Pavle Solarić, nacionalni prosvjetitelj i preteča romantizma (1)
ULOG UMA ČELOVJEČESKOG
Decembar 2018
Lično povezan s krugom mladih intelektualaca u Budimu (Mrkalj, Došenović, potom Vuk, Davidović i dr.), Solarić je u velikoj mjeri njihov duhovni učitelj, utemeljitelj srpskog filološkog programa, koji će voditi ka rješenju sporova oko pisma, gramatike i jezičke norme. U tom smislu bi se moglo reći da je on zapravo most od Dositejevog opšteevropskog prosvjetitetljstva ka srpskom, nacionalnom prosvjetitetljstvu
Opus Pavla Solarića1, neobično razuđen za srpsku književnost prve dvije decenije 19. vijeka, ne može se razumjeti izolovanjem dijelova. Jedan od naših najplodnijih prevodilaca toga doba, birao je autore i teme prema savremenim težištima u prosvjećivanju, svakako i prema ličnim interesovanjima za moralnu filozofiju (etiku), pedagogiju, školsku lektiru, jezik i književnost. Dajući uz prevode obimne esejističke predgovore ili pogovore, sa autobiografskim umecima, on svoje ideje saopštava na tada gotovo jedino mogući način: privlači čitaoce (pretplatnike) imenom poznatog autora i tome dodaje svoje tekstove. Tako postupa i u prevodu-adaptaciji djela njemačkog autora Adama Hristijana Gasparija, Novo graždansko zemljeopisanije, uz koje objavljuje Ključić u moje Zemljeopisanije, s „Predislovijem“, gdje su se našla i filološka interesovanja. Odmah, s prvim djelima, uočljivo je jezgro nove faze srpskog prosvjetitetljstva, u Solarićevom stavu da je prosvjećivanje čvrsto povezano s jezikom (Solarić, 1804/2013: 8/33), a jezik sa usavršavanjem, oslobađanjem od stranih riječi i bogaćenjem dobrim rječnicima. Već je Ključić pun kovanica: koloidno (kao kolo), jajovidno (kao jaje), kolovratno kolotečenije, Predgorije dobroga upovanija (Rt dobre nade). Kovanice će opsjedati i druge Solarićeve knjige.2 Mladi autor, kao i drugi srpski intelektualci orijentisani na knjigu i književni rad, jezička pitanja ističe u prvi plan. Takvo opšte raspoloženje će odvesti pravopisnoj i jezičkoj reformi Save Mrkalja i Vuka Karadžića.
Sljedeći prevod, djelo Karla Ekartshauzena, poznatog i uticajnog njemačkog filozofa, autora neke vrste kodeksa ljudskog (raz)uma, Solarić je preveo pod čudnim naslovom, Ulog uma čelovječeskog (1808). Osim prevoda originala dopunjuje ga i predgovorom i pogovorom prevodioca, gdje je najviše prostora dato jeziku u procesu prosvjećivanja srpskog naroda. S prevodom djela Johana Georga Cimermana O samosti (1809) povezao je svoju autobiogrfsku ispovijest-esej, vidno pod uticajem Dositeja Obradovića, samo nesrazmjerno Dositejevoj stilsko-retoričkoj živosti, anegdotičnosti, humoru, prirodnosti pripovijedanja i propovijedanja. Potom je preveo djelo Petera Viloma Sverh vospitanija k čovjekoljublju (1809), jedan od glavnih tekstova filantropizma (Lazarević di Đakomo, 2015: 173), takođe s predgovorom i žustrim, iskrenim zalaganjem za prosvjećivanje, uz pedagoška uputstva roditeljima i uvažavanje svih zanimanja (građana i seljana).3 Ni druge svoje prevode (Mudroljubac indijski, pripisivan lordu Česterfildu, djelo engleskog pisca Dodslija) nije ostavio bez predgovora, kao i Zlatnu knjižicu Frančeska Soave, autora Etike (u Dositejevom prevodu-preradi, objavljena 1803. godine). Ti Solarićevi tekstovi odavno čekaju da se prikupe i uđu u red istaknutih knjiga srpske književne baštine.
