Intervju, Vuk Ćosić, konzultant u Europskoj prijestolnici kulture Rijeka 2020.

LUKA RAZLIČITOSTI

Mart 2017

post image

Naša pobeda je zanimljiva jer je ekipa riječke kandidature bila sastavljena skoro isključivo od ljudi sa izrazitom kontrakulturnom, nevladinom progresivnom pozadinom, pedigreom iz više država. Samo su dve osobe bile zaposlene u nekoj upravi, svi mi ostali smo nekakvi ljudi sa čudnovatim jeguljastim biografijama i iskustvom

Vuk Ćosić digitalni je umjetnik, u svijetu poznat kao pionir net.arta. Po rođenju Beograđanin, po emigrantskoj liniji iz Ljubljane, odnedavno stanovnik Rijeke. U agenciji Europska prijestolnica kulture Rijeka 2020. zaposlen je kao konzultantski i komunikacijski stručnjak. „Moj dolazak u Rijeku nije bio taktika već splet okolnosti. Nisam dugo razmišljao jer je Rijeka superiorna sredina a u Ljubljani je posao završen. Tamo više nema šta da se radi, samo da se zarađuje i da se čeka smrt, ali meni to nije manir. Rijeka je mnogo izazovnija, u Rijeku se dolazi da se radi revolucija“, kaže na početku razgovora čiji je povod sve aktuelniji, a to je upravo važnost Europske prijestolnice kulture Rijeci, Hrvatskoj i njezinim građanima. Taj projekt će s nama živjeti naredne tri godine.

 

Rijeka već godinu dana ima titulu Europske prijestolnice kulture u svojim rukama. Vratimo li film na proljeće 2016. ne možemo da ne spomenemo tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je, vjerujem, jako teško primio ovo proglašenje. Kako komentirate pobjedu i kratku komunikaciju sa resorom na čijem je čelu bio?

Vuk Ćosić: Ja mislim da je naša pobeda zanimljiva zbog toga što je ekipa same riječke kandidature bila sastavljena skoro isključivo od ljudi sa izrazitom kontrakulturnom, nevladinom progresivnom pozadinom, pedigreom iz više država. Samo su dve osobe bile zaposlene u nekoj upravi, svi mi ostali smo nekakvi ljudi sa čudnovatim jeguljastim biografijama i iskustvom. Da, već naša unutrašnja temperatura je bila kao neki maleni džep otpora, mislim, naravno, u bliskoj rimi sa samim etosom i pozicijom grada Rijeke u hrvatskom kontekstu.

A za tadašnjeg ministra Hasanbegovića bi pobeda bilo kog drugog od gradova kandidata bila bolja od pobede Rijeke. Čak bi i Pula na neki čudan način bila podnošljivija, jer ovo je baš ispalo kao da je neko na njega mislio kad nam je dodeljivao titulu. Šalim se, ja se nadam da smo je i sami zaslužili. Zanimljivo je reći da su svi kontakti sa ministrom bili formalno izrazito korektni, a bilo ih je nekoliko. Sa gradonačelnikom i pročelnikom za kulturu sastao sam se dva puta, a imali smo svi zajedno jedan veliki sastanak. Ministar se čak trudio da dodatno smekša ta jasna trenja, da bude direktan u komunikaciji, kolokvijalan i duhovit, što mu je i polazilo za rukom. Taj jedan susret koji sam ja imao sa njim uopšte mi nije ostao u sećanju kao nešto krivo i zlo. Ali naravno, ono što se na kraju dana broji su geste i stvarne akcije, a ne izgovorene reči i šteta koju je on naneo u svojih 25 minuta mandata, a koju sadašnja ministrica koliko ja vidim zapravo normalizuje. Ta šteta će ostati.

 

Kakvu saradnju imate sa ministricom Ninom Obuljen?

Vuk Ćosić: Možda je prerano za ocenjivati. Ministrica je posle više turnusa izraziti profesionalac, međutim očigledno da je odbrana balansa između struke i politike vrlo neugodna kada se dešava na unutra. EPK je sada na nekom čekanju. Ministarstvo između ostalog treba da se isprsi sa nekakvim novcima koje je obećalo, ali nije naša saradnja samo to. Treba da pripazimo kako ćemo zajedničkim snagama učiniti maksimum da se obnovi ili postavi na noge neka kvalitetna intelektualna i duhovna infrastruktura u celokupnom ovom ambijentu savremene Republike Hrvatske.

