Rasprave o notornom (15)

MIODRAG BULATOVIĆ

Novembar 2017

U sukobu s Buletom običan čovjek nije imao šansi. Profesori univerziteta, akademici, ulaštena čeljad, nisu se mogli nositi s jurodivim, samoniklim čudovištem kadrim da u životu odigra sve one uloge koje su Šekspirovi likovi igrali na sceni

Čak i ljudi vrlo upućeni u političke prilike u Srbiji krajem prošlog vijeka (a nekmoli oni neupućeni, kojih je uvijek više) neće moći lako objasniti neke ovdašnje događaje stereotipnim argumentima. Uzmimo za primjer slučaj izbornih rezultata u beogradskoj prigradskoj opštini Rakovica na prvim tzv. višestranačkim (to će reći slobodnim i demokratskim) parlamentarnim izborima 1990. godine. Kao što je poznato na njima su se, u glavnoj trci, sudarila čak tri književnika. Kandidat Demokratske stranke bio je jedan od njenih legendarnih osnivača, bivši zatvorenik u Titovoj tamnici i jedan od najplodnijih i najuglednijih suvremenih srpskih pisaca, akademik Borislav Pekić.

Kandidat Srpske radikalne stranke je bio njen predsjednik i osnivač, također nekadašnji politički osuđenik i autor golemog broja naslova uglavnom politološkog sadržaja te aktuelni vođa srpskog četničkog pokreta, Đujićev vojvoda, Vojislav Šešelj, sadašnji haški zatvorenik.

Kandidat Socijalističke partije Srbije bio je tadašnji predsjednik Udruženja književnika Srbije, autor čuvenih romana i jedan od najprevođenijih živih ovdašnjih pisaca Miodrag Bulatović. Ostalih kandidata se ne sjećam, ali mislim da su bili toliko nevažni u usporedbi sa spomenutom trojicom da više ni sami ne pamte svoju kandidaturu.

Na izborima nisu pobijedili ni demokrate ni četnici, već socijalisti Slobodana Miloševića na čelu sa Miodragom Bulatovićem, zvanim još i Bule. Pekić se nikad nije oporavio od ovog poraza, a Šešelj nakon toga nije više izgubio nijedne izbore, jer je u međuvremenu Bule umro. Ali, dok je bio živ, bio je nepobjediv. Ne vjerujem da će Srbija u dogledno vrijeme imati takvog šoumena, takvog nevjerovatnog samoreklamera. NJegovi promotivni nastupi (izraz današnjeg „advertajzinga”) zasnivali su se, kao kod svih mađioničara (od Kazanove do Feliksa Krula) na spoju istinitog i izmišljenog, na fantastičnoj sposobnosti izmještanja, na pretvaranju fikcije u stvarnost i obrnuto. Na sajmu knjiga u Frankfurtu genije potplati nosače tabli sa informacijama o imenima koja se traže (nije bilo mobilnih ni zvučnika) te ovi po čitav dan po čitavom sajmu nose table s njegovim imenom. U Zagrebu, u Teatru „Jazavac” organizuje usred nacionalističke euforije sedamdesetih godina javni meč sa Igorom Mandićem iz kojeg izlazi neporažen na protivničkom terenu. U Ljubljani 1971. godine mene vodi kući (Krekov trg broj 5) na ručak, a zatim na utakmicu Olimpija – Dinamo gdje nas smješta iza gola, tamo gdje su okupljeni fotografi, snimatelji. Jedan od njih, suradnik „Dela”, na Buletov zahtjev snima dvojicu književnika, Buleta i mene, koji se drže za žičanu ogradu što dijeli publiku od igrališta, ali u talijanskom „Mesađeru” fotografija izlazi kao snimak dvojice jugoslavenskih pisaca iza žice. Na njoj se, naime, ne vidi lopta ni igrači, nego žica i iza nje pisci!

Ne, u sukobu s Buletom običan čovjek nije imao šansi. Profesori univerziteta, akademici, ulaštena čeljad, nisu se mogli nositi s jurodivim, samoniklim čudovištem kadrim da u životu odigra sve one uloge koje su Šekspirovi likovi igrali na sceni. Nisu ga, doduše, primili u SANU, ali jednako tako nisu prije njega primili ni Crnjanskog, a poslije njega Brančila Petrovića te se taj propust ima knjižiti njemu u prilog, a Akademiji na štetu.

U knjizi (zborniku) u kojoj su skupljene i objavljene stenogramske bilješke sa posljednjeg kongresa jugoslavenskih književnika, održanog u Novom Sadu 1985. godine (izdanje Književne zajednice, Novi Sad, 1985, str. 296 i 300) može se pročitati naša posljednja prepirka / polemika:

Miodrag Bulatović:

„ … Juče se jedan od autora ili ’kumova’ te ’Bijele knjige’, Goran Babić na dostojanstven način predao.“

Goran Babić:

„ … Samo jedna rečenica. Ja se Bulatoviću i njegovima nisam predao ni dostojanstveno ni drukčije. Jer da sam se predao bio bih već mrtav.“

Nismo se vidjeli nakon toga, a uskoro je prerano i nenadano umro. Da je poživio svakako bi nas iznenadio nekom novom vratolomnom prozom. Pitanje je danas da li je, kako su ga optužili, on poprimio osobine podzemlja ili je kompletno podzemlje on lično izmislio. Jer su Laki Lučano i Džon Dilinger spram njega bili mačji kašalj.

  1. 5. 2007.