O ljudima koji su bili na istom poslu

JUGOSLAVENSTVO ZAGREBAČKOG „SRBOBRANA“

April 2019

post image

Između Pribićevića – Svetozara, šefa stranke i glavnog urednika; Milana, oficira i dopisnika iz Srbije; i Adama, urednika glasila za selo – bilo je važnih autorskih, pa i političko-akcenatskih razlika, ali dominira snažno unutrašnje jedinstvo proizvedeno zajedničkim nacionalnim programom i osjećajem

(Izlaganje na skupu u Zagrebu, 1. decembra 2018.)

 

Naslov ovog teksta, koji je dan slučajno i mišljen tehnički i kojem bi već na prvi pogled podnaslov mogao biti; oksimoron ili ne; zaslužuje kratak preliminarni osvrt. Ukratko, genitiv još jednom spašava stvar i oslobađa nas obaveze da u ovom kratkom prilogu ulazimo u raspravu o pojmu „jugoslavenstva“. Složićemo se okvirno, da je ozbiljnih političkih koncepata ove vrste koliko i realnih političkih snaga i interesa da se južnoslavenskom pitanju pristupi kroz zajedništvo, a na političko-ideološkoj skali, od jednog dijela starčevićanaca, preko srpskih samostalaca, do ravnogoraca i komunista u sljedećoj generaciji. A naš izbor „Srbobrana“ ne samo da je logičan, jer smo ti koji smo, njihovi ne tako daleki potomci i nasljednici koliko to vjerujemo, već i zbog njihove uloge u 1918. godini, pri čemu, dakako, u prvom planu imamo prvodecembarski akt.

Ovdje nije prilika ni da prepričavamo i raščlanjujemo detektivsko – politički zaplet te godine i izbacivanje iz igre ženevskih dogovora, polazimo od pretpostavke da je to poznato, samo ćemo naglasiti da je u činu ujedinjenja prvi put praktično istaknuta uloga Srba iz Hrvatske u zajedničkom poslu, koja je osjetno nadilazila njihovu realnu snagu i udio u tom projektu. Već zato moramo vidjeti ko su oni i kojim su putem stigli do kuće Krsmanovića.

Možemo se zapitati i to, zašto je analiza pisanja jednog lista i važna i dovoljna u pokušaju odgovora na postavljeno pitanje. Pri tom moramo poći od temeljne istine, da je ova grupa autora i političara važna prije svega zato što predstavlja svojevrsnu zakašnjelu „patriotsku grupu“ (po Hrohovom modelu) u izgradnji nacionalnog entiteta – identiteta Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, u situaciji u kojoj su tri teorijski domišljene faze tog procesa bile pomiješane, ali sa predominacijom treće, dakle, unošenjem nacionalnog osjećaja u široke, u našem slučaju, seljačke mase. Bio je to i teorijski zanimljiv slučaj brojne zajednice fizički i politički odvojene od matice, čiji su „patrioti“ primarno nastojali, historijski logično, na identifikaciji sa Srbijom, nakon „majskog prevrata“ takva raspoloženja idu do prave egzaltacije, a ujedno, zbog neizbježnog uvažavanja složenih političkih okolnosti, zapravo gradili jedan subidentitet, srpski i hrvatski. U poslu kojeg su tada radili, novine su bile ključni faktor uspjeha, a oni su napravili dva dobra glasila; „Srbobran“, centralni politički dnevni list, i “Seljačko kolo” posebnu političko-prosvjetiteljsku novinu za selo i seljake. Bez drugih arhiviranih oslonaca; a svjedočanstva kažu da je dobar dio pisanih tragova i materijalnih dobara jakih i razvedenih srpskih institucija onog vremena završio na ulici u pogromu u ljeto 1914.; moramo se osloniti na ova dva jedinstvena glasila. Tome snažno doprinosi jedna važna karakteristika ondašnje političke kulture Zagreba i Hrvatske, u društvu snažno ograničenog prava glasa; gotovo zbunjujuća sloboda autora u političkom razmišljanju i zaključcima. Osjetiće se to u izabranim njihovim mislima na našu temu i biće lako dokazati da je to bila jedna izrazito veleizdajnička redakcija.

Od prethodnih napomena još samo jedna. Listove su uređivale i ključnim tektovima popunjavala tri, zapravo četiri brata Pribićević, s tim, da je Vasin – Valerijanov doprinos, bio važan, iako autorski neutvrdiv. Jedini iz uže ekipe koji se od njih odvojio baš na liniji dosljednijeg poštovanja zajedničke, jugoslavenske ideje, Jovan Banjanin, isto tako, zbog tadašnje prakse nepotpisivanja tekstova, ima važan, ali nama danas nepoznat udio u politici „Srbobrana“. Između Svetozara, šefa stranke i glavnog urednika i uvodničara tog lista; Milana, oficira i dopisnika iz Srbije; i Adama, urednika glasila za selo i povremenog saradnika u centralnom organu, bilo je važnih autorskih, stilskih, pa i političko-akcenatskih razlika, ali dominira ipak snažno unutrašnje jedinstvo proizvedeno zajedničkim nacionalnim programom i osjećajem, bez potrebe vanjskog autoriteta i njegovog nametanja ideja i stavova. Bili su to ljudi na istom poslu.

