Svatko stoji u svjetlu drugoga, Galerija Galženica 22. 4. - 31. 5. 2016.
SVJETLA DRUGIH
Juni 2016
Unutarnja napetost izložbe, postignuta radovima snažnih emotivnih naboja poput onih Božića, Malicka, Vitaljićke ili Mihatov Miočić, smiruje se zvučnim radom Berislava Šimičića o učestalostima samoubojstva odnosno kvalitetnim apstrakcijama Roberte Vilić. No vrhunac pobuđene empatije u promatrača Štefančić majstorski postiže izloženim pjesmama; onoj Prima Levija o gavranu koji donosi nespokoj i slutnju neizbježne patnje kao i onoj Raymonda Carvera o iznenadnoj i nepozvanoj provali sućuti
„Bili smo obitelj. Kako smo se razišli i udaljili pa smo sada okrenuti jedan protiv drugoga? Svatko stoji u svjetlu drugoga. Kako smo izgubili dobrotu što nam je bila dana? Pustili je da ode. Nemarno je rasuli. Što nas priječi da posegnemo i dodirnemo slavu?“
Vojnik Witt, Tanka crvena linija Terrencea Malicka
Živimo u nasilju i živimo nasilje. Pri tome ne mislim samo na nasilje vlastite države koja besramno potire pravo na postojanje Drugih i Drugačijih. Ne mislim samo niti na nasilje multinacionalnih kompanija koje gramzivošću uništavaju Zemlju. Ne mislim samo ni na ratno nasilje, niti na terorističko nasilje, klasno, ekonomsko, rodno, društveno nasilje… Mislim na ono svakodnevno nasilje, nasilje neprimjetno, nevidljivo i malo koje uzimamo zdravo za gotovo poput onoga kada djeca ubijaju napušteno mače ili kada pojačamo radio zbog svađe i prigušenih udaraca iz susjednog stana. Živimo ga i njegujemo jer, evo, i tjedne novine pišu kako gotovo polovica od učenika koji su sudjelovali u pilot programu o nasilju u intimnim partnerskim vezama smatra da mladić ili djevojka imaju pravo udariti svoga partnera ili partnericu. Isti tekst navodi kako je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, obraćajući se mladima u sklopu spomenutog CESI-jevog projekta, istaknula da partnersko nasilje u našem zakonodavstvu nije uređeno na način kako bi to trebalo biti i kako bi željeli, te upozorila na podatke policije da je u prošloj godini čak 64 posto žena bilo žrtvom nasilja. Upravo su žrtve nasilja polazišna točka izložbe „Svatko stoji u svjetlu drugoga“ prikazanoj u velikogoričkoj Galeriji Galženica. Kako ističe kustos izložbe Klaudio Štefančić umjetnički radovi traumatičnom iskustvu nasilja pristupaju dvojako: kroz osobno iskustvo ili pak pokušajem da se o nasilju progovori u širem povijesnom ili metafizičkom kontekstu.
Ulazeći u galerijski prostor pažnju plijeni moćna fotografska instalacija Sandre Vitaljić čiji je naziv „Voljena“ u snažnom kontrastu s onime što pokazuje: zazorne fotografije dijelova ljudskog tijela. Serija je nastala nakon autoričinog dugogodišnjeg praćenja novinskih napisa i policijskih izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama, a fotografije prikazuju ozljede na tijelu i organima koje su usmrtile žene. Dijelovi tijela koji su nekada budili ljubavne i erotske osjećaje poput grudi, kose, lica ili usana prikazani su mrtvi, hladni i unakaženi. K tome, univerzalni simbol ljubavi, prostrijeljeno srce, dobiva sasvim drugo značenje. Fotografirani raskomadani dijelovi tijela pretvoreni su u objekt zahvaljujući izražajnim okvirima od pleksiglasa podsjećajući na memorabilije često poklanjane u ime ljubavi. Međutim, u trenutku kada voljenu osobu nije više moguće posjedovati, ona se, zahvaljujući nasilju, promeće u stvar, neživi objekt koji je moguće odbaciti i tako uništiti izvor boli.
