Rasprave o notornom (7)
Dalmacija
Mart 2016
Statistika će reći da je nestanak Srba iz Dalmacije na koncu dvadesetog stoljeća najveći poratni egzodus nekog evropskog etnikuma, ali profesionalni borci za ljudska prava tu katastrofu neće nazvati etničkim čišćenjem niti će Teodor Meron, taj jadni Jevrejin, u sudbenom Hagu ratni zločin nazvati njegovim pravim i jedinim imenom
Loša su i opasna bila vremena, tih devedesetih, kad sam na brzinu napuštao Zagreb da se u njega ne vratim nikada. U žurbi, važna je bila samo moja curica Maša, stara tek godinu dana, dok je sve ostalo moglo propasti kao što je i propalo. Nakon mnogo godina žalim tek za knjigama i papirima, koji su mogli jednoga dana budućem istraživaču eventualno poslužiti u arhivske svrhe. Među knjigama, bez kojih sam ostao, bilo je i dvotomno nešto starije izdanje „Povijesti Dalmacije“ akademika Grge Novaka. Umjesto njegova kapitalnoga djela čuvam fotografiju na kojoj ćaskamo u njegovom predsjedničkom kabinetu u Akademiji, tada još Jugoslavenskoj. Sjećam se da me nudio vinjakom, koji ja nisam obožavao, ali on jest, a tajnik mu je (poštujući zabranu liječnika) to branio. Eto što je sjećanje – pamtim piće, zaboravljam priču.
Elem, i iz tih sam knjiga ponešto naučio o starini i davnini svog (užeg i šireg) zavičaja. Kao dijete rođeno koncem rata u Visu, sred Jadrana, a po očevoj liniji porijeklom s ušća Neretve (Opuzen, Slivno Ravno) držim da se mogu smatrati Dalmatincem. Uostalom, dugo sam bio vatreni navijač Hajduka, a evo i nakon sedamdeset godina koristim riječi kao što su šugaman, šterika, pantagana, demižana, pržun, škavacin, šufet itd, a te lokalizme (oliti talijanizme) ne znaju ni Slavonci, a nekmoli blaga čeljad iz Čakovca, Tuzle ili Dervente. Toliko o legitimaciji, premda se ni slučajno ne smatram ekspertom za složena pitanja hrvatskoga juga (kako je Dalmaciju zvao u naslovu jedne svoje knjige trapavi ženskar Gjuro Vilović, koji je zbog suknje svukao mantiju). I kad već spomenuh to zaboravljeno ime nesuđenog fratra podrijetlom iz Brela kod Makarske (kog kao pisca, literatu s više romana, Krleža nije cijenio, a Broz jest hapsio i sudio zbog suradnje s Dragišom Vasićem, tj. s Ravnom gorom Draže Mihajlovića) za našu današnju storiju ono (ime) nema nikakav značaj iako je umro kao protestant, a ovdje se navodi tek kao sitna ilustracija krupnih zabluda hrvatskih orjunaša, Nike Bartulovića, Sibe Miličića i inih. Jer ono što je složeno obično nije jednostavno.
Malo je koja među našim regijama tako i toliko „notorna“ kao blaga i lirska Dalmacija, a „notorna“ u ovom slučaju znači isključiva. Nisam u stanju nabrajati silne primjere isključivosti i plediram da mi se vjeruje na riječ jer o samom terminu još ne iznosim ni pozitivan ni negativan stav. Ima biti da je to tzv. karakterna crta, nešto što se svakako javlja i na drugim mjestima, ali se malo gdje plaća tako skupom cijenom kakva se bar u zadnjih stotinjak godina ovdje plaćala. Spominjao sam u nekim tekstovima (vezanim za braću Jobove, slikare Cvijeta i Ignjata) primjer rodnog grada moje bake Lucije Brangjolice, dakle Dubrovnika, pa ću to još jedared ovdjekarce ponoviti.