Drugi krug obuhvata Solarićeve filološke radove, za svoje vrijeme izuzetno aktuelne (slovenske starine, etimološke studije, pismo i jezik, veze među jezicima i narodima). Koliko je i u tom području bio cijenjen, potvrđuje opšte uvažavanje i opšta pažnja koje izazivaju njegove ideje i njegovi radovi. Oni su Savi Mrkalju, ubrzo i Vuku Karadžiću, osnovni podsticaj za njihova znamenita djela. Mrkalj ga u predgovoru Salu debeloga jera (1810), ređajući one koji pišu o srpskom pismu i jeziku, naziva “dika i milota srpska”; Vuk ga pominje u Pismenici (1814), s njim počinje da redovno razmjenjuje pisma, a već slavan, u Srpskom rječniku se osvrće na vezu svog rada sa Solarićevim idejama (1818)4. Najistaknutiji istraživači slovenskih starina, Jernej Kopitar, Jozef Dobrovski, Žiga Cojs pratili su pažljivo Solarićev rad i raspravljali o njegovim stavovima.5 Sve ih je, kao i Solarića, opsjedala i izazivala tajanstvena, neprozirna prošlost, počeci jezikâ, njihova geneza i međusobne veze. Susret s tim poljem neizvjesnosti Solarić će poetski uzneseno dočarati u pismu Sofiji Teodorović, supruzi Drage Teodorovića, velikog dobrotvora srpske knjige.
Ja sam (može biti kao sljepa kokoš zlatno zrnce) našao na jednom mjestu u Vsemirnoj povjesti, gdi je sami mrak i tma kromješnaja, od blizu tri tisjašte godina sviju naroda pisatelem bila, jedno vidilo probiti, i preveliki svjet na najtamnija povjesti mjesta prosuti, nedoumjenije važno sviju dosadašnji pisatelja rješiti i najpače Slavjanom svu slavu, koju su im drugi narodi po nevjedjeniju ovoga otkrovenija ušterbavali, vozvratiti, prisvojiti i utvrditi. Ova povjest drevna može lice svoje izmjeniti, ličinu zbaciv s prirodnim licem svojim predstati. (Solarić 1827: LMS/3. čast, 129-130)
Sličnu će strast izazivati i tajne prirode. U Ključiću je Solarić zavapio: „Ti volšebna tajnstvena drevnosti zavjeso! zašto nam tolika zakrivaš i dokle?“ (Solarić, 1804/2013: 162). „Sile divnoga jestestva“ dočarava personifikovanim slikama (podvlačenja su naša): „Zemlja, u kojoj nigda pokoja ne ima, speši po stazi svojoj (1804/2013: 64, 145), sunce jezdi (63/143), puzi (62/141). Pomišljam da je Solarićeve slike kao izvor imao Đorđe Marković Koder u stihovima o zodijačkim znacima,6 kao što su podloga Solarićeve kosmičke lirike i lirike prirode, a takođe su u nesumnjivom srodstvu s NJegoševim vizijama kosmosa. To autoru Ključića nije dosta, već povodom srazmjera kosmičkog prostranstva i čovjeka u njemu pita svog adresata:
„Kaži mi sad kolicki su, dakle, oni koji za pol magnovenika oka po ovom trunu (=zemlja u kosmosu) puze i drug druga neprijateljem drugda nazivaju onoga sprama kojemu je ovo besponjatno prostranstvo nekim obrazom trun.“ (57/131).
U čisto naučnim spisima mladog Solarića svijetli vatra prosvjetitelja i pjesnika. Prva rečenica njegovog Ključića („LJubov i prijateljstvo jesu prvi osnovatelni zakoni koji kroz sve oduševljeno, a i bezdušno vladaju jestestvo“, mrav, pčela. slon, čovek, „u sunčanoj luči plivajući trunak“ i „četirimesečni Jupiter“) sadrži jednu od osnovnih ideja i tema mladog pjesnika.
*
Solarić je začetnik krupnih, što utopijskih (npr. da se sačini komparativna analiza geneze evropskih jezika), što naučno neutemeljenih ideja (o genetičkom odnosu slovenskih i latinskog jezika), ali i ideja koje je srpska filologija otjelotvorila. NJegova prizivanja srpske azbuke, pismenice i srpskog slovara (gramatike i rječnika) izazvala su Savu Mrkalja i Vuka Karadžića. Niz drugih nagovještaja je takođe imao odjeka. Solarićevo insistiranje na nacionalizaciji terminologije, i na značaju riječi uopšte,7 dobiće snažan nastavak četrdesetih godina u Društvu srpske slovesnosti (Sterijina ideja o nazivoslovnom rječniku),8 a pjesnikovo jezikotvorstvo je bilo podstrek za velik krug književnika (među njima su najistaknutiji Sima Milutinović Sarajlija i u još većem stepenu Đorđe Marković Koder). Dobro upućen u jezičko stanje među Srbima i Hrvatima (školovan u obe sredine), savremenik i podanik Napoleonove provincije Ilirije, nije neobično što je govorio o zajedničkom jeziku (nazivajući ga srpskim, ilirskim) i o zajedničkoj književnosti (ilirskoj) znatno prije ilirskog pokreta i zalaganja za jugoslovenstvo.
