Mark Mazover: "Solun grad duhova: Hrišćani, Muslimani i Jevreji 1430-1958". Beograd: Knjižare Vulkan 2017.
NAŠ SOLUN
Mart 2018
Knjiga Marka Mazovera o Solunu jedno je od najboljih prevedenih djela na naš jezik u svom rodu prošle godine. Koliko nas uopšte kazivanje o tuđoj prošlosti može poučiti i osvijetliti nam dionice našeg puta, toliko to ova knjiga i čini
Današnjim mladim južnoslavenskim generacijama je već teško predstaviti što su i zašto njihovim precima, djedovima i pradjedovima, značili toponimi – gradovi, poput Soluna i Skadra, na primjer. Oni, doduše, znaju da je Sent Andreja srpski muzej na otvorenom, uostalom ona je dio svijeta Miloša Crnjanskog, pa htjela-ne htjela živi i među Srbima; znaju da je Trst bio trgovačka meka za njihove roditelje; ali Temišvar je zaboravljen, Solun je turistički cilj za one koji izbjegavaju Hrvatsku, Skadar mjesto iz narodne pjesme. Zaboravljena je i velika izgibija Crnogoraca pod njegovim zidinama. Dugi jugoslavenski period stabilizirao je mentalne i fizičke granice, sukob pojedinih „naših“ naroda i republika sa susjedima tome su samo doprinijeli. Ukratko, danas ne znamo ni u tragovima što nam je bila makedonska južna prijestolnica, malo ko se sjeća tadašnje „Jugoslavenske slobodne zone“ koju je zajedničkoj državi namrla Kraljevina Srbija, pa ne znamo ni čemu nas sve može poučiti njena zaista burna i prevrtljiva prošlost. A toga je tako mnogo da nam se čini, čitajući knjigu o Solunu, da autor piše u nekakvom našem zamišljenom gradu koji u sebi prelama i sažima faze i probleme historije naših realno postojećih gradova. Miješaju se na jednom mjestu poznata nam iskustva Sarajeva, Dubrovnika, Beograda, sve do krajiških varošica koje su preživjele iskustvo razmjene stanovništva. Grad je to Sv. Dimitrija, Kirila i Metodija, u njemu su rođeni Kemal-paša Ataturk i Nazim Hikmet.
Uostalom, uvijek smo malo zapostavljali taj naš odnos prema Grcima, kao i prema svima ostalima susjedima Srbije, samo je zapadna strana bila važna. Jugoslavija je, naročito ona socijalistička, bila nosom zabodena u Zapad i stvorena da brani svoju zapadnu granicu. Tamo je, sjeverozapadno, bila energetska i svaka druga utičnica, u njenom izgledu bio je vidljiv dobar dio geopolitičkog položaja Jugoslavije. Zato su nas drugi morali podsjećati na jedan od prirodnih puteva u južnoslavenske krajeve sa mora vardarskom dolinom u unutrašnjost Balkana. Britanski historičar Mark Mazover, stručnjak za balkansku, naročito novogrčku historiju, odlično je odabrao temu, u nastojanju koje pritiska svakog pisca o prošlosti; da slikanjem ograničenog prostora ostavi šire značenje i zračenje svojih zaključaka, da oni steknu trajniju vrijednost. Naslikao je prošlost grada na raskršću imperijalnih ambicija, kao mjesto susretanja i sukoba do konačnog razilaska Grka, Turaka, Jevreja Sefarda i makedonskih Slavena, koje autor bez rezerve naziva Bugarima. Knjiga je u neku ruku, iako ne sasvim neprijateljski, ali ipak obračun sa balkanskim nacionalnim interpretacijama događaja iz prošlosti. U zaključku knjige autor na jednom mjestu, pomalo neodređeno, piše kako će „druge budućnosti možda zahtevati druge prošlosti“, iako je riječ „možda“ tu suvišna, i to ne vrijedi samo za Solun i Grke. Makar im i Englez pisao historiju. I to je jedino što se može primijetiti ovom vrijednom radu i lijepom rezultatu; izvjesna (tipično britanska?) sklonost ka imperijalnom kutu gledanja, u kojem Turci imaju određene, od autora pažljivo zabilježene, prednosti pred vojskama i politikama balkanskih naciona i država. Ta je prednost Mazoveru najlakše vidljiva u odnosu prema brojnoj, jedno vrijeme u Solunu dominantnoj jevrejskoj zajednici, doseljenoj u čuvenoj seobi iz Španije. Tolerantan odnos prema njima i njihovoj društvenoj ulozi bio je zaista karakterističan za osmanske vladare, pa su se unatoč gospodujućoj poziciji Islama u Carstvu kao veći problem često pokazivali loši odnosi između podređenih grupa, u ovom slučaju Grka i Jevreja. Nisu ni odnosi Grka sa makedonskim Slavenima bili idilični, ovi su, uostalom, u stara vremena mnogo puta udarali na zidine grada, a onda se tipično slavenski, pomirili sa postojanjem tuđeg grada u svojoj sredini. I sam autor kaže da je granica između ovih dviju hrišćanskih skupina, naročito trudom Konstantina i Metodija koji su najviše učinili na hristijanizaciji slavenskog svijeta, da je ta granica bila izrazito propusna, a u korist naprednije gradske sredine. Problemi na toj osovini su nastali tokom i naročito krajem XIX vijeka, buđenjem nacionalnih ideologija kod svih učesnika i stvaranjem bugarskog egzarhata, ali je istina i to da je ova osovina, a u grčku korist, zapravo odnijela konačnu pobjedu. To pretpostavlja činjenicu da je značajan broj helenizovanih Slavena činio vojsku grčke ideje i politike.
