In memoriam Ljubiša Samardžić (1936-2017)
DVIJE STRANE ISTOG VELIKOG GLUMCA
Septembar 2017
Svaki veliki ili bitan glumac trebao bi u svome rasponu po definiciji imati sposobnost da u karakterizaciji lika kojega tumači uvijek donese i pomiri njegove suprotnosti. Ali veliki glumci uspijevaju i u nečemu težem: oni imaju sposobnost da igraju suprotnosti u više likova međusobno potpuno različitih, ljudi suprotsavljenih unutarnjih svjetova i nazora, pogleda, misli i […]
Svaki veliki ili bitan glumac trebao bi u svome rasponu po definiciji imati sposobnost da u karakterizaciji lika kojega tumači uvijek donese i pomiri njegove suprotnosti. Ali veliki glumci uspijevaju i u nečemu težem: oni imaju sposobnost da igraju suprotnosti u više likova međusobno potpuno različitih, ljudi suprotsavljenih unutarnjih svjetova i nazora, pogleda, misli i gesti. Čak i fizionomija – u stvaranju iluzije različitih tjelesnih osobina koje će sve dočarati jedno jedino glumačko tijelo pred kamerom ili na sceni.
U tom smislu: iako je Ljubiša Samardžić – baš kao i njegov vječni parnjak Bata Živojinović, kao “druga polovina istoga” – najčešće bio vezan uz takozvane partizanske filmove, dvije su mu ključne uloge bile u cijelosti drugačije od tipskih likova žanra. I obje napravljene po gore spomenutom “zakonu” o kapacitetu da se igraju suprotnosti.
Sve češće tako, obezglavljeni i obespamećeni bivši Jugoslaveni, s osmijehom što liči na ljubav, ali je u stvari tipičan za one nišče duhom, spominju Ljubišinu ulogu domaćeg ekscentričnog jedermanna Borivoja Šurdilovića – Šurde, iz serije Vruć vetar. S druge strane, na opozitnom rubu, za svjesniji dio gledalaca stoji – uz Bekimovog “Belog Boru” – krajnje ikonični, krajnje ambivalentni Crni Rok iz Štivičić-Hetrichove Kuda idu divlje svinje. Reklo bi se da Ljubiša Samardžić nije imao dva različitija lika: s jedne strane slabunjavi, provincijalni, socijalistički hipohondar i neradnik, a s druge, kao kakva jungovska “sjena”, kao depozitorij tamnih strana – odrješiti ratni švercer i cinik, noarovski karizmatični (naizgled) negativac u crnoj kožnoj jakni i pod borsalino šeširom.
No, sve je još kompliciranije bilo, izgleda: jer, što ako su ispod površine, duboko ispod kože obojica, oba lika, uza sve razlike, zapravo dvije strane jednoga – slike i verzije razočaranog idealiste koji se gradi nihilistom? Ili možda čak i obrnuto? Nije li tu, u dva lika, u dva gruba poteza bila i individualnost cijele nestale zemlje, uostalom?
Samo je veliki glumac mogao donijeti takve ambigvitete, razliku u sličnostima i sličnosti u razlikama. Ljubiša Samardžić bio je veliki glumac.