Zvjezdano nebo nad nama i vasiona kao govor brojeva
KLJUČAR NEBESKE MEHANIKE
Juni 2017
Milankovićev san započeo je u dječačkim danima fascinacijom zvjezdanim nebom iznad Dunava u rodnom Dalju. Ova arhetipska slika, sitnog i usamljenog, ali radoznalog bića ispod zvjezdanog beskraja, pratiće ovog daljskog argonauta čitav život, kretao se od rodnog mjesta Dunavom uzvodno prema Beču i Pešti, ili nizvodno prema Beogradu
„Mene čudnom snagom beskonačnost privlači i želim da dograbim celu vasionu i da svetlost njenu rasprostrem, te da osvetli svaki kutak“
(Milutin Milanković)
Ova rečenica zvuči kao želja, ali ona je paradigmatična kao naučni i životni credo Milutina Milankovića. Samo ako zadamo sebi visoke ciljeve i posvetimo im sve svoje znanje, vrijeme i energiju, dosegnućemo ih, ili ih, kao u ovom slučaju prozreti i barem naslutiti.
To je sve teže učiniti u današnjem vremenu u kojem prevladava antropocentrizam. Čovjek se određuje prema okolini sagledavajući je u visini svojih očiju i onoga što je ispod te razine. Zapostavili smo nebo i astronomiju. A sav je ljudski život, sav život na Zemlji uopšte, saobražen Suncu i njegovom ritmu. Smjena svjetlosti i tame, budnosti i sna, rada i odmora, sjetve i žetve, života i smrti proističe iz Sunca i njegovog odnosa sa Zemljom. Ono određuje ritam naših svakodnevnih, godišnjih i životnih ciklusa.
To Sunce ugledao je prvi put Milutin Milanković u rodnom Dalju kako se, ogromno i rumeno, podiže iznad bačkih vrbaka i topolika i reflektuje svoje zrake od ogledala Dunava. Osunčavanje i refleksija, uz gravitacione sile, ključni su uticaji Sunca na zemaljski život. Ova zapretena slika probudiće se u Milutinu Milankoviću dvadestak godina kasnije kada, u početku predodređen da se bavi poljoprivredom ili trgovinom, bude studirao građevinu i tumačio matematičke obrasce.
Radeći kasnije kao mladi građevinski inženjer statičke i matematičke proračune za velike građevine zemne mehanike širom Austrougarske monarhije, Milutin Milanković je žudio za nebeskom mehanikom. Trošeći sve svoje vrijeme i energiju na terenu, uz akvadukte, mostove i vijadukte, sanjao je da predaje studentima astronomiju, a da slobodno vrijeme posveti naučnom radu, slijedeći svoj poriv da bude samostalan naučnik za šta se spremao doktoratom. A taj san započeo je u dječačkim danima fascinacijom zvjezdanim nebom iznad Dunava u rodnom Dalju. Ova arhetipska slika, sitnog i usamljenog, ali radoznalog bića ispod zvjezdanog beskraja, pratiće ovog daljskog argonauta čitav život, kretao se od rodnog mjesta Dunavom uzvodno prema Beču i Pešti, ili nizvodno prema Beogradu. Zvjezdano nebo, koje je bilo važno svim drevnim narodima od Egipćana naovamo, svim naučnicima, pa i našim najvećim Tesli i Pupinu, opomena je današnjem vremenu kad ljudsko oko ne dopire dalje od neonske reklame na vrhu nebodera.