Za obradu naše teme, makar onako letimičan, postoji još jedan jak razlog. Naime, ekipa oko „Srbobrana“ je korjenito zaboravljena u obje nacionalne historiografije, iščupana, niko od njih se ne spominje, niko nema ni ulicu ni mjesto u udžbeniku, ni istorije ni povijesti, ni ovdje ni tamo. Jedini je izuzetak Svetozar Pribićević, kojeg se u Hrvatskoj proklinje zbog politike u prvoj polovini 20-ih godina prošlog vijeka, ali ga se po potrebi djelomično rehabilituje zbog zadnjih 10  godina života i preokreta kojeg je doživio i dijelom sam osmislio u tom periodu. Pritom se obično pravim korijenom tog smjera smatra mladalačko zajedništvo oličeno u tekstovima iz almanaha „Narodna misao“ i omladinskih glasila tog vremena, zajedništvo sa Lorkovićem, Radićem, a potpuno se preskače i zaobilazi, centralni period Svetozarovog političkog rada, onaj 12-godišnji posao vođenja „Srbobrana“. U ovom ćemo prilogu otkriti zašto je to tako.

Današnje pažljivo čitanje tih mladalačkih tekstova, naime, u vrijeme izlaska almanaha „Narodna misao“ Svetozar ima 22 godine, navodi nas na zaključak o punom kontinuitetu njegove političke-nacionalne misli. Ideja sa kojom je ušao na javnu scenu, kako su „Srbi i Hrvati jedan narod“, mora biti čitana u kontekstu njegovih tadašnjih znanja i potrebe radikalnog odgovora na nesnosno stanje zahuktalih sukoba. On je uvjeren kako će nacionalna ideja „osloboditi narode“; kako načelo podudarnosti nacije i države obećava „idealno stanje“ u smislu i pravcu razvoja civilizacije; a o spomenutom jedinstvu Srba i Hrvata pozitivno svjedoči jedino teško uhvatljiva kategorija tzv. „jedinstvene narodne duše“. Bilo je zarana jasno da je stari nacionalni osjećaj rodno mjesto novog, kojeg tek treba stvoriti, i to, piše budući jugoslavenski unitaristički ministar, putem „napretka u prosvjeti“. Neovisno o tome kakve je imao izglede u budućnosti, cijeli je pojekt u tom trenutku bio daleko od realne politike. Međutim, već tada Svetozar zna da je sudbina Bosne i Hercegovine ono pitanje koje će odlučiti „kuda će pasti težište našeg narodnog položaja“.

U jednom od svojih ranih tekstova u „Srbobranu“ otići će na ovom tragu i važan korak dalje, napisavši kako je okupacijom BiH, „težište narodne srpske snage, preneseno u krug njemačkog interesa“. Bila je to jedna od najprodornijih i najdalekosežnijih teza njegovog političkog mišljenja i oni su iz nje izvlačili bitne konsekvence, impostirajući jugoslavenski projekt kao temeljno antigermanski, preciznije, antinjemački. Sve vrijeme će ostati uvjeren u centralni značaj Bosne i Hercegovine, iako će se njome praktično politički baviti samo marginalno. Slobodno bi se moglo reći da je njegov politički razvoj uglavnom dovršen već 1900. godine, kad 25 – godišnjak u omladinskom glasilu objavljuje tekst „Hrvatska i srpska opozicija prema našim narodnim aspiracijama“. On jasno vidi tri prepreke potrebnoj novoj politici utemeljenoj na hrvatsko – srpskom zajedništvu. To su:

– Hrvatsko državno pravo koje je direktno u službi njemačke osvajačke politike

– Služenje „mađaronima“ tadašnje srpske elite u Hrvatskoj i Slavoniji

– Vanjska i unutrašnja politika Srbije pod Obrenovićima –autokratska i progermanska

Već je na prvi pogled vidljivo da to nisu prepreke jednake historijsko – političke težine i dubine, da su jedino drugu oni sami rješavali, uostalom najlakšu, u prvoj će im trebati pomoć ljudi kakvi su bili Trumbić, Supilo i Lorković, a treća će im se otvoriti nakon majskog prevrata u Srbiji, ubrzo nakon njihovog izlaska na scenu.

