Izložba slika Stanoja Jovanovića u petrinjskog galeriji Krsto Hegedušić / 1. 7. – 28. 7. 2016.
MAGIČNI REALIZAM
Septembar 2016
Izloženi radovi Stanoja Jovanovića, slike i crteži, rađeni uljem na platnu, uljem na šperploči, olovkom, ugljenom i laviranim tušem, nastali su u periodu od 1930. do 1951. godine. Slika pejzaže, mrtve prirode, portrete, аutoportrete i ljudske figure u eksterijeru i interijeru
Za upoznavanje sa slikarstvom Stanoja Jovanovića poslužila nam je nedavno održana izložba njegovih slika i crteža u petrinjskoj galeriji Krsto Hegedušić (1.VII-28.VII 2016.), u organizaciji petrinjskog pododbora Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” iz Zagreba. Izložba nas je na izvjestan, simbolički način podsjetila na prvu samostalnu izložbu Stanoja Jovanovića, održanu 1913. godine u petrinjskom Hrvatskom domu. Na ovogodišnjoj izložbi Jovanovićevih radova prikazan je dio njegovog opusa, koji je gotovo sav u privatnom vlasništvu Borisa Vrge (24 slike), čuvenog petrinjskog kolekcionara zaljubljenika u promociju zavičajne likovne baštine, dok sa ostale četiri slike (Portret učenice G. G., U fijakeru, Divlje kuće i Selska cesta) u vlasništvu Moderne galerije u Zagrebu. Prateći katalog izložbe napisao je Boris Vrga, a izložbu je, u nadahnutom govoru, otvorio akademik Tonko Maroević, ne propustivši priliku da predstavi i pojasni značaj naučnog doprinosa Borise Vrge u poznavanju Jovanovićevog života i rаda, naglašavajući da je Vrga metodički okupio sve raspoložive podatke i stručno valorizovao Jovanovićev stvaralački doprinos u razvoju hrvatskog modernog slikarstva. Po riječima akademika Maroevića, bez Vrginog doprinosa uloga Jovanovićeve umjetničke pojave bila bi “nejasna i sasvim zamagljena”, dodavši da je Borisu Vrgi zahvalan što ga je i samog potakao na istraživanje Jovanovićevog djela. Svoja istraživanja akademik Maroević objavio je 2003. godine u Radovima Instituta za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (br. 27), u tekstu pod nazivom Ozareni realizam Stanoja Jovanovića. Za valorizaciju zanemarenog opusa.
Izloženi radovi Stanoja Jovanovića, slike i crteži, rađeni uljem na platnu, uljem na šperploči, olovkom, ugljenom i laviranim tušem, nastali su u periodu od 1930. do 1951. godine. Jovanović slika pejzaže, mrtve prirode, portrete, аutoportrete i ljudske figure u eksterijeru i interijeru. Posebno je žanrovski opredijeljen za motive vezane za trenutke zabave na ringlšpilu u vrijeme vašarskih svetkovina. Jovanovićevo odlaženje sa ocem na njegovo “egzistencijalno ringlšpilarenje” jako ga je emocionalno uzbuđivalo i učinilo da mu ono bude nadahnuće i snažni pokretač želje za bavljenjem slikarskim pozivom.
Prvi učitelj slikanja Stanoju Jovanoviću bio je Franjo Viktor Šignjar, koji mu je pomagao i u organizaciji prve samostalne izložbe u Petrinji. Jovanović je rođen 1895. godine u Petrinji, a umro u Zagrebu 1951. godine. Nakon završetka Učiteljske škole u Petrinji bavi se učiteljskim pozivom, a uz pedagoški rad u zagrebačkim školama studira slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Studij završava 1927. godine u klasi profesora Vladimira Becića, a potom studij grafike u specijalnoj školi za grafiku kod profesora Tomislava Krizmana, 1928. godine. Pored šest samostalnih izložbi slike su mu izlagane na mnogim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, od kojih valja posebno izdvojiti Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb,1938-39), Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb,1940), Izložba zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934, 1935, 1936), Izložba jugoslavenske skulpture i slikarstva (London, 1930), Jugoslavenska umjetnička izložba (Amsterdam-Pariz-Brise1,1932.). Slike mu se čuvaju u muzejima i galerijama i privatnom vlasništvu u zemlji i inostranstvu. Slike su mu posthumno izlagane u Petrinji, a trudom Borisa Vrge slike Stanoja Jovanovića više puta su prezentirane na prvom programu Hrvatske radiotelevizije. Dodajmo da se Jovanović čitav stvaralački život bavio pedagoškim radom i da je dosta učinio u afirmaciji dječjeg likovnog stvaralaštva.
