NIN-ova nagrada
NISU JE UVIJEK DOBIVALI NAJBOLJI
Decembar 2016
Što će biti dalje s NIN-ovom nagradom? Ona će se morati iznova probijati kroz ova oskudna vremena i neka nova iskušenja ali, kao i uvijek, sa nadom novih generacija da je pisanje život
Svake godine u januaru javnost sklona literaturi s nestrpljenjem iščekuje jedan događaj – proglašenje dobitnika NIN-ove nagrade. Kao što već znamo, dobitnica za 2016. godinu je Ivana Dimić, književnica i dramaturginja i to je šezdeset treća laureatkinja ove nagrade koja se dodjeljuje još od davne 1954. godine. Iako je ovogodišnja dobitnica do sada napisala pet knjiga kratkih priča, drama i TV scenarija, ona je nešto više poznata kazališnoj, a manje čitalačkoj publici, ponajprije po svojim angažmanima u nekoliko elitnih beogradskih kazališta: Ateljeu 212, Narodnom pozorištu i Beogradskom dramskom pozorištu, te je time, čini se, njen literarni uspjeh još značajniji. Do nagrade je Ivana Dimić došla probivši se među više od 170 prijavljenih autora i izborivši se u užem izboru od 11 pisaca među kojima su bila i imena kao što su Vladislav Bajac (Hronika sumnje), Svetislav Basara (Andrićeva lestvica užasa) i Vladan Matijević (Susret pod neobičnim okolnostima), od kojih su posljednja dvojica već jednom dobila ovu nagradu. U zlatnim vremenima NIN-ove nagrade prijava je bilo daleko manje: pisci koji su sa svojim knjigama uopće ulazili u selekciju, od ne više od dvadesetak romana, smatrani su ljudima posebne vrste, a današnju masovnost i demokratičnost ponude možemo pripisati refleksom nekog potpuno drugog vremena u kojem pismenost, posjedovanje kompjutora i gotovo manična digitalna komunikacija ohrabruju puno veći broj potencijalnih kandidata. Osim toga, nekada se pisalo o tzv. velikim temama i pisci su ‘imali što da kažu’, dok se danas mnoga pitanja kreću negdje oko površine, obavijena su splinom reciklirane poetike ranijih naraštaja i isporučena su bez velike drame i uzbuđenja. Na početku i dugo godina potom, nagrada beogradskog tjednika NIN značila je nešto posebno: bila je ovijena aurom književne i intelektualne izuzetnosti i pojavila se otprilike u vremenu kada je Jugoslavija željela pokazati da ona politički nije isto što i istočni blok, a kulturno da je to zemlja u kojoj cvjeta stotinu cvjetova. Bilo je to vrijeme sporog, ali istrajnog napuštanja tvrdog socijalističkog realizma u literarnom prikazivanju stvarnosti, u postupnom izostavljanju tema vezanih za Drugi svjetski rat, kao i tragičnog patosa u intonaciji priče, jer, naročito nakon onog famoznog Krležinog govora na kongresu pisaca 1952. godine u Ljubljani, nova književna poetika kao i mlada generacija pisaca željeli su svoje mjesto pod suncem. Treba odmah reći da u zemlji nadarenih pisaca koja je nakon Drugog svjetskog rata stvorena pod zastavom socijalizma, NIN-ova nagrada je s jedne strane u sebi posjedovala taj visoki elektricitet borbe za književni prestiž, ali sa druge strane uvijek je vladala neka vrsta političke napetosti oko toga što se zaista događa iza zatvorenih vrata ‘šutljive petorke’ ili tog vrlo delikatnog žirija NIN-ove nagrade. Pitanje svih pitanja glasilo je: tko od trenutnih književnih veličina u toj sobi najbolje stoji, a tko – iz određenih razloga – nagradu sigurno neće dobiti. Tako je prvi dobitnik nagrade, u selekciji književnih djela s područja čitave Jugoslavije, bio Dobrica Ćosić za roman Koreni, koji je tu nagradu dobio