Veliki rat u suvremenom srpskom filmu: "Zaspanka za vojnike" i "Kralj Petar I: U slavu Srbije"

STARE BOLJKE I NOVE NADE

Februar 2019

post image

Oba filma prate narativnu formulu svog slavog pretka, filma "Marš na Drinu" Živorada Mitrovića, a to je da se daje uvid u atmosferu i događaje iz prvih borbenih redova paralelno sa oficirskim, komandujućim vojnim krugovima

 

Ta svest, što se razvila iz harmonije vrlina našega naroda, jemac nam je,

da je naš narod zreo, da u krugu ostalih naroda, može napredovati ka cilju čovečanstva.

A šta mu je od preke potrebe, po taj napredak? . . . Sloboda.

Petar I Karađorđević

(Iz predgovora njegovom prevodu “O slobodi” Džona Stjuarta Mila)

 

Prvi svetski rat za srpski narod je istorijski događaj u kojem postoji najmanje prostora za revizionizam. Srbi su se tu borili na pravoj strani istorije, pod jednom zastavom i uz jednu ideologiju. S tim u vezi, proslavljanje stogodišnjice Velikog rata u Srbiji završava se sa dva (za uslove domaće kinematografije) visokobudžetna ratna filma: Zaspanka za vojnike i Kralj Petar I: U slavu Srbije. Perspektive oba ostvarenja žele da filmskim jezikom prizovu uspomenu na veliko stradanje i hrabrost vojske i naroda koji u formi mita sežu do sadašnjeg trenutka i, čini mi se, predstavljaju opomenu da ovaj narod ne bi trebalo da pravi razliku između želje za slobodom za koju se borimo protiv tuđinaca i slobodom za koju se borimo protiv domaćih zavojevača. Ali čini mi se i da govore o tome šta je sve potrebno učiniti u Srbiji u XXI veku da se ovakvi filmski projekti finansijski iznesu do kraja, te na kakvu vrstu kompromisa se mora (ili želi) pristati da bi se bavilo filmskom umetnošću.

Oba filma prate narativnu formulu svog slavog pretka, filma Marš na Drinu Živorada Mitrovića, a to je da se daje uvid u atmosferu i događaje iz prvih borbenih redova paralelno sa oficirskim, komandujućim vojnim krugovima. Želja je verovatno da se pokažu specifičnosti težine ratnog života na svim nivoima vojske, gde različite, ali iz svačijeg ugla podjednako teške muke, sumnje i odgovornosti pritiskaju i redova i generala. U tome upravo i jeste problematika dramaturgije ratnog filma, jer ukoliko ne prati jednu jedinstvenu narativnu liniju kojom želi da opiše samo jednu individualnu sudbinu ili događaj, već pretenduje da progovori nešto o ratu u mnogo širem, recimo nacionalnom kontekstu, onda mora tako vešto i pažljivo da kalkuliše sa svojim ritmom i dodeljivanjem adekvatne količine vremena mnogobrojnim likovima kroz čije sudbine treba da se da koherentna slika nečeg tako fenomenološki mnogostrukog kao što je rat.

Ono što je zajedničko i Zaspanci za vojnike i Kralju Petru I, a što najpre upada u oči, ako ni zbog čega drugog već zbog same upornosti kojom su se zapatili u domaćoj kinematografiji, jesu sledeće manjkavosti:

– ona za objašnjavanje teška, specifična domaća gluma, afektivna, prenaglašena, patetična i kad treba i kad ne treba, nesvesna estetske osebujnosti kamere kao i mimike i gestikulacije koju ona ne trpi. Što je najgore, najčešće od ove glumačke “boljke” pate mladi glumci i glumice, oni koji tek treba da se dokažu,

– lenj i kvalitativno neujednačen scenaristički posao, sa nisko-mimetskim replikama. Oslanjanje na žargon u savremenim, a na anahronizme u istorijskim filmskim narativima nedovoljno je promišljeno i često nefunkcionalno i neekonomično rabljeno, pa stoga junaci i junakinje govore kao okamenjena lingvistička svedočanstva trenutka na koji ulogom referiraju, umesto da njihov jezik dočarava svetonazor, klasnu poziciju, osobenost karaktera i verodostojnost psihologizacije. I tako, umesto da postane alat kojim će se postići individualizacija pojedinca, postiže se samo njegova tipizacija.

