Odnos hrvatskoga i srpskoga jezika u nastavi

JEZIČNA RAVNOPRAVNOST

Decembar 2015

Služimo se propisanim gramatikama i pravopisima, ali ne i razlikovnim rječnicima, koji vrve nelogičnostima i isključivostima, jer mi razumijemo i riječ ‘hiljada’ i ‘tisuća’, npr., podjednako ih upotrebljavamo, ne prozivajući ih pritom kao srpsku i hrvatsku, nego objašnjavamo njihovo porijeklo, etimologiju — staroslavensku i grčku

U našoj gimnaziji (Srpska pravoslavna opća gimnazija Kantakuzina Katarina Branković u Zagrebu) nastava se provodi na srpskom jeziku i pismu, tj. po modelu A, osim kada je riječ o predmetu Hrvatski jezik i književnost te stranim jezicima i latinskom jeziku, što nije nimalo jednostavno uzmemo li u obzir da su većina nastavnika i učenika izvorni govornici hrvatskoga jezika, i da su se u prvim godinama rada škole i sami morali privikavati na terminologiju vezanu uz predmete. Najviše pažnje posvećujemo odnosu srpskoga i hrvatskoga jezika jer učenici na državnoj maturi polažu oba predmeta/jezika, a ostale predmete – obavezne i izborne – na srpskome i ćirilici.
Hrvatski i srpski doživljavamo kao komplementarne, srodno-bliske i ravnopravne jezike u kojima su pohranjene naše književnosti, kulture, povijest naših pisama i istorija naših duša. Ono što u nastavi, ne samo jezika, ističemo kao značajno i vrijednosno – jest komunikacija, razumijevanje, upoznavanje, zbližavanje. Kao nastavniku, važno mi je da to učenici prepoznaju, jer jezik je medij u kojem je sadržano sve postojeće; on je prostor privatne, posvemašnje slobode, zasebno i osebujno stanište, kojim otkrivamo i definiramo svijet u sebi i oko sebe. Jezikom plovimo i u prošlost, istražujući njegov povijesni razvoj, i otkrivajući integralno bogatstvo u splitskoj čakavici, slavenosrpskom, ekavici, ijekavici, srednjovjekovlju i modernosti, ćiriličnoj, glagoljičnoj i latiničnoj spomeničkoj i književnoj baštini. Prije nekoliko godina, na svetosavskoj priredbi kojom svečano obilježavamo Dan Škole, upravo su jezici bili zadani idejni temat: tada se moglo vidjeti kako u umjetničkom, kreativnom zamahu takozvane jezične razlikovnosti postaju poveznica između nacija i stoljeća, prošlosti i sadašnjosti.
Učenicima je zanimljivo čuti zašto je Antun Branko Šimić svoju jedinu poetsku zbirku objavio na srpskoj ekavici, ili pak zbog čega su Matoš i Ujević doživljavali Beograd kao svoje utočište i drugi dom, zašto je Ivo Andrić zastupljen u programu i hrvatske i srpske književnosti, kako su Vuka S. Karadžića cijenili najeminentniji europski intelektualci, te zašto su Danilo Kiš, Ivo Andrić, Meša Selimović i Miroslav Krleža, najvažniji naši klasici, stvarali svoja književna djela na idiomu, koji se nakon raspada Jugoslavije raspolutio na dva autonomna jezika: srpski i hrvatski.
Kako kao nastavnik otpočetka nisam bila sklona podržati rigidnost i hirove jezične politike, koja je od početka 90-ih proizvela mnogo štetnih, pa i devijantnih, pojava u Hrvatskoj, nametnuvši najprije tzv. jezični purizam, pod motom: Govori čisti hrvatski!, koji se brzo prometnuo u jezični rasizam, na nastavi baratamo znanstveno utemeljenim, lingvističkim, činjenicama; obrađujemo i mjesta razlika po kojima se hrvatski i srpski jezik, ponajviše zbog političkih okolnosti, definiraju kao dvije autonomije i dva standarda, vodeći računa o tzv. vertikalnoj prohodnosti kroz gradivo, tj. o tome da učenici usvajaju one činjenice koje su važne za hrvatski i srpski jezik. Služimo se propisanim gramatikama i pravopisima, ali ne i razlikovnim rječnicima, koji vrve nelogičnostima i isključivostima, jer mi razumijemo i riječ ‘hiljada’ i ‘tisuća’, npr., podjednako ih upotrebljavamo, ne prozivajući ih pritom kao srpsku i hrvatsku, nego objašnjavamo njihovo porijeklo, etimologiju — staroslavensku i grčku, u ovom slučaju.