Prvi Svetozarevi tekstovi u „Srbobranu“ odišu jednim važnim proturječjem, oni su mješavina mladalačkog optimizma i vjere u svoju misiju, i na drugoj strani, uvida u težak položaj naroda i žitelja Hrvatske i Slavonije. Kao pravi nacional revolucionari oni su iz te bijede izvlačili projekciju svijetle budućnosti. Svojevrsni njihov generacijski portret dao je njemački književnik Herman Bar, koji je kao novinski dopisnik pratio „veleizdajničku parnicu“ u Zagrebu, 1908. godine. Gledao ih je na optuženičkoj klupi i pomalo s visoka, ali tačno zapisao: „A ovi izgledaju kao likovi iz kojeg komada Gorkog ili Andrejeva. To su intelektualci ruske vrste, sa ogromnim duševnim težnjama: da zavladaju logikom svijeta i prosvjetom da savladaju bijedu ljudsku. To može biti neispravno, ali po mome znanju još nije kod nas bilo zabranjeno. U ostalom, njihova nacionalnost je zaista samo izraz njihovih ekonomskih potreba. Velikosrpstvo ili velikohrvatstvo: oboje okuplja Južne Slavene, jer rascjepkani ostaju nesposobni za modernu privredu, koja nam je nužna…“ Dalje i bolje se i nije moglo vidjeti u tom trenutku i to u jednom prijateljskom i poluironičnom tekstu. Herman Bar je mogao i nije morao znati da je političko prosvjetiteljstvo bio njihov izvorni historijski zadatak. Činili su sve, kao i Stjepan Radić na hrvatskoj strani u složenijoj situaciji, da siromašno krajiško selo uvuku u modernu politiku, nastojali su „razviti u srpskom narodu smisao za lična, građanska prava i za ustavni život“, razviti kod njega vjeru u vlastitu vrijednost, čega seljacima u pravilu nedostaje na ulasku u građansko društvo. Te su građanske vrline trebale trasirati novi politički put između tradicionalne graničarske poslušnosti i revolucionarnih pasija, kako su to oni zvali, imajući na umu žakerije njihovog vremena, poput Sjeničaka i Dubrava, koje su skupo platili upravo siromašni seljaci. Sve vrijeme svog političkog života oni će odlučno stajati i govoriti protiv takvih političkih prečica.

Postojalo je ipak već tada jedno vrelo njihove  samouvjerenosti, koje su često spominjali. I po objektivnim podacima; unatoč katastrofalnoj zdravstvenoj situaciji i ogromnom pomoru dojenčadi, pored velikog iseljavanja u prekomorske zemlje, jedine olakšice dramatičnoj agrarnoj prenaseljenosti; oni, Srbi, su tada činili četvrtinu stanovništva Hrvatske i Slavonije, odnosno trećinu u odnosu na Hrvate. Svi su ostali kulturni i ekonomski parametri bili negativni po njih, ali i ta se činjenica pretvarala u politički vjetar u jedra. Sa snažnom vjerskom distancom na krajiškom prostoru, i od prethodnika utemeljenim nacionalnim institucijama, Srpskom bankom, Savezom srpskih zemljoradničkih zadruga i Srpskim privrednim društvom, oni su imali relativno čist i ograđen teren za poslove koje su sami sebi zadali.

Osnovnu formulu njihove nove politike oni su često iznosili u javnost; „Slobodna Hrvatska i u njoj slobodan i ravnopravan srpski narod. To je misao srpskog samostalstva…“. Pri tom naravno, iz mnogo unutrašnjih i vanjskih razloga, nisu ulazili u preciznije definisanje nijednog člana ove formule. U jednoj polemici sa Frankom variraće temu i za domovinu reći  kako mora biti „slobodna kuća koja jednako štiti obadva svoja sina“; ili na trećem mjestu „Sloboda otadžbine i srpskog naroda u njoj…“. Formula je objektivno omogućavala barem dva akcenta i dio hrvatskih političara koji će povesti politiku „novog kursa“, svoj će naglasak samorazumljivo staviti na njen prvi dio, onaj o slobodnoj domovini. Prije svih Frano Supilo koji se odazvao u svom „Novom listu“ na ovaj zov, što „Srbobran“ u cjelini prenosi. On kaže sasvim real-politički „da smo jedan na drugoga upućeni“ bez praznih priča o jedinstvu, pa domeće klasičnu rečenicu koja će se nakon toga često ponavljati: „ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara“. Unatoč pojačanom patosu ova poznata definicija pretpostavlja izrazito pragmatičan doživljaj zajedništva, važan korak ispred samostalskog, čekajućeg.

