Božidar Simić i Filip Škiljan: "Srbi u Cetinskoj krajini", Zagreb: Srpsko narodno vijeće, 2017.
KUĆNA BIBLIJA ZA CETINSKE SRBE
Novembar 2017
Problem je u podatku da je od 3 226 stradalih osoba u tom kraju od 1941. do 1945. bilo 1 350 Srba. Povijesni revizionisti, koji se takvim definiranjem ponose, kažu da je stradalih Srba bilo hiljadu manje
Da su, kako se ono kaže, hodali na trepavicama dok su pisali knjigu „Srbi u Cetinskoj krajini“ (Srpsko narodno vijeće, 2017.), njeni autori Božidar Simić i Filip Škiljan jednako bi prošli. I u tom slučaju našao bi se netko da ih napadne.
Nije, naravno, u pitanju njihova profesionalna vjerodostojnost, nepoznavanje materije ili aljkav rad, nego je problem u temi s kojom su se odlučili baviti. Da su pristupili krajnje odgovorno, svjedoči i činjenica da je, na primjer, Simić dugih trinaest godina proučavao ovu temu prije nego što se usudio napisati knjigu. I to, odmah da budemo jasni, bez ikakve želje za politiziranjem što je jednim dijelom bio i razlog zbog čega se knjiga ne bavi novijim povijesnim razdobljem, završavajući s potapanjem sela prilikom izgradnje hidroakumulacijskog jezera Peruča poslije Drugog svjetskog rata, uz vrlo stidljivo bavljenje razdobljem između 1941. i 1945. godine.
Usprkos svemu tome, našla su se dvojica povjesničara – Ivan Kozlica i Marko Rimac – koji su putem lokalnog sinjskog portala Ferata.hr i preko stranica Slobodne Dalmacije pokušali diskreditirati knjigu i to upravo na osnovu onoga čega u njoj – nema!?
Jedna među 500
A neki bi, nećemo to gurati u usta ovoj dvojici, bili sretni ne samo da ove knjige nema, nego da nema ni njene teme, odnosno da nema Srba oko Cetine. Ti su „neki“ isti oni koji su u ljeto 1991. postavljali eksplozive pod kuće i automobile susjeda srpske nacionalnosti u tom kraju da si, ako bi ti slučajno promaknuo Dnevnik, po njima mogao sat naštimati. Događale su se, naime, redovno u ponoć, a „hrabri“ počinitelji se, naravno, nikada nisu otkrili. Ti bi „neki“ vjerojatno znali i odgovor na pitanje zašto su baš cetinski Srbi bili prvi u Hrvatskoj koji su poslušali „dobronamjeran savjet“ da javno, preko onog istog Dnevnika, iskažu lojalnost tadašnjoj nacionalističkoj HDZ-ovoj vlasti.
U čemu je, dakle, problem s knjigom? Jedan od glavnih je da je, ako pitate Kozlicu i Rimca, previše Srba i to u stavci stradali u Drugom svjetskom ratu. Kad čitate njihova reagiranja pomislili biste da je Simićeva i Škiljanova knjiga krivo nazvana, da bi joj pravo ime trebalo glasiti „Žrtve Drugog svjetskog rata u Cetinskoj krajini“, ali ako povirite u nju, u njenih 500 stranica, tek na jednoj, slovima i brojkom, jednoj (1) stranici, onoj 45. gdje se citiraju podaci iz istraživanja povjesničara Vladimira Žerjavića i Marinka Perića spominju se te žrtve.
Problem je u podatku da je od 3 226 stradalih osoba u tom kraju od 1941. do 1945. bilo 1 350 Srba. Povijesni revizionisti, koji se takvim definiranjem ponose, kažu da je stradalih Srba bilo hiljadu manje. „(…) Može se zaključiti da broj ubijenih ili poginulih Srba civila i partizana ne može biti veći od 300 do 400 (ostaje za istražiti). Gornji su podaci provjerljivi i na temelju njih se može zaključiti kako su autori knjige o Srbima u cetinskom kraju iznijeli netočne, ali i zlonamjerne podatke! Oni su broj ubijenih Srba povećali za više od tisuću, a istodobno su broj ubijenih Hrvata za toliko smanjili! Zbog čega su to učinili i zašto nisu koristili dostupnu literaturu, dostupne popise i druge izvore, znaju samo oni, a čitatelji mogu zaključiti. (…) Zaključno: broj Srba stradalih u Drugome svjetskom ratu na području cetinskoga kraja nije 40 % ukupnog broja žrtava, kako navode autori knjige ‘Srbi u Cetinskoj krajini’, nego najviše 10 %, što je manje od njihovoga tadašnjeg udjela u stanovništvu!“, piše Kozlica i onda još nastavlja da autori lažu da su odnosi između katolika i pravoslavaca „bili na visokom stupnju tolerancije i uvažavanja“, jer da je do pogoršanja došlo sredinom 19. stoljeća prodorom „velikosrpskih ideja u prostor Dalmacije“ za što ovaj krivi pravoslavne svećenike pa reagiranje zaključuje ovom riječima: „ (…) zato su se poslužili nekim izvorima koji su u Hrvatskoj odavna prepoznati kao zlonamjerni pamfleti, o čemu će, nadam se, riječ kazati drugi kritičari. Da su koristili sve dostupne izvore i izbjegli selektivni izbor, sigurno bi pokvarili svoj glavni cilj: da im knjiga ima značaj ‘svojevrsne kućne Biblije, kako onima koji su ostali tako i onima koji su otišli’“.
