono što se nekada nije smjelo, danas je normalno i uobičajeno. Može se okupirati, rušiti, mijenjati silom, raznim koalicijama i vojskom, “proksi” ratovima i “narančastim revolucijama” na tuđem terenu. Kako ko hoće ako je jači na bojnom polju i podjednako tako uvjeravanjem svojih partnera da se to tako može i mora. Uglavnom u ime demokracije i ljudskih prava. Stari uređeni svijet sa naivno humanističkim kodovima, standardima i obrazovanjem otklizao je u sjećanje. I nitko se ne želi sjetiti da je ne mnogo prije svoje brutalne likvidacije Gadafi poručio da će, srušivši Libiju, Evropljani učiniti Mediteran morem krvi, a svoj kontinent prostorom najezde miliona izbjeglica. Nisu mu vjerovali, a on je lidere starog i klaustrofobičnog kontinenta opsjednutog profitom nazvao “idiotima”. Ne baš diplomatski, ali znakovito, danas. Pristojnost je u ovoj realnosti deplasirana.
Tomislav Jakić: Pokušajmo na neki način posložiti stvari. Geostrateški interesi u pozadini su promašene politike raznih “arapskih proljeća”. Da bi se ona ostvarila nerijetko se podržavaju i naoružavaju notorni teroristi, ili grupacije iz kojih izrastaju kasniji teroristi. To je od Afganistana i Al Qaide potpuno jasno. I čovjek se mora zapitati kamo vodi ta politika prihvaćanja terorista kao saveznika, a da ih se tako i prihvaća i podržava, sve pod firmom umjerenih islamista, to je nedvojbeno. I onda se kao jedna od posljedica krvavog pohoda pomahnitale tzv. Islamske države, bukvalno stvorene da bi se rušilo sirijski režim, Evropom prelije golemi izbjeglički val kojega se najprije dočeka sa suosjećanjem i simpatijama (više na Zapadu, nego na Istoku, odnosno preciznije rečeno u zemljama nekadašnjeg sovjetskog bloka), da bi se to u roku nekoliko mjeseci pretvorilo u otvoreno neprijateljstvo, zasnovano na jedva skrivenom rasizmu i otvorenoj kesnofobiji, što – opet – dovodi cijeli koncept Evropske unije u stanje “pucanja po šavovima”, jer se Evropa umjesto kontinenta otvorenih granica pretvara u kontinent bodljikavom žicom ograđenih država koje dodatno još čuvaju vojska i policija.
Zlatko Dizdarević: Za priču o proizvodnji terorizma kao organizirane snage, dokaza ima na svakome koraku. Pogotovo u Siriji kao ključnom prostoru na naftnim i plinskim rutama od izvora u Zaljevu do Sredozemlja, pa odatle prema najvećem potrošaču energenata, Evropi. Terorizmu i njegovim istinskim tvorcima na Zapadu Bliski istok nije ostao jedina meta. U fazi je izluđivanje Evrope isprovocirane potezima koje teroristi i logističari smišljaju. I odgovorima koji će tom izluđivanju samo još doprinijeti. Proizvedeni terorizam, naslonjen na stvorenu realnost i dobitničku politiku zla, pokrenuo je lavinu izbjeglica prema Evropi. Realno računajući ne toliko veliku da je ne bi mogla mirno savladati neka drugačija Evropa, organiziranija, sistemski pospremljenija, za ovakve i slične situacije pripremljena, ujedinjena politički unutar sebe bar djelomično, onoliko koliko je organizirana ekonomski. Ali, EU ništa od toga nije bila ni u času kada je lukavac iz Male Azije, turski predsjednik Erdogan, pustio val prema Evropi pa ga privremeno zaustavio naplaćujući to u milijardama dolara i raznim drugim benefitima. Od podrške u ključnom momentu njegovih izbora, do viznih olakšica i dalje. Sada zadovoljan čeka da priču ponovi kad joj bude vrijeme. O karakteru tog tamo režima, svakim danom sve represivnijeg, Evropa ni u primisli ne postavlja pitanja. To, uostalom, nikada nije ni bilo važno. Kao ni prekomorskom lideru svjetske demokracije kada je mračna pustinjska petro-dolarska monarhija u pitanju. To se zove realpolitika. Novi doprinos procesu jačanja sigurnosti i ljudskih prava. Napokon, a to se ne smije preskočiti, suština priče sa rušenjem ruskog aviona je u tome, što je to mogao biti uvod u planetarnu katastrofu. I sve to uz bezmalo pa perverzna interesna iživljavanja onih koji se zaklinju u potrebu i pravo uvođenja mira i stabilnosti na planeti. Pa to još kontra onim vremenima kada su svijetom vladali “totalitaristi i diktatori”. Zamijenjeni, evo, “demokratama” što planetu guraju direktno u sunovrat. Baš onako siguran i definitivni.
