Beogradski avangardni kazališni festival BITEF

ČUVARI VATRE

Septembar 2017

Ovogodišnji 51. Bitef dramaturški se zbiva pod sloganom „Epsko putovanje“ što bi bila stanovita potreba, nakon svih historijskih promašaja, u životu, politici i umjetnosti, da se napravi određena civilizacijska rekapitulacija, što se sa čovjekom sva ta stoljeća zaista dogodilo

Uzdah „ah, taj Bitef“ predstavljao je decenijama u kulturnim krugovima bivše države simbolički znak da u Beogradu počinje kazališni festival novih tendencija, na kojem će se vidjeti ono što sigurno ni na jednoj prosječnoj pozornici u okolini nije moguće. Taj uzdah je u isto vrijeme značio neku vrstu simpatije prema nečemu što je toliko različito, a s druge strane je među konzervativnijom publikom imao i prizvuk odbojnosti – prema teatru u kojem lete cipele, gdje glumice trče gole po sceni i gdje se izgovaraju rečenice koje ne koriste pristojni građani. Taj prevratnički doživljaj i „loš glas“ koji je ovaj festival od starta stvarao u publici i stručnoj javnosti najbolje je definirala njegova prva direktorica Mira Trailović: „Samo da se piše o Bitefu, pa makar i dobro. Onog momenta kada ne bude više postojao nijedan negativni komentar, s Bitefom je gotovo.“

Ovaj festival osnovan je 1967. godine kada su se dvije okolnosti spojile u jednu: kazalište u svijetu pronašlo je svoju vlastitu avangardu a Jugoslavija se kao država etablirala kao neka vrsta bescarinske zone između Istoka i Zapada. Koliko god je jugoslavenska partija na vlasti trenirala strogoću prema neprijateljima socijalizma, toliko je ona dopuštala cvjetanje stotinu cvjetova u kulturi i pozivala je umjetničke zvijezde iz bijelog svijeta, da bi pokazala da Jugoslavija nije staljinistička baba-roga nego da ipak gaji socijalizam s ljudskim likom. Na krilima takve otvorenosti nastao je BITEF a glad za novom vrstom kazališta preplavila je gledalište.

Festival novih tendencija, kako je glasio podnaslov Bitefa, predstavljao je kazalište koje se željelo odmaknuti od drame građanskog salona i od te sladunjave rečenice „gospođa je izašla u šetnju oko pet“, kao i od teatra dotadašnje moralne strogosti i herojske patetike. Šezdesete godine su bile vrijeme pobune, građansko društvo je postajalo sve dosadnije i sve lažljivije, a s Vijetnamom je došlo i ono čuveno generacijsko pitanje: Što si radio u ratu, tata? Najbolja kazališta i prvorazredni redatelji izrastali su u to vrijeme na poetici teatra apsurda, rušenju dotadašnjih kazališnih konvencija i proboju dotad neviđene slobode na daske koje život znače. „Ne želimo glumu u životu, želimo život na pozornici“, govorili su tadašnji prvoborci novog kazališta. Tada su u Beograd zaista dolazili bogovi teatarske umjetnosti i ludi veseljaci avangarde; redatelji i pisci kao što su Jerzy Grotowski, Ingmar Bergman, Samuel Beckett, Peter Brook, Eugene Ionesco, Bob Wilson i mnogi drugi i kazališta takvog ranga kao što su Living Theatre, La Mamma, Театр на Таганке, Berliner Ensemble, Théâtre du Soleil…

Bitef je tih godina bio obožavano mjesto za sve one kojima su sloboda, prkos i neobuzdanost bili preduvjet svakog artizma a mnoge od tih predstava („Bjesni Orlando“, „Dionis 69“, „Heretici“, „Kosa“, „Einstein na plaži“ i druge) smatrale su se trenutkom gotovo božanskog nadahnuća. O fascinaciji ranim Bitefom vrlo uvjerljivo govori renomirana beogradska dramaturginja Jelena Kajgo: „Moje prve asocijacije u prošlosti vezane za Bitef uvek su bile neobične, snažne slike, prizori koji se urezuju u sećanje kao neki arhetipski simboli koji pripadaju više podsvesti nego svesnoj strani uma. I kada sam kao veoma mlada gledala predstave, ne znajući biografije autora koji su ih kreirali, utisci koje su oni ostavljali na mene stvorili su fascinaciju teatrom koja nije mogla da se uporedi sa bilo kojom drugom.“

