KRITIKA - Tibor Varadi: "Spisi i ljudi: Priče iz advokatske arhive", Novi Sad: Akademska knjiga 2015.
IZ ADVOKATSKE PISMOHRANE
Novembar 2017
Bečkerek, austrougarski, trojezični, glavni je junak Varadijeve knjige. Varoš u kojoj je pristojan građanski svijet morao znati njemački, srpski i mađarski, da bi mogao poslovati ili izaći na korzo, da bi mogao razmijeniti koju riječ sa komšijama. Sa njenim mješovitim brakovima, mentalitetima, identitetima, izloženim velikim i borbenim ideologijama
Ponekad, u sretnim slučajevima, ne treba mnogo informacija da se nasluti kako je pred nama dobra knjiga. Korisnije je znanje, generalno gledano. Naročito danas, kad je dobra ideja, koja je eventualno vidljiva u temelju nekog djela, ključna pretpostavka odluke da se nečemu posveti vrijeme u nesagledivoj poplavi novih naslova i autora. Autor ovog teksta je knjigu Tibora Varadija kupio poodavno, na prvi pogled i nakon ovlašnog prelistavanja, sa tankim predznanjem o autoru, više po vanknjiževnom čuvenju u tom trenutku, ali upoznat sa izdavačam, „Akademskom knjigom“, koji objavljuje knjige za čitanje i čuvanje, i što je bilo odlučujuće, uvjeren od prvog trenutka da je autorova ideja, o knjizi priča zasnovanih na dosjeima iz advokatske arhive tri generacije porodice Varadi, naprosto odlična ideja, koja gotovo ne može promašiti. Pa su u tom uvjerenju „Spisi i ljudi“ i odležali neko vrijeme na radnom stolu i sačekali brojne druge pozitivne prikaze od vrlo različitih ljudi i autora. Tako ova naša bilješka izlazi i nakon što je na sajmu knjiga u Beogradu svjetlo dana ugledao i drugi svezak ove advokatske povijesti, pod naslovom „Put u juče“.
Sve je u slučaju ove knjige išlo u prilog sretnom ishodu. Mjesto radnje – Zrenjanin, vrijeme radnje – kraj XIX i prva polovina XX vijeka; o prvom prosječan čitalac, naročito na našim stranama, zna malo, o ovom drugom nešto više, ali uglavnom površno i tendenciozno. Zrenjanin, Bečkerek, Petrovgrad, je za nas rijetka varoš koja ni nakon demokratskih promjena nije mijenjalo svoje čisto komunističko ime, (sve komunističko teže umire u nacionalno miješanim sredinama), mi stariji ga pamtimo po fudbalskom klubu „Proleter“, koji podjednako nije imao sreće sa promjenom imena, oni upućeniji su negdje pročitali da je baš ovu zaturenu sredinu na rubu carstva i kraljevstva svojevremeno posjetio Bafalo Bil sa svojim cirkusom, svojim pripitomljenim bizonima i Indijancima. I baš taj Bečkerek, austrougarski, trojezični, sa kraja dugog perioda vladavine kuće Habsburga, glavni je junak Varadijeve knjige. Varoš u kojoj je pristojan građanski svijet morao znati njemački, srpski i mađarski, da bi mogao poslovati ili izaći na korzo, da bi mogao razmijeniti koju riječ sa komšijama. Sa njenim mješovitim brakovima, mentalitetima, identitetima, izloženim velikim i borbenim ideologijama koje su se valjale kroz panonske ravnice sa sve četiri strane svijeta. Od oštro sukobljenih nacionalizama, do fašizma, onih lokalnih i onog velikog, njemačkog, i komunizma, onih lokalnih i onog velikog, ruskog. Bilo je tu zaista mnogo posla za dobre advokate, bez obzira što su im u nekim periodima ovlasti i mogućnosti bile više simbolične nego realne. Ali čak i u takvim vremenima progovaralo je nešto iz društvene i mentalne osnove Dvojne monarhije što je djeda i oca Varadi gonilo da izvrše svoju pravničku dužnost, pa i da povremeno postignu možda i više nego što su očekivali. Ako baš ne pravdu, a ono trag smisla svog poziva.