A povremeno nam urednici i uvodničari našeg glasila omogućavaju da zavirimo i u političku intimu njihovih nedoumica i nedorečenosti sa osnovnom dvočlanom formulom. Tako, par dana pred majski prevrat u Srbiji, Svetozar objavljuje uvodnik u kojem kaže kako njima niko ne može zamjeriti što pravac svoje politike udešavaju prema bitnim interesima Srpstva, a koji po njemu, baš traže da srpski narod uzme u zaštitu samostalnost Hrvatske i Slavonije prema faktorima kojima je ona na putu, pa dodaje opet zanimljivu formulu, jedan problematičan u svakom pogledu silogizam, koji glasi „Pošto se u Hrvatskoj i Slavoniji ne može trajno bez Srba i protiv Srba vladati, ima srpski narod ovdje sve izglede za ljepšu i pouzdaniju budućnost“. Dakle, više manifestacija optimizma, nadolazeće snage, nade u svjetlo na kraju tunela, i sve pretvoreno u propagandni poklik; Trojednica, srpska uzdanica. O ovoj bi se njegovoj prognozi moglo nadugo pričati, čak i danas, ali sada nam je zabilježiti samo to, da su oni uobličili kao polaznu poziciju svoje politike, odnos hrvatsko-srpskog suvlasništva nad tom Trojednicom.

Više prikrivenog realizma ima u formulacijama koje je dao osam godina kasnije na glavnoj skupštini svoje Srpske narodne samostalne stranke, održanoj u velikoj dvorani Srpskog sokola u Zagrebu, maja 1911. Vrijeme je to pred sklapanje sporazuma sa Tomašićem i izbijanje sukoba sa Supilom. On priča stranačkim delegatima kako Srbi osjećaju za Hrvatsku istu ljubav kao i Hrvati i da je ona njihova uža otadžbina, jer, kaže on, sav naš narod ima širu otadžbinu, to je prostor na kojem se govori srpski ili hrvatski, i uži, a to je Hrvatska. Za to je po odanom izvještaču nagrađen burnim odobravanjem, pa nastavlja, malo zavojitije: „Ako se postavimo na stanovište dva naroda, ne možemo se onda postaviti na stanovište potpune ravnopravnosti sa Hrvatima. Nas je Srba u Hrvatskoj jedna trećina, morali bi onda dakle tražiti odnos kakav je između Čeha i Nijemaca u Češkoj. Ali, jer smo jedan narod, sa dva narodna imena, koja obadva u narodu žive, onda s potpunim pravom tražimo potpunu ravnopravnost za obadva imena na čitavom prostoru, gdje naš narod živi…“ Ovo bi se već moglo proglasiti ključem za ulazak u radni prostor njihovog jugoslavenstva, ali materijala ima još. Iz ovoga je vidljivo da je prethodno proklamovana ravnopravnost, potpuna, na čemu uporno insistiraju, zapravo njihov glavni operativni cilj. Cilj koji kao ni jedan drugi jasno govori da su bili politički predstavnici jedne manjine, one srpske u Hrvatskoj.

Vratimo se sad glavnom pitanju naše teme, na nešto što bi, uz malo humora, mogli nazvati „tri izvora i tri sastavna dijela“ Srbobranovog jugoslavenstva. Prvi, ključni element i svakako cement tog betona jeste suprotstavljanje politici koju su oni doživljavali kroz sintagmu Drang nach osten“, uvjereni da je takva njemačka politika životna opasnost za sve Slavene, a naročito za južne. Klasičnu formulaciju takvo je raspoloženje dobilo u čuvenom govoru Ante Trumbića, 7. novembra 1903. : „Vidim Veliku Germaniju kako stupa na balkanske poljane, da ostvari svoje pohlepne težnje…“, i tako onemogući Hrvatima željkovanu slobodu. Važno je ovdje istaknuti jednog od vodećih hrvatskih nacionalnih političara, jer bez hrvatskog učešća ovog temelja nadolazećeg jugoslavenstva, ne bi ni bilo.

Srbobranovci su često vježbali oštrinu pera na ovoj temi. Izdvojićemo Svetozara koji piše da su planovi bečke kamarile, ovo je bio tehnički termin kojeg je redovno koristio ovaj podanik države Habsburga, koji idu za osvajanjem evropskog jugoistoka, „napereni protiv najintimnijih snova o našoj lijepoj budućnosti“, opet ne precizirajući kakvi su to snovi i koja je to lijepa budućnost, ali upućeni su već slutili. Bogdan Medaković je protiv njemačke politike govorio u Beču, otvoreno i žestoko, a najoštriji je bio Milan Pribićević, doduše iz sigurnosti Srbije. Ali i njegov je tekst objavljen u Zagrebu 27. februara 1908., na najavu vijesti o gradnji austrijske željeznice preko Sandžaka. Danas je potrebna značajna mjera historijskog uživljavanja da se shvati koliki je bio društveni pa i politički značaj ondašnje, radno intenzivne željeznice, sa mnogo radnih mjesta za tehnički obrazovane, ali i onih za nepismene i priučene. Samostalci su za jedan od svojih najkrupnijih rezultata smatrali početak izgradnje ličke pruge, pa je lako razumjeti uzbunu koju je Milan dizao. Preko Kosova srpskog, piše on u svom stilu, proturiće zmija svoju glavu, sredinom našeg narodnog tijela, „od severa na jug zbilja će da provede austrijska crna kapa svoj gvozdeni put i njime da razori njivu našu po sredsrede“. Boreći se protiv njemačke politike svim sredstvima koja su im bila pri ruci, prenosili su i tekstove iz njemačke štampe koji su im odgovarali, pa tako i tekst barona Hlumeckog iz „Osterajhiše Rundšau“ pod naslovom „Interes za jaku Albaniju“ iz 1913. godine. Ovaj otvoreno piše kako je ta nova država vrlo važna za austrijsku i njemačku politiku i to iz tri razloga: a) ona je bedem protiv prodiranja panslavizma na Jadran, b) ona je protuteža uvećanoj Srbiji i c) ona je „poslednji most po kom Srednja Evropa može da prilično nesmetano prenosi svoj utjecaj na zapadni Balkan“. Samostalci su bezrezervno dijelili svesrpski odnos prema albanskom pitanju i lako je razumjeti zašto je tekst preuzela i prevela redakcija iz Gajeve 4.

