POEZIJA

KONJ BRONZIJEV I PAS

Decembar 2018

Predstavljamo poeziju Miloša Kordića

 

O BICI, UZ PAUZU ZA PASULJ

 

Pod vedrim nebom puca staklo kobne nizije

Na sredini su vojske – jedna spram druge

Ršću se bronzani biseri, pasulj za obje vojske

Kuva hromi Dionizije

Oko njega su zmije, nabrekle ko smrt od kuge

 

Za juriš, gospodo, vi nemate vizije

Urla Bronzije, gospodar i car, na konju

Bez hrpta, dok izdaje taktičke varijante

Sopstvene hipokrizije

S prstom usmjerenim u pasuljem

Napunjene kante

 

Vojske su dakle dvije, i strane su po jedna

Za svaku

 

A onda odnekud zavrišta glasnik

Stojte, konjici carski, ne pojite

Krvlju zemlju kad nije žedna

Zaustavite Konjicu tešku, Konjicu laku

Mir su, gospodo, još noćas i vaši mrtvi

Potpisali vojnici

Jer kuvanog pasulja, gospodo, i bisernog rska

Nijedna pobjeda nije vrijedna

 

Zatim se koplja slažu na sredini

Bronzijev metalni pas, popevši se

Na noge zadnje

Neustrašivo, ali sa oprezne distance

(A distance ko distance – uvijek su za strance)

Pogledom strogim, za svaki slučaj

Prati tok te nevješto sklepane

Dramske radnje

I vojske, svaka na svojoj strani

Po razrovanom od jutarnje bitke nizijskom mulju

S drvenim kašikama, raduju se Dionizijevom

Tvrdo skuvanom pasjem pasulju

 

I car, gospodar Bronzije, svoju porciju prima

Pa sišavši s konja, halapljivo kusa

Dok ima

 

 

 

SASVIM MOGUĆA METAMORFOZA

 

Guje otrovne, nabrekle od neumorne grižnje

Izviru danju iz svoga rodnog kamena

Broj im se ne zna – one grizu sebe, a podmuklo

Grizu i svoje bližnje

 

Istorijski gledano, dok se motaju u ono

Što je s njima na oklopu vojnom puklo

Vojnici su drski, bez trunke savjesti

Igraju se, za to isto vrijeme

Kamena s ramena

 

Simiologija i guje reže: od majmuna do zmija

I u tome se krije taj vatreni logos

Sa oštrim podnevnim suncem kako im prija

Kao i svemu drugom što je od Boga

O, dragi Bože, o, smiluj se, Bogos

 

Zatim se odnekud kovitlac prašine

Stvori, dovlače se kranovi, radni topovi

Raznose ruže vjetrova sve što pršti

Pod zglobovima teške ratničke mašine

Padaju planine

Dižu se mostovi

Gospodar Bronzije sa konja bez hrpta

Ko pogan

Iz groba prognan

Nadzire i urliče poput ranjene

Vojničke zvijeri

 

I sve se gujinim otrovom grize i mjeri

A gospodar, car, zaista se mršti

I ko lud se zatim metalnom svome psu

Do kraja dana u njušku ceri

 

 

 

IZ SJEMENA TEK PRISTIGLE EPRUVETE

 

Bronzije, gospodar, svog carstva strog

Mahniti car, na čelu je onih što kradu

Kore oklopnih ljuskara, rječnih rakova

Dok njegov je zamjenik jedino Bog

 

I per aspera ad astra raširenih krakova

Na konopcu s drveta, s mesarom

U marljivom radu

Visi jedan od slugu, s pločom na lafetu

I u poslu klanja ovaca mesar je sa svojim

Nestašnim od rođenja urođenim darom

 

Bronzije, dakle, general, u metalnom žaketu

Taj nepredvidivo mahniti car, možda

Ptolomej ili Žak

S talentom za zmije, za strijele i lukove

Za sve na svijetu presađene kukove

Ko Kserks nestrpljiv je i taktički

Raskošno jak

 

Samo se s ručkom kasni, gdje su sluge

Te hitre hijene, gdje je za uzbunu lovački rog

Gdje su od juče Radni diktati

Gdje je kad mene nema moj zamjenik Bog

Dere se gospodar na sluge

Dvorjane i sužnje druge

Pa pita: Ko li će sutra za glavu da se skrati

 

