Panoptikum 131 / Juni 2016
BATA ŽIVOJINOVIĆ (1933-2016)
Juni 2016
Pokušao je kao mlad dva puta da se upiše na beogradsku Akademiju dramskih umetnosti, ali oba puta su ga odbili. Uspio je tek iz trećeg pokušaja. Izdržavao se kao scenski radnik i glumio je ponešto u akademskom kazalištu „Branko Krsmanović“ i na „Crvenom krstu“ (Beogradsko dramsko pozorište), ali bez većeg uspjeha. Nakon toga postao je […]
Pokušao je kao mlad dva puta da se upiše na beogradsku Akademiju dramskih umetnosti, ali oba puta su ga odbili. Uspio je tek iz trećeg pokušaja. Izdržavao se kao scenski radnik i glumio je ponešto u akademskom kazalištu „Branko Krsmanović“ i na „Crvenom krstu“ (Beogradsko dramsko pozorište), ali bez većeg uspjeha. Nakon toga postao je ono po čemu je zaista ušao u legendu – Bata Živojinović, jedan od najboljih jugoslavenskih glumaca. Proslavio se sa ratnim filmovima, igrao je u psihološkim dramama, crnim komedijama, akcijskim hitovima i u bulevarskim serijama i u svima je ostajao upečatljiv po toj autentičnoj prodornosti uličnog heroja, koji se ne obazire na prepreke i ne pravi kompromise, jer drži do sebe i svojeg shvaćanja časti i morala. Bio je jedinstven po toj lakoći plemenite grubosti, od čega su bile sačinjene njegove uloge i po tom otresitom šarmu koji puno ne mari za pristojnost, ali koji obara svojom neposrednošću, nepatvorenom snagom, humorom i širokim osmijehom. Bio je filmski, a ne kazališni glumac, ali jedna od bitnih karakteristika zlatnog doba jugoslavenskih teatarskih glumaca u tome je što su oni u svojoj glumi posjedovali snagu i šarm neposrednosti i jednostavnosti, zbog čega su ih svi toliko obožavali. Neiscrpan uzor za takav tip scenskog nastupa bio je Bata Živojinović. Jednako kao što su to na sličan način bili – to se mora spomenuti – i Pavle Vujisić, Jovan Janićijević Burduš i na svoj način Boris Dvornik. Sjećam se na primjer jednog od mnogih partizanskih filmova u kojima je Bata igrao mitraljesca, kada dolazi kurir i dramatičnim glasom kaže: „Opkoljeni smo“, a Bata Živojinović odgovara glasom, koji razumije težinu situacije, ali na crnohumoran način ne priznaje defetizam i poraz: „Mladiću, mi smo već četiri godine opkoljeni“. Ili kada u komediji Rajka Grlića „Štefica Cvek u raljama života“, glumeći robusnog srbijanskog kamiondžiju, ulazi u sobu sramežljive zagrebačke djevojke i kaže: „Sada ću da te karam dva sata. Ne, sada ću da te karam celu noć, sve dok ti se ne vrati tetka iz Bosanske Krupe.“ To je bio taj razorni tektonski šarm Batin, za koji on, činilo se, ne mora ni obrvu pomjeriti, jer – bio je takav čovjek i takav glumac. To njegovo magično umijeće za koje se ne zna odakle dolazi i kako djeluje, ali koje plijeni gotovo u planetarnim razmjerima naročito je karakteristično za legendarni film „Valter brani Sarajevo“, koji se bitno ne razlikuje od drugih partizanskih filmova, osim po činjenici što je u njemu glavni glumac Bata Živojinović. Poznajem neke ljude koji znaju sve replike ovog filma napamet i koji su ga gledali više desetaka puta, ali to čudo obožavanja koje je taj film postigao u jednoj Kini, gdje ga je gledalo tristo miliona ljudi, do danas je neobjašnjivo. Centralni detalj ovoga prikaza ipak treba biti činjenica da je Bata Živojinović igrao u ključnim filmovima koji su obilježili čitavu jugoslavensku filmsku umjetnost, ali i njega kao glumca. To su svakako filmovi „Tri“ (za koji je nagrađen Zlatnom arenom u Puli), „Sakupljači perja“ i „Majstor i Margarita“ Aleksandra Petrovića, „Breza“ Ante Babaje, „Bitka na Neretvi“ i „Vlak bez voznog reda“ Veljka Bulajića, „Balkan ekspres“ Branka Bauera i drugi. Jedno je sigurno; Bata Živojinović imao je taj bogomdani talent koji je od njega učinio karakternog glumca i junaka na granici između tragedije i herojstva, a da za to nije bio potreban patos šekspirijanskih uloga, već iskonski doživljaj života koji jednako uključuje drskost, radost i strast, kao i nasilje, patnju i smrt. Zato takvog glumca nije moguće zaboraviti ili nadomjestiti četvoricom novih: zato je vrijednost njegovog posla izuzetna i zato je njegova umjetnička pojava jedinstvena.