Časopis Prosvjeta

Crveni preporod: pad i uspon Karla Marxa

PROFESORI MARKSIZMA – „NAJZALUDNIJI OD SVIH ZALUDNIH LJUDI“

PIŠE: Goran Borković

Novembar 2016

Damir Pilić napisao je novinarski uzbudljivu knjigu „Marx nije mrtav“, Zagreb, Arkzin, 2016., o sudbini profesora marksizma nakon sloma socijalističkog društvenog poretka 1990. godine

Knjiga splitskog novinara i publiciste Damira Pilića „Marx nije mrtav“ (Arkzin, 2016.) ima hiljadu mana i jednu vrlinu: dobra je. Osim što čitaocima nudi uistinu zanimljive sudbine nekadašnjih profesora marksizma u devedesetima, donosi i niz intervjua s novim marksistima, predstavnicima najsnažnijih lijevih partija u Europi poput grčke Sirize, španjolskog Podemosa i slovenske Združene levice koji pokušavaju pronaći odgovor što bi marksizam danas uopće značio, posebno u svjetlu činjenice da je kao školski predmet, kako je rekao u jednom od intervjua Pilić, ukinut upravo onda kad se rodila potreba za njim, kad je trebao objasniti ljudima što im se događa u pretvorbi i privatizaciji.

Knjiga je nastala iz jednog teksta. Pilić je dobio novinarsku stipendiju Balkan Fellowship for Journalistic Experience Balkanske istraživačke mreže za koju je bio dužan napisati tekst dužine devet kartica. Međutim, kako je temi prionuo vrlo temeljito, na kraju istraživanja shvatio je da je dosegao 250 kartica. Malo previše da bi ostalo neobjavljeno, pametno je promislio i pronašao izdavača u Arkzinu. Okidač za bavljenje ovom temom bio je tekst Andreja Nikolaidisa „Gdje su i šta rade naši profesori marksizma“, objavljen 2013. godine. I prije bi mu, kako je napisao u knjizi, znalo pasti na pamet pitanje što se dogodilo s tim hiljadama ljudi koji su praktički preko noći ostali bez posla i postali „najzaludniji od svih zaludnih ljudi“. U to vrijeme došlo je i do pobjede Sirize na parlamentarnim izborima u Grčkoj, Podemos je trijumfirao u Barceloni, Die Linke je osvojio vlast u njemačkoj državi Tiringiji, Združena levica ušla je u slovensku Skupštinu… Sve se posložilo i Pilić je krenuo na putovanje „Crveni preporod: Pad i uspon Karla Marxa“, koje je završilo reportažom s groba njemačkog filozofa u Londonu.

Pištolj na čelo

Krenuo je iz Splita gdje je razgovarao s bivšom saborskom zastupnicom i predsjednicom Dalmatinske akcije Mirom Ljubić Lorger, filozofom Duškom Čizmićem Marovićem te sociologom i osnivačem agencije Stina Stojanom Obradovićem. Osim njihovih stavova o poziciji današnje ljevice, iz intervjua se razabiru teške životne okolnosti u kojima se našao svatko od njih nakon demokratskih promjena.

Mira Ljubić Lorger tako je novu vlast dočekala u Centru za društvena istraživanja Split koji je 1990. godine odmah ugašen zbog „marksističkog imidža“ i „progona religije“, baš kao i Marksistički centar Split u kojem su radili Čizmić Marović i Obradović. Mira Ljubić Lorger s ironijom se prisjeća da je upravo bila na pola projekta koji se zvao „Dijalog kršćana i ljevice“, kao i da je jedan od suradnika Centra bio i don Ivan Grubišić. Suočena s kroničnim manjkom novca („Htio bih jednom jesti i meso“, rekao joj je sin, s obzirom da je na jelovniku vazda bila tjestenina ili brašno), odlučila je prihvatiti ponudu zagrebačkog tjednika Nacional i pisati horoskop, budući da se iz hobija bavila astrologijom. Nadala se da će tadašnji glavni urednik Ivo Pukanić prihvatiti njenu molbu i dopustiti joj da objavljuje pod drugim imenom, što Pukaniću nije bilo na kraj pameti. Inzistirao je da mu horoskop piše sveučilišna doktorica sociologije. Osvetila mu se tako da je molila prijatelje da ne kupuju Nacional. Kasnije je „posao“ proširila i na Slobodnu Dalmaciju. Cijela obitelj živjela je od ta dva honorara. „Bilo je ili to ili umrijeti od gladi kao časni disident. A to nisam mogla zbog moje dvoje djece“, ispričala je Piliću.

Sudbina Mire Ljubić Lorger i inače je bila dramatična. Kao saborsku zastupnicu DA 1993. godine Vojna policija ju je, zajedno s djecom, izbacila iz stana. Jedva su ih nagovorili da im daju nekoliko sati, barem da uzmu dio stvari. Mlađem sinu, koji je tada imao 12 godina, repetirali su pištolj na sljepoočnicu. Suprug Srećko Lorger bio je tada u sklopu montiranog političkog procesa vodstvu DA u zatvoru.