Ispod dvora žene izrađuju štirke

Za carsko svečarsko rublje

Dok s klavira čuju se svirke

S beskrajne dubine, pa čak i dublje

 

I odjednom Bronzije, gledeći u njih

Preuzima stvari u svoje ruke

I svakoj će s radošću da podari dijete

Pa makar i Zevsovo, uz dosta muke

Rođeno da je iz sjemena tek pristigle

Epruvete

 

 

 

BRONZIJEVI PSI I ŠTENCI

 

Bronzijev metalni pas na svaki

Ma i najtiši sopstveni rež

Ko sumanut zaškripi i oštro škljocne

(Otišle dizne, otišle klocne)

Pa otkud je došao – on odmah jurne

On odmah – bjež

 

Staklene oči, krvni kanali, slana voda

Tu se ne računaju bilo čiji uzročni efekti

Ni bilo čiji kauze sine kva non

U oštro lajanje uključuju se i mogući defekti

Jer takvog metalnog posjeduje

Samo car Bronzije, isključivo On

 

I u prazno ne trubite, trube za pojas

Soldati, vrhovni bog je i vama Sol

Dok se područje još jedne pustinje

Naziva Gojas

Pa i s nje vojskama, kad se vrate

Puniće kazamate

Kad Bronzije Silni, kako ga još zovu

Udari u svirku

Po lojtrici gor, / po lojtrici dol

 

I metalni njegov pas

Kad oplodi takođe njegovu metalnu kuju

Pa se povuku da žive u svog gospodara sjenci

Okotiće se, pa će i cviljenjem moći da se čuju

Bronzija Silnog autohtoni metalni

Slatki nizijski štenci

 

 

 

I SAMA POMISAO NA TAKVE GAĆE

 

Nema više vjetra što urla, što mahnito vije

Nema više ni suvih trava, odavno se i cvijeće

Povuklo da ga nema, samo jato

Gavranova slijeće

Na badrljice grana oboženog hrasta koji je zato

Tu jedini od svega što grije

I jato tih crnih on grije ptica

I silne vojske pod njim s gaćama bez uzica

 

Tako je i Ilos sagradio Ilion, to jest svima

Poznatu Troju

Ali sad i njega Bronzije

Kao dar Trojanaca prima

Da mu s vojnicima, ali na drugoj strani

Bar ujutro za smotru u urednom stoji stroju

 

I sve taktičke finese za ono što slijedi

U glavi su bronzijanskoga mudrog cara

Lišaj se topi u potop, hartija

Ko svaka partija

Blijedi brzinom svoga u cara vojničkog dara

 

Od nabreklih kartonskih kutija dižu se zgrade

Veže ih lajm

I gaće se dižu na žice, pa da se suše

Na rastojanju

Jer i gaće se jedne drugima, okačene na zgrade

Gade

 

I sama pomisao na takve, bez uzica gaće

Izaziva kod Bronzija gušeći kašalj

A kašalj ko kašalj, nekad davi duže

A nekad kraće

A jedino je loše to što mu izaziva

Nesnosan carski šlajm

 

Al’ nema više vjetra što vije

Što mahnito urla

Samo u Priči o vezirovom slonu, po dvorcu

Od jutra do mraka, divlja se vije surla

 

 

 

SKORDISCI, INŽENJERI I VODNICI

 

Keltsko pleme Skordisci, bliski srodnici

Autora ove o njima obrnute zimske priče

U Bronzijevoj vojsci

Sve sami inženjeri i vodnici

Graditelji gradova koji, kad gradnja krene

Sve jedan za drugim po rijekama se širokim

Stiču

I po pravilima arapskih uglatih zagrada

Sve jedan drugom od uva do uva niču

 

Svi su po prvom slovu imena cara Bronzija

Morali da dobiju i svoje ime – Beograd

Bezdan, Baja, Bratislava, Beč

I mnogi drugi. (Iz Beograda se za Beč

Dopremao kamen, iz Kikinde nekvrcnuti

Cigla i crijep, a sa Fruške gore

Časak ranije ugašeni kreč)

I svaki je od njih, za početak

Morao da ima po jednog metalnog

A njegovog psa, i taj je morao da se noću

Pucajući od zdravlja

Isključivo svojim metalnim psima

Metalnim lavežom javlja

 