Jovanovićev pejzaž Gvozdansko (1930) sa uvažavanjem smo okarakterisali kao najvrednije likovno ostvarenje na ovoj izložbi, a smatramo je i jednom od najboljih slika u njegovom opusu. Nastala je u vrijeme Jovanovićevog učiteljskog rada u ovom malom banijskom selu, u vrijeme Jovanovićevog postakademijskog stvaralačkog poleta. Za akademika Tonka Maroevića ova je slika “neosporno antologijski domet hrvatskog slikarstva na prijelazu iz trećeg desetljeća u četvrto”. Za Borisa Vrgu monumentalnost slike izvire iz cjelokupne tektonike i atmosfere seoskog ambijenta, u kojoj se prepoznaje nadrealni i magično “zavijeno u poetsku tišinu i hladnjikavu zatravnjenost”. Metafizička snaga pejzažnog prizora ostvarena je u zanimljivoj kompoziciji redukovanih formi, u kojoj dominiraju kubusi kuća i pusta obala rječice Žirovnice, koja svojim bojenim sjajem potencira bajkovitost prizora. Već ovom slikom Jovanović pokazuje da gradi svoj individualni likovni izraz i osebujnim talentom, mimo svih likovnih tendencija, utire put vrhunskim slikarskim ostvarenjima. Živi ritam i dinamično razmještanje svijetlih i tamnih, sumarno modeliranih površina, što smo već vidjeli na pejzažu Gvozdanskog, Jovanović nastavlja da primjenjuje i na radovima koji slijede, dodajući im zvučniji kolorit i raznovrsniju fakturu. U slikama Cvijeće (1936) i Precvalo cvijeće (1936) materijalnost oblika tretirana je egzistencijalnom upitanošću, koju slikar vješto sprovodi zanimljivim kompozicionim rješenjima i usitnjenim plohama, koje u slici Cvijeće zauzimaju dijagonalni položaj i time latice cvijeća stavljaju u funkciju simbolike trajnosti koja je u Precvalom cvijeću već naznačena imenovanjem slike. Formalnu obradu slikarske materije čistim i geometrizovanim plohama, primijenjenu na slikama cvijeća, Jovanović je savršeno sproveo u slici U rano proljeće (1938), koja nije zastupljena na petrinjskoj izložbi, ali je spominjemo u kontekstu stilskih osobina Jovanovićevih radova nastalih u ovom periodu.
Na osnovu stilskih karakteristika i estetskih vrijednosti ova nam se slika čini jednom od najboljih Jovanovićevih slika. Za Grgu Gamulina, autora kapitalnog pregleda hrvatskog slikarstva 20. stoljeća, slika U rano proljeće “svojim srebrnosivim facetiranim plohama što se prelamaju, predstavlja poseban postupak i treba ga izdvojiti kao određenu slikarsku činjenicu našeg četvrtog desetljeća”. Iste, 1938. godine Jovanović je naslikao sliku Divlje kuće (Cirkusanti putuju), primijenivši isti estetski princip u oblikovanju dinamičke polukružne forme kuća, koje svojim divergentnim plasticitetom pojačavaju utisak magičnog kretanja cirkuskih artista u hiperaktivnom prostornom okruženju, iz kojeg cirkusanti žurno kreću u novu životnu avanturu. Sedefastosivi i ružičasti kolorit suptilne prosvijetljenosti oživotvoruje pomenuti prizor i daje mu neku čarobnu moć radosnom atmosferom događaja. Portret učenice G.G. (1930.), u sličnom, suptilno izvedenom koloritu i mekoj modelaciji, već znatno ranije pokazuje Jovanovićev dar za koloristička istraživanja. Emocionalna povezanost slikara sa modelom omogućila je znalačku sposobnost psihologizacije i plastičnog prikaza lika mlade djevojke, čiji se karakter prepoznaje u ozarenom licu zaokupljenom “sanjarskom sjetom i unutrašnjim doživljajima”.