Izložba svoj naziv duguje citatu vojnika Witta, gotovo središnjem protagonistu filma Terrencea Malicka „Tanka crvena linija“. Dramatičan i potresan prizor ratne akcije iz spomenutog filma u kojem vojnik Witt u ludilu ratnog ubijanja, u voice offu , postavlja pitanja o izvorima i smislu nasilja a na koje mu nitko ne može odgovoriti sjajno dijalogizira s nekoliko radova na izložbi. Tako odabrani filmski isječak projiciran na galerijskom zidu, s fragmentarno opisanim likovima (protagoniste „Tanke crvene linije“ Malick tek skicira ističući samo fragmente njihovog značaja), korespondira s fragmentima tijela ubijenih žena Sandre Vitaljić no i s dokumentacijom performansa Milana Božića. Naime, Božić je dragovoljac domovinskog rata, hrvatski ratni vojni invalid i umjetnik, poznat po svojoj suradnji s Vlastom Delimar. U koprivničkoj Galeriji AK, 2015. je godine izveo performans “Manipulacija tijela MB58 – 5,26 HRVI”, u kojem komadiće kruha umače u posudu sa životinjskom krvi te potom tim kruhom natopljenim krvlju vida ožiljke nekadašnjih rana na golom tijelu. U metodi nošenja s ratnim traumama simbolički potencijali kruha i krvi u Božićevoj izvedbi podsjećaju na kršćanski obred pričesti. Čini se da Božić svoju traumu ponovo uprisutnjuje vlastitim tijelom koje ponovo krvari pretvarajući promatrače u zajednicu koja s njim dijeli traumu i žrtvu tijela izloženog nasilju. Božić umjesto Krista progovara: “Ovo je moje tijelo” i “Ovo je moja krv”.
Recentni rat polazišna je točka i fotografskih bilježenja Ane Opalić. Ona je u periodu od 2006. do 2013. snimala seriju fotografija nazvanih „Poslije“. Fotografije neizravno prikazuju minska polja, crte ratnih razgraničenja, mjesta masovnih egzekucija i grobnica, dakle, prizore koji su bili povezani s Domovinskim ratom no fotografije ne prikazuju očekivana memorijalna obilježja ili oznake da se tamo dogodilo ratno nasilje. Posrijedi su jednostavno fotografije pejzaža: neoptužujuće i šutljive. Fotografska serija Ane Opalić je i svojevrsno upozorenje kako angažirane fotografije stradanja ne mogu više izazvati očekivane empatične reakcije. Otkako je Benettonov marketinški inovator iskoristio fotografiju krvave majice hrvatskog vojnika ne bi li povećao prodaju, ratnoj fotografiji je, u velikoj mjeri, oduzet antiratni i aktivistički potencijal. K tome, „U prizorima tuđeg stradanja“ već je i Susan Sontag zaključila kako su se ratne strahote, zahvaljujući televiziji, prometnule u večernje banalnosti. Na koncu, Anin ciklus progovara o ravnodušnoj prirodi koja se i poslije ratnih razaranja samoobnavlja i liječi. Postupak povratka u prvobitno stanje nakon nasilja oglašivačke industrije okosnica je video rada, dokumentacije performansa Toma Gotovca. On je 2005. poduzeo akciju naslovljenu „Cesar Franck – Wolf Vostell“, u kojoj je od reklama čistio rasvjetne stupove na zagrebačkom Trgu maršala Tita. Kako je istaknuo kustos Štefančić: „riječ čistio ne opisuje dobro ono što vidimo na dokumentarnom filmu; rasvjetni stupovi na trgu su, naime, toliko izlijepljeni oglasima – upravo, izmrcvareni – da bi riječ liječio možda bolje pristajala.“
Diktatori diljem Zemlje čine nasilničke i loše stvari. Oporaviti se od trauma njihovog nasilja, zahvaljujući djelomičnom zaboravu, ujedno znači podsjetiti se i njihovih ljudskih kvaliteta poput, primjerice, straha. Diktatorske strahove, čitav ciklus u ekspresionističkoj maniri naslikao je Sven Klobučar, umjetnik mlađeg naraštaja koji je o bivšim diktatorima doznao čitajući o njima. On je strah upisao i doslovce ispisao na rubovima crteža implicirajući kako i diktatori sanjajući strahuju od smrti, najčešće nasilne. Znajući da i diktatori strahuju, je li im moguće oprostiti?