Poražena tursko-jevrejska osovina historije grada u centru je pažnje Marka Mazovera, ona čini srž njegove „druge prošlosti“. Unatoč vidljive simpatije ne može se autoru poreći objektivnost; uvjerljivo je dana slika samovolje janjičara u gradu, prikazane su one poznate oluje koje brišu sve pred sobom, kad islamsku čaršiju zahvati zloduh, o čemu je Andrić ostavio brojne stranice. Piše Mazover o pokolju hrišćana 1821. i ratu Grka za nezavisnost, o strašnom siromaštvu i prljavštini jevrejskog dijela Soluna… O ovom zadnjem, a i o Solunu uopšte, neobično snažno svjedočanstvo ostavio je jedan naš zaboravljeni autor Branko Mašić, novinar, književnik, dopisnik zagrebačkih listova iz balkanskih ratova. Njegove je zapise iz rata 1913. godine pod naslovom „Ratne slike i utisci“ objavila zagrebačka Srpska štamparija, a putopis „Preko Halkidike“ objavio je u knjizi Lutanje iz 1971. Zašavši u ćorsokake Soluna vajkao se: „Zar sam uzalud skoro dva meseca izdržavao nesnosnu dijetu: svakog dana perući ruke i umivajući se bezbroj puta kojekakvim antiseptičkim sredstvima, sublimatima i vodicama; zar sam uzalud palio na špiritu svaki komadić kruha, svako hladno jelo i svaki predmet koji se meće u usta; i najzad zar sam uzalud gutao jaki grčki konjak i davio se belim lukom…“. Ova bacilska paranoja jednog zagrebačkog novinara najbolje govori kakva je mentalna provalija zinula između dva kraja južnoslavenskog svijeta, a u ovom slučaju onog austrougarskog i onog turskog, a koje je uskoro Srbija imala objediniti. Potom je Mašić ušao i u jevrejsku mahalu: „Izgleda kao da je ova čitava mahala bila nekad porušena, poplavljena i dugo tako bila napuštena onda odjednom da su je naselili neki bedni ljudi ništa ne popravivši. Ili kao da u opće ove kuće nisu nikad ni bile nove već kao da su i građene od stare, strunule i bačene građe… Morali smo prolaziti kroz još tešnje i još nečistije ulice, kraj još starijih, gnjilijih i travom obraslih kuća iz kojih izbija smrad i zapuštenost, bolest i crna sirotinja. U jednom jedinom podrumu s plesnivim zidovima i vlažnom zemljom živi desetak i više židovskih porodica. Tu se spava, jede, pere, kuva, veseli, smeje, svađa, bije, plače, rađa, ženi, boluje i umire…“. Toliko od Mašića, kao ilustracija onog što piše britanski autor.
Ruka i misao Marka Mazovera postaju nešto sigurniji kad se dohvate XIX vijeka i događaja koje današnji politički um lakše shvata i klasifikuje. To jedino ne vrijedi kad je slavenski svijet u pitanju i njegov identitet. Tu autor izbjegava unositi vlastite procjene i mišljenja, čak i kad je VMRO u pitanju, ne udubljuje se i ostaje kod bugarskog imena. U svakom slučaju, uoči otvaranja velike bitke za Makedoniju, pri čemu se komitovalo i četnikovalo sa svih strana, sastav neislamskog stanovništva u cjelini makedonskog zaleđa grada, a po jezičnom kriteriju, kako tvrdi autor, bio je sljedeći : 896.496 Bugara, 307.000 Grka, 100.000 Srba i 99.000 Vlaha. A sam Solun, po popisu iz 1913. nastanjivalo je 40.000 Grka, 45.000 muslimana i 61.000 Jevreja. Nije bez razloga jedan grčki autor, nakon što je grad već pripao njegovoj državi, napisao o njemu: „U svakom srcu grad nije grčki, niti je to ikad bio… To je međunarodni grad… Ili, pre, denacionalni grad…“. A onda se u svega nekoliko decenija sve promijenilo, radom neponovljivog XX vijeka. Prvi odlučujući potres označili su Balkanski ratovi; prvi je izbrisao Turke i označio za njih konačan gubitak evropskih posjeda. Krupna novost koju je donijelo vrijeme nacionalnih ideologija bila je u tome što sad nakon poraza u seobu nisu išli samo predstavnici vlasti, morali su ići svi, pa i seljaci muslimani iz Makedonije. Iz grada još ne, ali bez zemlje su ostali svi, oslobođenje od Turaka je značilo njihov nestanak.