Jovanovićev slikarski izraz nije morfološki jedinstven jer počiva na slikarevom eksperimentalnom traženju modernističke izražajnosti, pa otuda i slike kolorističkih i tonskih modaliteta srebrnosivim facetnim plohama, a s druge strane tu su i radovi u kojima do izražaja dolazi sinteza ikonografskog poretka, upotreba čistih boja i osnovnih kontrasta. Na ovaj način odstupa se od realne pojavnosti u korist predstavljanja oblika u formi ikoničkih znakova. Punu redukciju forme i svođenje oblika na ikoničke znakove Jovanović je najbolje postigao na slici Kaktus i agave (Marjan, 1935), tretirajući oblike snažnom linearnom ekspresijom u kompozicionom poretku koji će omogućiti da položaj oblika naznači željenu nadprirodnost. Jasnu i čvrstu modelaciju, snažan kontrast toplog i hladnog u prikazu površine neba i vode ima slika More kod Dubrovnika (1931), u kojoj linija stvara čudesnu razdjelnicu između ozarenog neba i zagašenih morskih dubina, koje se u dodiru sa zidinama grada pretvaraju u živonosnu, svijetlu površinu. Manje dramatike a više mirne atmosfere i raskošne svjetlosti, koja svojim sfumatom zakriljuje figure u drugom planu slike ima slika Slobodna plaža (Motiv iz Crikvenice), slikana 1931. godine kao vrlo sažet pejzažni prizor.
Sposobnost stilizacije i sinteze monumentalnih formi Jovanović je iskazao na svim izloženim crtežima, bilo da formu gradi čistom konturnom linijom, kao na crtežu masnom olovkom a predstavlja Ženski akt sa autoportretom (1951), ili finijom tonskom obradom u crtežima laviranim tušem (Sjedeći ženski akt, 1930; Sjedeći ženski akt II, 1930). Likovno zanimljiviju interpretaciju motiva imaju Ženski akt s autoportretom i crtež olovkom zvan Zagrljaj (1932). Ženski akt s autoportretom prikazuje ženu koja sjedi na stolici visokog naslona i zabavljena svojim mislima skreće pogled prema dolje, dok iza nje naziremo lik tajanstvenog i posesivnog slikara. U Zagrljaju je opis događaja potpuno drugačiji. Ovdje muškarac sjedi na stolici i nezainteresovano upire pogled u stranu, dok naga žena u sjedećem položaju nastoji svojim erotizovanim tijelom obujmiti donje ekstremitete muškarca. Svi ovi Jovanovićevi crteži nastoje otkriti ljepotu ljudskog tijela kroz erotizovane volumene žena i muškaraca. Jovanovića je uzbuđivala i emocionalna autoprezentacija, naslikavši desetak autoportreta, od kojih su Plavi autoportret (1946) i Autoportret (1951) prikazani na izložbi. U dopajasnoj figuri slikara koji stoji pored štafelaja, odjevenog u toplu odjeću sa šalom oko vrata i kapom na glavi, u hladno zamagljenom prostoru duboke modrine, sasvim se jasno prepoznaje tjelesna ostarjelost, reflektirana i na licu slikara, u kojem se čita izvjesna rezignacija melanholična upitanost o sopstvenoj kreativnoj snazi. I dok su u Plavom portretu zagašeni tonovi modre boje, modelovani blagom svjetlošću i razmrvljenih ploha, u funkciji psihologizacije slikareve čežnje, oni su u Autoportretu iz 1951. godine zamijenjeni profinjenim tonskim razradama ružičaste boje. U pogledu slikara ne čita se više uzbuđenje koje dolazi novim trenutkom, već samo izvjesna bezbrižnost i radost življenja u vremenskoj datosti. I u ovom autoportretu Jovanović svoj lik postavlja pored jednog od atributa slikarske aktivnosti (paleta), naglašavajući značaj tog ikonografskog detalja, ali ovaj put svoje tijelo bilježi u razgolićenom poprsju moćnog torza. Nameće se pitanje o razlozima ovakve interpretacije slikarevog lika, pa bi mogli suditi da je riječ o namjeri slanja poruke da sve što živi i traje ima svoj neumitni kraj, pa tako i mi sami. Smatra se da je ovaj nedovršeni autoportret posljednje djelo Stanoja Jovanovića.
