Dragoljub Jovanović: "Ekonomske i društvene posledice rata u Srbiji", Beograd: Službeni glasnik, 2018.
POSLEDICE TRIJUMFA
Septembar 2018
Jovanović piše da je Srbija 1918. godine predstavljala „praznu i prevrnutu zemlju, gde su najneophodnije životne namirnice morale da budu dovožene iz inostranstva, gde su ljudi bili bez odeće, kuće bez nameštaja, poljoprivredna imanja i radionice bez alatki, sela bez stoke i živine, ukratko: pustara kojom su lutala izgladnela lica…“. A kad su se vratili vojnici i izbjeglice, vidjelo se brzo da nedostaje, – milion duša!
Jedan od potrebnijih zahvata u srpskoj i ostalim južnoslavenskim historiografijama, i to što prije, jeste revalorizacija iskustva prve zajedničke države – Kraljevnine Srba, Hrvata i Slovenaca – tendenciozno najčešće imenovane po tadašnjoj vladajućoj dinastiji. Potrebna je realnija procjena dostignuća i propuštenih šansi kako u cjelini tako i u nacionalnim segmentima, e da bi se i tako pokazalo da ovdašnji narodi uopšte imaju historiju, a ne tek sažete zaključke nacionalnih i klasnih ideologija iz prethodnih perioda. Bila je to država koja zaista nije imala sreće s vremenom koje joj je historijski tok dodijelio. Prvih deset godina proteklih u znaku radosti preživjelih, naglo rastućih potreba koje mogućnosti realno siromašnog društva nisu mogle pratiti, cijela druga decenija već u sjeni nadolazeće opasnosti osvetničkog obračuna i razrovanih međunacionalnih odnosa! Ne bi bilo lako ni da su se svi okupili i pošteno radili.
Ne može se reći da su za savremene istraživače politički, ekonomski i kulturni inputi novostvorene države bili nepoznati. Mnogo od ovoga o čemu u svojoj napokon prevedenoj knjizi piše Dragoljub Jovanović, poznato nam je i u cjelovitijim obradama za koje je srpska nauka parcijalno smogla interesa i snage. Pa ipak, prva rečenica prikaza ove knjige, morala bi glasiti: njen tekst predstavlja obavezno štivo za sve koji se ogledaju kao pisci historije prve Jugoslavije, kao sjajan opis polaznog stanja ključnog aktera procesa ujedinjenja 1918. godine. Takav rezultat autor je postigao glavnim vrijednostima svoga rada; u nastojanju da prikaže cjelinu ratnih posljedica na srpsko društvo i državu, on je širinom svog znanja gotovo ostvario marksistički metodološki ideal u društvenom istraživanju, pred očima nam je zaista totalitet jednog društva kao infrastrukture i kao procesa. A sve je to dano u snažnom autorskom izrazu koji nije štedio ni nacionalne veličine, ni omiljene predodžbe koje Srbi gaje sami o sebi.
Njegov intelektualni rezultat je tim impresivniji što je kao autor u seriju knjiga Ekonomska i društvena historija svjetskog rata Karnegijeve zadužbine u kojoj su Srbiji pripala dva sveska, upao kao zamjena kad se vidjelo da ranije određeni autor, ekonomista Velimir Bojić, neće izvršiti zadatak. Istina, ta brzina kojom se sve odvijalo, od dogovora do izlaska knjige 1930. godine, i činjenica da se radilo za stranu kuću, na francuskom jeziku, dali su autoru priliku da se razmahne, da uopštava na način i u mjeri u kojoj to možda ne bi činio za domaću publiku, a pored ostalog, to je bila prilika i da dâ oduška svojim političkim i ideološkim nazorima, svojim već stvorenim kritičkim pogledima na stvarost države u kojoj je živio. (Jedan od rijetkih, izričito pozitivnih sudova o odgovornim ljudima u ovoj knjizi, je onaj o njegovom partijskom drugu Milanu Pribićeviću. Još jednom originalu, podjednako vještom na peru, ali manje sistematičnom u razmišljanju i nesklonom ideološkim pitanjima.). Naravno, i sam DŽejms Šotvel, urednik cijele serije, je to iskopao u svom kratkom predgovoru, Jovanović je svojim očima gledao mnogo od onog o čemu piše u svojoj knjizi. U maloj zemlji poput Srbije, to je bilo moguće, naročito za nekog ko je 1914. imao 19 godina i uspio se sa dijelom srpske vojske povući vardarskom dolinom do Soluna. Najteže dane bježanije vojske i naroda on opisuje kao vlastito sjećanje.