Da bi se iz današnje, recentne pozicije shvatila složenost odnosa hrvatskoga i srpskoga jezika, i to još poimajući ga kroz nastavni proces u kojem nastavnik jezika, neovisno o političkom trenutku, s punom odgovornošću treba obrazovati i o kulturnoj genezi nekoga naroda, njegovoj povijesti, tradiciji i povezanosti s drugim kulturama, potrebniji je, uostalom, zdrav razum od lingvističkoga znanja. Naš ugledni lingvist, nažalost pokojni, prof. dr. Dubravko Škiljan, u jednom intervjuu 1995. g., rekao je:
„Premda to u ovom trenutku zvuči blasfemično, izuzetno je teško dokazati, a po mom mišljenju i nemoguće, da su po genetskom i tipološkom kriteriju hrvatski i srpski dva različita jezika. U genetskom se smislu nalaze na istom mjestu rodoslovnog stabla slavenskih i indoevropskih jezika, a u tipološkom smislu među njima niti na jednom jezičnom nivou, od fonološkog do sintaktičkog, ne postoje dovoljno velike razlike da bi se oni smatrali različitim jezicima. Na vrijednosni kriterij je pak najlakše utjecati, i kad jezična politika želi razdvojiti dva jezika, ona najčešće odabire upravo to područje za svoje djelovanje. Naša jezična politika želi da se u svemu odvoji od bivših stanja i vremena i da, utječući na poimanje govornika, razdvoji hrvatski od srpskog jezika. U ovom trenutku teško je reći koliko će takva težnja za razdvajanjem imati stvarnog uspjeha. U lingvističkoj teoriji i praksi jezične politike ovo se obično spominje kao problem autonomije pojedinih jezika.”
Nekadašnja nastojanja da se južnoslavenski narodi približe jedni drugima preko jezika, na kraju 20. stoljeća prometnula su se u nastojanja da se što više udaljimo, koristeći jezik kao političko sredstvo i medij političke manipulacije. Osim autonomije, naši jezici 90-ih su godina proizveli i pojave koje više imaju veze s područjem ljudskih prava negoli s područjem lingvistike i filologije: jezični purizam mutirao je, logično, u jezični rasizam, a ovaj pak u osjećaj socijalne isključenosti tzv. obilježenih govornika. Jezik, koji treba biti prostor potpune slobode, onako kako ga shvaćaju i koriste najbolji pisci, za mnoge naše sugrađane postao je teritorijalni, simbolički prostor dominacije nacije i nacionalizma, iskazanih odioznim pojavama poput ksenofobije, fašizma, rasizma i sl.
Prof. Škiljan ovako je vidio taj fenomen: „Ako hrvatska jezična politika formira svoj prostor javne komunikacije prvenstveno u simboličkoj dimenziji, objedinjujući prije svega Hrvate pod zajedničkim simbolom hrvatskog jezika, nije neočekivano da oni koji nisu Hrvati imaju potrebu da i sami pronađu vlastiti simbolički prostor. Problem je i za hrvatsku i za srpsku stranu veći nego što se na prvi pogled čini: Srbi u Hrvatskoj, prvenstveno urbani ali također i oni koji žive u ruralnim sredinama gdje su kompaktnije naseljeni, donedavno ni u kom pogledu nisu govorili jezikom različitim od Hrvata. Po jeziku se nije moglo, a niti se danas još uvijek najčešće može, ustanoviti pripadnost nekom od ova dva naroda. Intencionalno isključeni iz simboličkog prostora posredstvom djelovanja jezične politike, Srbi u Hrvatskoj ostaju na praznom prostoru koji teoretski mogu popuniti na različite načine: da teže za tim da se integriraju u hrvatski simbolički prostor, da stvore svoj vlastiti simbolički prostor, ili da se povežu s postojećim srpskim simboličkim prostorom. Solucija koju odaberu ponovo neće ovisiti o najefikasnijim modalitetima jezične politike, nego o globalnoj politici uopće.”
Profesor Škiljan, rijedak glas razuma i hrabrosti te strukovnoga poštenja u onome vremenu, o ovoj je temi 2002. godine objavio knjigu Govor nacije. Osim njega, i dr. Snježane Kordić, drugih glasova baš i nije bilo. Njezina je knjiga Jezik i nacionalizam, objavljena 2010. godine u izdanju zagrebačkog Durieuxa, izazvala pravu buru među hrvatskim lingvistima jer dr. Kordić, među ostalim, kaže da se hrvatska jezična politika 90-ih orijentirala prema jezičnoj politici NDH-a.