Među omiljenim Jovanovićevim temama su prikazi zabava na vašarskom vrtuljku i mrtve prirode. Ovi su mu motivi bili posebno važni u ranom stvaralačkom periodu, mada im se vraćao i kasnije, jer su mu omogućavali istraživanja kompozicionih i kolorističkih rješenja u obradi slikarske materije. Živost slikarevog temperamenta iskazana je u gustim fakturama zvučnog kolorita čija ekspresija svjedoči o izuzetnoj pikturalnosti. Upravo slike Poriluk (1931) i Moj ručak (1931) izražavaju slikarevu strast za temperamentno nanošenje boje na predmete koji sada zrače dimenzijom čiste slikarske materije. Ekspresionistički postupak modelovanja ritmički naglašenim kontrastom svijetlog i tamnog, gdje dominiraju prigušeni tonovi gusto nanesene boje, Jovanović je ostvario u izuzetno zanimljivoj kompoziciji slike Fijaker (1930). Taman kolorit i linijske svjetlosne akcente pronalazimo u slici Djevojčica sa svijećom (1945), u kojoj svjetlost svijeće, osvjetljavanjem volumena lica, simbolički označava mladost malog bića i nadu u radosnije trajanje života.
Punoću životne radosti i poetski doživljaj svijeta, i svijeta svoje rane mladosti, Stanoje Jovanović najbolje je interpretirao na intimistički zasnovanim motivima vrtuljka (Na vrtuljku, 1932; Na vrtuljku II, 1941), slikama punih idealizovane ljepote iskazane u tonski bogatom koloritu i blagoj svjetlosti na ozarenim licima veselih protagonista zabave. Mladenačko Jovanovićevo zagledanje u prizore vašarskih zabava bio je snažan motiv za slikarevu liričnost i senzualno prikazivanje zabavnih užitaka.
Prikazivanje krajolika omogućavalo je Stanoju Jovanoviću rad na stvaranju novih vizura predmetne datosti. Bilo da slika pejzaže u zavičaju, Dalmaciji ili Zagrebu Jovanović ih podređuje onom likovnom postupku koji u tom trenutku zahtjeva formalna obrada likovnih vizija. I dok je slika Gvozdansko heroizirala predstavljeni krajolik banijskog sela, dotle Selska cesta (1939) i Pejzaž s kućama (1947) opisuju idiličnu atmosferu majestetične dnevne svjetlosti, prosute u srebrnosivim i ružičastim tonovima kompozicija koje u sebi sadrže odmjerenu linijsku teksturu, nešto izraženiju u Pejzažu s kućama. Linija je glavno izražajno sredstvo u crtežima koje je Jovanović nacrtao 1936. godine tehnikom ugljena i nose oznake socijalnog žanra (Odlazak u polje i Odlazak u polje II). Jovanović je volio da se bavi prikazom ljudi u ambijentima eksterijera i interijera i među najboljim ostvarenjima su mu slike Majka i dijete (1930) i Majka s djetetom (1932). U ovoj slici žena sjedi na stolici i u naručju drži dijete sa kojim je smještena u šumski eksterijer. Kompozicija je osmišljena kao transcendentalna i nadrealna pojavnost žene, čije tordirano tijelo podsjeća na slike staroegipatskih žena, a oko nje se prosipa mistična svjetlost, koja oko njene glave i glave djeteta (čiji položaj asocira na slike religioznog karaktera) stvara neobičnu svjetlosnu auru. Neobičnost i tajanstvenost prizora potencirana je grafičkim načinom obrade šume, čiji linearizam još više naglašava plasticitet središnje forme sa likovima žene i djeteta i time prizoru poklanja “magičnu realističku izražajnost”. Ekspresivnim linearizmom i insistiranjem na tekturalnosti površine oblikovana je mrtva priroda u slici Riba (1934), te je i primjena monohromnog kolorita u obradi forme sasvim opravdana, jer se i ovdje Jovanović bavi problemom likovne interpretacije materijalne opstojnosti i trajnosti živih bića, pa mu je ovakvo rješenje najsvrsishodnije.