Prvih dvadesetak godina smatra se zlatnim vremenom BITEF-a i nekom vrstom pokretne historije moderne teatarske umjetnosti. Njeni  osnivači Mira Trailović i Jovan Ćirilov putovali su po svijetu i birali najbolje od najboljeg, jer novca se u socijalizmu moralo naći, a riječ kultura pisala se masnim crvenim slovima. Na Bitef su dolazili podjednako umjetnički revolucionari sa Zapada i disidenti sa Istoka, a Beograd je bio idealno mjesto prijateljskog spoja ta dva svijeta. Ili kako je to jednom rekla direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, Borka Pavićević i vjerna pratilica  Bitefa od prvih dana: „Na Bitef se nije dolazilo samo da biste igrali predstave. On je bio i veoma snažna politička scena na kojoj se događao stalni susret različitih svetova. Dolazilo se i zbog toga da bi se videlo – to je naročito važilo za Nemce posle 1968. godine – može li Jugoslavija sa svojim posebnim i drugačijim socijalizmom uspeti kao njihova nada.“ Atmosfera na Bitefu i oko njega odgovarala je entuzijazmu i poletu tih godina: bilo je guranja na ulazu, ulaženja u dvoranu ‘na foru’ ili na indeks, stajanja na jednoj nozi u prepunom gledalištu, sjedenja na hladnim tribinama, na stepenicama ili na zemlji… Događalo se i da se demonstrativno izlazilo s predstava, uz lupanje vrata i kasnije užarene diskusije, u kojima su jedni tvrdili da je ‘inkriminirana’ predstava genijalna a drugi da uopće nije trebala doći na Bitef. Svi ti zadimljeni razgovori spadali su u čari neobuzdanog festivala koji je jurišao na nebo i koji je više od svega želio da svoju publiku – kako to kažu u Beogradu – izbaci iz cipela.

Ratovi na prostoru nekadašnje Jugoslavije su taj bitefovski krik slobode presjekli na pola, a ratni užasi, sankcije i egzistencijalna bijeda doveli su do toga da se ovaj radikalno estetski festival uvukao sam u sebe, prikazujući jedino predstave nastale u radijusu od sto kilometara oko Beograda. Dok su svjetski mediji rigali vatru pokazujući prstom u Srbiju kao jedinog krivca za ratove na Balkanu, nikome više nije bilo do umjetnosti, a Bitef je ozbiljno razmišljao o vlastitom samoukinuću. Spasonosno rješenje u tih nekoliko sezona početkom devedesetih pronašlo se u Ljubiši Ristiću, poborniku angažiranog jugoslavenskog teatra u 80-ima, no čar nekoliko njegovih eksplozivnih predstava s kojima je popunio crne rupe Bitefovog repertoara, ubrzano je gasnuo, odlaskom Ristića u krug politike bliske Slobodanu Miloševiću. Bitef je nekako preživio mračne devedesete i u vrijeme premijera Zorana Đinđića ovaj festival se ponadao novom uzletu, vjerujući u pedigre jedne drugačije Srbije koja se želi pridružiti Evropskoj uniji. Ali, proevropski premijer Đinđić je ubijen u atentatu a put Srbije prema Evropi se zakomplicirao…

