100 godina NK Dinare
JEDAN KLUB – DVIJE MONOGRAFIJE
Povodom stogodišnjice osnivanja NK Dinare objavljene su dvije knjige o tom klubu. Trebala je biti jedna, ali se onda, naravno, umiješala politika…
Postoji li ijedan klub na svijetu o kojem su iste godine u dvije države objavljene dvije monografije?
NK Dinara, danas HNK Dinara iz Knina, potonula je toliko duboko da dublje potonuti ne može. Igra posljednju, zadnju ligu u ionako sumornim natjecateljskim rangovima kojima rukovodi Hrvatski nogometni savez sa svojim podsavezima.
Ta je i takva Dinara prije dvije godine, povodom proslave stogodišnjice postojanja, prigodno dobila i monografiju. Trebala je biti jedna, ali onda je očito politika napravila dvije. Prva, kažemo prva jer je prije predstavljena javnosti, zove se “Nogometni klub Dinara 1913-2013.” autora Milorada Dujmovića Micka i Ante Livaje. Nakladnik je Grad Knin, a pokrovitelji HNS i Matica hrvatska. Druga je naziva “NK Dinara 1913-2013 Ni manjeg grada ni većeg kluba” koju je napisao Drago Kovačević, a izdalo Udruženje bivših igrača i prijatelja NK Dinara Knin – Beograd.
Jedva dva dana od potpisivanja onog protokola neslužbeno Kovačevića nazvao urednik knjige Ivica Šimić i rekao mu Grad Knin odustaje od zajedničke Dinarine mo-nografije zbog teksta koje je poslalo Udruženje. Opet je trebalo par dana pa je stiglo i službeno objašnjenje Ante Livaje, tajnika Dinare, koji im je jasno napisao da su pre-više zadirali u “političke konotacije”. U praksi to izgleda tako da u onoj koju je izdao Grad Knin o povijesti kluba od 1991. do 1995. godine ima jedna jedina rečenica!
Kada su vidjeli da je autor one “prve” monografije pišući o povijesti Dinare do rata zapravo prilično iskoristio, oni kažu, “plagirao” feljton koji je Kovačević još 2011. godine objavio u zagrebačkom tjedniku Novosti, rekli su – dosta! I objavili svoju monografiju. Tako sada ovaj 102-godišnjak, klub svijetle tradicije čiji su uspjesi vrlo lokalnog karaktera, ima dvije knjige koje u jednoj ruci s problemima nosi i 20-go-dišnjak.
A sad o bitnome! Dinara nije bila uvijek Dinara. Kada je osnovana nosila je naziv NK Lav. Priča o formiranju kluba na tadašnjoj željezničkoj stanici oko koje je živjelo nekoliko tisuća ljudi po mnogočemu slična je onoj o osnivanju Hajduka. Na praznike je došao student iz Praga Milan Amanović i donio loptu. Prijatelji i on su tako, malo po malo, napravili i klub pompoznog naziva. Onda je došao rat pa je Lav postao La-stavica. I boje su promijenili, pa je tamnocrveno-crnu kombinaciju zamijenila crno-bijela, jer odražava, kako su tada objasnili, dostojanstvo i čistoću.
Ponosni su Kninjani na tu epizodu, s obzirom da je nedaleki Šibenik, grad na obali, prvi klub dobio tek 1932. godine, i to ne NK Šibenik, nego NK Osvit. Ponosni su i na činjenicu da su među prvima išli na gostovanja kao navijači, mada je razlog prozaičan: jedan od vatrenih “dinaraša” sredio im je popust za vlak, pa im je bilo jeftino putovati. Nisu to, naravno, bila neka daleka putovanja. Inozemstvo je Dinara vidjela tek šest-sedam desetljeća kasnije, nego onako, po Dalmaciji i Bosni. Priča kaže da su 1932. čak ostali bez golova kada je lokalni vlastelin, ljut jer mu nisu platili ležarinu, isjekao golove i preorao igralište. Tavorili su dugo. Pa dobili livadu od Milana Jovića za čije su uređenje opet morali moljakati bogat svijet, s obzirom da su zemljom tre-bali nasuti teren.
Dvaput je, kažu obje monografije, bila na pragu Druge savezne lige, prvi put 1949., drugi 1986. godine. Nisu uspjeli. Jednom su igrali i šesnaestinu kupa maršala Tita. Dalje, jednostavno nije išlo. Uzeli su čak i golmana Vladimira Bearu za trenera, ali limiti su bili jači i od legende.
Ipak, Dinara je uspjela ono što nije nikome. Na oproštaju velikog Pelea, na Ma-rakani u Riju pred 200 hiljada ljudi, igrala su dvojica njihovih igrača. Prvi je Radomir Vukčević, a drugi Ilija Petković. Priča kaže da je prvi prošao na probi u Hajduku, dok je Petkovića još jedna legenda trener Ante Bićo Mladinić otjerao jer ovaj nije znao s loptom!? A kako bi znao, pričaju stari Kninjani, kad su imali samo tri lopte, a njih je na treningu znalo biti i po dvadeset, trideset.
Da se vratimo na utakmicu. Susreli su se Brazil i “evropski Brazil”, Jugoslavija. A veće počasti, teško je u fudbalskom svijetu pronaći! U novinarskom, svakako. Ali i tu se Dinara diči dvojicom “pera”, nekadašnjih žurnalističkih zvijezda. Prvi je Jug Grizelj, drugi Grga Zlatoper.
Neko vrijeme Knin je imao još klubova. Jedan je bio željeznički, a kako su na obuku za remont dizel lokomotiva došla i šestorica iz Gane koji su se odmah primili nogometa, Kninjani su postali glavna dalmatinska atrakcija tih godina jer je sve za-nimalo kako izgledaju i kako igraju ti crnoputi nogometaši. Negdje iz tog vremena dolazi i anegdota s gostovanja kod Sloge u Mravincima, kod Splita, kada su domaći navijači napali gostujuće igrače pa je general Eugen Lebarić, inače iz Prve proleterske i tada zapovjednik kninske divizije, rekao treneru: “Sveto, pusti rezultat, spašavaj ljudstvo!”
Velika većina ovakvih priča nalazi se u onoj “drugoj”, onoj Kovačevićevoj monografiji koja je pisana novinarskim jezikom s puno zanimljivih priča, dok je ona “prva” prepuna fotografija, među kojima ima i Josipe Rimac. Upravo je zbog nje fabulozni Zdravko Mamić iz Dinama obećao dati Dinari milijun kuna, pod uvjetom da je opet izaberu za gradonačelnicu. S obzirom da se ova dokopala Sabora, a nada se i nekoj funkciji u eventualnoj HDZ-ovoj vladi, premda joj prijeti i suđenje, po svemu sudeći Dinaru čeka i dalje tavorenje na dnu dna. Samo da opet neko ne preore igralište!