Jedno stoljeće je naravno dugačko ako se gleda ljudski vijek, ali ako je riječ o sudbini naroda to ne bi trebalo biti razdoblje koje će tom puku trajno i neporecivo određivati sudbinu. Narodi, naime, nastaju i nestaju, ali u pravilu traju mnogo duže od stotinu godina te se ni njihovi stavovi i sudovi o najvažnijim pitanjima vlastite egzistencije ne mogu drastično, potpuno ni totalno u relativno kratkom periodu preokrenuti. Tako jeste ili bi tako posvuda trebalo biti, ali u Dubrovniku nije pa vjerojatno i neće biti jer je to varoš u kojoj se znanci prilikom susreta na Stradunu ili na Porporeli pozdravljaju sa Adio! Šta hoću reći?
Cvijeto Job, stariji brat Ignjatov (sve prema monografiji Grge Gamulina), bio je početkom dvadesetog vijeka neka vrsta vođe dubrovačke mladeži, redom projugoslavenski, odnosno kontraaustrijski orijentirane. Kad je izbio Prvi svjetski rat taj se Cvijeto, student u Beču, prijavljuje za srpskog dobrovoljca (Stepinac, Krleža…) te preko Italije i Grčke stiže u Srbiju, u Kragujevac, gdje se kod vojvode Stepe upisuje u srpske redove. Vojvoda nema dovoljno oružja pa dobrovoljce nenaoružane šalje u rovove tako da mnogi od njih (pa i naš nesretni Cvijeto) ginu u jurišu. Svega osamdeset godina kasnije (što, rekli smo, u pravilu nije dovoljno dug period da bi se načelna shvaćanja stubokom izmijenila), dubrovačka omladina herojski ratuje protiv jugoslavenske (Kadijevićeve?) armije i crnogorskih dobrovoljaca te u granatiranju Dubrovnika gine moj drug Milan Milišić, svakako jedan od najvećih jugoslavenskih, srpskih i hrvatskih, pisaca svoje/naše generacije. U ciglih osam desetljeća dogodila se dakle kardinalna promjena u svijesti i raspoloženju dubrovačkog puka te njegova nova politička ideja i orijentacija više nema ni najmanje veze sa vjerom, nadama i zabludama mladih sanjara s početka dvadesetog vijeka, sa stavovima i žrtvom Cvijeta Joba i njegove družine. Sad je Jobove zamijenio Kačić te on piše o Daksi, a Tolja o dubrovačkim Srbima katolicima. Nema Rešetara, Ivana Božića, Jorja Tadića, Radovana Samardžića, Miroslava Pantića, nema ćirilice na kojoj se tamo štampalo još u šesnaestom vijeku ako ne i ranije.
Dugačka je Dalmacija. Od Prevlake do Velebita proteže se sličan krajolik. Nije osobito poznat podatak da su Imotski i Livno dali ponajveći broj „španaca“, boraca u redovima internacionalnih brigada u španjolskom građanskom ratu, ali jest poznat podatak da su Dalmatinci pod Krstulovićevim i Kukočevim vođstvom izginuli na Sutjesci u petoj ofanzivi. Pitanje sad glasi – ako je sve to notorno da notornije ne može biti, kako je i zašto je došlo do drastičnih pomjeranja kazaljke na busoli? Kako je istok postao zapad? Kako se u Sinju alkarski vojvoda Bruno Vuletić prometnuo u Mirka Norca? Kako je Miko Tripalo postao Željko Kerum, a Vladimir Nazor akademik Ivan Aralica? Je li moguće da je partizanska Makarska mog djetinjstva postala ustaška Makarska one čemerne Hloverke čija je molba za učlanjenje u Partiju u srednjoj školi bila u rukama Zvonka Hrabara? Zar se herojski i tragični Prvi splitski odred, izginuo u vrletima Mosora, prometnuo u crnu bojnu Francetića i Bobana, u Čavoglave nad kojima ganga divlji Thompson?
