Intervju, Nenad Veličković, profesor književnosti i pisac

LOŠE OBRAZOVANJE JE NACIONALNI PRIORITET

Mart 2016

post image

Obrazovanje je loše i nacionalizam, koji je vladajuća ideologija u Hrvatskoj već četvrt vijeka nema razloga da ga popravlja, jer može vladati samo neobrazovanim ljudima

U suradnji s brojnim autorima, Nenad Veličković, profesor srpske književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu i književnik, napravio je alternativne čitanke za peti, šesti, sedmi, osmi i deveti razred osnovne škole „Svezame, otvori se“ (besplatne i dostupne na internetu: www.citanka.ba) čiji je cilj, između ostalog, da djeca čitaju knjige i kad ne moraju. Autori čitanke kažu da se čitankom služi „Bez straha. Jednostavno. Intuitivno. Slobodno. Sa radošću.“ Tim povodom razgovaramo s Nenadom Veličkovićem.

 

Kojim ste se kriterijima vodili pri izboru djela i na koje sve načine alternativna čitanka potiče djecu na kreativno izražavanje?

Nenad Veličković: Prvi kriterij pri izboru djela bio je plan i program; tamo su popisana sva obavezna djela, odnosno obavezni tekstovi i autori. Taj smo popis smatrali nedovoljnim, i uglavnom lošim, jer sastavljač nije imao jasan koncept, osim skrivenog cilja da udovolji očekivanjima bošnjačkog nacionalizma. To smo u proteklim godinama na više mjesta dokazali. Koristeći slobodu, ili možda je bolje reći nedorečenost dokumenata koji regulišu pravila pisanja udžbenika (čitanki), tom smo spisku dodali djela za koja smo smatrali da svojim umjetničkim kvalitetima i etičkim vrijednostima odgovaraju ciljevima obrazovanja, a potom i da su svojim stilom i temom bliska i razumljiva djeci određenog uzrasta. Tako smo značajno povećali prisutnost autorica, i, što je možda važnije, tekstova koji se bave kritikom patrijarhata. Uveli smo neke teme vezane za seksualnost, ljudska prava, univerzalne ljudske vrijednosti, a sve preko književnih djela i metodičkih pitanja koja su ta djela jasno povezivala s dječijim iskustvom. Bitnim kvalitetom tih čitanki smatramo i način interpretacije književnih djela, koji je razumljiv i vrlo jasno i čvrsto vezan za sam tekst. Reakcije djece su bile odlične. Uradili smo jednu zanimljivu anketu, u kojoj su djeca, uzrasta sedmog razreda, prepoznali i svojim riječima opisali sve ono što nam je bila namjera. Komunikativnost, aktuelnost, prilagođenost njihovim interesima, zanimljivost tekstova, ilustracija i pitanja vezanih za njih. Nažalost, ali očekivano, te su čitanke došle do jako malog broja djece. O svemu tome pisali smo i objavili Studiju slučaja Svezame, otvori se, koju vaši čitaoci  također lako mogu naći na internetu.

 

Brojne (ne)konstruktivne rasprave o kurikuliranim reformama u Hrvatskoj, zaustavljanje njihove provedbe i smanjivanje proračunskih izdvajanja za znanost  zorno svjedoče o tome da obrazovanje nije nacionalni prioritet. To pak ne znači da je obrazovanje isključeno od svakodnevnih političkih prevrata i igara. Budući da ste pratili rasprave o nacionalnom kurikulumu u hrvatskim medijima, možete li izdvojiti koje su, prema vašem mišljenju, važne činjenice isplivale iz tih diskusija?

Nenad Veličković: Diskusije sam pratio vrlo malo; zapravo samo jednu. I pošto je ona potvrdila moja očekivanja, dalje se nisam previše time bavio. Sve je očekivano, i razumljivo. A razumljivo je upravo zato što, suprotno od onog što ste rekli, obrazovanje jeste nacionalni prioritet. Ali ne kvalitetno obrazovanje, naravno, nego loše obrazovanje. Ono je loše sada, i nacionalizam koji je vladajuća ideologija u Hrvatskoj već četvrt vijeka nema razloga da ga popravlja. Nacionalizam može vladati samo neobrazovanim ljudima. Etički neobrazovanim, prije svega. Pošto prijedlog novog kurikuluma upravo hoće da to promijeni, da preuredi hijerarhiju vrijednosti koju škola promovira, razumljivo je da ga vlast neće podržati. Ali ga neće odbaciti, jer bi time priznala ovo što govorim. Radije će čuvati dobru sliku o sebi i modifikovati prijedlog tako da u njemu ubije sve ono što suštinski jeste novi kvalitet. Na kraju će se ući u proces reforme koja to u svojoj biti nije.