na raskršću politike i literature. Otpora odlukama žirija u prvo vrijeme, barem onog javnog, nije bilo, jer kao što je bilo neumitno da Jugoslavija ima vrhunske pisce, tako je svima bilo jasno da zadnju riječ o većini pitanja ima – partija na vlasti. Ipak, nepolitički rečeno, kada se pogleda tko je sve dobio NIN-ovu nagradu, naročito u prve tri decenije, onda se slobodno može reći da je to bila prva liga jugoslavenske i kasnije srpske književnosti. Nagrada je prolazila različita vremena i političke režime, ali je u sebi uvijek imala nešto od tog uzbuđenog pogleda na Olimp: radilo se ili o glamuru velikih pisaca ili o patosu značajnih tema ili o svemu tome zajedno. Ako zamislimo jednog Miroslava Krležu i njegove Zastave ili Ranka Marinkovića s Kiklopom koji su NIN-ovu nagradu dobili 1962. odnosno 1965. godine, ili jednog Oskara Daviča koji je čak tri puta dobivao ovu nagradu, pa Miloša Crnjanskog i Mešu Selimovića, Borislava Pekića i Mirka Kovača, koji su se nizali jedan za drugim u prvih dvadesetak godina ovakve selekcije, onda znamo o čemu je riječ. Uglavnom svi pisci uz koje smo odrasli i koje smo voljeli bili su tu; uz spomenute, svoje mjesto su na slavnom popisu zauzeli i Radomir Konstantinović, Slobodan Selenić, Bora Ćosić, Slobodan Novak, Milorad Pavić, Dubravka Ugrešić, Živojin Pavlović, Vladimir Arsenijević, David Albahari, Dragan Velikić i mnogi drugi. Čitava hrestomatija literarne estetike južnoslavenskih prostora i historijat književnih tendencija sadržan je u dugom nizu dobitnika NIN-ove nagrade, koja je tako ostala i najznačajniji trag jednog plodnog, ali i burnog kulturnog i političkog vremena. U instituciji NIN-ove nagrade sukobljavali su se naraštaji ‘starih’ i ‘mladih’, klasična pripovjedna proza i nove tendencije, lijeve ideje i tradicionalni nazori, opozicija i oni na vlasti. Ipak, bilo bi previše naivno misliti da su literarna uzbuđenja, strasne polemike i pikantne priče iz književnih kružoka bili jedina stvarnost među piscima na južnoslavenskom književnom nebu. Postojali su i puno ozbiljniji vjetrovi koji su neprestano puhali i kojih su se mnogi književnici morali čuvati, a mnoge velikane pera ti vjetrovi brutalno su bacili na marginu, oštetivši im egzistenciju, život i karijeru. Tako su incidenti sa NIN-ovom nagradom počeli već od početka kada je, kako rekosmo, te 1954. godine nagradu dobio Dobrica Ćosić za Korene, a ne Ivo Andrić za Prokletu avliju. Tadašnji član žirija Borislav Mihajlović Mihiz napisao je da „najnovija novela pozajmljuje mnogo svojih valera od onoga što se već odavno oseća kao pripovedački svet Ive Andrića“, odnosno, kratko rečeno, da to djelo ne prelazi razinu obične priče, iako je svima bilo jasno da Ćosićevi Koreni moraju dobiti nagradu, jer je njihov autor tada bio neupitni miljenik komunističke partije. Čak formalno, Ćosić nije zasluživao nagradu (za 1954. godinu), jer je roman objavljen u prvim danima 1955. godine, pa je i samo dodjeljivanje nagrade (kao i veliki intervju s Ćosićem u NIN-u) pomaknuto za trideset dana. Jednako tako prolazili su kasnije i drugi koji su „kukurikali prije vremena“ i potom, zbog namirenja nečijih savjesti, dobivali istu nagradu za značajno slabije romane. Važno je da onda kada su ju trebali dobiti, na njihovo mjesto dolazili su puno minorniji pisci. „NIN-ovu nagradu nije uvijek dobivala najbolja knjiga“, rekao je nedavno ovogodišnji predsjednik žirija NIN-ove nagrade, Božo Koprivica. Ili kako je kazala Gordana Ćirjanić, književnica i jedna od dobitnica NIN-ove nagrade (2010): „Time se činila dvostruka nepravda: prema nenagrađenima, među kojima se uvek nađe neki pisac koji se istrajno gradio, ali takođe i prema nagrađenom piscu koji, zbog pet minuta slave, gubi samokritičnost na kojoj počiva tajna umetnosti.