Tomislav Jakić: Ako pođemo od notorne činjenice da je izbjeglički val, a on bi mogao ozbiljno dovesti u pitanje cijeli koncept Evropske unije, izravno izazvan projektom rušenja Bashara al Assada uz pomoć i krajnje radikalnih džihadista, poput onih iz tzv. Islamske države, te ako se zadržimo samo na sadašnjem stanju, bojim se da previđamo činjenicu – do sada samo usput spomenutu – kako se opasnost globalnoga terorizma, čeda Zapada, nije nadvila nad svijetom tek 11. rujna godine 2001. (rušenje “blizanaca” u New Yorku), a pogotovo ne tek s tzv. arapskim proljećima.
Zlatko Dizdarević: Naravno, nije sve počelo 11. septembra, već mnogo prije u Pakistanu ciljanim stvaranjem talibana, pa mudžahedina u Afganistanu sa Al Quaidom i liderom Bin Ladenom kojeg je CIA dovela iz Saudijske Arabije, pa razaranjem Iraka lažnom optužbom o nepostojećem oružju za masovno uništavanje. Tamo i tada začet je i ISIL. Onda su došla tzv. arapska proljeća koja su se pretvorila u najdublju zimu država u kojima se nazirala želja za otimanjem iz ralja neokolonijalizma i za preuzimanje vlastitih resursa i njihovih tokova u svoje ruke. Demokraciju je pojeo novac. Ko to ne vidi, ne vidi elementarne istine o tzv. političkoj realnosti svijeta. A dio te realnosti je i podatak iz ozbiljnih izvora objavljen krajnje diskretno i mimo tzv. slobodni mediji, da su i Iračani i Sirijci i Turci nekoliko sedmica prije pira terorista u Parizu dali do znanja odgovarajućim zapadnim obavještajnim službama šta se tamo priprema – pa ništa. Preciznu analizu ovoga napravio je i izraelski Mosad.
Tomislav Jakić: Pa tako ovaj “razgovor ugodni” na kraju godine o temama koje su sve, samo ne ugodne, moramo završiti u nimalo optimističnom tonu. Spremnosti na suočavanje s promašajima vlastite politike na Zapadu i dalje nema. Kurs konfrontacije s Rusijom i njezinog praktičnog isključivanja iz Evrope, također se nastavlja. Izbjeglice i dalje dolaze, mada u smanjenim brojevima, sudarajući se s preprekama na granici i s kršćanskom Evropom koja je očito zaboravila što je to kršćansko milosrđe. Jedinstvenog i iskrenog pristupa borbi protiv terorizma koji nam kuca na vrata – nema. Umjesto toga i ta se borba pretvara u još jedno polje nadmetanja između Zapada (SAD) i Istoka (Rusija). Grčka koja je pokušala ustati protiv diktata neoliberalnih krugova i izbjeći njihovu provjereno promašenu politiku radikalne štednje, morala je pokleknuti. Međunarodna konferencija o klimi završila je, doduše – za razliku od one prethodne u Kopenhagenu – uspješno, mada valja pričkati i vidjeti hoće li se potpisnici zaista i držati onoga što su potpisali, a time otvoriti šansu za preživljavanje jedinoga planeta što ga ovo čovječanstvo ima. No, bilo kako bilo, godinu 2015. napuštamo s teškim teretom terorizma i izbjegličke krize, a s tim ćemo teretom ući i u Novu godinu. Neka nam je sretno!