Podjednako je bio važan i drugi Balkanski rat koji je slomio narasle bugarske ambicije i prijetnju koja se sa te strane nadvila nad gradom. Ipak, još će dva puta Bugari zakucati na gradska vrata, nakon poraza Srbije 1915. i Jugoslavije 1941. ali će se oba puta pokazati da je vojni i politički analitičar zagrebačkog „Srbobrana“ Milan Pribićević bio u pravu i da su Nijemci željeli Solun za sebe, a ne za svoje saveznike, pa ni za Bugare. Nakon Balkanskih ratova nastavio se niz događaja koji su za Solun i okolinu bili identitetski jednosmjerni. Najprije je veliki požar 1917. godine, periodična pojava u osmanskim gradovima, potpuno uništio jevrejsku mahalu i istovremeno arhitektonski orijentalni karakter ovog grada. Jevreji su inače jasno pokazivali da nisu sretni s promjenama na koje nisu mogli uticati, bili su nesretni zbog propasti Turske, a u evropskim nastupajućim podjelama bili su skloniji Njemačkoj i Centralnim silama, činili su koliko su mogli u poslu vlastite propasti.
Ipak, najveći šok u historiji grada poslije turskog osvajanja uslijedio je početkom 20-ih godina prošloga vijeka, nakon grčko-turskog rata i dogovorene razmjene stanovništva. U kratkom vremenu je nestala cijela turska zajednica iz Soluna. Autor pruža lijepu sliku kulturalnih ukrštanja, podrugljiv odnos grčkih starosjedilaca prema novopridošlim sunarodnjacima, za koje su govorili da su „kršteni jogurtom“. Grad koji je donedavno imao ozbiljnu manjinu grčkog stanovništva, stalno je rastao da bi 1928. već imao 75% žitelja Grka. Slijedio je potom Drugi svjetski rat i potpuno uništavanje jevrejske zajednice u plinskim komorama Rajha. A grad je i dalje rastao i postajao nacionalno i vjerski sve čišći. Doprinio je tome i ishod građanskog rata i poraz komunista i Markosovih partizana. Autor pruža vjernu sliku, koju smo i na našim stranama mogli gledati, podjele plijena nakon nestanka jednog dijela stanovništva. Naročito nakon uništenja Jevreja, gdje je stvar bila utoliko “zgodnija” što se sva krivica mogla svaliti na treću stranu.
Autor nas u zaključku podsjeća na još jednu stvar koju živimo danas i ovdje: „Obnavljanje sećanja na prošlost jednih značilo je zaboravljanje ili čak uništavanje sećanja drugih.“ Tako je grčko ministarstvo kulture tek 80-ih godina počelo štititi i pomagati obnovu rijetkih osmanskih spomenika kulture, dakle 60 godina poslije kulminacije drame. Vrijedi spominjanja i epizoda koja je mnogo više od anegdote. Baš u vrijeme jugoslavenskih ratova, pred rasplet krajiške historije, Solun je imenovan tzv. Evropskom prijestolnicom kulture. Tokom odvijanja jednog od brojnih programa, došlo je do sukoba niklog iz dubokog historijskog korijena. Skupina pravoslavnih vjernika je provalila u Rotondu, čuvenu starorimsku građevinu, potom pravoslavnu crkvu, pa džamiju, pa pravoslavnu crkvu, pa spomenik kulture namijenjen za održavanje koncerata gostujućih muzičara. Iako je neizrečeno bilo jasno da je Solun kandidovan pa i izabran upravo zbog svoje multihistorijske prošlosti i da je u tome, po novom evropskom kriteriju bila njegova prednost pred Atinom, demonstranti, odlučni da spreče koncerte, su tvrdili da ta multihistoričnost ima samo jedan realan sadržaj – „da su kroz njega prošli mnogi osvajači“. A grčki karakter grada, po njihovom mišljenju, nikada nije bio doveden u pitanje. Dakle, nema povratka ni Islama ni Jevreja u Solun, ni pod evropskim barjakom, ni pod bilo kojim drugim, upravo to je, za sada, završno mjesto solunske historije i poučak svebalkanske povijesti našeg vremena. A tragedija maloazijskih Grka pamti se i komemorira i danas, svakog 14. septembra kao „nacionalni dan sjećanja“ na ono što Grci zovu jednostavno „katastrofa“. A što će vjerovatno i Srbi uskoro kopirati kao sjećanje na krajiško ljeto 1995.
Knjiga Marka Mazovera o Solunu jedno je od najboljih prevedenih djela na naš jezik u svom rodu prošle godine. Koliko nas uopšte kazivanje o tuđoj prošlosti može poučiti i osvijetliti nam dionice našeg puta, toliko to ova knjiga i čini.