I tako dalje, bez kolebanja, oni su na svaki način nastojali potvrditi da je za njih jugoslavenstvo primarno antigermanski projekt i politika.

Ali je zato na drugom polu čvrsto i nedvosmisleno stajala vjera i oslonac u Srbiju. Najprije je to bila kritika prilika pod režimom zadnjeg Obrenovića, a već dva dana poslije njegove smrti Svetozar piše pohvalno slovo srpskoj vojsci, kaže da se ne može dovoljno nahvaliti „nesebičnost“ srpske vojske koja je odmah predala vlast koaliciji svih stranaka i time jasno pred cijelim svijetom „dokumentirala“, da se osjeća kao sastavni dio cjeline naroda srpskog…“. Pa odatle jasno proizlazi da je i to što se dogodilo moralo biti, odnosno, da je stvar volje „cjeline naroda srpskog“. A taj narod, po čvrstom uvjerenju ove redakcije, još nije imao konačno utvrđenu državnu granicu, odnosno, Srbiju su razumijevali kao dio slobodnog teritorija, oslobodilačko jezgro za ostale.

Sve vrijeme ovi će listovi svim srcem podržavati ovaj prevrat i prevratnike, smatrati ih spasiocima naroda i nacije. Svetozar piše da je srpski narod, dakle on, narod, „izveo jednu operaciju, koja je bila teška i mučna, no bez koje nije mogao, sve da je htio ozdraviti.“ Naročito će Adam u „Srpskom kolu“ na nebo dizati Kralja Petra, zato je ta novina i pokrenuta, predstavljajući ga kao narodu bliskog, pravog srpskog domaćina, neizgovoreno ga suprotstavljajući Franji Josipu. Takav odnos prema Srbiji nije bio čisto idejno pitanje, historičari danas o tome već dosta znaju, ni pitanje čiste odanosti, nego su oni imali i otvoreno preporučavali svoje recepte za opštu politiku Srba i Srbije. Tako, sve vrijeme otvoreno zagovaraju naoružavanje Srbije u sklopu priprema za buduće zadatke, Milan piše opširne izvještaje o manevrima srpske vojske, to su jedini tekstovi koje ne potpisuje svojim pseudonimom „Milić“, i otvoreno kritički analizira njene pokazane ofenzivne sposobnosti, što je važno, njegovim riječima, „s obzirom na zadatke zbog kojih je srpska vojska i stvorena, zbog kojih živi, koje treba danas sutra da rešava.“ U stilu ove redakcije, za sve iole upućene više nego dovoljno i nikad izgovoreno do kraja. Svetozar je stvar usmjeravao politički, u ljeto 1906. nešto neutralnije piše da je Srbija „najvažniji politički faktor“ na Balkanu i ko nju drži siguran je za prevlast na poluotoku, a 1907. je zapisao rečenicu, u polemici sa radikalima što će se zaboraviti, koja će izazvati burne reakcije i koju će morati mnogo puta objašnjavati: „Srbija je najmjerodavniji faktor u srpskom narodu za prosuđivanje srpskih interesa…“. Ta ga je rečenica pratila cijeli život, kao optužba ili kao opomena, i prepisuje se i danas u sve historije onog vremena. Bez obzira na konkretne okolnosti u kojima je to napisano to je za njih tada bila neporeciva istina. Prisjetimo se opet da su u isto vrijeme Bosnu smatrali ključnim utegom na vagi srpske politike.