Serijom od osam akvarela pod nazivom “Pisma sestri (o Križnom putu)”, Iris Mihatov Miočić neizravno progovara o iskupljujućoj moći rada umjetnosti. Izbavljenje od traume odnosno podršku sestri umjetnica postiže koristeći reportažnu fotografsku dokumentaciju s kriznih žarišta koju nalazi na Internetu. Potom te prizore, slikajući ih vodenim bojama zagasite game, transformira u simboličke postaje Križnog puta. Kako sama ističe: „Aktualizirajući postaje Križnog puta, današnjem čovjeku pokušavam približiti njegovu mističnu simboliku i značenje, ostajući u svakom koraku bliska kršćanskim izvorima i tekstu. (…) Svaka postaja ima referencu na povijesni događaj obilježen fotografijom.“ Bujica protoka slika nasilja na tv prijemnicima, kompjutorima ili tabletima omogućava nam da okrenemo glavu ili promijenimo program. Međutim, čini se kako nas naslikani prizori, a ne više fotografije, potiču da obratimo pozornost na globalna stradanja. Osim toga, na umjetničinim akvarelima nema eksplicitnih prizora nasilja nego tek slutnja ikonografskih predložaka postaja Kristova stradanja u kojima se tek tematski skicira patnja, smrt ili gubitak voljenih. Stoga nema voajerskog pogleda, konzumiranja nasilja kao spektakla ili moguće intelektualne distance od patnje ljudskih bića udaljenih od nas pa prikazi pojedinih nepravdi i stradanja služe spoznaji da ljudi svugdje pate. Usto, sam naziv ciklusa nas nagoni da obratimo pozornost o užasima koje dijelimo s drugima bez obzira pripadamo li istoj vjeri, istoj obitelji ili zajednici.
O obiteljskoj traumi izazvanoj nasiljem države progovara rad Ane Mušćet naslovljen “Na promjenu zraka”. Naziv rada je fraza preuzeta iz policijskog rječnika kojim bi se rodbina golootočkog zatvorenika obavještavala o uhićenju. Video prikazuje Miljenku Jantolek, kći Vladimira Bobinca, jednog od golootočkih zatvorenika, kako na prvu godišnjicu očeve smrti, 4. svibnja. 2015., na otočkom stadionu, podiže bijelu zastavu na kojoj je ispisana fraza iz naslova rada. Vladimir Bobinac je na Golom otoku proveo dvije i pol godine. Godinama kasnije, nakon raspada Jugoslavije i nakon uključivanja Golog otoka u turističku ponudu, Bobinac se kao umirovljeni profesor povijesti vratio na mjesto svoga stradanja no, ovoga puta kao turistički vodič koji priča o svom iskustvu. Suočavanje s izvorom traume te transfer tog iskustva vjerojatno je doprinio izlječenju traume Vladimira Bobinca no čini se da umjetnički rad pokušava odgovoriti na pitanje koga okriviti kada su zločini počinjeni s pravedničke strane, komu potpisati predaju upisanu u bijeloj zastavi?
Redovni posjetitelji izložbi koje potpisuje Klaudio Štefančić navikli su na njegovu dragocjenu kustosku diskurzivnu raznolikost no Štefančić uvijek iznova iznenađuje. Unutarnja napetost izložbe, postignuta radovima snažnih emotivnih naboja poput onih Božića, Malicka, Vitaljićke ili Mihatov Miočić, smiruje se zvučnim radom Berislava Šimičića o učestalostima samoubojstva odnosno kvalitetnim apstrakcijama Roberte Vilić. No vrhunac pobuđene empatije u promatrača Štefančić majstorski postiže izloženim pjesmama; onoj Prima Levija o gavranu koji donosi nespokoj i slutnju neizbježne patnje kao i onoj Raymonda Carvera o iznenadnoj i nepozvanoj provali sućuti. Usto, izložba je kroz suradnju s Centrom za integrativnu terapijsku praksu Meleta predstavila niz popratnih programa poput predavanja Tamare Sertić o traumama te radionicu Centra Meleta „Agresija – nasilje ili vlastita snaga?“
I bez zlogukih proročanstva, svjesni smo kako su nasilje i katastrofe postale trajno i sveprisutno obilježje globaliziranoga, industrijskog društva dvadeset i prvoga stoljeća. K tomu, ekonomske podjele udružuju se s klimatskim promjenama prometnuvši svijet u mjesto goleme patnje, rasapa zajednica i migracija. Istovremeno s ovim pojavama, mentalni krajolik postaje fragmentiran zahvaljujući mogućnosti izbora različitih informativnih platformi. Ukoliko spoznaja da ne možemo pomoći izbjeglicama na žici Idomena, psima mučenim i ubijanim zbog kineskih prehrambenih navika ili djevojkama koje otima Boko Haram, stvara frustraciju i tjera na zatvaranje očiju i okretanje glave, utoliko „Svatko stoji u svjetlu drugoga“ otvara neke druge mogućnosti: poticaj za sućut i odustajanje od ravnodušnosti. Kako bi uistinu brinuli za drugoga i stajali u njegovom/ njezinu svjetlu valja nam postati aktivan sudionik u djelovanju protiv svakodnevnog i nevidljivog nasilja. Nije li netko mudar rekao kako ignorirati nasilje znači stati na stranu nasilnika? Na koncu, odgovarajući vojniku Wittu, ništa nas zapravo ne zaustavlja da posegnemo za Drugim i „dosegnemo slavu“. Ništa osim ravnodušnosti.