 

Koje su, po vašem mišljenju,  mane i vrline predloženog kurikuluma za hrvatski jezik?

Nenad Veličković: Pa mana, jedina krupna koju vidim, jeste nepovezanost ishoda sa književnim djelima, tako da se sada ne vidi jasno koje bi djelo odgovaralo postizanju kojih ishoda. A razlog da je do tog propusta došlo jeste da se dugo godina u Hrvatskoj niko ozbiljno nije bavio kvalitetnom školskom interpretacijom književnosti. Nažalost, koncept za kakav se zalagao Svetozar Petrović nije zaživio, i cijela stvar otišla je u dva smjera: ili u postmodernu relativizaciju ili u, da to tako nazovem, “tehniku patriotske metodike”. A vrline su prije svega ta jasna i vrlo dobro argumentovana težnja da se nastava književnosti učini zanimljivom i etički odgovornom. U smislu najviših humanističkih standarda i vrijednosti.

 

Kako biste definirali ciljeve nastave književnosti s obzirom na to da djeca i mladi sve manje čitaju knjige? Što biste promijenili u pristupu interpretaciji književnih djela? 

Nenad Veličković: Na ovo sam već djelimično odgovorio u vezi s čitankama koje smo radili. Svaka interpretacija književnog djela u školi morala bi da odgovori đacima, prije nego na svako drugo, na pitanje “zašto ih se to djelo tiče”. Šta će se u njihovom životu promijeniti na bolje ukoliko tu knjigu pročitaju i razumiju? Čime će im se vratiti to potrošeno vrijeme na čitanje, dok ih nadomak ruke čekaju ekrani, džojstici, lopte, frižideri… I to se pitanje treba postavljati i na njega odgovarati, praktički a ne retorički, od samog početka; od prvih slikovnica… A odgovor bi bio ovaj: zato što čitajući dobre knjige mogu postati bolji ljudi. Da bi se to postiglo, u interpretaciji se stvari ne mogu ostavljati nedorečene, stavovi se ne mogu nametati silom, ne smije se lagati, ne smije se indoktrinirati, za svako tumačenje treba imati jake argumente u tekstu, a sve to mora biti zabavno i slobodno kao igra – onako kako je to opisao Svetozar Petrović: i slobodno i strogo, istovremeno. Taj bi posao onda morali i raditi ljudi etički dorasli književnosti koju tumače. To danas prečesto nije slučaj. Pored nacionalnih činovnika koji predaju književnost i najbolja djela izgledaju neuvjerljivo, beživotno, lažno, i onda je razumljivo da djeca ne čitaju.

 

Zajedno s Ružicom Marjanović od 2006. godine organizirate književni festival „Na pola puta“ u Užičkoj gimnaziji. Po čemu se taj festival razilikuje od ostalih regionalnih književnih festivala, te kako suvremenu književnost približava učenicima?

Nenad Veličković: Odgovoriću Vam samo na prvi dio pitanja, na drugi je da to učini pozvanija Ružica, pa ću to prepustiti njoj. A razlikuju se, naravno, od onih za koje znam, po tome što se događa u Gimnaziji, što se obraća učenicima i što nastoji osvijetliti ulogu književnosti u obrazovanju. Ružice, ti sad na ekavskom, da nas ne brkaju: „Festival smo pokrenuli zbog svesti da ono što u školi radimo u okviru nastave književnosti nije ni dobro ni dovoljno za srednjoškolce koje bismo voleli da vidimo kao samostalne, analitične, samosvesne građane kojima se ne može lako poturiti u šarene mitove upakovana nacionalistička ideologija. Oni prođu kroz školu, a da sa književnošću koja sada nastaje nemaju nikakvih dodira. O književnosti koja nastaje u komšiluku nemaju nikakvu informaciju. To smo želeli da promenimo. Organizujući festival samo smo im omogućili da vide šta se sve oko njih stvara, a da im škola, mediji, kulturna ponuda u neposrednom okruženju ne pokazuju. Mi đake ne štedimo, sa njima razgovaramo o temama koje nisu lake i koje se najčešće izbegavaju. Ukazujemo im na knjige i autore koji pišu o onome što nas se tiče. I to radimo tokom cele godine“.