Knjiga „Spisi i ljudi“ naročiti je dobitak za srpsku kulturu i to višestruki. NJena gotovo tehnička dokumentiranost pravo je osvježenje za scenu isuviše oslonjenu na literarna svjedočanstva, koja i kad je prisutan visok nivo autorskog iskaza, govore o siromaštvu spektra intelektualnih i stvaralačkih alata, u krajnjem smislu, o siromaštvu kulture. O licima koja su prošla kroz kancelariju porodice Varadi više niko, bez jake potrebe, ne mora ni riječ napisati, atmosfera i sudbina Bečkereka se preciznije ne da ispričati od ovog presjeka njihovih sudskih sporova, u kojima su često sitni motivi tražili, pa povremeno i nalazili prevelike nacionalne i ideološke okvire. Srpska je kulturna scena prezasićena domaćom beletristikom, najjeftinijim oblikom intelektualne proizvodnje, po modelu, sjedni i piši, koja smjenom generacija rijetko dosiže vrhunski nivo, a ipak čuva svoje dominantno mjesto u presjeku žive nacionalne kulture. To je karakteristično utoliko što je na tom presjeku otanjilo čak i mjesto ozbiljne historiografije, koje se dugo činilo nedodirljivim, ali koje je mnogo zahtjevnije. U tome je, pored ostalog, velika vrijednost jednog sačuvanog porodičnog arhiva, kojeg bi valjalo istražiti i po kriterijima društvenih znanosti.
Ova je knjiga dobitak za srpsku kulturu i zato što ju je napisao Mađar, i to Mađar od imena i opredjeljenja, zato što na taj način širi uobičajeno uske naše prozore kroz koje gledamo našu, a to uvijek znači i na još nečiju prošlost. Na ovim se stranama već valja podsjetiti kako je riječ o značajnoj evropskoj nacionalnoj i jezičnoj kulturi Lukača i Hamvaša, Derija i Maraija, Biboa i Karoljija, da spomenemo samo izabrana nama bolje poznata imena, kulturi koja je u Evropi, pravedno ili ne, uvijek bila bolje tretirana od južnoslavenskih ili južnoslavenske, koja nije rubna nego spada unutar zidina. Danas kad su izblijedile strasti oko opredjeljivanja naših politika i političara prema Budimpešti, snaga ove kulture opet dolazi do punog izražaja, i ponekad se čini da se južni Slaveni sa nostalgijom prisjećaju vremena Rakošija i Kadara kad su bili unaprijed favorizirani. Teško je i zamisliti Srbina kadrog i voljnog da u pisanju ne potone u nacionalnu vizuru, da u priči o prošlosti ravnopravno tretira sve one mađarsko-jevrejsko-njemačke kombinacije, kolaborante raznih režima, voljne i nevoljne, da se ne svede na nacionalnu teleologiju. Samo je pripadnik nekadašnje većine mogao biti pravedan prema novoj većini i njenoj vlasti, ako je za to sposoban i ako mu je takav pristup omogućavalo historijsko gradivo.
Ovakva je knjiga, što je možda najmanje važno, ali neka bude spomenuto dobitak i putokaz za manjinske kulture i svake druge politike onih prostora. Tibor Varadi je uostalom bio urednik i odgovorni urednik časopisa „Uj Simposion“, jedinog jezično manjinskog glasila kojeg je tadašnja šira jugoslavenska kulturna scena smatrala relevantnim svojim dijelom. Jedan od tekstova u knjizi posvećen je zabrani dva broja ovog časopisa iz 1971. godine.
U ovoj bilješci koja samo želi skrenuti pažnju na vrijednu knjigu svjesno neće biti riječi o njenim brojnim, realno, najčešće za veliku historiju beznačajnim likovima i njihovim životnim i pravosudnim dramama. Nema smisla prepričavati već prepričano, a izabrano i sažeto. Slučajevi o kojima Varadi piše su iz vremena raspada i kraja Dvojne monarhije i naročito, iz vremena okupacije u Drugom svjetskom ratu i poraća. Kao što se o prošlosti Užica više ne može pisati, a da u bibliografiji nema Simovićevog „Užica sa vranama“, tako se srodno, ali različito, ubuduće ni o historiji ovog dijela Srbije neće moći govoriti bez uvida u knjige Tibora Varadija.
Naš zagrebački „Simposion“ toplo preporuča obje knjige za čitanje.