Panoptikum 132-133 / Septembar 2016
IN MEMORIAM: ALEKSANDAR VUCELIĆ – ŠILJO (1934-2016)
Septembar 2016
Polagano se, ali sigurno, prorjeđuje kolona onih što svaki dan svraćaju u „Prosvjetinu“ biblioteku u Preradovićevoj 18/1. To su oni i među nama rijetki i malobrojni koji su prostor prepun knjiga na ćirilici osjećali kao oazu slobode, kao jednu od rijetkih fiksnih točaka u gradu kroz koji su se zadnjih decenija više prokradali, nego njime […]
Polagano se, ali sigurno, prorjeđuje kolona onih što svaki dan svraćaju u „Prosvjetinu“ biblioteku u Preradovićevoj 18/1. To su oni i među nama rijetki i malobrojni koji su prostor prepun knjiga na ćirilici osjećali kao oazu slobode, kao jednu od rijetkih fiksnih točaka u gradu kroz koji su se zadnjih decenija više prokradali, nego njime šetali.
Ovo je ljeto otišao jedan od onih kojima je ova dvorana, dok su se ikako mogli kretati, predstavljala dnevni boravak. Svi su ga poznavali po obaveznoj kapi šilterici na glavi, jakni povezanoj špagom i ruksaku na leđima. Visok, dinarski okošt, finih crta lica koje su govorile da je to čovjek obrazovan, a sve skupa je govorilo da je riječ o usamljeniku. Svi su ga u tom krugu poznavali, a malo ko je znao njegovu priču. U ovom društvu „bivših“ ljudi radije slušaju sami sebe nego druge, pa ni oni koji su se sa Aleksandrom Vucelićem nadmetali ko će prvi uzeti pristigli broj birmingemske Iskre, nisu mnogo znali o njemu.
Rodom iz Gornjih Dubrava, zaselak Jusići, teško obolio kao gimnazijalac, oslobođen fiskulture, hodati je iznova učio na Omladinskoj radnoj akciji, izgradnji autoputa „Bratstva i jedinstva“. Nakon što je 1953. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, počeo je trenirati atletiku u klubu Mladost, osvajao je državno prvenstvo na 110 i 400 m sa preponama, bio državni reprezentativac u tim disciplinama, četverostruki je pobjednik Hanžekovićevog memorijala. Aco je volio spomenuti kako je Boris Hanžeković svoju zadnju trku trčao 22. aprila 1945. u pokušaju proboja logoraša iz Jasenovca, gdje je pao prije cilja ovaj atletski reprezentativac Kraljevine Jugoslavije. U zadnjim mu je danima velika briga bila kome da ostavi pehar kojeg je dobio u trajno vlasništvo. Na kraju je jedan od tih pokala, po njegovoj želji, završio u manastiru Gomirje.
Ovaj skromni čovjek bio je u srodstvu sa poznatim, danas isto pokojnim, Milojkom Vucelićem, uglednim inženjerom iz američkog svemirskog programa APOLO; supruga Jasmina bila je kći kraljevskog generala Vlajka Jeftića, ubijenog u njemačkom logoru Osnabrik, dan uoči oslobođenja logoraša. Aleksandar je suprugu i sve Jeftiće koji su poslije rata živjeli u Zagrebu, sahranio u porodičnu grobnicu na Novom groblju u Beogradu.
A on je sam ostao u Zagrebu sa željom da bude sahranjen na seoskom groblju u Gornjim Dubravama. U jednom od rijetkih novinskih tekstova o njemu, 2012. godine slutio je u pero novinara: „U Zagreb sam došao kao proleter i tako ću i završiti. Uspio sam od pravničke plate u Zagrebačkim cestama kupiti skroman stan, koji su mi dva puta, početkom devedesetih, pokušali oteti. Dolazili su da se usele sa objašnjenjem da su čuli da sam otišao u četnike…“
Slutnja mu se ostvarila. Zadnju godinu i nešto dana vezu sa srpskom bibliotekom u Zagrebu održavao je svakodnevnim višekratnim telefonskim pozivima. A onda je jednog dana i to prestalo. Znali smo da mu dolaze rijetki prijatelji, ali da ih prima na ulazu u zgradu, da živi potpuno sam u stanu u kojeg niko drugi ne ulazi. Kad je nastupila nemoć i bolest susjedi su čuli jauke, u stan je ušla socijalna služba. Aco je završio sa teškom upalom u bolnici, potom u udomiteljskom smještaju, nesposoban da brine sam o sebi. Nekoliko je puta bježao u pidžami iz bolnice, bojeći se da će ostati bez svega, vezali su starog atletskog šampiona.
Za nas, njegove prijatelje, slijedila je bitka za Acu. Par dana nismo mogli ući u trag tome gdje je smješten. Bojali smo se obrasca poznatog u takvim slučajevima; odjednom odnekud iskrsne nekakav testament koji rješava pitanje nekretnina, a onda u kratkom vremenu potpisnik ode. Ipak smo ga uspjeli pronaći, pristojno smještenog i relativno umirenog. Posjetili smo ga, uoči ljeta, Prosvjetina bibliotekarka i potpisnik ovih redova. Bio je to tužan, dramatičan monolog, djelomično nepovezan, o ratu, srpskim žrtvama, nacionalnoj kulturi, crkvi, manastiru Gomirje. Umro je za sve nas ipak iznenada i opet je uslijedila borba da mu se želja ispuni, da ne ode u zajedničku grobnicu. Uglavnom, trudom zamjenika načelnika općine Ogulin, njegovog zemljaka Miće Zatezala, na kraju je ipak legao u dubravski kamenjar.
Aleksandar Vucelić je volio knjige. Tragao je za njima posvuda, po Britancu, Hreliću, po (ne)mjestima gdje se ćirilica mogla pronaći. Mjesece je u biblioteci proveo nad memoarima Pavla Jakšića, nad Bejkonovim Esejima; nad dnevnim listom Politika, Iskrom. Kopirao je rijetke stvari, spremao za one kojima će trebati, posjećivao tribine, postavljao pitanja. Svima će nam nedostajati taj dobri veliki čovjek.
Tako odlaze zagrebački Srbi. Trkači s preponama.