KRITIKA - Dragan Velikić: Islednik. Beograd: Laguna, 2015.
DNEVNIK KOROTE
Mart 2016
"Islednik" je, uz "Ruski prozor" iz 2007. godine, drugi Velikićev roman nagrađen NIN-ovom nagradom. Kritika ga je prepoznala kao njegov najbolji, ali riječ je o djelu koje u kontekstu opusa ovog autora na sadržajnom i pripovjednom planu ne predstavlja veliki poetički prevrat
„Grci su u Smrt ulazili natraške: pred njima se nalazila njihova prošlost. Tako sam se i ja spuštao niz jedan život, ne moj, nego one koju sam volio.“
Roland Barthes: Svijetla komora
Roman Islednik se otvara Pekićevim citatom o tome da čovjek, nakon ispovijedi u kojima je izbacio svoje najbolje verzije, ostaje s najgorom, onom koja se nikome ne ispovijeda. Moto romana uvodi nas u književnu projekciju ove „najgore verzije sebe“ koja će pisanjem potvrđivati autentičnost vlastite biografije. Istraživanje vlastitog života vodi se uočavanjem i analizom obrazaca usvojenih u ranom djetinjstvu čije se posljedice manifestiraju sve do starosti u kojoj pripovjedač prepoznaje sebe u različitim odrazima svoje majke i fragmentarnih sjećanja na priče kojima će nastojati ispuniti praznine. Brojni detalji omogućuju čitanje u autobiografskom ključu, ali roman nam „izmiče“ najgoru verziju stavljajući težište na proces pisanja i umjetničkog oblikovanja stvarnosti. Smisao života Islednik ne vidi u precizno istraženim i potvrđenim sjećanjima, nego u umjetnosti koja osvjetljava pojedinačna iskustva pretvarajući ih u zrcalo u kojem možemo vidjeti vlastiti odraz.
Islednik je, uz Ruski prozor iz 2007. godine, drugi Velikićev roman nagrađen NIN-ovom nagradom. Kritika ga je prepoznala kao njegov najbolji roman, ali riječ je o djelu koje u kontekstu opusa ovog autora na sadržajnom i pripovjednom planu ne predstavlja veliki poetički prevrat. Mnoštvo autobiografskih detalja i intiman ton prepoznati su kao najbolje strane romana, a pretjerivanje u pohvalama, koje često prati laureate književnih nagrada, trebalo bi ostaviti za neku bolju priliku.
Roman je podijeljen na tri dijela u kojima su zapisi i fragmenti raspoređeni u kraćim poglavljima koja bi mogla olakšati praćenje brojnih priča i značajnih motiva. Priče se kreću u nekoliko pravaca, uz brojne analepse i prolepse koje oblikuju dojam neuređenosti i nepreglednosti svakodnevnog života koji se nastoji zauzdati, pobrojati i uobličiti pripovjednim tekstom. Dojam zaokruženosti prepušten je velikim dijelom čitateljevoj imaginaciji i trudu koji ulaže u sklapanje uzročno-posljedičnih veza među pričama koje se preklapaju, ponavljaju i prelijevaju jedna u drugu.
Prvi i najopširniji dio romana, ispripovijedan u prvom licu, istražuje protagonistov odnos s majkom i opisuje nekoliko detalja koji će se pokazati ključnim za njegov život. Majčine opsesije kontroliranim, mirnim i pristojnim životom donose bolnu sliku djetinjstva preživljenog pod njezinim budnim pogledom koji uskraćuje slobodu i bezbrižnost. Poniranje u djetinjstvo i odnose s majkom isprepleteni su s povratkom protagoniste u mjesta djetinjstva koja su ga obilježila, a u koja je sad povratak nemoguć. Djetinjstvo, protumačeno pozitivno ili negativno, pokazuje se mjestom u kojem pisanje počinje jer se u njemu pronalaze brojni uzroci koji su dječaka okrenuli književnosti i pisanju. U metapoetskim iskazima istraživanje djetinjstva, Pule i hotelskih soba postaje istraživanje za roman koji će ispuniti prazna mjesta nejasnih priča s junacima monotone svakodnevice i prostora izgubljenih u majčinoj bilježnici: „Šta je roman do pokušaj da se nekoliko kadrova svakodnevice dovede u uzročno-posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji kao što postoji skulptura u komadu neobrađenog kamena. Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, hor nenapisanih romana“ (str. 149).
Drugi dio romana čini roman u romanu, a ispripovijedan je u trećem licu. U njemu se protagonistova priča („Sam sebi treće lice“ str. 180) prepliće s pričom ispisanoj u kurzivu o Lizeti Benedeti, susjedi iz djetinjstva i svemu onome što je majka željela biti. Riječ je o najintrigantnijem dijelu romana jer se u Lizetinom životu, obilježenom brojnim usponima i padovima, ali i slobodom, zrcali protagonistova priča: „Ići u potragu za Lizetom, umesto za samim sobom?“ (str. 124). Njegovo i Lizetino vraćanje u prošlost potvrđuje ideju da je svaki povratak u prošlost iluzija. Iscrtavanje sheme po kojoj se odvija život motivirano je protagonistovim strahom od gubitka sjećanja jer je majka oboljela od Alzheimerove bolesti, ali i traganjem za cjelovitim pregledom života i pronalaskom utjehe u logičnom slijedu događaja: „Pravi doživljaj nastupa tek kad sve prođe. Ne može se biti vlasnik dividendi prošlosti i istovremeno punim plućima trošiti život. Dok traje, samo je delimično prisutan u događaju, jer valja markirati svaki detalj. Tek na reprizi biva svestan propuštenog. Zato on živi život unazad. Kao što je živela i njegova majka“ (str. 243).