Slika Srbije Dragoljuba Jovanovića za nas danas je barem dvostruka, to je realna slika stanja pretkumanovske Srbije, a onda i onoga što je od nje ostalo 1918. Pretkumanovska i kumanovska su one koje su oduševljavale nacionalističku omladinu, ona s kraja Prvog svjetskog rata i njeni potomci iz emigracije bili su sila koja je provodila ujedinjenje. Poglede samog Jovanovića na neposrednu prošlost vjerovatno izoštrava krajem te prve decenije postojanja nove države, tada sasvim evidentna nesposobnost Srbije da civilizacijski nametne – provede proklamovano ujedinjenje i on, pored ostalog, traži uzroke takvog razvoja događaja. Slijedeći svoje vizije, ipak je on bio iz okolice Pirota, autor sve vrijeme uza svu istinoljubivost, pazi na to da nečim ne pokvari zajedničku srpsko-bugarsku budućnost u koju vjeruje, dok na drugoj strani Hrvate i te kako involvirane u okupaciju Srbije, gotovo i ne spominje, nastojeći na taj način ne dolijevati ulje na razbuktalu vatru, ali pomalo na štetu potpune istine.
Realno po njegovom mišljenju, Srbija do 1912. je jedna „od najslabijih evropskih država“, ugrožene egzistencije, u kojoj prevladava sitni seljački posjed, u kojoj su 91,5% porodica vlasnici zemlje, a samo preko 88 posjeda ima preko 100 hektara. To je zemlja koja je u nacionalnu revoluciju 1804. godine ušla bez ijednog industrijskog poduzeća, koja i više od sto godina kasnije ima čedan industrijski potencijal sa svega 16.000 radnika, uostalom više vezanih uz državne pogone, poput onog u Kragujevcu, nego uz privatne industrijalce. Zemlje bez svog kapitala teških higijenskih prilika, sa katastrofalnim saobraćajnim potencijalima. Narod je to koji nikad nije bio u prilici upoznati se sa sistematski nametanom disciplinom, a u religiozno-etičkoj sferi bliži je „verskoj ravnodušnosti nego bogomoljstvu“. Ne osjeća se ni crkvena disciplina ni strogost učenja, ali se zato osjeća da se ni Jovanović ne ljuti na narod zbog toga, iako mu je jasno da je to manifestacija nekih dubljih slabosti. Srbija je kraljevstvo iz snova za državnike bez vizije, tu očito gledajući oko sebe ide Domanovićevim stopama, u narodu nema duha solidarnosti potrebnog za razvoj zadrugarstva i jačih sindikata, to je narod kojem je vjekovna sudbina „da ponovo započinje što je jednom već bilo urađeno“. Jovanović svojim vlastitim argumentima potvrđuje službeni stav da rat 1914. godine nije trebao ni odgovarao ni srpskom narodu ni njegovoj državi. NJima je poslije balkanskih ratova trebao duži period mira da apsorbuju novoosvojene-novooslobođene teritorije, koji su po svim civilizacijskim kriterijima još daleko zaostajali i za tadašnjom Srbijom. A što se tiče podjednako ozbiljnog stanja u prosvjeti i kulturi 1910. bilo je ukupno 73% nepismenih i svega 1025 studenata na beogradskom univerzitetu, Jovanović zapaža nešto što je u izvjesnoj mjeri i u promijenjenim okolnostima ostala karakteristika Srbije do danas. Piše on : „Srbija je u inostranstvu ostavljala utisak mnogo razvijenije zemlje u intelektualnom pogledu nego što su to pokazivali statistički podaci“. Zaista, i danas, poslije svega, postoji kulturni uticaj Beograda koji nadilazi statistike ne samo Srbije, nego i vlastitog gradskog stanovništva. Ali, to je Jovanovićeva tema samo utoliko što predstavlja zadnji trag jugoslavenskog projekta.
