Jovan Radulović (Polača, 29. septembra 1951 – Beograd, 7. marta 2018)

NASLJEDNIK VELIKIH

Juni 2018

post image

Dok ga bolest nije počela otimati, Jovan Radulović je bio u Beogradu živa kulturna institucija krajiških Srba, i Srba u Hrvatskoj uopšte. Zbirkom memoarsko-fikcionalne proze "Uroniti u maticu života" i "Zrna iz pleve", uz dokumentarnu prozu "Po srpskoj Dalmaciji" i knjigu razgovora s Milošem Jevtićem ("Ostaje priča") otvorio je polje uspomena, s nadom da će izići u javnost s obimnijim tekstovima, ali mu život to nije dao

Živeći u Beogradu od studentskih godina (1971), Jovan Radulović je u svom književnom i javnom djelovanju bio opsjednut svojim zavičajem i sudbinom Srba u Hrvatskoj. To je najvažnija i najistaknutija tema njegovih pripovijetki, tv-drama i drama, romana, sjećanja i zapisa, njegovog publicističkog i uredničkog rada. O položaju Srba u Hrvatskoj pisao je krajnje polemički, sluteći opasnost koja im prijeti ne samo spolja, već i iznutra, iz vlastitog odnosa prema izazovima vremena i svom identitetu.
U prištinskom Jedinstvu (1989) ustvrdio je da je položaj Srba u Hrvatskoj gori nego na Kosovu, što je izazvalo velike napade u hrvatskoj štampi, do zahtjeva da se protiv autora pokrene krivični postupak. Kad se rasplamsala kriza međunacionalnih i međurepubličkih odnosa u Jugoslaviji i Hrvatskoj, angažuje se na stvaranju ili obnavljanju srpskih kulturnih društava („Zora“, u Kistanjama, 1990, odmah zabranjena; obnavljanje SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu, SKD „Sava Mrkalj“ u Topuskom, izuzetno aktivno tokom trajanja Republike Srpske Krajine). Kasnije je bio pokretač zbornika studija i članaka Republika Srpska Krajina (Knin – Beograd, 1996), gdje je okupio najuglednije stručnjake iz različitih oblasti (Slavko Gavrilović, Dejan Medaković, Pavle Ivić, Vasilije Krestić, Jovan Ilić, Časlav Ocić, Kosta Čavoški, Vojin Dabić…). Kao urednik BIGZ-a s velikim namjerama je pokrenuo biblioteku „Književnost Srpske Krajine“ i priredio Izabrana djela Mirka Korolije, a podstakao je autora ovoga nekrologa da napiše monografiju Književnost Srpske Krajine (1998). Na mjestu upravnika Biblioteke grada Beograda organizovao je simpozijum o Vladanu Desnici (2005), koji je kao ishod imao zbornik radova (2007); takođe je afirmisao ulogu i književno-publicističko djelo Marije Ilić Agapove, prve upravnice Biblioteke grada Beograda, rodom iz Pađena kod Knina.
Doživljavajući kao ličnu ranu ignorisanje kulturne baštine srpskog naroda u Hrvatskoj, te sve vidljivije znakove odrođavanja, slutio je veliku buru, neprestano zapitan, kritički i (činilo nam se) zloguko, nad sudbinom i snagom svoga naroda za održavanje (primjećuje tzv. negativnu selekciju srpskih kadrova i srpske inteligencije u Hrvatskoj). Usud Srba u Hrvatskoj, s „Olujom“, izazvao ga je da na poziv Kulturno-umetničke redakcije TV-Beograd napiše scenario za televizijsku seriju Polača – Okvil (2001/2002), koji je završio u košu. Iz toga scenarija je nastao roman „Od Ognjene do Blage Marije“ (2008), s temom i motivima prognaničke kolone od Polače do Drine. Ni u beogradskim pričama nije napustio nesretnu sudbinu svojih (i naših) zemljaka, iako su ga nove životne okolnosti vodile novim temama: tv-drama Bora pod okupacijom, u tragovima autobiografska, drama je izolovanog i odbačenog pisca u Beogradu, okruženog lažnim patriotima i pokvarenim „prijateljima“ (izvedena 2007).