Jedni kažu da se to sve zbilo jerbo je Zagora (Imotski, Livno, Duvno i ostalo gumno) šljegla priko brda dolje na more, ali onaj podatak o “špancima” ruši takvo tumačenje. Nisu se Vlaji tukli za Franka vengo protivu njega. Drugi će reći da su prevagu donijeli povratnici sa Lipara, ali ni to neće biti tačno ako je istina ono što mi je Šuvar govorio (da je nekolicina sa Lipara početkom rata otišla u partizane). A Stipe je bio iz Zagvozda (kao Ivan Gaće) pa je kazivao istinu i samo istinu. Treći će reći da je do preokreta devedesetih došlo zbog masakra nad širokobriješkim fratrima posljednje ratne zime, ali je moja mater Livija – Lilika (nosilac Partizanske spomenice 1941) u Pločama svojedobno tiskala dokumente u kojima stoji da su se s fratrima nosili Neretvani, najvećma Hrvati. Četvrti će naći da je za sve kriv Slobodan Milošević (Dobrica Ćosić, Jovan Rašković itd), odnosno velikosrpski hegemonizam itd, ali su sa splitske rive mlađahni pitomci JNA s mržnjom bacani u more nekoliko godina prije nego što se na političkoj sceni pojavio vožd Osme sjednice.
Ne znam šta će reći peti, ali što god budu rekli neosporno je da je u ovoj epohi u Dalmaciji ideja ljevice i jugoslavenstva izgubila bitku te će biti nužno da ponovno protekne vijek ili dva, a možda i više ne bi li se postojeći užas urušio. Optimisti drže da će jedini istinski dobitnik u ratovima devedesetih na plavom Jadranu, katolička crkva odnosno njena hijerarhija (da ne kažemo viši kler), odigrati presudnu ulogu u zadržavanju postojećeg stanja ili u njegovoj posvemašnjoj promjeni. Ne može biti sumnje da će u budućim zbivanjima njezino mišljenje i stav biti od velikog značaja, ali kao što znamo Pavelić nju (slavnu Crkvu u Hrvata) ništa nije pitao kad je s Musolinijem uglavljivao Rimske ugovore, a ni Tuđman je također nije konsultirao kad je u Dejtonu franjevačku provinciju “Bosnu srebrnu” ostavio na cjedilu. Zarad česa su bosi fratri, mala braća i ujaci četiri stotine godina tabanali Bosnom? Zar da imaju čak dva kardinala (Komaricu i Puljića), a pastve ni zemlje niotkud?
Sad će neki pitati kako su u toj žalosti prošli jadranski Srbi (Matavulj, Tesla, Desnica…), a pitanje će (tako postavljeno) biti pogrešno jer su jedni Raškovići oni Jovanovi, a drugi su Mirkovi i jer su jedni u Škabrnji činili zločine, a drugi su postradali na padinama Velebita nedaleko Gospića, u Lori i okolo nje i jer su se jedni na traktorima zaputili put daleke Srbije, a drugi se skutrili po rodnom kraju manji od makova zrna. Statistika će reći da je nestanak Srba iz Dalmacije na koncu dvadesetog stoljeća najveći poratni egzodus nekog evropskog etnikuma, ali profesionalni borci za ljudska prava tu katastrofu neće nazvati etničkim čišćenjem niti će Teodor Meron, taj jadni Jevrejin, u sudbenom Hagu ratni zločin nazvati njegovim pravim i jedinim imenom.
Napokon, tu je negdje i milostiva gospa Ekumena. Ako se Evropi (katoličkoj, pravoslavnoj i protestantskoj) posve primakne golemi hinduizam i ne mnogo manji islam, iz naftalina će biti izvađena formula o “krstu i nekrstu”, o jedinstvu kršćana obaju zakona, a Dalmacija je više nego zgodna da u te svrhe posluži kao lakmus papir. Zar se nisu tu nedavno na dalekoj Kubi našli papa Francisko i patrijarh Kiril? Stoga strpljivo, gospodo, strpljivo. Sačekajmo da prođe bar ovaj kratki vijek, koji je nedavno počeo, a u međuvremenu počujmo prvog Dalmatinca, onoga Tina iz Vrgorca što je skladao ne samo “malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga” nego i mnoge druge najljepše hrvatske verse. Da ne zaboravim, on je svoje prve dvije (ponajbolje) zbirke (“Kolajnu” i “Lelek sebra”) dvadesetih godina prošloga stoljeća objavio u Beogradu, na ekavici i na ćirilici. Jer je za razliku od današnjih ridikula znao šta radi.