Radnici iz BiH u filmu svjedoče kako su došli u Sloveniju, jer im se obećavala plaća preko 1000 eura, a radili su i po 400–500 sati mjesečno za 700 eura. Čak i oni koji su došli u Sloveniju 1970-ih kao djeca, tretirani su drugačije od Slovenaca, a nemali broj govori kako su im poslodavci rekli da moraju raditi više i za manje novca od „pravih“ Slovenaca, jer eto… nisu Slovenci
Pokušaji muzealizacije teme filmskog festivala u Hrvatskoj su vrlo rijetki, tako da ekipa autora i kustosa nije imala gotovi blueprint kako se takva izložba radi i što bi ona zapravo trebala biti. Morali su odgovore naći sami i pritom paziti da izlošci ne skliznu u dosadnu kronologiju bez duha i smisla, topeći se u kutiji crnila bez razgovora s publikom i prizivanja misli razbarušenih eksperimentatora 60-tih
Priča o zagrebačkoj produkciji legendarnog „Cabareta“ pada u vlastitu vodu, unatoč velikom trudu izvođača. Nažalost, svejedno je tko je izvođački bolji, a tko lošiji, kome je pojedina uloga slabije „sjela“ ili tko se koliko „dao“. Sve je to gotovo nevažno ako nema onog kristala u kojem se zrcali najprije publika, a ne pozornica. A to ovom „Cabaretu“, i ne samo njemu, nepovratno nedostaje
Sva tri filma snimili su muškarci milenijalci, sva trojica rođeni osamdesetih godina, najstariji je 1981, najmlađi 1987. godište. Dvojici je to dugometražni prvenac, a trećem drugi film i to posle gotovo petnaest godina čekanja. Snimili su božanstvene lične filmove, koji su prošli svetom, osvojili brojne nagrade i trebalo bi da se nađu i na repertoaru u zemljama koje su sudelovale u njihovom stvaranju
Mihajlo Arsovski, zagrebački grafički oblikovatelj ili dizajner porijeklom iz Skoplja, autor je ostvarenja koja su u tom polju postala sinonimi za više kulturnih pogona iz doba samoupravnog socijalizma, poput Teatra &TD Studentskog centra 70-ih godina prošlog stoljeća