Jovan Radulović je već prvih godina od izlaska u javnost privukao pažnju kritičara i žirija, ali i sudskih organa i političkih institucija i, što je mnogo važnije, čitalaca. Nagrađivana i iz političkih razloga odbacivana, njegova djela su imala danas teško dostižne tiraže u desetinama hiljada primjeraka. Pojedinačno, u javnost je najbrže prodrla televizijska drama Vučari Donje i Gornje Polače (1978), ali je pozorišna predstava drame Golubnjača (1983) nadišla valjda sve slične slučajeve u svom vremenu i doista postala u istoriji srpskog i jugoslovenskog pozorišta i javne riječi poseban slučaj. (U Radulovićevoj redakciji je priređena obimna zbirka dokumenata, Slučaj „Golubnjača“ – za i protiv, 2008: tekst drame, dokumenti, prikazi istaknutih pozorišnih i književnih kritičara, političke osude sa sjednica partijskih komiteta, novinski komentari, tribine dramskih umjetnika, reakcije studenata, oficira JNA i dr.).
Romane Jovana Radulovića dijeli istorijska rasjeklina, hrvatska vojna akcija 1995. Prvi roman, Braća po materi (1986) gotovo je zavičajna hronika, sa zapletom oko mješovitog braka i „braće po materi“ (jedan ustaški sin, a drugi sin partizana – Srbina). Roman-hronika o životu Dalmatinske zagore u periodu između dva svjetska rata i poratnim decenijama, i roman iz đačkog života u Beogradu 70-ih godina (ekskurzije, profesori, doček „druga Tita“ na povratku iz Kine), završava optimističkom slikom susreta dvojice braće po materi. Prošao život (1997), međutim, nosi sasvim novu atmosferu: nastao poslije izgona srpskog naroda iz većeg dijela Hrvatske, sačinjen je kao niz pisama mrtvih ljudi, iz „šematorije“ (groblja), pripadnika srpske/jugoslovenske inteligencije sa Jadrana i iz Dalmacije. To je nekrolog srpskoj i jugoslovenskoj kulturnoj tradiciji u tom dijelu nekadašnjih država (Austrougarska, Italija, Jugoslavija).
Dok ga bolest nije počela otimati, Jovan Radulović je bio u Beogradu živa kulturna institucija krajiških Srba, i Srba u Hrvatskoj uopšte. Zbirkom memoarsko-fikcionalne proze Uroniti u maticu života i Zrna iz pleve, uz dokumentarnu prozu Po srpskoj Dalmaciji i knjigu razgovora s Milošem Jevtićem (Ostaje priča) otvorio je polje uspomena, s nadom da će izići u javnost s obimnijim tekstovima, ali mu život to nije dao. Posljednje njegove zbirke pripovijedaka, Izgubljeni toponimi (2007) i Sumnjiva sahrana (2012) već nose sve znakove novog doba, poslije „Oluje“, bombardovanja i likova iz tranzicije. Tekst pod naslovom „Izgubljeni toponimi“ zapravo je katalog lokaliteta na putu od Polače ka vrhu Dinare. To je i hronika, i inventar, i geografija, i san o djetinjstvu, i prisni domaći nazivi (Ogredice, Podvornice, Vijenci, Dražice, Gajine, Škraplje, Vlake, Dulibe). Opraštao se od mjesta koja je trajno upisao na mapu srpske književnosti.
Djelo Jovana Radulovića je imalo velik odjek i u književnoj kritici i u čitalačkoj, televizijskoj i pozorišnoj publici. O njemu su pisali naši najistaknutiji književni i pozorišni kritičari (Jovan Hristić, Jovan Ćirilov, Radomir Putnik, Ljubiša Jeremić, Čedomir Mirković, Jovan Delić, Marko Nedić, Radivoje Mikić, Goran Maksimović…), romani i pripovijetke su imali više izdanja, a izdavačka kuća Dereta objavila mu je Izabrana dela (2001 – 2004) u sedam knjiga. Dobitnik je Oktobarske nagrade grada Beograda, Andrićeve i „Vitalove“ nagrade, te niza nagrada sa imenima poznatih pisaca (Isidora Sekulić, Branko Ćopić, Bora Stanković, Petar Kočić, Joakim Vujić, Braća Micić, M. Ban). Književni klasici među dalmatinskim Srbima, Simo Matavulj i Vladan Desnica, dobili su u Jovanu Raduloviću dostojnog nasljednika.