"Braco Dimitrijević - retrospektiva", Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

PIONIR KONCEPTUALE

Juni 2017

post image

”Zapravo ne postoji takva stvar kao što je činjenica. Ljudi napišu svoje dojmove, za njih tvrde da su znanstveni, jer se prava povijest zapravo sastoji od mnogih mogućnosti, množina i dojmova. Nazovimo to količinom subjektivnosti. Ono što mi nazivamo poviješću nije ništa više od jedne subjektivnosti koja je cijelom svijetu nametnuta kao objektivno mišljenje.”

Nedavno zatvorena izložba Braco Dimitrijević – Retrospektiva u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb obuhvatila je najvažnije faze stvaralaštva jednog od pionira konceptualne umjetnosti u svijetu koji je od kraja 1960-ih do danas ostvario zaista impresivnu međunarodnu karijeru.

U razgovoru s Hansom-Urlichom Obristom iz 2012., jednim od zasigurno najutjecajnijih kustosa u Europi, Dimitrijević govori o svojemu snu koji je možda na neki način anticipirao realizaciju ove retrospektive, koja je eto, posvećena pojedincu, ne društvu, društvenoj promjeni: “Dakle, moj je utopijski san da bismo trebali doći u fazu u kojoj će svi darovi i svi različiti talenti svakog pojedinca doći do optimalnog konteksta realizacije. Na primjer, u osvit civilizacije, kao i u Lascauxu, ljudi koji su imali dar za lov – lovili su, ljudi koji su imali dara za slikarstvo – slikali su, a oni koji su imali dar za paljenje vatre, palili su vatru. Na neki način moj je san da imamo situaciju u kojoj će se sve te aktivnosti stopiti zajedno i gdje će oni koji imaju sposobnost i talent za stvaranje imati priliku stvarati i učiniti to javnim. To bi značilo da smo ušli u post – historijsko razdoblje.” Dimitrijeviću se taj “ulazak” zaista i dogodio. Od svih relevantnih svjetskih galerija, do svih utjecajnih medija, znanstvenih časopisa, pregleda – Braco je našao svoje mjesto.

Germano Celant, povjesničar umjetnosti i kustos, poznat po tome što je de facto skovao termin “Arte Povera” u katalogu izložbe ističe da se Dimitrijevićeva izlagačka transgresija, još od 1969. sastoji u tome da osobama, stvarima i životinjama omogući prijelaz iz neutralnog i irelevantnog stanja u dimenziju izvrsnosti. Primjećuje da umjetnik “provocira uvođenjem beznačajnog kako bi ga izbavio i iskupio.” Upravo djelo Brace Dimitrijevića i njegovo osmišljavanje pojma Posthistorija 1976. izravno su utjecali na dvije vodeće tendencije u suvremenom umjetničkom diskursu, od kritičkih praksi u javnim prostorima do intervencija u muzejskim kolekcijama. U jednomu intervjuu Dimitrijević redefinira ideju posthistorije te kaže da je to bio revolt protiv povijesti koju je oduvijek smatrao lažnom znanošću te koju je nazvao jedinom, zapravo – impresionističkom znanošću. U istom razgovoru ističe: ”Zapravo ne postoji takva stvar kao što je činjenica. Ljudi napišu svoje dojmove, za njih tvrde da su znanstveni, jer se prava povijest zapravo sastoji od mnogih mogućnosti, množina i dojmova. Nazovimo to količinom subjektivnosti. Ono što mi nazivamo poviješću nije ništa više od jedne subjektivnosti koja je cijelom svijetu nametnuta kao objektivno mišljenje.” Konstantne preokupacije njegova rada – temu relativnosti povijesti i povijesti umjetnosti, kao i fenomen slučajnosti – Dimitrijević je predstavio ranim djelima kao i novim radovima, kreiranim upravo za ovu izložbu.

Muzej suvremene umjetnosti pratio je rad Brace Dimitrijevića od njegovih početaka te se u zbirkama MSU-a nalaze neki od Dimitrijevićevih ključnih radova: „Slučajni prolaznik“ iz 1971., „Tripychos Post Historicus“ (sa Šumanovićem) iz 1982. kao i njegov rad na fasadi MSU-a „Posthistorijski diptih“, koji je umjetnik donirao Muzeju 2009. godine. Retrospektivna izložba, postavljena na dva kata izložbenog prostora MSU-a, predstavila je radove nastale od kraja šezdesetih do danas, od sada već slavnih „Slučajnih prolaznika“ do najnovijeg slikarskog ambijenta „Lascaux 3000“.

Međunarodni ugled Dimitrijević je stekao fotografskim portretima nepoznatih ljudi, „slučajnih prolaznika“, koje je, uvećane do divovskih razmjera, postavljao u javni prostor po gradovima Europe i Amerike, na pročelja i oglasne ploče – na mjesta inače namijenjena političkim ili reklamnim porukama. Taj koncept je nastavio podizanjem spomenika i postavljanjem memorijalnih ploča u čast nepoznatih građana, da bi u jednom berlinskom parku podigao 10 metara visok mramorni obelisk u čast rođendana slučajno odabranog čovjeka! “Slučajni prolaznik je moj alter ego, nadopuna za moje neznanje. Svaki put kad zaustavim prolaznika na ulici nadam se da ću sresti Leonarda. Pa ako se pokaže da je to Leonardo, ne gubim nadu da ću sljedeći put sresti Leonarda i Einsteina u istoj osobi”, izjavljuje umjetnik.

Njegova sudružica, umjetnička, privatna i intelektualna, kustosica Nena Dimitrijević naglašava da je Dimitrijevićev umjetnički diskurs proizveo dvije škole sljedbenika: umjetnike koji su intervenirali u ideološku intencionalnost grada upisivanjem alternativnih poruka te umjetnika koji upotrebljavaju razne strategije aproprijacije u propitivanju prošlih umjetničkih stilova.

Izložba, makar retrospektivna (koja u sebi uvijek, inherentno, sadrži bizarnu notu oproštaja) vrlo delikatno podsjeća na jednu od par temeljnih namjera Dimitrijevićevih radova, a to je da nam se protrese vjera u neupitno, u povijest, u umjetnost i na kraju u naš cijeli monocentrični pogled na svijet.

Prigovor koji bih dao postavu jest nedovoljna (šira) kontekstualiziranost umjetnikova rada, ali i loša rasvjeta zbog koje smo imali osjećaj ugasle kazališnosti tj. osjećaj – nezavršenosti postava. Posebno to čudi jer je dostupna oprema na dobroj razini, pa ju je trebalo, dakle, adekvatno iskoristiti.

 

06 umjetnost 01 dimitrijevic izlozba 137 01