Mjere vjere Pribićevića u Srbiju jeste i mjera Svetozarovog razočarenja 1925. godine, a onda i mjera njegove historijske odgovornosti, jer političari za svoja razočarenja nemaju kome ispostaviti račun. (Srbi, kao i svi gubitnici u nekom historijskom periodu, vole priče tipa „što bi bilo da je bilo“. Možemo za vježbu preporučiti verziju koja se rjeđe spominje; što bi bilo da je Aleksandar odlučio izdržati još neko vrijeme i zadržati Svetozara i društvo na vlasti? Čiji bi on junak danas bio i kome bi prvom pala na um ideja o odcjepljenju nepopravljivih separatista?)

Vjera u Srbiju je ipak imala jednu granicu, jedan preduslov, kojeg je lako naslutiti. Klasično je to iznio Milan svojim pristupom upućenog i oduševljenog pobornika i nacionaliste: „Društvo naše u Srbiji još uvek gleda Kosovo tamo gde ga više nema, a ne vidi ga onamo, gde u istini jest: Društvo naše ne vidi da je Bosna na zapadu, da su kosti Lazareve u Vrdniku, patrijarhova kruna u Karlovcima., Skoplje u Sarajevu, Miloš Obilić u Banjoj Luci, Kraljević Marko u Korenici, Jugovići po Baniji i Slavoniji, luda deca Starine Novaka po celoj Bosni se rastrčala…“. Ukratko, oni žele pogled Srbije uperen na Zapad, na njih, u budućnost kako je oni vide. Milan je ovo zapisao 1908. godine, koja je bila teška za njih, ali će u Balkanskim ratovima časno izvršiti zadaću oficira i na kraju, svojom voljom, završiti ipak na onom starom Kosovu.

Svetozar je i ovdje bio politički direktniji. Vrlo je pohvalno prikazao tok „adresne debate“ u beogradskoj Narodnoj skupštini krajem novembra 1904., ističući u prvi plan karakterističnu vrijednost: „Prvi put poslije dužeg vremena preskočili su predstavnici slobodne kraljevine Srbije ograde šumadinske skučenosti, da svojim pogledima dohvate čitavo Srpstvo…“. Kaže da su do sad pogledi bili upereni isključivo prema Staroj Srbiji i Maćedoniji, dok su o „zdravom i kulturnom dijelu srpskoga naroda sa sjevera i zapada imali vrlo maglovite predstave…“ Samostalci Srbiju razumiju i vole kao Pijemont, koji mora izvršavati svoje zadaće, a koje su to, upravo oni najbolje znaju. Najdublje ih je uznemiravao svaki diplomatski pokušaj Srbije prema onima koje su oni vidjeli kao neprijatelje, dobar primjer je bila razmjena trgovinskih delegacija između Beograda i Budimpešte, uobičajena među gradovima. Kad je tom prilikom, u tzv. dobroj namjeri, jedan mađarski list predložio Srbiji pogodbu, na koju je pristajao i dio pravaša, pa čak i frankovaca; da se ona odrekne ugarskih Srba, a zauzvrat da dobije mađarsku pomoć za svoje ciljeve na Balkanu, neko iz redakcije, vjerovatno Bude Budisavljević, je zavapio i ne razmišljajući uopće koliko je takva kombinacija realna: „Srbi u ovim stranama su prirodna, živa ustava širenju drugih elemenata na jug. I nikakve materijalne koristi ne bi mogle Srbima na Balkanu nadoknaditi onaj golemi narodni gubitak, koji bi za njih nastao, kad bi se mi odnarodili. Poslije našeg odnarođenja postala bi i njihova konačna propast samo pitanje kratkog vremena…“ Dakako, jedan Pijemont, i to je njihovo izričito očekivanje od države kralja Petra, već 1903. godine, mora biti protiv „slijepe i bezuslovne poslušnosti prema zahtjevima evropske međunarodne politike“: otvoreno su zagovarali ekonomsko osamostaljenje Srbije od Austro-Ugarske u vrijeme tzv. Carinskog rata. Čvrsto su tada vjerovali da su na vrhu vala vremena i da putuju u željenom pravcu.

Preostaje nam još da kažemo nešto o tome kako su sami sebe vidjeli u tom proklamiranom jugoslavenskom političkom zajedništvu. I kao političku snagu i kao narod. Ukratko i uprijeko rečeno, tragovi koje su ostavili iza sebe u programskom smislu, govore da je Supilo donekle bio u pravu kad je pisao o njihovom nacionalnom ekskluzivizmu. On je odbijao da ih razumije, odbijao da razmišlja o njihovim izgovorenim i neizgovorenim argumentima, samog sebe je, pravaški, preozbiljno shvatao, ali neke je stvari zapažao, a za to je bilo dovoljno pažljivo čitati „Srbobran“. Svetozar je već u prvim danima svog vođenja lista bio jasan; ako i dođe do željene evolucije političke scene u Hrvatskoj na bolje, pa niko važan ne bude zazirao od srpskog imena, oni će ipak ostati kod svojih posebnih zahtjeva, da ispune, kako kaže „svoju lijepu i svetu dužnost prema Srpstvu“, jer nema garancije da će poboljšanje biti trajno. Toliko su znali političku povijest zemlje, a skupili i nešto iskustva, da ustvrde kako „nijedan naš (hrvatski, op.č.v.) politički uspjeh nije izrađen bez srpske saradnje.“