Duško Čizmić Marović Marksistički centar zamijenio je ribolovom. Kako je objasnio, imao je sitnog iskustva s morem, a i prije rata je uredio jednu knjigu o ribolovu. Odlučio se otići na koču. Preko direktora Oceanografskog instituta dogovorio je sastanak s poznatim ribarom Božom Kačićem na koji je došao u odijelu, jer nije imao nikakvu drugu radnu robu. Kačić je bio uvjeren da je dobio kapetana broda, a Čizmić Marović je htio i mogao biti samo – mornar. Na kraju se ipak zaposlio kod jedne obitelji, ali je dobio otkaz jer se pobunio u ime radnika, jer je vidio da ih eksploatiraju. Shvatio je da će morati sam. Zadužio se, stavio suprugin stan na hipoteku, kupio koču i otisnuo se u poduzetničke vode. Dvije godine poslije je propao. Kako je rekao, nije bio kvalificiran za poslovni svijet, pa mu se činilo krađom kupovati naftu „na crno“ za dvije kune, umjesto legalno za četiri. Ubrzo je umrla supruga, ostao je bez stana, s dvoje djece. „Živio sam od nepostojećih novaca“, kazao je Piliću, „izliječio sam se od kapitalizma i realno, a ne samo svjetonazorski. Treba biti ordinirana budala da sudjeluješ u jednom tipu ekonomije ne poštujući pravila igre. Nisam se mislio obogatiti, nego živjeti od svoga rada, a zapravo sam osiromašio i propao.“

Ipak, krajem devedesetih polako mu se otvaraju vrata. Najprije organizira tribine, a potom kreće s onim što najbolje zna – piše publicistiku u Slobodnoj Dalmaciji. Vjerojatno je mogao i prije, s obzirom da je u izdavačkoj kući Logos upravo on zaposlio Ivu Sanadera, tada visokopozicioniranog HDZ-ovca i kasnijeg premijera, ali – kako kaže – nije nikoga želio tražiti uslugu.

S katedre do beskućništva

Stojan Obradović bio je posljednji direktor Marksističkog centra Split. Žestoki je kritičar uvođenja marksizma kao obaveznog predmeta u škole („To je bilo odurno i naprasno. Ako si želio modelirati stvari i mladima pružiti uvid u marksizam, mogao si to u okviru sociologije, kao na Zapadu.“) Nakon ukidanja Centra pokušao je naći novi posao, ali je vrlo brzo shvatio da ga neće dobiti „ne samo zbog urušavanja partijskih struktura, nego i zbog političke i etničke situacije koja je nastupila.“ S prijateljem novinarom Goranom Vežićem osnovao je novinsku agenciju Stina, zapravo agenciju za pružanje novinskih usluga od koje živi i danas.

Možda je najintrigantnija sudbina Zdenka Šundova koji je predavao marksizam u zagrebačkoj Elektrotehničkoj školi. Doktorirao je 1990. na temu Lukačeve marksističke analize klasne svijesti. Premda se činilo da mu se smiješi znanstvena karijera, Šundov je samo godinu poslije kao tehnološki višak dobio – otkaz, čime je započeo njegov životni sunovrat. Prijatelji i dojučerašnje kolege okreću mu leđa, bio je i fizički napadnut, prijetili su mu roditeljima, a vrhunac je bio četiri godine poslije kada ga je nakon razvoda bivša supruga izbacila iz stana nakon čega gubi kontakt i sa sinom. Postao je beskućnik. „Spavao sam na klupi na Željezničkom kolodvoru, a zimi u praznim vagonima, skupa s klošarima. Nije bilo mjesta ni u prihvatilištu za beskućnike. Osjećao sam se kao da mi se svijet srušio: dotad sam živio normalno, a sad odjednom na ulici, bez igdje ikoga, bez knjiga. Na to razdoblje sam vrlo ponosan, i dan-danas bih se tako ponašao“, ističe Šundov. Kako život ne piše samo tragedije, slučaj je htio da 1996. upozna svoju sadašnju životnu družicu koja ga vadi iz nevolja. Sud je presudio u njegovu korist u radnom sporu sa školom, ali ga direktor nije želio ponovno zaposliti. Nikad nije bio član Saveza komunista, ali je i danas uvjereni marksist.

Gdje je nestala crvena nit?

To se nikako ne može reći za Zdravka Tomca, još jednog Pilićevog sugovornika, koji je marksist postao u srednjoj školi „iz nezadovoljstva svijetom u kojem sam živio“. Kasnije se razočarao u komunističku ideju, danas je naziva prevarom, ali je i dalje ponosan na knjigu „Tražio sam crvenu nit“, memoare visokog komunističkog rukovoditelja Jakova Blaževića, koju je napisao 1976. godine. Za Tita, s kojim je imao priliku puno puta razgovarati, kaže da je imao veliku karizmu, šarm, magnetsku privlačnost, ali da je usprkos svemu tome bio zločinac, jer je uvjerio i samoga sebe da su ciljevi toliko veliki da u ime njih ima pravo žrtvovati druge ljude, kao na Bleiburgu. Kaže da marksizam nije zastario kao izvanredna kritika kapitalističkog društva i financijskog kapitala, nego kao ideja revolucije i vladavine radničke klase

Razgovarao je Pilić za knjigu s još nizom intelektualaca, bivših ili sadašnjih marksista – od Lina Veljaka i Ozrena Žuneca do Žarka Puhovskog, Rastka Močnika i Ferida Muhića,  kao i s već  spomenutim političkim dužnosnicima ili simpatizerima ljevice. Veliki dio njih spomenuo je rečenicu Rose Luxemburg “Socijalizam ili barbarstvo“, što Pilić objašnjava činjenicom da se u njoj sažima sve što su Marx i Engels napisali. Da marksizam još uvijek živi, potvrdio je posjetom Marxovom grobu u Londonu, gdje je sreo puno mladih, među kojima i 14-godišnjeg Bena koji je učeći o Hladnom ratu postao marksist. I ne samo to, nego je i majku uvjerio da Marx ima rješenje. Pročitao je Komunistički manifesti i siguran je da je na pravom putu.

Stiže nova era, kako je završio knjigu Pilić, a nitko ne zna kakve darove donosi, a mi ćemo se nadovezati: Marx uistinu nije mrtav. Međutim, ima li odgovore na sva ova pitanja?