Lično povezan s krugom mladih intelektualaca u Budimu (Mrkalj, Došenović, potom Vuk, Davidović i dr.), Solarić je u velikoj mjeri njihov duhovni učitelj, utemeljitelj srpskog filološkog programa, koji će voditi ka rješenju sporova oko pisma, gramatike i jezičke norme. U tom smislu bi se moglo reći da je on zapravo most od Dositejevog opšteevropskog prosvjetitetljstva ka srpskom, nacionalnom prosvjetitetljstvu, koje će dati moderni identitet srpskom narodu (narodna poezija, jezik/Srpski rječnik i srpska gramatika), uvesti ga u krug evropskih naroda i odrediti mu mjesto među slovenskim narodima. Nije isticano da je Solarić u svom projektu (za ovu stranu riječ ima svoje zamjene: naum, namet) polazio od narodne poezije kao skrovišta narodnog pamćenja i očuvanja identiteta (Pominak knjižeski, 57).9 Sava Mrkalj se, u pismu Vuku Karadžiću od 20. oktobra 1817, sa zadovoljstvom sjeća njihovih susreta („kako ste vi sa mnom i s. G. Bulićem kod nekog poslastičara Stefana u Pešti proučavali Ulog velikoga našega Solarića“)10. Pominjanje u prepisci dvojice reformatora srpske ćirilice Uloga uma kao teksta koji su proučavali svjedoči o izuzetnom mjestu Pavla Solarića u modernizaciji srpske kulture Dositejevog doba. Obraćajući se svojim sunarodnicima, Solarić tvrdi da „duh opšti sve Serblje od nekoga vremena upravlja“: „Otvergnimo jedanput pradjedna predrasuždenija mužestveno“, „podražavajmo u svačem dobrom i poleznom inim slavnim i dostopamjatnim narodam“, ali da ne budemo slijepi podražavaoci, već izvorni rod na zemlji. Kao sredstva da se to postigne predlaže izradu gramatike (pismenice) i rječnika (slovara) srpskog jezika, ne odričući pri tome opšte ideale prosvijećenog vijeka: prosvijećeni pojedinac i prosvijećeno društvo.
Solarić je zapravo projektovao poslije Dositeja novu fazu prosvjetiteljstva, usredsređenu na potvrdu srpskog identiteta (originalnosti) među evropskim narodima: biti dio prosvijećenih naroda, ali ne njihov slijepi podražavalac. Zamišljen nad istorijom evropskih naroda, on je opisuje kao smjenjivanje uzleta i padova, pitomosti i varvarstva. NJegovim putem je pošla mlađa generacija, Vuk, Luka Milovanov, pa i savremenici i prijatelji Solarićevi (Mrkalj i Došenović). Za Solarića se može reći da je preteča romantičarskog nacionalizma, prve njegove faze (opšteslovenskog nacionalizma, slovenske uzajamnosti, u potrazi za slovenskim starinama i njihovom prvenstvu u porodici evropskih naroda) i njegovog usredsređenja na Srbe.11
Vrlo dobro upućen u opštesrpske prilike, povezan sa istaknutim slavistima, srbistima i srpskim (dijelom i hrvatskim) književnicima, Solarić radi na nekolika nivoa. Ispunjava dogovore sa Dositejem Obradovićem, samostalno odlučuje o prevodima, strastveno propagira prosvjetitetljske ideje i njihovu modernizaciju i nacionalizaciju, radi na udžbenicima i priručnicima, upušta se u najteža pitanja geneze naroda i jezika (nerješiva na nivou tadašnjih znanja i metodologije nauka) i razmišlja o putevima da narod koji govori jednim (zajedničkim) jezikom utvrdi i jednu azbuku i da ima zajednički književnost.12
Koliko su njegova znanja i njegove ideje bile veoma izazovne za savremenike, one su nezaobilazne i za istoriju razvoja više disciplina naše humanistike. Solarićevi naumi su se očitovali u glavnim tokovima srpske kulture idućih decenija: u Vukovoj skupljačkoj (Solarić napominje da su se srpske Muze održale uprkos propasti srpskog carstva), gramatičkoj i leksikografskoj radnji; u Vukovoj ideji da je dobro što slavenosrbi malo pišu (i da bi bilo bolje da pišu još manje, da ne kvare jezik), kao što je nešto slično Solarić napisao za Ragužane (Dubrovčane), koji su napustili „Kirilova slova“ i počeli pisati “skjavetom“ (52) – italijanski naziv za latinicu kod slovenskih naroda, latinicom srpski; u otporu „majmunisanju“ (Pominak, 1810: 64): „ni za kim ni u čem majmunisati ili obezjaničati, sirječ ni ot kojega naroda ništa ne primati samo zato jer je to njegovo, no jer je dobro: mi možemo, i treba da imamo svoj sopstveni otlični haraktir.“ Mnogo kasnije će Stojan Novaković zauzeti sličan stav prema dubrovačkoj književnosti, pa, štaviše, i prema srpskom srednjovjekovlju (vizantijsko doba).13