Naročiti problem su im predstavljale, uslovno govoreći, lijeve političke grupacije koje su se pojavljivale na hrvatskoj sceni, od početka su bili jasno rezervisani prema onom što je htio i radio Stjepan Radić, a naročito kad se sa te strane čuo klasični demagoški argument, kako su srpsko pitanje izmislila srpska i hrvatska gospoda i kako srpska zastava i ćirilica neće spasiti srpskog seljaka, koji da ima prečih briga od te političke bagatele. Svetozar je odgovorio kako je to opet stara pjesma na nov glas: „Tek onda kad nam gospoda oko „Hrvatskog naroda“ pokažu da su i svi drugi narodi, a zajedno s njima i Hrvati, proglasili spoljne znakove svojeg narodnog života, narode svijesti i snage kao ime, zastavu, pismenicu itd. štokakvim sitnicama i koještarijama, mogu sa svojom učiteljskom nametljivošću doći i do nas.“

Sa mladim Radićem im je bilo lako, tada još nisu mogli pretpostaviti da će on biti najveći korisnik reformi glasačkog sistema koje će oni uvesti. Nešto teže i tada važnije im je bilo prečišćavanje pozicija sa Hrvatima naprednjacima iz i oko „Pokreta“. Te 1905. godine zagrebačko je gradsko zastupstvo odbilo traženu pomoć za izgradnju zgrade srpske vjeroispovjedne škole u gradu i istovremeno je odobrilo Nijemcima i Jevrejima. Protiv srpske škole kao vjeroispovijedne, izjasnili su se i „Pokret“ i „Novi list“ Supilov. To je ogorčilo Svetozara. Piše: „Lijepo je što „Pokret“ radi na tom da se hrvatsko društvo „rasklerikuje“. Ali to još ne može biti razlog da Srbi napuste svoju autonomnu školsku organizaciju, jer mnogi jači faktori od „Pokreta“ nastoje, da se to društvo sve više klerikalizuje…“ Čak i da naprednjaci uspiju u svom naumu, ne bi to Srbima bilo dovoljno, jer njihov problem nije samo katolički klerikalizam u državnim školama, nego i nacionalni šovinizam, oni će se sa državnim školama izmiriti samo pod jednim uslovom, a taj je „u ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda na području kulturnom uopće, a školskog života napose…“ To je bila jedna od rijetkih prilika da baci pogled u željenu budućnost, da ovaj nastavnik srpskih učiteljskih škola u Pakracu i Karlovcu na trenutak ostavi po strani stalni oprez i progovori o temi o kojoj je iznutra najviše znao. Tako ipak saznajemo nešto o tome kako je on vidio mnogo spominjanu i žuđenu ravnopravnost na školskom terenu. Vodeći računa o pomiješanosti Srba i Hrvata na dobrom dijelu terena, on se zalaže za dvojni sistem: „U tom pogledu morali bismo razlikovati škole sa većinom srpskom i sa većinom hrvatskom, prve škole morale bi dobiti srpski tip, a druge hrvatski, što bi se osiguravalo nastavnom osnovom, a zagarantovalo zemaljskim školskim zakonom, koji se u odnosnom dijelu ne bi mogao mijenjati prostom većinom glasova u saboru. Prema tome postala bi ćirilica glavnom pismenicom u srpskim školama, u njima bi se uglavnom učila historija srpskog naroda, u geografiji bi se djeca pored svoje otadžbine upoznavala sa srpskim krajevima i željama, kod srpske djece morao bi se u takvim školama utvrđivati i razvijati osjećaj jedinstva hrvatsko-slavonskih Srba s ostalim dijelovima srpskog naroda…“ Isto tako, ali obrnuto, bilo bi u hrvatskim školama. A svi bi u ovoj pedagoškoj idili morali razvijati osjećaje bratstva i solidarnosti između Srba i Hrvata i ljubavi prema zajedničkoj otadžbini.