Uvjetna znanost
Slično rezonira i Rimac. Nije mu cilj, kazao je, osporiti autorima to što su se poduhvatili istraživati povijest pravoslavnog življa u Cetinskom kraju, jer takva istraživanja svakako treba pozdraviti i poticati. „No, sva povijesna istraživanja moraju biti zasnovana na propitkivanju povijesti i rušenju mitova. Ovdje se nije pokušalo raščlaniti kako je kroz povijest došlo do suvremenog poimanja srpstva, kako se izgrađivao identitet i koji su ga protagonisti poticali. (…) Time se čitatelji dovode u zabludu da su ti pojmovi kroz povijest jednoznačni i jasni: dakle, pravoslavac jednako Srbin. U suvremenoj je znanosti u potpunosti odbačen koncept da je pripadnost naciji neko primordijalno i drevno, praktički svevremensko svojstvo ljudskih bića. Autori su tu grešku lako mogli izbjeći rafiniranom kontekstualizacijom i obrazloženjem svoje istraživačke metodologije, ali su to, nažalost, propustili učiniti. Banalizaciji nema mjesta u proučavanju tako kompleksnih društvenih pojava“, piše Rimac opet pozivajući autore da se prime revizionističkih radova objavljenih nakon 1990. godine čiji je autor, uz Kozlicu, upravo on.
Zanimljivo je, međutim, da mu ne pada na pamet da ovo što zamjera Simiću i Škiljanu i sam primijeni, pa jednostavnom operacijom izvede zaključak i na osnovu većinskog hrvatskog, odnosno katoličkog naroda, jer ako pravoslavci nisu Srbi, odnosno ne treba ih tako odrediti, onda ni katolici nisu Hrvati. „Ideja da bi se pravoslavce, koji su na ovdašnje prostore došli mahom kao Morlaci, trebalo početi gledati kao Srbe tek oko polovice 20. stoljeća možda bi bila suvisla kada bi to isto vrijedilo i za katolike. Ali to nekako ne vrijedi za katolike, ali bi za pravoslavce trebalo“, odgovorio im je i preko stranica tjednika Novosti povjesničar Dragan Markovina.
„Za radove Kozlice i ostalih koji su, kao, trebali biti uvršteni u knjigu, ne može se ništa drugo reći nego da su revizionistička, pamfletska historiografija koja je duboko motivirana nastojanjem Katoličke crkve da promijeni vlastitu povijest i rezultate Drugog svjetskog rata. Cijelo javno djelovanja Ivana Kozlice ide za tim da historiografija treba biti u službi državnih interesa koji su tobože ugroženi, a u njemu se podržava i izravno uplitanje države u nastavu povijesti. To je potpuno besmisleno“, nastavlja Markovina i na kraju zaključuje: „Mislim da je dvojicu konkretnih autora, a preko njih i ostale dalmatinske crkvene povjesničare, zapravo zgrozila činjenica da se netko usudio ući na teren koji oni monopoliziraju posljednjih 27 godina. Smeta ih što je to napravljeno u ozbiljnoj, arhivski utemeljenoj, teoretski dobro napisanoj i činjenično ispravnoj knjizi koja tvrdi sve ono što im ne ide u prilog. Zato je nastala panika“.
Zahvalnica za autore
Na žalost, tek na kraju dvije-tri riječi o knjizi, o onome što uistinu jest u njoj. Podijeljena je u dva dijela. U prvom je prikazan povijesni pregled srpske nacionalne zajednice na tom području od doseljavanja, načina života, baštine, običaja do sudbine Srba kroz stoljeća, dok je u drugom detaljno obrađena svaka obitelj, odnosno rod u cetinskim selima koja su danas mahom prazna, a Srbi otišli kojekuda po svijetu. Zato ona i može, kao što je točno napisao Markovina u pogovoru knjizi, „služiti i kao utjeha i kao svojevrsna kućna Biblija, kako onima koji su ostali, tako i onima koji su otišli“, a za što su autori dobili zahvalnice za očuvanje povijesne i kulturne baštine srpske nacionalne manjine na području Splitsko-dalmatinske županije.