“ Ta ‘dvostruka nepravda’, u poslijeratno vrijeme političke strogosti, posjedovala je i svoj ideološki Damoklov mač koji nije štedio nepodobne pisce, pa najprestižniju nagradu iz vremena Jugoslavije, koju su još nazivali i književnim praznikom, nisu dobili pisci kao što su bili Vladan Desnica, za roman Proljeća Ivana Galeba (1957), Miodrag Bulatović za Crveni petao leti prema nebu (1959), Dragoslav Mihailović Kada su cvetale tikve (1968), Svetislav Basara za Famu o biciklistima (1987). Dobro nisu stajali niti Miloš Crnjanski i Borislav Pekić, koji su, doduše, nagradu dobili, ali su, kao krajnje politički nepodobni, polovinu karijere proveli u inozemstvu… U slučaju Vladana Desnice, on je, kako za njega kaže Miljenko Jergović, bio „mimo svijeta“ i pisao je nestvarno suptilne romane, što pored političkih komesara ranog socijalizma jednostavno nije moglo proći, dok recimo Crveni petao leti prema nebu nije mogao dobiti nagradu, jer njegov autor, Miodrag Bulatović, nikako se „svojim ponašanjem i ciničnim izjavama nije uklapao u uštogljeno socrealističko društvo polovinom pedesetih godina“, kako o tome vremenu piše novinarka Milka Lučić. Te 1959. godine, kada je u konkurenciji bio Crveni petao, nagrada nije dodijeljena da bi se, kako je objasnio žiri, „stimuliralo književno stvaralaštvo“, štogod takva pljesniva formulacija tada značila. U slučaju pak Dragoslava Mihailovića i njegovog romana Kada su cvetale tikve, nagradu nije mogao dobiti politički zatočenik Golog otoka, uz činjenicu da je istoimena predstava prema Mihailovićevom djelu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu bila zabranjena na inicijativu Josipa Broza Tita lično. Nagradu nije dobio ni Momo Kapor, iako je dosta puta bio u konkurenciji i barem jednom, recimo za roman Foliranti, tu je nagradu mirne duše mogao i dobiti. O toj svojoj umjetničkoj traumi Momo Kapor je svojevremeno pisao: „Jedina nagrada koju sam zaista želeo bila je NIN-ova nagrada za roman godine. Sedam puta bio sam u najužem izboru! Pobeđivali su me klasik Jure Franičević Pločar, za roman Vir, u kome se hrabro dokazuje da su komunisti bili ljudi, a takođe i Petko Vojnić Purčar sa romanom čijeg se naslova ne sećam. Kada me je pobedio Pavao Pavličić, odveo sam njega i Igora Mandića na večeru u Klub književnika da to proslavimo! Još se osećam kao Oliver Tvist srpske književnosti.“
Zbog mnogih nezaliječenih rana, nepravdi i neugodnih polemika, bilo je oko NIN-ove nagrade i tzv. demonstrativnog pucanja po šavovima: nagradu za roman Peščanik koju je dobio 1972. godine, Danilo Kiš je vratio, 1978., posle optužbi da je njegova Grobnica za Borisa Davidoviča plagijat, a nagradu za roman Hleb i strah, vratio je Milisav Savić 1992. godine nakon novinskih napada na njega u tom istom NIN-u, „u ime odbrane dostojanstva spisateljskog poziva”. Neki pisci su se povlačili iz izbora za NIN-ovu nagradu prije konačne odluke: Radomir Konstantinović (1996), povlačeći svoj roman Dekartova smrt, a potom su svoje romane povlačili i Sreten Ugričić i Saša Ilić (2010) i Miloš Živanović (2011).