Ja bih samo dodao da pisci, gosti Gimnazije i učesnici Festivala, drže obavezne časove u školi, koji su izuzetno posjećeni i iznimno kvalitetni. Jedan izbor predavanja održanih u okviru Festivala objavila je Fabrika knjiga, u knjizi Časovi čitanja, i tu se, recimo, Predrag Lucić otkriva ne samo kao vrstan znalac književnosti nego i kao odličan predavač.

 

„Nastava književnosti“ je glavna građa za vaš dugogodišnji rad na kritici obrazovnog sustava u Bosni i Hercegovini, kojega ste okarakterizirali kao sustav utemeljen na nacionalističkim ideologijama. Što biste promijenili u obrazovnom sustavu kako bi učenici razvili kritičku svijest prema ideološkom mišljenju? Po čemu se „nastava književnosti“ u sklopu festivala primarno razlikuje od nastave književnosti u Bosni i Hercegovini?

Nenad Veličković: Najprije, “okarakterizirao” mi se čini neprecizno. Mislim da sam dokazao da je sistem takav, da je obrazovanje nacionalističko. To je činjenica, a ne moja perspektiva. Ako se složimo oko toga, a dobre kontraargumente još nisam vidio, onda možemo namaštavati alternative. Šta bih promijenio? Dobro, recimo, iako je to praktično nemoguće, jer ne vidim kako bih mogao doći u tu poziciju, onda bih promijenio ciljeve. Knjige koje bi se u školi morale čitati, morale bi imati i vrlo jasno objašnjene razloge zašto se baš one čitaju i zašto baš u tom periodu odrastanja. Nacionalizam to ne objašnjava, on podrazumijeva da se knjige trebaju čitati da bi đaci postali nacionalisti. To što neće postati čitaoci, a vidimo da ne postaju, to je jedan od rezultata nacionalističke nastave književnosti. Nacionalizmu nije potrebno da ljudi čitaju dobre knjige; dovoljno mu je da čitaju uputstva za bijelu i šarenu tehniku. I kad kažem nacionalizam, da to ne ostane apstraktan i bezličan pojam, mislim prije svega na univerzitetske katedre na kojima se taj cilj uplemenjivanja svakodnevno revitalizira. Možemo ih zvati kroatistike, srbistike, bosnistike, sve su iste. Mogli bismo ih sve jednim imenom zvati nacistike.

 

Aktivno predajete na Katedri za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a studente pripremate i za rad u školama. Kako organizirate predavanja književnosti i jesu li studenti spremniji izražavati kritičke stavove od učenika u osnovnim i srednjim školama?

Nenad Veličković: Predavanja organizujem u skladu s rezultatima zaključaka mojih istraživanja o funkciji književnosti u obrazovanju: srpsku književnost koristim kao rezervoar primjera indoktrinacije putem nastave književnosti, postavljajući sebi kao glavni cilj predavanja suočavanje studenata sa skrivenim ideološkim kurikulumom koji povezuje fakultetske silabuse i nastavu u osnovnim i srednjim školama. Studenti, ne svi, i ne na isti način, to zavisi i od generacije i od kvaliteta mojih predavanja, brzo shvataju da srpska književnost nije po tome drugačija od hrvatske i bošnjačke, koje u istom obimu i u isto vrijeme također slušaju kod mojih kolega. Na isti način, uz odgovarajuću pripremu, mogao bih predavati i te druge dvije, što znači da niti jednoj ne pristupam s nekim naučnomističnim poštovanjem. Kao pisac imao sam priliku upoznati (ne samo čitati) mnoge dobre žive pisce. Činjenica da mnogih među njima nema u lektiri, ili ih ima sporadično i ne s njihovim najboljim knjigama, govori o tome kako nacionalizam književnosti određuje cijenu. Tjerati djecu da čitaju Krležu, a sakrivati od njih Viktora Ivančića, je jedna dobra ilustracija za ovo što govorim. Put do Krleže na mojim bi časovima vodio preko Ivančića. Ili obrnuto. Ako đaci čitaju knjige, a ne vide da ih se one tiču jer govore o njihovim životima i njihovoj stvarnosti, ne vidim zašto bi ih uopšte čitali, osim da se zabave, a tada je saga o vampirima u prednosti nad Pjesmama iz Lore.

 

Kako pristupate studentima koji se odlučuju na aktivno bavljenje književnošću danas, te vjeruju li oni, po vašoj procjeni, da je književnost i dalje jako važna?