 

U glasilima srpske nacionalne manjine bilo je malo riječi o projektu EPK Rijeka 2020. Ispravimo sada tu nepravdu, pa nam recite šta to EPK uopće jest, što je to Rijeci i Hrvatskoj i što će značiti za manjine?

Vuk Ćosić: To je jedan te isti odgovor. Sa blagim cinizmom moguće je EPK svesti na to da se tu radi zapravo o ponovnom širenju bratstva i jedinstva napaćenih naroda i narodnosti Evropske unije, što uključuje, dakle, sve napaćene narode i narodnosti balkanskih plemenskih saveza. U tom smislu i u toj meri ćemo se agresivno, aktivno i napadački baviti dokazivanjem da je suživot ne samo moguć nego i jedini moguć način za bilo koga. Kako prema evropskim narodima i evropskom ambijentu, tako ćemo se baviti tim istim dokazivanjem i ka unutra, ka hrvatskom i riječkom ambijentu. Rijeka nije percipirana kao prostor komplikovanih trenja između plemena, ali daleko od toga da nekih elementarnih trenja nema. Uvek ima posla. Koliko ja znam iz najličnijeg iskustva, takođe iz nekih ozbiljnih studija, u Rijeci veću stigmu drugog i drugačijeg ima romska zajednica nego srpska. To sad nije neka super vest za srpske novine, kao juhu, mi smo drugi; to je pre svega za nas veliki posao.

 

Na koji način ćete se baviti pitanjem suživota? Kažite nam nešto o krovnim temama kao dimenzijama EPK Rijeka.

Vuk Ćosić: Mi imamo nadređeni slogan LUKA RAZLIČITOSTI koji zvuči malo kao evrovizijska pesma, malo je soft, ali taj okvirni koncept bratstva i jedinstva ćemo obrađivati kroz tri krovne teme. Jedno je VODA što je poprilično intuitivno i logično. Rijeka je na reci i na moru, geneza grada i cela istorija je vezana za te razne protočne tekućine.

Zatim RAD koji je fundamentalni koncept i on je sada, po ko zna koji put u istoriji, u nekom prelomnom momentu prepispitivanja. Ova neoliberalna paradigma sa svojim ‘fantastičnim’ dometima koji nas vode ka globalnim krizama i ratu, zatim celo to popuštanje ovog drugog vala globalizacije, onda novosti koje u koncept rata unose nove tehnologije u najširem smislu, uticaj produžetka životnog veka na eventualni (ne)produžetak radnog veka i šta sa tim ekstra vremenom kojeg imamo… To su sve pitanja o kojima treba razmišljati.

Treća tema koja je za Rijeku bitna je tema MIGRACIJA. Ona je semantički pregnantna, ali je dodatno zaguljena u zadnje vreme zbog svih ovih valova migranata u Evropu koji su možda sredstvo nekog geopolitičkog nadmetanja. Migracije su naša realnost ka kojoj se jedan deo politike i populacije odnosi kao prema problemu sigurnosti, a drugi deo kao humanitarnom problemu koje treba na taj način sagledati i rešavati. To su ta tri polja i naših sedam programskih linija napada te krovne teme, svaka na svoj način.

 

Kakvu komunikaciju trenutno imate sa vijećima nacionalnih manjina u Rijeci? Ima li nade da se, makar u ovom dijelu Hrvatske, manjine na izvjestan način autaju?

Vuk Ćosić: Manjine su u svojim udruženjima zatvorene do neke mere. Sam koncept kulturnog društva vezanog za bilo koji manjinski identitet, bio on seksualni, verski, nacionalni, skejterski ako hoćeš, to je po definiciji neki mehanizam stvaranja ograde oko članova: to ne može biti drugačije. Ta zamka autogetoiziranja uvek postoji, zbog toga nisam nikad a priori negativan kad posmatram takve fenomene, makar ponekad izgledali isuviše folklorni, tromi i zatvoreni. To je zbog nekog istorijskog nasleđa, uvek je u pozadini neka priča o zasluženom uzajamnom nepoverenju. Međutim, mudro vodstvo svake od tih organizacija i mudro članstvo po logici stvari bi moralo u nekim sinusoidama i valovima da se otvara i zatvara i da s vremenom osvaja taj prostor razmene.