Nekoliko ljudi igraće važne uloge na životnom putu mladog Milankovića. Pored rano preminulog oca, tu je ujak Vaso Muačević, tutor i poočim, profesor matematike u osječkoj realnoj gimnaziji Vladimir Varićak i ujak Andrija Radovanović, pronalazač, te jedna istorijska ali i mitska ličnost – Marko Kraljević. U ranom djetinjstvu slušaće Milutin oca Milana epske pjesme, strepeći i plačući nad Markovim nevoljama i iskušenjima i radujući se njegovim pobjedama. Posljednje djelo koje je, pri kraju života, napisao Milutin Milanković bio je ogled o pjesmi „Smrt Marka Kraljevića“. Čitamo li ovu pjesmu u ključu kalendarske pjesme, a ne zaboravimo da je Milanković reformator kalendara, uočićemo da je Marko metafora Sunca i njegove putanje u toku kalendarske godine. (Kad sam prošo zemlje i gradove / I obišo istok do zapada…)
Svoju smrt Marko će sagledati u bunaru ispod vite jele, na vrhu planine u doba ljetnjeg solsticija kad Sunce jedino i može da se odrazi u bunaru i kad snaga Sunca kreće silaznom putanjom, prema jesenjem ekvinociju. Odraz Sunca u bunaru će nas podsjetiti na Eratostena i njegovu genijalnu ideju kako da izračuna obim Zemlje. Govoreći o Marku, Milanković govori i o sebi, o svom putu, o Suncu i budućoj pobjedi svoje tada osporavane teorije. Profesor matematike u osječkoj realnoj gimnaziji Vladimir Varićak prepoznao je Milutinov talenat za nauku i matematiku i znao je kako da taj talenat brusi i usmjerava. Svaku grešku u Milankovićevom računu pripisivao je slabosti učenikovog karaktera, usmjeravajući ga ka saznanju da matematika i nauka ne trpe greške jer greške vode na stranputicu. Ovu lekciju Milanković je zapamtio za cijeli život. Kao student sanjao je da postane pronalazač kao njegov ujak Andrija Radovanović, glavni inženjer „Škodine“ fabrike oružja, koji mu je usadio savjet da sve što se nacrta i izračuna u pronalazaštvu i u nauci mora da se slaže u dlaku. Ovako pripremljen za rad i život, Milanković je prepoznao u sebi snagu da se dohvati danonoćnog rada na matematičkoj teoriji klime koji će potrajati dvadeset pet godina.
Iznad svog pisaćeg stola nučnik je držao portrete roditelja i duhovnih otaca, Arhimeda i Njutna, koji su otkrili najvažnije zakone kojima se pokoravaju i mikro i makrokosmos. Dodamo li ovim naučnicima Pitagoru i pitagorejce, dolazimo do tvrdnje da je vasiona govor brojeva i da počiva na harmoniji sfera. Laza Kostić je govorio da nema mira i spokoja, pa ni umjetnosti bez harmonije sfera, a Kepler je pravio notne zapise ove harmonije. Nije slučajno Milanković u naziv svog kapitalnog djela utkao višeznačni, pa i muzički termin kanon u kojem melodiju početnog glasa u određenim vremenskim intervalima ponavljaju svi ostali glasovi. Kosmos nije haos, nego harmonija, u kojem pretežno sferna tijela sve pokrete, a oni su kružnog ili eliptičnog oblika, ponavljaju u malim ili velikim vremenskim ciklusima. Malim, kao što je jednodnevna rotacija Zemlje oko svoje osi, većim kao što je Platonova godina, koja traje 26.000 godina, za koje vrijeme Zemlja napravi svoj puni precesioni krug, do ciklusa koji traju milionima godina.
Milankovićevim ciklusima nazivaju se u nauci parametri koji matematički dokazuju uzroke i periodičnost promjene klime na Zemlji, pojavu i prestanak ledenih doba. Milanković se bavio krucijalnim zemaljskim i kosmičkim pitanjem – odnosom Sunca i leda, o čemu zavisi ima li ili nema života na čvrstim nebeskim tijelima. Kao što Hablovim teleskopom zavirujemo u duboku prošlost svemira, tako Milankovićevim ciklusima virimo u geološku prošlost Zemlje. Sve što se u toj prošlosti desilo ostalo je zapisano u dubini Zemljine kore, a Milankovićeva teorija služi kao čitanka te prošlosti.
Lekcije iz te čitanke vidimo ne samo na iskopini s dna Indijskog okeana, gdje je teorija prvi put potvrđena, nego i u stalagmitima danas podvodne pećine iz Tirenskog mora, lesnim nanosima kod Slankamena i širom Zemlje gdje god je njena prošlost izbila na površinu. Samo teorija koja se može osporiti ili dokazati je prava naučna teorija. Milankovićeva matematička teorija klime na snazi je već više od 40 godina i njen značaj se neprekidno potvrđuje.