Slika monumentalnih razmjera, nazvana Prva izložba zagrebačkih umjetnika (1934) kompoziciono je osmišljena kao “mozaik slagalica” i prikazuje petnaestak umjetnika, sudionika ove reprezentativne izložbe. U lijevom uglu slike dominira monumentalni lik mlade žene, čiji torzo obasjava blještava, panteonska svjetlost srebrnog sjaja, a oko nje razmještene su glave poznatih hrvatskih umjetnika, čija pojavnost u zatamnjenoj pozadini slike djeluje neobično i samom prizoru daje karakter nadrealnosti.
Petrinjska izložba slika i crteža Stanoja Jovanovića predstavlja za nas jedan novi dokument o slikarstvu Stanoja Jovanovića, čija osobena likovna praksa i umjetničke vrijednosti radova svjedoče o snažnoj kreativnoj ličnosti slikara koji je značajno participirao u savremenim razvojnim tokovima hrvatskog modernog slikarstva. Bilo da je tradicionalniji (blizak svojim učiteljima slikarstva) ili moderniji i snažniji u izražajnosti, uvijek je iskreno svojim radovima davao pečat lirske osjećajnosti i kreativne punoće.
O Stanoju Jovanoviću i njegovim djelima možemo govoriti sa uvažavanjem onoga što su i drugi govorili, žaleći što to nisu činili i oni koji su bili najpozvaniji, jer ovaj, u svoje vrijeme poznat i priznat umjetnik ne bi poslije smrti bio neopravdano zaboravljen. U jednom od najvažnijih leksikografskih izdanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, Enciklopediji likovnih umjetnosti (sv. 3, Zagreb, 1964) ime Stanoja Jovanovića se ne pominje. Enciklopedija hrvatske umjetnosti (sv.1, Zagreb 1995, str. 386) sve o Stanoju Jovanoviću saopštava u četiri rečenice i zbog njihove skromne informativnosti valja ih citirati u cijelosti:”Jovanović Stanoje, Petrinja, 16.XI 1895., Zagreb, 5.IX 1951. Diplomirao na Akademiji u Zagrebu 1927 (V. Becić). Slikao je mrtve prirode, krajolike, portrete i figuralne kompozicije s lirskim osjećajem za tonsku modelaciju i sklad boja (Kosac, U rano proljeće, Poslije zabave). Samostalno izlagao u Zagrebu 1930, 1931, 1936. i 1949.”. Enciklopedijski tekst pisan je na osnovu čuvenog pregleda hrvatskog slikarstva 20. stoljeća, autora Grge Gamulina, pa pogledajmo šta je ovaj uvaženi istoričar umjetnosti o Stanoju Jovanoviću, između ostalog, zapisao u prvoj knjizi Hrvatskog slikarstva XX stoljeća (Zagreb 1987): “Neka pravednija i potpunija povijest umjetnosti ispravit će u budućnosti te nepravde i spasiti od zaborava ove vrijedne poslenike. Među njima bit će zasigurno i Stanoje Jovanović”. Kada pominje “vrijedne poslenike” Gamulin misli na slikare koji su se profesionalno bavili profesorskim pozivom i paralelno sa njim upražnjavali individualnu likovnu praksu. Prošle su desetine godina poslije empatičnog teksta Grge Gamulina a onda se na javnoj sceni pojavljuje neumorni Boris Vrga, koji nas svojim osebujnim naučnim istraživanjima temeljito upoznaje sa životom i djelom Stanoja Jovanovića. Njegova istraživanja i saznanja bila su poticaj da se i drugi zainteresuju za slikara neospornog talenta i vrhunskih ostvarenja. U tom smislu valja apostrofirati već citirani rad akademika Tonka Maroevića u kojem je svojom etikom i estetikom veoma meritorno progovorio o Stanoju Jovanoviću. Iskrene akademikove riječi na otvaranju petrinjske izložbe naznačile su svu dobrobit Vrginih nastojanja da kroz pisanu riječ i televizijske emisije javnosti predstavi i od zaborava otrgne jedno značajno ime hrvatskog modernog slikarstva, ime Stanoja Jovanovića. Mi smo njegovo slikarstvo stavili u okvir magičnog realizma, blisko se dodirujući sa metaforom “ozarenog realizma” akademika Tonka Maroevića, prihvaćene i od strane produhovljenog Borisa Vrge koji se i ovaj put potrudio da petrinjska izložba slika i crteža Stanoja Jovanovića dostigne prezentnu punoću.