Što se tiče “Kirilovih slova” u svjetovnoj knjizi, posljednji njihov zatočnik bio je Jovan Sterija Popović u Davorju (1854).14 Solarić “Kirilov jezik“ (jezik spisa Ćirila i Metodija) smatra srpskim jezikom, a savremeni srpski (kako ga on vidi) uzima za budući jezik „ilirskih Slovena“. Tako u svojim spisima stvara neku vrstu filološko-istorijskih mitova: u dijelove tih spisa ne može se ući „dokazima“ (nauka) već maštom, zamislima (npr. teme koje se tiču iskona Slovena – „poslije Potopa“; život bilja i prirode). Naučna logika (kauzalnost) i mitološka mašta se u njegovom opusu povezuju i međusobno podstiču (i ne manje, potiru). Već s Ključićem u moje Zemljeopisanije, Solarić ide ka uočljivim apstrakcijama i apstraktnim vezama (zodijački znaci, čovjek u svemiru kao nevidljivi trun), onoj liniji koja će obuhvatiti i Sarajliju, i Kodera, i NJegoša i stići do Laze Kostića ili Vaska Pope.
1 Velika Pisanica, kod Bjelovara, 1779 – Venecija, 1821.
2 Uporediti „Rečnik manje poznatih reči“ u izdanju Ključića (priredila Isidora Bjelaković), Matica srpska, 2013.
3 U napomeni, u predgovoru svom prevodu Soavine Zlatne knjižice, Solarić upozorava na surovo postupanje zanadžija i dućandžija prema šegrtima (Venecija, 1813: 20), kao na ostatak varvarskih vremena.
4 Vuk smatra da svojim Rječnikom izlazi u susret željama učenih Srba, među kojima je i Solarićev iskaz iz Rimljana slavenstvujuštih /56/, da se „u naše dane, koliko može boljma, opiše i pozna sve, što se kasa jezika našega“.
5 Kopitar (1984: 125) uz pohvale izriče i sumnje ili opovrgava Solarićeva polazišta. Slovenački preporoditelj Žiga Cojs čak prevodi na njemački Solarićevu studiju Rimljani slavenstvujušti.
6 U skupu epskih i epsko-lirskih pjesama Đorđa Markovića Kodera (Spevovi, u redakciji B. Vukadinovića i D. Ivanića, Beograd, 1979), ciklus Mitologije prožimaju u naslovima i sadržini zodijački znaci.
7 Koliko vtečenije imadu na duh čelovječeski reči, i ovih označenije raznimi u razna vremena znaci (pismenami), ja ću pokazati u Jeroglifiki serpskoj, inače Samoukom Bukvaru, knjižici, koja će za ovom na svjet izići. (Sverh vospitanija, 164)
8 Dijelovi objavljeni u Glasniku Društva srpske slovesnosti, 1847, str. 9 – 16, 25 – 29.
9 <…> no Muse njegove, Božije kćeri <…>, ove su umjele vsegda nekako sohraniti se, i vsegda i u stranstvovaniju svoje i Roda svojega raslavljati <…>. Proste i uboge, one su nami, ako i polumračni, obače nevečerni sohranile svjet.
10 Sabrana dela V. S. Karadžića, XX, Prepiska I, str. 519. „G. Bulić“, koji se ovdje pominje mogao bi lako biti Vasilije Bulić (1785 – 1826), profesor pedagogije, autor priručnika iz geografije i matematike, pretplatnik na Vukove knjige, jedno vrijeme nastavnik u Sentandreji.
11 Savremenici su osjetili, prepoznali vezu između Solarića, Mrkalja i Vuka. Po M. Paviću (Istorija srpske književnosti, 4: 44) L. Mušicki u jednom pismu iz 1817. govori o čudnim modama u novim srpskim knjigama, pominjući ovu trojicu.
12 Suvišno je ovdje argumentovati tu misao, koja je obuzela gotovo sva najznačajnija imena u srpskoj i hrvatskoj kulturi, sve do sredine 20. vijeka.
13 U Istoriji srpske književnosti, 1871.
14 Objavljeno „Kirilovim slovima“, Davorje je memento tradicije koja se gasila. U predgovoru zbirci, Sterija se poziva na Solarića (up., J. S. Popović, 2001: 137). Sterijina pjesma „Pavle Solarić“ veliki je plač i nad Solarićevom sudbinom, i nad našim odnosom prema vrijednostima.