U protivnom, Skordisci vodnici

Autoru ovom, rečeno je, bliski srodnici

Mogli bi, drugima na znanje, umjesto nadnice

U svoje ionako krvave zadnjice

Po onaj, i u to keltsko sumporno doba znan

Po suhoparni dum-dum da dobiju metak

I to za početak

Što je jadnim vodnicima jasno

Kao što je svakom stvoru jasno da je po danu dan

 

A onda su Skordisci bezglavo krenuli u napad

Na divlji zapad

I stigli, uz pjesmu Grin grin gras of majn houm

U raj od zeleni, i u njoj su, pomoću zelenog svjetla

Sebi stekli

Što bi i drugi uz istu pjesmu rekli

Novi, bez bronze i bilo kakvih legura – majn doum

 

 

 

BUNA VOJNA, KRUŽENJE PO PIJESKU

 

Sluđene vojske po pasjem pijesku kruže upravo

Vojnici su sjenke u očima onih koji ih vode

A ti se trude da riješe: kakav je to u vojnike

Mefistofeles, da ne kažu đavo

Podmukli upao

 

A đavo i vojskama po pješčanim nizijama

Ni u ratnim varijantama bilo kakve taktike

Nije u vizijama

Kao i rode

Što rađaju djecu

I on je ispao iz mode

 

Svjetlost je pucanj, to je i Bronzijancima

Odavno i provjereno poznata stvar

Generali su jastrebovi koji će, ne časeći časa

Za žrtvovanje umjesto uludo izginulih vojnika

Svojim službama tajnim narediti da se svakako

NJihovih domognu slika

A slike su kvarne kao i svaki sličan im kvar

 

Kruže vojske, pijesak se topi, a hrane sve manje

Od mrtvih se uzima, a živima se reže

Sve tanje i tanje

A onda i vojske, sa smanjenim bronzanim rskom

Počinju da se hrane bukovim lišćem

I kubanskom trskom

 

Ni Bronzije nije čak ni svoje uspio

A kamoli suprotnog tabora jedinice vojne

Da prevede žedne preko rijeke, nego su oni

NJega, oni što do njega stoje, sa obuke strojne

Za ruke pa u pijesak s glavom kao nojevom

Ovo je buna, Vaše Veličanstvo, rekoše mu

Ovo je buna s mačem kao s municijom bojevom

 

A onda se smilovaše – vratiše carsku glavu

Na javu

Jer tako blesavog vođe

Koji god da dođe

Više nikad neće imati

Doći će Bronzije Drugi, taj neće ko ovaj

Praveći se oštar i strog, tek glavom klimati

 

 

 

 

NEŠTO I O ZAGROBNOM ŽIVOTU

 

Zagrobni život nalik je kolutima

Duvanskog dima

Otac vojskovođe, prvog pardije do Prvog

Koji je Bronziju gotovo sve što ima

Ostavio se, po nagovoru svog proroka

Strašnoga poroka

 

Sad je više tamo nego ovdje što je

Tamo ima sve što mu treba

A ovamo dođe isključivo po svoje

Po parče kamena, po Probovog grozda zrno

Po parče ključalog od dima neba

Po nešto od onog koliko mu je

Kao pod noktom crno

 

Rat je stanje opasne dijalize

Rat je stanje neumoljivo složenog igrokaza

U kome jedni i od sebe samih ginu

Dok drugi i zbog sebe krvare za druge

Oni su kišne gliste, oni gmize

Za njih će trebati brda tetanusa

Polarne bjeline i ko led smrznutih gaza

Sa etiketom na probušenom čelu

Made in USA

 

Zagrobni život u stvari je djelo Hazara

Što više dima, to manje krvi i mesa

A manje krvi i mesa – manje je i para

 

I neobrijani Seviljski berberin je tu

On ih s mašinom kompjuterskog miša

A s maskom na licu, ko sumanuti

Tasmanijski đavo brije i šiša

 

Zatim stari ratnik, rečeno je – otac

Vojskovođe, prvog pardije do Prvog

Zaustavivši čelo kolone, siđe sa konja

Pa se okrenu da se na svoj zauvijek izgubljeni

Grob bar još jednom, ko čovjek, u miru popiša