U Rijeci znam aktere iz nekoliko kulturnih centara i znam za dobre saradnje. Evo baš jutros mi je neko iz tima o tome pričao. Uspostavlja se vrlo kvalitetan i sadržajan most između Gradske knjižnice Rijeka i knjižnice Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Rijeke. To je jako kul, to je užasno konkretna stvar! Fundus knjižnice, koji je ovde manje-više analogan i zarobljen u jedan vrlo staromodan oblik konsultiranja i posećivanja, sada se izrazito modernizuje uz pomoć Gradske knjižnice Rijeka i to pomaže obema stranama. To je super bombonica od projekta koji može imati ozbiljne posledice za tu poželjnu otvorenost.

Zatim, mi kao EPK pokušavamo da malo razbijemo i učinimo prozirnijima te zidove sa programom KUHINJA. To je programski pravac koji će se tek razvijati i to sad radimo kroz projekt koji se zove BAKANALIJE. Imali smo pre nekoliko meseci nešto a la Etno smotra, ali ovog puta je bila fokusirana na hranu. Devojke iz, čini mi se, jedanaest manjinskih kulturnih skupina su radile klopu i delile recepte, to je bilo dobro zezanje u RI hubu. Na taj način pokušavamo da smekšamo tu priču. I taj slogan BAKA NIJE ODAVDE, na koji sam posebno ponosan, važi za recimo 94,5 % stanovništva Rijeke. Zamisli, ta jedna nona je doma radila pite i savijala nešto, pa to je baš ispalo korisno… Jednostavno, kad te podseti na baku onda krene malo opuštanje tih plemensko/ navijačko/batinaških refleksa.

 

Ove godine smo saznali da će 2021. godine Novi Sad nositi titulu EPK. Da li ste upoznati sa tamošnjim timom i njihovim strategijama?

Vuk Ćosić: Ja sam jako zainteresovan kako će to proći. Srpska unutrašnja politika je skoro bih rekao komplikovana, zapravo nije komplikovana, jako je jednostavna i to je čini veoma zahtevnom za bilo kakve ozbiljne razgovore o širenju bratstva i jedinstva. Posebno ekipa koja vlada u Novom Sadu nema baš besprekoran track record iz sfere ljudskih prava, teško će pokazati neko obilje interkulturalnih projekata u svojim biografijama, bilo ko od upletenih. Ali hajde da ne grešim dušu, možda je ovo taj neki momenat promene, otrežnjenja i koraka napred. Dopustimo ljudima koji sad tek ulaze u jedan hiperzahtevan projekat kakvog nije bilo, da se snađu jer će možda otkriti taj potencijal.

Važno je reći da EPK za Rijeku i Novi Sad neće biti prilika za ne znam kakvo glorifikovanje vlastite plemenske kulture, mada ćemo se svi baviti i kulturnim izvozom, a ne samo uvozom. To je jako bitno i pomoći će lokalnoj sceni. Ali kad bude trebalo pokazati ovu drugu dimenziju pred ljudima koji tamo žive marinirani već 25 godina u onoj specifici – to bi moglo biti kognitivna disonanca, nešto što je u temeljnom sukobu sa najosnovnijim identitetom.

 

Priča se da postoji sukob između nezavisne kulturne scene Novog Sada i ove komercijalne koja je, uostalom, dovela titulu.

Vuk Ćosić: To može biti čudno ekipi u Rijeci, ali tipično je EPK jako mainstreamaški projekat. Ne nužno slab ili nezanimljiv što se tipično vezuje uz taj pridev, ali je tako umiven, zakopčan, bezopasan projekat, samo ponekad negde imaš pokušaje ponovnog ispitivanja i tematizovanja. To što smo mi u Rijeci takvi kakvi jesmo, možda nam se lupi u glavu, nikad ne znaš. Ovo je grad u kojem rade Oliver Frljić i Slaven Tolj, ovo nije grad u kojem se spava u kulturi.

 

Kao komunikacijski strateg imate zadatak iskomunicirati na više nivoa i u više smjerova. Čini se da je možda najveći izazov objasniti i približiti smisao EPK običnom građaninu. Kojim taktikama i strategijama ući u tu borbu?