Od te prve godine i Proklete avlije Ive Andrića koja nije dobila NIN-ovu nagradu, a trebala je, ovo najznačajnije jugoslavensko književno priznanje nosilo je dva lica: jedno blještavo na kome su se oslikavala imena stvarnih velikana, i drugo, ružno, na kojem su se vidjeli tragovi svih demona kulturne i političke stvarnosti ovih prostora. To ružno lice dobro je opisao novinar Momčilo Đorgović u izvrsnoj knjizi Tragedija jednog naroda – šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe. Jedan poveći odlomak tiče se životnog puta i sudbine već spomenutog Borislava Mihajlovića Mihiza, jednog od najvećih književnih kritičara i intelektualaca u Srbiji, ali, paradoksalno, i čovjeka koji je bio aktivni sudionik u moralno mutnim poslovima pri dodjeljivanju NIN-ove nagrade. Kao osvjedočeni antikomunist, bio je član tog prvog žirija koji je NIN-ovu nagradu dodijelio iz političkih razloga visokopozicioniranom komunističkom prvaku Dobrici Ćosiću, čak je to, kako smo pokazali u ovom tekstu i javno branio, ali je bio član žirija i 1989. godine (o tome događaju piše Đorgović), kada se ‘iz patriotskih razloga’ nagrada morala dodijeliti Vojislavu Lubardi za roman Vaznesenje. Nakon (telefonskih) utjecaja sa strane na čak četvoricu članova žirija i izrežirane dodjele nagrade, prema pisanju Đorgovića, zgroženom članu žirija Gojku Tešiću, prišao je Mihiz, očinski ga potapšao po ramenu i kao mlađem kolegi rekao: „Ne sekirajte se, tako se to uvek radilo.“ Kronologija tih pokvarenih poslova bila je toliko duga i toliko vidljiva da je i sam osnivač nagrade na kraju morao reagirati: godine 2005. na pedesetogodišnjicu NIN-ove nagrade formiran je žiri za NIN Off – izbor deset romana koji su u posljednjih 50 godina nagradu morali dobiti a nisu je dobili. Naravno, na popis je odmah stavljena Andrićeva Prokleta avlija, Desničina Proljeća Ivana Galeba, Seobe Miloša Crnjanskog, Basarina Fama o biciklistima, Dorotej Dobrila Nenadića, Pevač Boška Petrovića…
Veliki dobitnici ove nagrade ukazuju na sav umjetnički talent i pripovjedačku kreativnost najboljih pisaca jednoga vremena, a zli duhovi NIN-ove nagrade mračno oslikavaju činjenicu da je na području književnosti južnoslavenskih naroda (kao uostalom i na drugim područjima života) bilo učinjeno mnogo krivih poteza i svjesnih nepravdi. Bio je to, u duhovnom smislu, smrtni grijeh jedne zemlje i njenih ljudi praktički do danas: to je u slučaju NIN-ove nagrade za posljedicu imalo devalviranje kriterija književnih vrijednosti i unižavanje temeljnih postulata poštenja i iskrenosti u međuljudskim odnosima, zbog čega je dolazilo do različitih moralnih izopačenja i do uništavanja umjetničkih karijera i egzistencija mnogih dobrih pisaca. Jedan od antijunaka tog moralnog košmara, Borislav Mihajlović Mihiz, umro je 1997. godine „zgrožen onim oko sebe i u sebi“, potpuno sam i izoliran od svijeta. O Mihizu, ali i o tome vremenu književnik Brana Crnčević je zapisao: „Poštujem njegovu, i svačiju smrt, više od naših prolaznih i bljutavih života kojima su nas vreme i ideologija kaštigovali. Svi su na sve pristali i to je nepodnošljivo. Rak duše, to je naša boljka.“ Rečenica kojom je Mihiz pozdravio Ćosićeve Korene, taj prvi grijeh u izboru NIN-ove nagrade, glasila je: „Ćosićeva Srbija je kazan koji vri i bunca i kolje i stiče i posluje.“ Ta rečenica postala je zla kob ne samo NIN-ove nagrade nego i mračni usud javnog, kulturnog i političkog života prostora znatno šireg od tadašnje Srbije.
