PROZA

ŠEF SALE

Decembar 2018

(Iz zaostavštine)

Kamena terasa hotela „Belvedere“ u Lovranu okićena je zastavicama, lampionima, malim, papirnatim zvjezdicama i mjesečićima svih boja što vire iz bršljana, trepte i ljuljaju se na nevidljivim koncima. Puno je svijeta.

Žene su u dugim, pripijenim haljinama visokih proreza, sa razgolićenim grudima i ramenima. Bljeskaju pri svakom pokretu. Muškarce od toga skoro hvata vrtoglavica. U zanosu se njišu. Teku dugi, sjajni pogledi. Dodiruju se koljena, pod stolom, ruka miluje ruku.

Svira tiha, omamljujuća muzika, ćarlija vjetrić, miriše more, parfemi, put.

Jedna se djevojka, plešući, dotalasala do male pozornice u sredini. Svlači se. Oči je love, puze njenim sjajnim, valovitim tijelom koje izranja iz haljine, crnog, čipkastog rublja protkanog zlatom.

Kapci su joj spušteni i sjenka njenih trepavica, nevjerovatno duga, pada sve do stolova.

Miluje se, svija, uzdiše. NJezini prsti, tanki i meki, ljiljanski, blago dodiruju vrhove tek propupalih dojki, kruže, klize niz tijelo, koje kao da je od vatre, neke bijele vatre od koje mrzne dah što neprestano uzmiče, ne dozvoljavajući prstima da je sputaju.

Razmakla je svoja vitka, porculanska bedra i provukla ruku između nogu, zaronivši u korijen vatre koja silno zadršće.

Nekoliko muškaraca baca se na nju, kao u ludilu, trgajući sve sa sebe. Ona ih prima, srče pohlepno, guta, zadovoljno mumlja, mljašće. Oblizuje se.

Netko od osoblja skuplja njihovu pocijepanu, razbacanu odjeću i baca je preko ograde.

Između stolova bešumno klize konobari noseći velike, srebrne poslužavnike pretovarene kristalom.

Sa mnom su neki Kinezi. Nisam baš sigurna koliko se razumijemo.

Muzika je sve gušća, opojnija. Zrak je od nje postao rumen.

Odjednom, terasa se zaljuljala, polako kreće naprijed, zatim natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed – natrag, naprijed – natrag, sve brže, sve jače.

Fijuče nad Kvarnerom, nad zemljom. Rastu zvijezde, smanjuju se, nestaju u bršljanu, onda opet rastu, i još veće i sjajnije, pa nestaju, gase se, rone u mrak.

Vijore nam kose, haljine, košulje. Smjenjuju se, miješaju: vrisak i usklik, suze i smijeh, radost i strah.

Držimo se za naslone stolica, stolove, čaše, jedni za druge.

Neki padaju, pužu, dižu se, opet padaju, kližu po tlu, viču, jauču, mole.

Jedan je čovjek sletio s ograde i, na tren, zasjao iznad ponora poput kometa.

Zaustavljamo se.

Popravljamo odjeću, frizure, stolnjake. Sliježemo ramenima, nazdravljamo, smijemo se.

Kinezi su, izgleda, dobro. Klimave, nasmiješene glavice.

Teško ih je zabuniti. Samo, što ja tu radim?

Pogled mi takne rasvijetljenu fasadu hotela, koju sve do sad nisam ni primjećivala, kao da je bila u sjenci, i zalijepi se za red visokih, gotskih prozora, poluzakrivenih zavjesama od čipke i crvenog brokata. Tu je hodnik koji vodi na terasu, gdje smo mi.

Obuzima me nelagoda, htjela bih van, skloniti se. Ali više ne znam ili nemam kud.

Sve oči su zalijepljene za prozore. Jedna visoka, crna silueta pomakla se na kraju hodnika, u meni. Približava se.

–  Šef sale!

Svi su problijedili, skamenili se. U panici, probijam se kroz nepomičnu gomilu.

Na vratima se pojavljuje Smrt. Gleda me tvojim očima, skoro samilosno. To su tvoje oči, mili?! I ja ne mogu, nikako više ne mogu da se od njih odvojim.