– uporno i dosledno izbegavanje pružanja ženske perspektive na rat. Ovo ne znači da u filmovima nema ženskih junakinja, već da su njihove perspektive i funkcije u narativu uvek stereotipne. Naime, u domaćem ratnom filmu žena je u najvećem broju slučajeva ili majka koja žali za odlaskom sina u rat, ili žena koja žali za odlaskom muža, ili sestra koja žali za odlaskom brata ili devojka koja žali za odlaskom momka. Po tipično patrijarhalnom narativnom obrascu žena je najčešće nagrada i/ili uteha ratniku, ili neko ko će oplakati njegovu smrt. Kao da one nemaju i svoju sliku rata, svoj doživljaj i filozofski odnos prema njemu, koji se nesumnjivo mora razlikovati od muškog, ako ni zbog čega drugog, makar zbog pozicije koja joj se uvek dodeljuje. U srpskoj, a kasnije i jugoslovenskoj vojci, oduvek su postojale hrabre ratnice i borkinje za slobodu svog naroda, čija herojska dela i vojno umeće ni po čemu ne zaostaju za muškim. One nisu bile samo figure koje pate i strepe i čekaju na svog gospodara, domaćina, starešinu, nadređenog da im izbori slobodu, već su spremno davale život za budućnost i svoja uverenja.

Osim ovoga, već tradicionalno koketiranje sa politikom i religijom u van-umentičkom, van-filmskom kontekstu nije izostalo ni ovaj put. Najpre se pojavila kao značajna vest u medijima da je patrijarh srpski Irinej lično blagoslovio Zaspanku za vojnike, da bismo oko Nove godine pratili u dnevnoj štampi peripetije oko toga da li će se film premijerno prikazati na Pinku ili RTS-u. Sa druge strane, produkciji filma Kralj Petar I prethodila je javna podrška glavnog glumca Lazara Ristovskog SNS-u i predsedničkoj kandidaturi Aleksandra Vučića. Ovakav njegov politički angažman ne treba da čudi, jer svojevremeno su njegovu javnu podršku imali Mlađan Dinkić i G17+ (u čemu mu se pridružio i Goran Paskaljević, režirajući njihov propagandni spot) i Boris Tadić. Zanimljivo je pomenuti da je i jedan od koscenarista ovog filma Milovan Vitezović učestvovao u izbornoj kampanji Aleksandra Vučića ispred SNS-a, napisavši tekst za njihov spot “Prestonica nade” na muziku Leontine Vukomanović. No, izgleda da najskuplja i najmlađa umetnost traži velike žrtve i odricanja, makar tamo gde ova umetnička industrija nije sposobna da sama odgovori na izazove tržišta. I nekako tu uglavnom strada umetnička i svaka druga sloboda.

 

 

Stare boljke

Zaspanka za vojnike je osmi film Predraga Antonijevića, koji je ime u domaćoj kinematografiji stekao ostvarenjima poput O pokojniku sve najbolje i Mala, svojevrsnim kritikama komunističkog režima u Jugoslaviji, a slavu i ulaznicu za Holivud, kao i iskustvo sa ratnim žanrom, zaslužio je filmom Spasilac, u kome glumi Denis Kvejd, a producirao ga je kontroverzni Oliver Stoun.