Na Bitefu je početkom novog milenija sve nekako postalo prilično oficijelno, počele su se naplaćivati skupe ulaznice, a evropski redatelji prvog ranga stizali su na festival u limuzinama i odsjedali u beogradskim hotelima sa pet zvjezdica. Nekadašnje optužbe koje su hranile ovaj festival, kako je Bitef previše radikalan, sada su zamijenjene kritikama kako je on postao glamurozan, estetski beskrvan i kako se utopio u tzv. teatru srednje struje. Ali, na Bitefu je bilo glamura dok je bilo para. Od 2008. godine i početka svjetske ekonomske krize novca je svake godine bilo sve manje, uz dodatni problem da je kultura čak i u bogatijim evropskim zemljama sve više gubila na snazi i pretvarala se u manje-više komercijalno isplativu industriju zabave. U takvoj situaciji i u redovima Bitefa je nastupio zamor i kreativna energija nadomještala se kombinacijom ne baš najboljeg sadržaja: spektakularnim predstavama koje su otvarale Bitef i koje su glumile stari sjaj i jeftinijim naslovima, često puta pokupljenima po bivšim republikama, koji su trebali biti avangarda, a to često nisu bili. Sa siromaštvom u Srbiji i sa krizom kulture globalnih razmjera, Bitef  je dogurao i do novijih vremena. Smrt jednog od njegovih osnivača, umjetničkog direktora Jovana Ćirilova 2014. godine, poklopila se sa potrebom da se Bitef pokuša vratiti misiji zbog koje je stvoren i svojim izvornim korijenima koji su ga učinili slavnim. Tako se prošlogodišnji 50. Bitef i ovaj ovogodišnji odvija pod palicom novog umjetničkog direktora Ivana Medenice, respektabilnog mlađeg profesora na beogradskoj kazališnoj akademiji i vrlo dobrog poznavaoca suvremenog evropskog teatra. Taj jubilarni 50. Bitef otvorio je legendarni redatelj Bob Wilson riječima „ako izgubimo kulturu, izgubit ćemo i vlastito sjećanje“, čime se jasno željela podcrtati nova globalna opasnost, kao i namjera festivala da ostane u životu te da u poplavi raznih jeftinih šljokica bude dosljedan sebi kao mjestu istraživanja, fantazije i slobode.

Ovogodišnji 51. Bitef, koji upravo traje (ili je završio dok budete čitali ovaj tekst) dramaturški se zbiva pod sloganom „Epsko putovanje“ što bi bila stanovita potreba, nakon svih historijskih promašaja, u životu, politici i umjetnosti, da se napravi određena civilizacijska rekapitulacija, što se sa čovjekom sva ta stoljeća zaista dogodilo. Predstave gotovo kataklizmičkih naziva raspoređene su na ovogodišnjem Bitefu poput historijskog klatna sudbine; recimo „Olimp u slavu kulta tragedije“, Iana Fabra traje nevjerojatnih 24 sata (dobro ste pročitali) i bavi se, preko grčke mitologije, kozmogonijskom vizijom nastanka svijeta, sa svim užasima, strahovima, nadama i ushićenjima koje je ona sobom nosila. Utjehe radi, publika za trajanja predstave ima priliku i da malo drijemne na improviziranim ležajevima u okolnim holovima beogradskog Sava centra. Nadalje, predstave „Biblija, prvi pokušaj“ i „Carstvo nebesko“, u režiji slovenskog redatelja Jerneja Lorencija, bave se, vrlo provokativno, s jedne strane mitovima zapadne civilizacije, odnosno, na primjeru srpske narodne poezije, narodnim epovima i legendama koje su predstavljale okvir jednog načina života, političkih odluka i državnih ciljeva. Bitef ove godine završava izvedbom „Istrebljenje“ iz Berna koja, opisujući zapadno društvo kao lažno i duboko trulo, predstavlja mučno i dekadentno finale svijeta u kojem upravo živimo. Da zaključimo: u svojim boljim danima Bitef je trajao po tri tjedna i znao je imati preko dvadeset predstava i više nego raskošan popratni program, uz gomilu okruglih stolova i neformalnih druženja. Danas on traje sedam dana, sa sedam predstava u konkurenciji i s tek jednom panel diskusijom. Predstave koje on ove godine nudi bez sumnje su polemične i intrigantne, i po temama i po dužini trajanja, ali to, kako priznaje i njegov umjetnički direktor Medenica, nije više teatar „novih tendencija“. Naprosto, vrijeme u kome živimo, sa poplavom jeftinog sadržaja i s digitalnom gotovo besprizornom agresivnošću, postalo je potpuno indiferentno na pitanja pobune u teatru i osvajanja slobode u životu, što su bile centralne teme najboljih Bitefovih godina. A onda, podrške i novca za takvu vrstu fantazije svake godine ima sve manje ili nimalo. I ključno, potreba za promjenom na mnogim nivoima svugdje u svijetu više je nego evidentna ali energija za to „novo“ kao da je usahnula. Nastupilo je vrijeme civilizacijske apatije, kako kaže Boris Buden. Stoga, ono što je u takvom svijetu jedina izgledna misija onih koji smišljaju i organiziraju program festivala kao što je Bitef, jest da budu čuvari njegovog imena i njegove vatre. Do nekih novih prevratničkih vremena i nekog novog zahtjeva za slobodom.