Raspad Jugoslavije, ratovi, nasilje, tranzicija i kapitalizam na balkanski način, zadali su težak udarac NIN-ovoj nagradi. Ona se i danas čeka s nestrpljenjem i znatiželjom, ali sada više u sebi nema onu vrstu kreativne supstance i magične energije kakvu je imala nekada. Sa puno gorčine o tim prijelomnim godinama pisao je književni kritičar Saša Ilić: „Od memorandumske 1986. do petooktobarske 2000. godine, NIN-ova nagrada je zabeležila ukupno četiri pogotka: Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (1988), Sudbina i komentari Radoslava Petkovića (1993), U potpalublju Vladimira Arsenijevića (1994) i Mamac Davida Albaharija (1996). Naspram njih stoji jedanaest naslova, počev od Testamenta Vidosava Stevanovića (1986) do Sitničarnice ’Kod srećne ruke’ (2000) Gorana Petrovića. Neko, ko bi ovakav skor posmatrao sa strane, s pravom bi se zapitao šta to nije bilo u redu tokom tih godina. Jednostavan odgovor bi glasio da je najpre tekla opsežna priprema za rat, koju je svojski podržala i infrastruktura NIN-ove nagrade, da bi se potom prešlo u permanentno ratno stanje koje je samo privremena promena u konstelaciji žirija sredinom devedesetih dovela do poremećaja.“ Ilić NIN-ovu nagradu nakon Miloševića naziva „starom sluškinjom dnevne politike i tranzicijskih lobiranja“ koji „nikada nisu demontirani i koji su izborom članova žirija nastavili da demonstriraju svoju moć sve do danas.“ Najznačajnija književna nagrada ovih prostora na krajnje dramatičan način oslikavala je čitav mozaik odnosa snaga, od estetskih do političkih, da bi se na kraju sve slomilo u sudaru ‘lijevih’ i ‘desnih’: jugoslavenska ljevica se neslavno razbila u paramparčad, a desnica je otišla još dublje u mrak osvetoljubivosti i primitivizma.
Ipak, godine su prolazile i vrijeme se neumitno promijenilo: kultura, pa i književnost, prestali su imati ono posvećeno mjesto koje su imali samo koju deceniju prije, pa ono što pisci danas pišu nema više onu notu magičnosti kao nekad. Kako kaže književni kritičar Mladen Šukalo, „romane sada pišu svi, bez obzira na umešnost, znanje, zvanje i zanimanje.“ Paradoksalno, knjiga je u knjižarama sve više, ali sve je manje one atmosfere čitanja i razgovora o dobroj knjizi kojom su se oduvijek hranili i pisci i njihova publika. Ili, kako kažu kroničari suvremene književne scene ne samo u Srbiji: danas se može govoriti prije o simulakrumu književnosti (time i romana), a manje o književnosti samoj.
U danima pred proglašenje ovogodišnje NIN-ove nagrade, dakle sredinom siječnja, ta svijest o estetskom padu i eroziji literarnih vrijednosti književnih djela nije se promijenila. Članovi žirija koji su bili zamoljeni da nešto zbirno kažu o trendu koji je aktualan u srpskoj književnosti, u svojim ocjenama nisu bili naročito blagonakloni prema stanju stvari na literarnoj sceni. Tako već spomenuti predsjednik žirija Božo Koprivica smatra da se na toj sceni „sve više prostora daje amaterizmu“, te da je pad osnovnih kriterija u kojem tavorimo posljednje tri decenije vidljiv i u književnosti. Književni kritičar Mihajlo Pantić smatra da se u književnosti i u društvu radi o „raspadu sistema“, dok treća članica žirija Tamara Krstić smatra da se nerv suvremene literature u Srbiji može objasniti tek kao „buka i bes praznine“. Ako čak i napreskokce zaronimo u pojedine naslove, među 11 koji su ušli u uži izbor za NIN-ovu nagradu, brzo ćemo zaključiti da ima dosta istine u otužnim konstatacijama članova žirija. Listajući predložene knjige, uz pojedina respektabilna imena kao što su Svetlana Slapšak, Muharem Bazdulj i već spomenuti Basara, Matijević i Bajac, uočit ćemo šarenilo žanrova, ambicioznih naslova i grafički zavodljivo opremljenih knjiga, za koje se većinom i na nesreću – jednostavno ne uspijevamo ‘zakačiti’ ni u prvom, a ni u drugom čitanju. Osim činjenice da se radi o krajnje širokom rasponu tema, od španjolskog građanskog rata i memorabilija na temu Jugoslavije, do distopijske naučne fantastike i horor fantazija, teško da možemo reći, kao što smo činili nekada, da nas je neka od ovih knjiga toliko ‘zgrabila’ da smo je pročitali za jednu noć i sljedeće jutro predložili prijateljima.