Pa ipak, nakon svoje avanture u američkoj kinematografiji, vraća se u Srbiju i nastavlja da radi na zapaženoj domaćoj seriji Ubice mog oca (koja dosledno pati od velikog broja tipičnih problema amortizacije, ovaj put detektivskog, žanra). Zaspanka, pored gorenavedenih tegoba, teško se snalazi i sa nijansiranjem motivacije za patriotske postupke svojih junaka. Nekako usiljeno i neubedljivo se pokazuje kako je mali čovek u velikom ratu svestan, i odatle spreman, žrtvovati se za ogromne, metafizičke pojmove, kao što je otadžbina, kruna i vera. On mora nekako iz svoje skučene perspektive da misaono dobaci do tako velikih ideoloških simbola i u njima nađe dovoljno vrednosti zbog kojih bi bio spreman da ostavi kuću, porodicu i na kraju svoj život iza sebe. A film prikazuje male ljude, iz male sredine, koji se nalaze daleko od političke vreve i raskrsnice informativnih puteva, kao što je recimo prestonica. Možda tako zaista jeste bilo, možda se u ono vreme na periferiji, u provinciji, bolje poznavalo pravo stanje stvari (u šta duboko sumnjam) , ali u prostoru vremena filma gledalac mora biti iznova ubeđen u to. Kada bezimeni Komandant (tumači ga sjajni Ljubomir Bandović), oličenje slepe zadrtosti vojne discipline, govori da je otadžbina važnija od naših porodica, to nema emotivnog odjeka u onima kojima je namenjena, već deluje kao nerazumna ideja vodilja oficira kome su u ratu važniji konji koji vuku topove od ljudi. To jeste tačno formalno, pošto priča prati doživljaje topovske baterije, čija je svrha opremanje, transport i održavanje ovog teškog naoružanja, ali sa druge strane stoji pitanje koje se na blogu “Autostoperski vodič kroz fantastiku” može pročitati u odličnoj kritici na ovaj filma: “Šta je ideal patriotizma, onog ispravnog? Koliko god mi teritoriju smatrali svetom, ono što digne kuke i motike nisu stene i pesak, nego plodno zemljište koje im hrani porodice. Na kraju, svaki od tih vojnika je tu na frontu da bi sprečio Austrougare da dođu do njihovih ognjišta, a ne zbog kralja, koji je sasvim sposoban da pobegne čim zatreba, što je i pokazano dvadeset i kusur godina kasnije. Kako otadžbina može biti važnija od naših porodica kada su naše porodice – otadžbina?”[1]

 

04 umjetnost 01 film lucic 03

 

Film počinje i završava se dolaskom naratora u crkvu, na obeležavanje 20. godišnjice I sv. rata, gde zatiče Komandanta, te se, pod okriljem ikona, u atmosferi religijske skrušenosti, ispovedaju jedan drugom, uz flešbekove iz ratnih dana. I kao da je to okrilje hrišćanstva tu da ublaži i da smisao stradanju, tako što se ljude u ratu, sa obe strane, izjednačavaju. To nam sugeriše scena u kojoj pravoslavni sveštenik prolazi poprištem bitke i moli se i za srpske i za austro-ugarske poginule vojnike. Zbog neuverljivosti takvog čina, ne samog sveštenikovog postupka, nego zbog završetka jedne krvave ratne scene gde treba da budemo ubeđeni da za njom odmah može da sledi od strasti pročišćena, religijskom smirenošću intonirana konkluzija, poverovaćemo da je Bog, ako postoji, bio daleko od tog mesta. Ne zato što mu mesto tamo nije, nego zato što režiser nije umeo u takvo mesto da nas ubedi.

Još dve stvari ozbiljno narušavaju opšti utisak u vezi sa ovim filmom. Najpre istorijski spektakli zahtevaju ogromne produkcije i odgovarajuća sredstva, jer postizanje autentičnosti epohe je jako skupo. A ako sredstava nema dovoljno, manjak će se lako uočiti i narušiti ubedljivost vremena i prostora koji se oživljavaju. To je prečesto, bio i slučaj sa Zaspankom za vojnike. Pretpostavljam da je velikom scenografskom i kostimografskom dovitljivošću, a naročito dobrim scenarijem i uverljivom, virtuoznom glumom to moguće donekle kompenzovati, ali ovde to nije bio slučaj. Stiče se utisak da se može osetiti zamor u režiserskom radu Predraga Antonijevića, te da se u ovom slučaju zadovoljio onim što je samo dovoljno dobro – dobro recimo za nivo produkcije televizijskog filma – a što je daleko od onog neophodnog za jedan ovakav poduhvat. Taj zamor se oseća i na planu ritma filma, sa bespotrebno razvučenim scenama (što je, takođe, tipično za domaću kinematografiju), nedovoljno napetim kadrovima ratnog razaranja i neubedljivim replikama koje scenaristkinja Nataša Drakulić iz literarnog predloška nije uspela da adekvatno pretoči u scenario. A moguće je i da joj on nije nudio neko naročito izobilje potencijala za tako nešto.[2]