Dosta pažnje autor posvećuje kulturnim, organizacijskim i mentalnim razlikama među okupatorskim vojskama u Srbiji, daleko najbolje pritom prolaze, jer su se tako i pokazali, Nijemci iz NJemačke, koji su Srbe poštovali kao protivnike, koji su uzeli što im je trebalo i brzo otišli. Austrijski okupacijski sistem opisuje kao trom, mnogoljudan, isključivo okrenut pljački svih dobara sa okupiranog područja, a bugarski kao nacionalnu misiju. Oni su atakovali na srpske učitelje, popove, knjige, ubijajući ljude na pravdi Boga, a sve u ime bugarizacije njihove okupacione zone. U svakodnevici preživljavanja za narod su bili nešto lakši od Austrijanaca zbog sveprisutne korumpiranosti njihovog činovništva.
I zbog prirode edicije, koja se bavila posljedicama rata i zbog istine, Jovanoviću su glavna tema materijalni gubici zemlje, koja je ionako bila na evropskom repu, po nacionalnom bogatstvu države i njenih građana. Nakon sedmogodišnjeg ratovanja, od čega pola pod okupacijom, od materijalnih dobara nije ostalo gotovo ništa. I ono što je preživjelo rat, opljačkali su okupatori pri povlačenju. Autor piše da je Srbija 1918. godine predstavljala „praznu i prevrnutu zemlju, gde su najneophodnije životne namirnice morale da budu dovožene iz inostranstva, gde su ljudi bili bez odeće, kuće bez nameštaja, poljoprivredna imanja i radionice bez alatki, sela bez stoke i živine, ukratko: pustara kojom su lutala izgladnela lica…“. A kad su se vratili vojnici i izbjeglice, vidjelo se brzo da nedostaje, – milion duša! Od toga, navodimo samo najkrupnije brojke – oko 400.000 vojnika, 360.000 vojnika i civila umrlih od zaraznih bolesti 1915. godine, preko 200.000 stradalih u maršu preko Albanije. To su bile posljedice Velikog rata i tako je izgledao njegov ondašnji pobjednički odred. A netom poraženi, do tada u redovima pljačkaša, ni sami nisu bili u mnogo boljem stanju, od tih zimskih dana trebalo je da skupa krenu u budućnost o kojoj je nešto parcijalno slutila jedino politička grupa oko vodstva Hrvatsko-srpske koalicije. Oni su bar bili iskreni u svojim željama, gotovo niko od ostalih, uključujući čak i komuniste, nije se usudio da bude iskren.
Iako vrlo kritičan prema političkoj eliti zemlje, nemajući potrebu ni da ih spomene, Jovanović na svoj način ipak želi novoj zajedničkoj državi otvoriti perspektivu. Uostalom, to je od njega očekivala međunarodna, pa i francuska javnost, koje su ovu knjigu naručile. On naročito ističe dva pozitivna efekta ratnih zbivanja; to je na prvom mjestu mogućnost učenja u svijetu za brojne mlade izbjegle Srbe, stvaranje međunarodnih veza i iskustava, to je sve ono što je u svijetu vidio i naučio izbjegli srpski seljak-vojnik. To su veze koje je tada u Evropi i svijetu stvorila srpska inteligencija koja će dati krupnih rezultata i u nauci i u književnosti. Jovanović to ne piše, ali misli, da je za Srbe odlazak u svijet ono najbolje što im se moglo dogoditi. Osim toga, poslije rata se živi bolje, troši se više, djeca idu u školu, mijenja se sistem vrijednosti, „ali se ne zna baš najbolje dokle će tako ići i ko će na kraju sve to da plati“.
Jovanović kao političar nije znao ponuditi odgovor na sva ona pitanja i dileme koja je kao istraživač društva znao prepoznati i postaviti. Sloboda koju je uzimao da kaže istinu u lice narodu kojeg je volio i naročito njegovim izabranim predstavnicima, dugo je bila argument protiv njegovog članstva u vrhu nacionalne elite tog velikog vremena. Danas ga njegovi nenadmašni Medaljoni, Političke uspomene i ova knjiga, naknadno uvrštavaju u najveća imena javne i kulturne scene Srbije i prve Jugoslavije.