Nenad Veličković: Ovo drugo biste morali pitati studente, ja se bojim da nisam objektivan. Ne bih mogao raditi kad ne bih vjerovao da im je književnost važna. Za neke, rijetke, znate odmah da jeste. Ali ako Vaše pitanje shvatim i drugačije, ne da je njima važna, nego da je u društvu važna, onda ću odgovoriti ovako: uglavnom ne vjeruju da je književnost važna. Upisali su je, većinom, intuitivno i pragmatično, jer su u tom školskom predmetu bili bolji nego iz, recimo, matematike i jer s diplomom profesora književnosti (i maternjeg jezika) mogu raditi u školama. A to tržište rada nije malo. I tu onda svoju ulogu predavača vidim kao priliku da im razložim pravila igre u kojoj žele igrati kao profesionalci. Što je beskrajno zanimljivo, i inspirativno, jer većina ih je osjećala da s tim pravilima nešto nije u redu, ali nije bila sigurna šta. S kritikom ideologije u obrazovanju nisu se baš često sretali.

 

Od doktorata pa do knjiga „Dijagnoza – Patriotizam“ i „Školokrečina: nacionalizam u bosanskim, hrvatskim i srpskim čitankama“ govorite o načinima na koje ideologija putem književnosti zastupa interese nacije(a). Kako bi, prema vašem mišljenju, trebalo (pre)urediti školski sustav i kojim predmetima u školi bi trebalo pristupiti više kritički?

Nenad Veličković: Na ovo sam pitanje djelimično odgovorio, istina anegdotalno, ali bojim se da za ozbiljan i uvjerljiv odgovor jedan odgovor na jedno pitanje u jednom intervjuu ne daje dovoljno prostora. Načelno, trebalo bi odustati od ideje da se djeca školuju za neka zanimanja. Škola bi morala biti slobodna i od tržišta i od nacije. Njeni bi ciljevi trebali biti podsticanje univerzalnih ljudskih vrijednosti – empatije, pravičnosti, solidarnosti, kreativnosti, komunikativnosti. Jasno je da bi se predmeti morali transformisati, možda čak i do neprepoznatljivosti. Jasno je i da to sada nije realno, jer osim djece, koja bi time puno dobila, svi bi ostali izgubili: nastavnici rutinu koja ih kao zavoji Bolanog Dojčina drži na konjima, nacistike koje sluganstvom državi ostvaruju privilegije, i hobotnice na vlasti koje bi tako ostale bez svoje loše obrazovane i neinformisane biračke demokratske većine.

 

Na simpoziju „Tranzicija i kulturno pamćenje“ održali ste izlaganje naslovljeno „Zašto je naziv predmeta važniji od kvaliteta udžbenika?“ Možete li sažeto objasniti na koji se način pravom na obrazovanje na maternjem jeziku manipulira u Bosni i Hercegovini? Koje su realne posljedice supostojanja triju nacionalnih kurikuluma (bosanskog, hrvatskog, srpskog) u školstvu?

Nenad Veličković: Tri kurikuluma su nastavak rata dejtonskim sredstvima. Unutar jedne države imate tri paralelna sistema koji se, da bi opravdali svoje postojanje, pozivaju na pravo da se obrazuju na svom jeziku. Jezik je, međutim, jedan, pa se tu ne radi o pravu na jezik nastave nego o pravu na nastavni sadržaj. Zloupotrebljavajući, dakle, jedno od osnovnih ljudskih kulturnih prava, nacionalizam u Bosni i Hercegovini zauzima obrazovanje i onda unutar njega, na podijeljenoj populaciji, ostvaruje svoje ciljeve. Ulogu nacistika u tom procesu, da parafraziram zaključak izlaganja koje ste spomenuli, smatram neetičnom, jer koristeći naučni i akademski autoritet omogućava da javno obrazovanje (a) ne razvija kritičko mišljenje, (b) podstiče stereotipe, (c) podriva povjerenje u racionalno rješavanje problema, (d) otežava komunikaciju i (e) razvija osjećanja straha, podozrenja i nesigurnosti. Ono što smatram malom profesionalnom srećom u velikoj ljudskoj nesreći, jeste činjenica da gledam tu utrostručenu orgiju iz prvog reda. Za razliku od mojih kolega u Hrvatskoj i Srbiji, meni ovdje ne trebaju laboratorijski uslovi da poredim nacionalizme i da iz tih poređenja, a taj je metod jedan od temeljnih u svakoj grani nauke, izvodim zaključke o kojima smo ovdje govorili. I uz sve krupne i mnogobrojne prigovore koji se mogu staviti na račun mog odsjeka i fakulteta, činjenica da mi je to dopušteno i omogućeno zaslužuje da im se ovdje zahvalim.