 

Nove nade

Međutim, za divno čudo, upravo u ova poslednja dva aspekta Kralj Petar I ne podbacuje.Veoma često se može naći komentar da ovaj film izgleda holivudski. To znači da ne izgleda jeftino, da pirotehnika, kostimi, rekviziti i scenografija uspevaju da uvere gledaoca da se ono što gleda događa zaista pre 100 godina. Osim toga, nepristupačnost i divljina prirode planina preko kojih se povlači srpska vojska snimljena je u svoj svojoj lepoj surovosti. Statista i glumaca ima dovoljno (ili ih je CGI obezbedio) da mogu da dočaraju kako izgleda masovni zbeg jednog naroda, koji se u dugačkim kolonama po najgoroj zimi probija skroz sneg i led. Osim toga, debitant Petar Ristovski kao režiser pokazuje da se ne plaši brzog tempa, eliptičnost i fragmentarnosti, a koristi ih odmereno, onda kada radnja treba da ubrza do sledeće tačke na kojoj će se sudbina likova razložiti detaljnije. Iako je raspolagao velikim sredstvima, u opremi, ljudstvu i rekvizitima, Ristovski se nije libio da daje izolovane portrete, detalje i sitnije mizanscene, koje je jako često umešno suprotstavljao masovnim scenama i širokim planovima.

Lazar Ristovski, koji definitivno nije u ulozi svog života, kako je najavljivao, ipak glumi dosta drugačije, svedeno i odmereno, svakim gestom i grimasom dočaravajući čoveka na izmaku svih životnih snaga, kojeg je ratovanje uništavalo i kada je pobeđivao. Njegov Kralj Petar I je umoran, pesimističan vladar kojem nije ni do ceremonije ni do slave, ne zato što on ne zna da ih ceni, već upravo zato što zna koja je njihova cena. Takva gluma je bila preduslov da se film izvede kao potpuna deherojizacija rata, da se on prikaže kao mašinerija za streljanje budućnosti u kojoj nikad ne može biti pobednika. U filmu, Kralj Petar I nije neko ko staje pred svoj narod posežući za patetičnim motivacionim govorima kada ga treba osokoliti, već je pojedinac koji se bori sa sobom da nađe smisao u svemu tome. Kada na kraju filma nekako stigne sa svojom vojskom i narodom na obalu Jadrana, kralj izgleda kao s uma sišavši Mojsije koji je narod nekako doveo do mora, samo da bi shvatio da se to more ipak neće pred njima otvoriti. Ili, u istorijskom kontekstu golgote srpske vojke, poslati lađe da ih prevezu na sigurno. Pogrbljen i pogubljen, on luta sa pastirskim štapom obalom sa koje voda odvlači  njegove mrtve vojnike i ne samo da ih ne može spasiti, već i sebe zamišlja kako ga guta plava grobnica. Lazar Ristovski je tokom određenog dela karijere svoj glumački izraz bazirao na svesnoj upotrebi šmiranja i preglumljivanja sa ciljem ostvarivanja tragikomičkog ili apsurdnog efekta, što mu je polovično polazilo za rukom (videti njegove režiserske uratke Belo odelo i Beli lavovi kao negativne primere). Toga se u ovom filmu odrekao, i time uradio odličan posao.