Kod pojedinih pisaca vidi se da se radi o meštrima od pera i iskusnim vukovima domaće literature, ali mnoge rečenice nas ostavljaju bespomoćnima, ravnodušnima, nezainteresiranima i hladnima. Zašto su mnoge od tih knjiga napisane baš sada, kakve veze one imaju na nekoj dubljoj ravni sa današnjom stvarnošću, koliko nas se one zaista tiču – pitanja su na koja nemamo odgovora. Ono najvažnije čega u njima nema, bar ne u značajnijoj mjeri, jest taj eros dobre priče, taj magnetizam lucidne misli koja se onda lijepi na čitaoca, njegovu fantaziju, probleme, život… Nema više smisla sjećati se tih Selenićevih romana koji su sa tako važnim temama, tako pitko klizili u našu dubinu ili jedne Dubravke Ugrešić, Pekića ili Crnjanskog, ali nema smisla ni današnje vrijeme na bilo koji način uspoređivati s njihovim. Tu današnju kakofoniju na književnoj sceni dobro je obrazložio već spomenuti Mihajlo Pantić, ustvrdivši kako su „područje romana, kao i sama stvarnost postali haotično polje komešanja najrazličitijih mogućih fabulacija i konfabulacija, bez jasnog društvenog odgovora…“, odnosno, kako je utvrdila Tamara Krstić, također članica ovogodišnjeg žirija, „današnja književnost, osiromašena selfi kulturom i dominantnom željom za samopromocijom, pukim nizanjem događaja smisao bivstvovanja odvodi u zaborav.“
Izuzetak ipak čini knjiga Ivane Dimić, Arzamas. Na vrlo neobičan način, spajajući dramski dijalog i kratke filozofske etide, autorica govori jezikom vlastitog proživljenog iskustva iz kojega ima pravo da razmišlja o životu, patnji, ljubavi i smrti. Ili, kako je to jednom plastično opisala dramska spisateljica Milena Marković: „Treba vlastitu kožu rastegnuti na bubanj i po njoj udarati svaki dan“. Lična sudbina je, crno humorno rečeno, Ivani Dimić posljednjih devet godina bila naročito naklonjena: ona se sama brinula za dementnu majku i o tome između ostaloga govori ovaj roman. Naravno, to nije autobiografska knjiga, nego priča o jednoj majci u poznim godinama i o njenoj kćeri, kroz pasaže često mučnih i po kćerku iscrpljujućih razgovora sa majkom. U infantilnoj i ležernoj sebičnosti i tvrdoglavosti majka se neprestano gubi, ostavljajući kćeri tek trenutke predaha u svakodnevnom životu koji je za nju postao blizak noćnoj mori. Na tim rubovima između neprestane brige, psihičke iznurenosti i gubitka kontrole, kćerka zapisuje tragove svojih misli, fantazija i lamentacija. Taj spoj prikaza tegobnog života, sa razmišljanjima koja lebde nad tom stvarnošću kao tiha molitva onog najboljeg u nama – to je snaga ove knjige koja na kraju neizdržljivost muke preobražava u ljubav i toplinu. Termin „Arzamas“, koji je autorica pozajmila od Viktora Šklovskog, označava mjesto gdje se u užasu spajaju sreća i smrt, pa bi se ovaj vrlo intiman roman mogao u širem imaginativnom luku shvatiti i kao metafizički otisak naše sveukupne egzistencije na zemlji. Ova suptilna knjiga pokazuje da se najveća muka našega života, kao i njegova najdublja radost, nalaze na jednakoj udaljenosti od temeljne ljudske biti, koja, da bi došla do svoga ispunjenja, mora proći – noseći ljubav na dlanovima – kroz tamni tunel čovjekove egzistencije.
Konačno, roman Arzamas, nije imao tu ambiciju da prebriše sve traume oskudne književne sadašnjosti i da ispravlja nekadašnje grijehe žirija i utjecajnih kružoka, ali je uspio u jednom: povratio je dignitet NIN-ovoj nagradi poslije duže vremena, a u literaturu je vratio uvjerljivost proživljene egzistencije, suptilnost autorskog rukopisa i katarzični smisao pisanja uopće.
Što će biti dalje s NIN-ovom nagradom? Ona će se morati iznova probijati kroz ova oskudna vremena i neka nova iskušenja ali, kao i uvijek, sa nadom novih generacija da je pisanje život. Stoga, završimo ovaj tekst o toj slavnoj nagradi s rečenicom koja je služila i idealima i iluzijama, a i oduvijek se dopadala i političarima i piscima: „Borba se nastavlja“.