Posljednji dio romana sadrži samo pismo upućeno majci koje zaokružuje roman, ali sadržajem ponavlja ono što je već otprije bilo jasno pa zbog tog manjka funkcionalnosti djeluje kao višak u romanu. Podcrtavanje onog što je poprilično razumljivo u brojnim mikropričama i motivima koji se ponavljaju u romanu jedna je od najuočljivijih mana Islednika. Moglo bi se reći da su ponavljanja posljedica protagonistovog straha od zaborava, ali teško je izbjeći dojmu da bi bez redundantnih priča roman bio ekonomičniji i pregledniji.
Priče u romanu zahvaćaju prostore brojnih gradova u kojima se likovi kreću i kojima se vraćaju, a miješanje vremenskih nizova moguće je tumačiti kao istovremenost proživljene prošlosti i življene sadašnjosti u protagonistovoj svijesti. Iskidana prostorno-vremenska povezanost pripovjednog teksta pronalazi sidrište u njegovom nastojanju da kaosu svakodnevice podari smisao i red. U bliskoj vezi s tim aspektom romana je velika tema sjećanja prema kojoj se Islednik odnosi na sebi svojstven način. Cilj prisjećanja je sklapanje cjeline, a suvislo organizirana i smislena cjelina premašuje iskustva i svjetonazore pojedinca. Velikićev roman se dotiče prijelomnih povijesno-političkih događaja, poput Prvog svjetskog rata ili raspada Jugoslavije, a oni se u njemu pojavljuju kao nimalo bezazlen uzrok životnih obrata i tragedija. Međutim, ti događaji nisu u fokusu ovog romana jer on prije svega privilegira individualnu perspektivu i sjećanje nasuprot političkom ili kolektivnom pamćenju. Osobno iskustvo i sjećanje na male priče i svakodnevne rituale poput odlazaka na plažu ukazuje na važnost svakodnevice koju službena povijest najčešće zanemaruje. Detalji svakodnevnog života, koliko god se doimali beznačajni i sumorni, posjeduju daleko veću važnost za protagonistov osobni razvoj od političke povijesti: „Memorija dečaka sačuvala je originale neoštećene jalovim tumačenjima, i tako neraspakovane prenela ih kroz vreme, da bi, u jednom trenutku, sve te nekada nevažne utiske povezala neka druga pamet, stvarajući kompaktnu sliku jednog iščezlog vremena“ (str. 62-63). Promjene vlasti i politički prevrati reinterpretiraju sjećanja na prošlo vrijeme, a svakodnevica koja im nije bila važna ostaje jedini autentičan znak prošlosti pojedinca koju politika nije unakazila. Majka kraljuje u svijetu banalne svakodnevice, ali u krajnjim konzekvencama iz takvog svijeta su izronile brojne intrigantne priče koje su obilježile protagonistovo djetinjstvo.
Sjećanje na različite ljude, mjesta i vremena povezano je s pisanjem i čitanjem koji pojedincu omogućuju da istovremeno proživljava različite egzistencije: „Zato pišem, jer samo pisanjem mogu dosegnuti te živote, i na posredan način ih proživeti“ (str. 81). Roman sugerira da sjećanje nije individualno, nego da se poput očekivanja i snova nasljeđuje. Strah od gubitka pamćenja nije samo strah od gubitka individualnog sjećanja nego strah od brisanja pamćenja generacije ili generacija ljudi koji su ga okruživali.
Roman za koji skuplja materijal i koji piše treba se sastojati samo od pronađenih stvari, a ne izmišljenih (dakle, treba biti baš onakav kakav bi majka htjela pročitati). Raspoređivanje i sređivanje života za potrebe književnosti i nastanak romana nosi u sebi svojevrsni poraz jer protagonist radi upravo ono što prezire kod majke: „Jedina sigurna zaštita od života je skloniti se u nišu autizma. Urediti život tako da ga ukineš. Na kraju je rezultat: odsustvo života, a sve u ime života“ (str. 124). Umjetnost i roman koji čitamo bit će jedini dobitak u tom porazu.
Ispovjedni ton i polagan ritam mjestimično prekidaju kratki esejistički ekskursi o politici, odnosima moći i smjeni vlasti koji u takvom kontekstu djeluju više kao „šaka u oko“, umjesto kao funkcionalni dijelovi cjeline. Riječ je opet o ponavljanjima i naglašavanjima ideja koje su itekako jasno postavljene u romanu i za čije se razumijevanje roman može osloniti na čitateljev zdrav razum.
Zalihosti i iritantne eksplikacije narušavaju ritam opterećujući roman nefunkcionalnim repovima, pa bi hvalospjeve Isledniku trebalo uzeti s rezervom. Razotkrivanje najgore verzije sebe i ogoljavanje pred drugim može biti provokativno kao reklama za knjigu (a dobitnicima NIN-ove nagrade reklame ne manjka), ali težište romana je na umjetničkom oblikovanju života. Iako protagonist na kraju sumorno zaključuje da su „ljudi sa plaže zavladali svetom“, roman koji je napisao se u konačnici odupire pesimizmu i banalnostima svakodnevice.