Filmski kritičar Zoran Janković je u svojoj pozitivnoj kritici filma primetio jednu njegovu upadljivu manu: “Na drugom tasu tu je povremeno ispadanje iz pripovednog ritma (što i ne čudi imajući u vidu dve narativne linije koje nužno moraju da se spoje i samu minutažu ovog filma, od 140 minuta) (…)”[3] Ovo zaista pruža jednu perspektivu kroz koju možemo provući sve tri manjkavosti sa početka ovog teksta. Majka jednog od vojnika kreće da sinu odnese zimske čarape koje je zaboravio da ponese, i od svih ljudi u toj opštoj gunguli nekako uspe da taj za nju bitan zadatak poveri nikome drugom do kralju. To je zamisao Milovana Vitezovića opisana u njegovom romanu Čarape Kralja Petra, koja je, iako možda kuriozitetna istorijska činjenica, slabašan motiv za nošenje celokupne dramske strukture filma. Kralj, koji na početku filma rezignirano i nihilistički primećuje kako rat oduzima čoveku dušu, a on se dosta naratovao, na sebe uzima pomalo bizaran, ekscentričan zadatak da nađe jednog vojnika, među hiljadama ranjenih, onesposobljenih, uništenih i prognanih podanika i da mu donese tople čarape koje mu je majka isplela. Iako je očigledno da ovakav zaplet treba da potcrta humanost i dobrotu de facto najomiljenijeg srpskog kralja, u datim okolnostima ovakav gest deluje psihologizacijski slabašno, možda ubedljiv jedino kao opis senilnosti starca koji gubi kontakt sa stvarnošću. Druga narativna linija prati sina, čija početna i početnička, nagla i krvava vojna iskustva pružaju sliku srži ratnog pakla. Delovi tela koje raznose šrapneli, granate, meci i bajoneti škrope crvenom bojom izgaženo blato u kojem se neprijatelji valjalju, čime ih zemlja pre vremena obeležava da joj pripadaju. Na ovom mestu se, nažalost u negativnom aspektu, Kralj Petar I poklapa sa Zaspankom za vojnike. Glavne uloge su poverene mladim glumcima koji su sa glumačkih akademija izašli inficirani tom upornom anti-filmskom glumom, koja možda jeste adekvatna za teatar, ali je strana objektivu kamere. Doduše, i replike koje su im dodeljene po svojoj neinventivnoj prirodi ne nude dovoljno prostora za briljiranje (istini za volju, epizodna uloga Radovana Vujovića me na ovom mestu može demantovati). I opet, žene u oba filma postoje samo kao bespomoćne, jednodimenzionalne figure majki čija egzistencija se iscrpljuje samo u opterećujućoj brizi sa svoje sinove.

Pa ipak, sa naknadnim promišljanjem i vaganjem svih mana i kvaliteta ovog ostvarenja, može se reći da je Kralj Petar I položio većinu žanrovskih ispita jednog ratnog spektakla na kojima je domaći film do sada redovno padao. (Ne treba propustiti da se napomene odlična muzika u filmu koja veoma uspelo koketira sa nekakvim western soundtrack-om, čime daje svemu jednu novu poziciju za tumačenje.) Ali ono dokle najdalje dobacuje jeste neočekivana svežina u predloženoj slici rata. Ta slika je lišena grandioznog, neupitnog patriotizma i vojničke slave u pobedi kojom se zlatnim slovima kleše u knjigu istorije ime pobednika. Ne, rat nam se predočava kao odvratni ljudski običaj u kojem tako brzo i tako temeljno stradaju dostojanstvo, ideali i humanost, a od čoveka se pravi najbedniji oblik života na Zemlji. I sva tragedija tog čoveka, koja je široko obojila ovaj film, počiva u tome što samo onaj ko se u ratu brani jedini je koji ništa od svega toga ne može da izbegne.

 

 

[1]https://fantasticnivodic.com/izdvojeno/2018/11/oda-srpskom-junaku-zaspanka-za-vojnika/

[2]Zaspanka za vojnike je snimljena po romanu Devetstočetrnesta, uvodnom delu trilogije koju je napisao akademik Stevan Jakovljević (rođeni brat spisateljice Milice Mir-Jam Jakovljević) o svom ličnom angažmanu u I sv.ratu.

[3]https://citymagazine.rs/clanak/najludi-filmovi-za-starije-od-18-iz-1960-ih-i-1970-ih