Vuk Ćosić: Ja mislim da građani razumeju EPK kao što razumeju HNK i MMSU, kao „neku tamo kulturu, kao nešto što nije baš za svakoga, da je to samo za ove što znaju da završe rečenice i što su išli u školu, neke sumnjive cvikeraše“. To je jedan deo našeg posla, da samu percepciju kulture kao nečeg elitnog probamo da miniramo i učinimo malo fleksibilnijom i privlačnijom. Zato što na kraju balade kad se završe sve ove kafanske tuče – to je onaj identitet kojeg braniš.

EPK ćemo učiniti razumljivijim svakako tako što ćemo ga učini inkluzivnijim, participatornim, što opet planiramo da uradimo na više načina i već smo počeli. Jedno je da raširimo samu definiciju kulture. Naravno da ćemo se mi baviti i stvarima koje će završiti u muzeju i galeriji, ali mi koncept kulture razumemo bitno šire, bavimo se kvalitetom života, ljudskim pravima, bavimo se stvarima koje naoko nemaju ništa s kulturom, a za nas su fundamentalne, to su hrana, sport, ekologija. Uz širenje polja kulture imamo i ideju apsolutnog uključivanja ljudi u maksimalnom smislu, i kod nekih otvorenih poziva. Doslovno da se učestvuje u nekim aktivnostima, ali i malo ozbiljnije, kod samog predlaganja projekata, čak i kod odlučivanja o finansiranju u jednom malom delu. To je, ja mislim, način kako ćemo mi oko sebe te postojeće zidove u percepciji ljudi porušiti i mobilizirati.

 

Posla ima gdje god se zagrebe, u svakom segmentu.

Vuk Ćosić: Ali celokupan posao EPK je da digne grad, kao što je bio posao Olimpijade u Barseloni 1992. godine da digne grad i ona je danas na mapi. U Rijeci živim godinu dana i posmatram je iz velike blizine i shvatam da je glavna stvar koju treba pošteno oštemati je taj samoprezir, ta kombinacija samoponosa, koji ljudi ne umeju dobro da artikulišu na drugi način osim što kažu da su ponosni, i prezira u vlastitim dometima u svojoj sredini.

Tu negde se nalazi zatomljeni fenomen dvaju glavnih stubova lokalnog identiteta koje je najlakše sažeti u dve osobe, a to su D’Annunzio i Tito. Prema njima postoji jedan odnos kao kada u boljoj familiji na nedeljnom ručku ne govorimo o onoj tetki koja je otišla sa mornarima. Dakle o tome se ne govori, to su dva nerešena pitanja, dve nerešene teme sa kojima nije bilo nekog smirenog kvalitetnog i proučenog suočenja. Po najklasičnijim teorijama ličnosti to su sada neki problemi koji će tek da nam se vrate nazad i eksplodiraju u facu. To je klizavo područje i kada promišljam komunikacijske kanale, poruke i taktike nosi me to razmišljanje o simbolima o kojima vredi razgovarati. Od morčića, orla, Tita, D’Annunzija , Galeba, Raba, Golog otoka, Guvernerove palače… To su sve neke tačke i simboli u tom mozaiku riječkog identiteta kojima se niko ne bavi. Ljudi imaju te a priorne ultrastisnute predznake koje im je sugerisao župnik, komesar ili šef navijačke grupe. To su nezreli odnosi ka realnosti i to bi bilo krasno vratiti i preispitati.

 

U kontekstu tog ponovnog čitanja grada i redefiniranja odnosa, pada mi na pamet nešto poput zvučne mape Rijeke. Pretpostavljam da ima takvih zamisli?

Vuk Ćosić: Da, radimo nekoliko različitih mapa Rijeke, neke su konstatujuće mapirajuće, od ove istorijske koju ne radi EPK, to je vrlo duhovit i inteligentan projekat, preko jednog projekta koji se zove METRO o kojem još uvek ne mogu govoriti. Mogu samo da kažem da će to biti zbroj riječkih narativa u obliku turističkih šetnji. Takođe spremamo još jedan projekat koji kreće uskoro a zove se RIJEKA MIRISA.

Ima tu čudnih sinestezija od mapa Rijeke kojima se sami bavimo, a ima i projekata koje bi bilo dragoceno isprovocirati da se dese. Postoji jedna reč koju sam naučio u Sloveniji i još je nisam dobro preveo: domoznanstvo. Mi imamo domobranstvo ali to je dosadno, a domoznanstvo je jedan intelektualno ljubavni odnos prema vlastitom kraju gde postoji nekakav nacionalizam oslobođen pozitivni eros ka saznanju što više toga o prostoru koji te formirao.