Sličan problem i istovjetne reakcije pojavile su se na još dva područja. 1914. godine, pred sam kraj ovog poglavlja zajedničke povijesti, pojavila se čuvena Skerlićeva inicijativa za izbor ekavice i latiničkog pisma, kao zajedničke, ujediniteljske opcije za Srbe i Hrvate. Dobro je poznato što je tada u jugoslavenskim krugovima, naročito omladinskim, značio Skerlićev glas. Jedan od mlađih članova redakcije, nećak braće Pribićević, Milan Grčić, prihvatio je omladinski revolucionarni autoritet iz Srpskog književnog glasnika i podržao Skerlićevu opciju. Koji dan kasnije ujak mu je očitao lekciju. Najprije kaže da bi pokušaj ekaviziranja hrvatske književnosti vrlo lako mogao stvoriti dojam njenog srbiziranja, a to bi moglo izazvati jake otpore. Potom dodaje i ono što je njima važno, značaj ćirilice posebno za Srbe u Monarhiji: „Gdje god je jedan narod izvrgnut opasnostima odnarođavanja a mi u monarhiji nismo van nje – on ima jako oružje za održanje u svim momentima koji ga odlikuju od drugih. Zato za nas srpsko pismo, zastava, običaji i srbizirana vjera imaju svoju naročitu važnost, koje ili kolike ne mogu imati u Srbiji…“ Kaže da je moguć dobar obrazovani Srbin i ako je slobodan od svih vanjskih manifestacija nacionalnog osjećaja, ali su zato one potrebne Srbinu seljaku. Te tako ćirilica ima dublje značenje za Srbina prečanina, „no za Nišliju ili za predsjednika Akademije nauka u Beogradu…“

Negdje pred sam rat Radić je još jednom potegnuo omiljenu temu njihovih kritičara – insistiranje na ekonomskoj odvojenosti – autonomiji, na održavanju nacionalno čistih ekonomskih institucija. Svetozar ni tu nije imao dileme; zna se što je u Hrvatskoj srpski kapital, a ne zna se što je hrvatski, osim toga, sve što je zajedničko lako sutra može pasti u ruke frankovcima, kao što se već događalo, i Srbi ostali bez svega. Dakle, odvojenost je nužna, makar kao mjera opreza.

* * *

Za sam kraj ovog skiciranja polaznih pozicija onih koji su pojurili, da to slikovito predstavimo, u kuću Krsmanovića, ostavili smo Adama Pribićevića, koji nije znao taktizirati ni koliko Svetozar. Bio je taktičar na peru koliko i brat oficir, Milan. Ovi njegovi redovi su iz 1912. godine i slobodno možemo reći da predstavljaju njihovu završnu riječ o ovoj našoj temi u periodu prije Velikog rata. Pomalo na račun radikala, ali i svih ostalih, on piše: „Mnogi naš protivnik, osobiti ini zabrinuti strahom od pohrvaćenja, biće iznenađeni ako kažemo, da sam uspjeh misli narodnog jedinstva pretpostavlja što uporniji rad na jačanju Srpstva… Hrvatske šoviniste neće privesti razboru nikakav argumenat, nikakvo ni najzanosnije uvjeravanje, osim jedino argument naše srpske unutarnje snage…“ Pa se zalaže za više pretplatnika na srpsku štampu, rast broja zemljoradničkih zadruga, novčanih zavoda, jači srpski kapital, da sve srpske općine donesu zaključak o službenom korištenju ćirilice. Ukratko, da se narod probudi i svrsta u njihove redove. A završava riječima koje dobro ilustruju njegov gotovo religijski odnos prema Srpstvu: „Saznanje o tom, da Srpstvo imade razloga opstanku, i onda, ako se svi naši susjedi prometnu u jagnjad, ne imajući nikakvih osvajačkih težnja, jer u njemu, kao u elementu najsrodnijem i najpoznatijem svaki srpski pojedinac može razviti najlakše svoje sposobnosti i uložiti ih u stvaranje boljeg života, jer kroz Srpstvo vodi za nas najlakši put do ljudstva, jer je njegovo održavanje služba i većoj ideji ljudstva…“ Dok vulgarni nacionalizam težište stavlja na negativnu stranu.

I na kraju, da zaključimo. Nakon ovakve velike i grčevite političke borbe na domaćem političkom terenu (Zagreb-Pešta-Beč), uslijediće Veliki rat u kojem je i njima kao i obrazovanim i u javnosti istaknutim ljudima, igrala glava na ramenu. Ne treba zaboraviti da je ova faza Svetozarevog političkog rada omeđena sa dva pogromaška napada na Srbe u Zagrebu i Hrvatskoj; najprije onaj iz septembra 1902., a onda i onaj poslijeatentatski iz 1914. godine. Sve su političke i psihološke okolnosti za njih jednoznačno bile sklopljene da 1. decembar 1918. shvate kao pravedan trijumf, nešto na čemu su radili i što su zaslužili. Pobjedu nad domaćim i regionalnim neprijateljima, izvlačenje iz onog „kruga njemačkih interesa“, i likvidaciju frankovačke prijetnje. Tome će i prilagoditi svoj politički rad u prvim godinama postojanja nove države.

Njihov oduševljeni, a suzdržani nacionalizam, što mu je davalo veliku kinetičku energiju, rezultirao je time da „srpsko pitanje“ više nije bilo samo pitanje državne politike Srbije. Prečani su ušli na srpsku političku scenu.