Ako u znanstvenim krugovima znanstveni pluralizam nije dobrodošao, kako li je tek izvan toga prostora. Ono što mogu ustvrditi iz vlastite nastavničke prakse, koja počinje februara 1997., kada sam za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja radeći u baranjskim školama upoznala modele manjinskoga obrazovanja, pa do dolaska u Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu 2005., jest da sve to ukupno kao krajnji efekt stvara osjećaj segregacije, o čemu bi se također moglo raspravljati, jer iz onoga što je tada bilo ponuđeno, drugačije se nije ni moglo.
S druge strane, kao nastavnica hrvatskoga jezika morala sam i moram podnijeti sve naputke institucija nadležnih za hrvatski jezik, a koje su nas stavile u situaciju da u vrijeme kada se borimo s temeljnom nepismenošću, kao općom pojavom, moramo pratiti neprestane promjene u jeziku koje nisu najjasnije ni onima koji ih osmišljavaju i propisuju. Tako su prije objavljivanja Pravopisa hrvatskoga jezika, u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz 2013. godine, posljednjega propisanoga, na raspolaganju bila čak četiri pravopisa. Pravila na kojima je dotada inzistiralo Vijeće za normu hrvatskog jezika nisu zaživjela zbog svoje isključivosti pa mi je veći problem, otkada radim u ovoj školi, objasniti učenicima pravopisne promjene u hrvatskome jeziku, negoli objasniti pravopisne razlike hrvatskoga i srpskoga jezika. Naime, budući da se hrvatski i srpski, ili dvije varijante jednoga, policentričnoga standarda, doista minimalno razlikuju u svim svojim gramatičkim razinama, pravopis je jedino preostalo područje jezika u kojem se neprestano može manevrirati, i pritom argumentirati takve eksperimente.
Učenik će odmah usvojiti da se po načelima hrvatskoga pravopisa bilježi Europa, a na srpskom Evropa, te da je povijest u opreci s istorijom – kao što uočavate, razlika je golema, zar ne – no hoće li razumjeti pravilo o dvoglasniku /ie/, /pokrivenom r/ itd., koje glasi: kad se slog krati, ije se zamjenjuje s je ili e. Ako se ispred ije ne nalazi pokriveni r, tj. r kojemu prethodi suglasnik iza kojega nije morfemska granica, ije se zamjenjuje s je. Pisanje je ili e iza pokrivenoga r nije u pravome smislu pravopisno pitanje jer dvostrukosti postoje u izgovoru. Onaj tko izgovara bezgrešan, grešan, greška, grešnica, grešnik trebao bi te riječi tako i zapisati, tj. onaj tko piše bezgrješan, grješan, grješka, grješnica, grješnik trebao bi te riječi tako i izgovarati… 
Ovo je tek početak pravila, koje završava zaključkom da vam je dan izbor da se priklonite tradicionalnom pisanju ili novitetima. Kada jednom usvoje određeno pravilo, kako im objasniti da je dopuštena i druga mogućnost, a onda im još treba objasniti da je to zbog potvrđenosti u upotrebi. Dakle, ne može se učenicima objašnjavati da je pravopis stvar dogovora, ako dogovora nema.
Baš zbog toga bih svoje izlaganje završila dokumentiranim izjavama dvojice intelektualaca iz doba Bečkoga književnog dogovora, Vuka Karadžića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Bečki dogovor, iz 1850., prvi je dokument kojim su udareni temelji standardizacije srpskohrvatskoga jezika, ne bez borbe. No tada je nacionalne prvake, osim preporodnih težnji i duha, jednako drajvao i moto „Služimo narodu”. Mislim da dovoljno rječito govore o vremenu u kojem se jedan jezik ustrojavao za potrebe različitih naroda: Srba, Hrvata, Slovenaca, a kasnije Bosanaca i Crnogoraca. Citiram:
Tako smo, jednoglasice, priznali, da ne valja miješajući narječja graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik, a to sve:
a) zato, što nije moguće pisati tako, da bi svak mogao čitati na svom narječju,
b) i zato, što ni ostali narodi, kao n. p. Nijemci i Talijani, nijesu od svojijeh narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnih izabrali, te njim knjige pišu.

Ivan Kukuljević, pak, period Bečkog dogovora opisuje kao doba kada je „Hrvatska spavala u dubokom snu, sva inteligencija jedino latinski govorila, u ženskom društvu jedini jezik bio njemački, a aristokracija svoje sinove slala u Mađarsku da uče mađarski”.