In memoriam
PREDRAG MATVEJEVIĆ (Mostar, 1932 – Zagreb, 2017.)
Mart 2017
U Imenu ruže, Umberto Eco piše: ”Ljudi su nekad bili veliki i lijepi (sad su djeca i patuljci), no ova činjenica je samo jedna od mnogih koja svjedoči svijetu koji sijedi”. Predrag Matvejević, koji je talijanskog i svjetskog pisca dakako poznavao, i sam je uvijek bio uz gigante: najprije uz Krležu, naravno – kao James […]
U Imenu ruže, Umberto Eco piše: ”Ljudi su nekad bili veliki i lijepi (sad su djeca i patuljci), no ova činjenica je samo jedna od mnogih koja svjedoči svijetu koji sijedi”.
Predrag Matvejević, koji je talijanskog i svjetskog pisca dakako poznavao, i sam je uvijek bio uz gigante: najprije uz Krležu, naravno – kao James Boswell Samuelu Johnsonu – i knjigom i audio-snimkom Razgovora s Krležom koje će nekima od nas promijeniti život doslovno; Matvejević sa Sartreom i Malrauxom ali i, kako piše jedan talijanski list, “uvijek uz bok” disidentima Istočnog bloka, Saharovu i Havelu, Kunderi i Sinjavskom. Možda zbog toga, zbog takva okruženja, a uz njegovu sitnu staturu pride, nismo primijetili nešto sve donedavno.
Prije nekoliko godina, nakon piščevog povratka iz svijeta, kamo je u okrutnom okretu historije i sam tiho protjeran devedesetih, gostovao je jedne nedjelje u televizijskom programu uživo, emisiji koja je postala stvar prestiža pa se većina javnih ljudi u nas potajno nada da će u nju biti pozvana. No, čim je Matvejević počeo govoriti, tanušnim, visokim glasom ali profesorski sigurno, bez zastajkivanja, poštapalica, diskurzivno i sa širokim zamahom gdje je tema prelazila u temu bez napora – naglo se sve smanjilo oko njega. Zazračila je one nedjelje energija autoriteta, biografije i djela Matvejevićevog i, ne htjevši to, svela što je ostalo od nekad dičnog kulturnog centra, na sadašnju i pravu mjeru. Kako je samo malena postala popularna emisija, s njom i studio i televizija, a odjednom i grad i čitava zemlja i kultura u kojoj pisci ne čitaju i ne govore nijedan jezik osim maternjeg (pa onda ni njega ne mogu dobro znati), sve pojačano u jakom kontrastu s poliglotom Matvejevićem i tucetom njegovih knjiga pisanih direktno na francuskom i talijanskom. S Matvejevićem – doktorantom Sorbonne i, u sretnoj životnoj kružnici, kasnije profesorom svoje akademske alme mater, nositeljem Legije časti, talijanskim parlamentarcem i, čemu sam svjedočio, prvim našim piscem za koga ta velika i ravnodušna kultura uopće zna. I kod kuće (?), čovjekom koji je nekad u Jugoslaviji javno branio politički napadnute kolege, da bi ga u neovisnoj Hrvatskoj pred kraj života tužio jedan šovinistički, intelektualni miš.
I, tek tada kao da smo uvidjeli to da Eco nije bio sasvim u pravu.