Rasprave o notornom (9)
STRAH
Septembar 2016
Strah je to s kojim liježeš i strah sa kojim ustaješ, strah od svakog noćnog šušnja, telefonskog poziva, poštarevog pogleda, pasjeg laveža, naivnog upita iza stakla na šalteru, dječjeg puta do škole i natrag, susjedovog slavlja, injekcije koju zabada nepoznat bolničar, strah od svega i svačega, od očeva groba s kojeg je maknuta ploča, od ćirilice u ilegali, knjiga na polici koje bi gost mogao da vidi, prezimena, krsne slave, podatka iz matične knjige, brata iz Novog Sada…
Malo se koja (druga) tema u današnjoj Hrvatskoj može mjeriti sa onom što ju je tu skoro inicirao Milorad Pupovac tvrdnjom da Srbi u Hrvatskoj žive u strahu. Naravno, o iskazu se može naširoko razglabati jer je dovoljno da se pojavi jedan jedini dični Srbin (primjerice Mirko Rašković koji se ne boji ničega – i nikoga osim Karamarka – jer je heroj) pa da već ta osamljena pojava posve opovrgne tezu, ali takva, recimo fiškalska, logika nije vrijedna pažnje. Nećemo zapodijevati razgovor oko pitanja plaše li se na isti način Katalonci i Basci u Španjolskoj ili neka treća etnička skupina u nekoj trećoj evropskoj zemlji, već ćemo se strogo držati domaće situacije. Elem, žive li Srbi danas, u Hrvatskoj, u strahu?
Dvije su mogućnosti – ili je M.P. u pravu ili nije. Sve treće pripada tzv. nadgornjavanju, odnosno guranju problema pod tepih, da ne reknemo u provaliju. Međutim, već se na samom početku raspetljavanja ovog zapetljanog problema javlja sitno a nezgodno pitanje – ko (ili tko) može na nj odgovoriti? Čiji će odgovor biti meritoran i respektabilan? Kome ćemo vjerovati, a kome nećemo? Kojekakvi anonimni komentari, što su se povodom izjave promptno pojavili na društvenim mrežama, već zbog anonimnosti svojih autora nemaju legitimaciju, a do ovog trenutka neki se valjaniji odgovor nije pojavio. U toj, na prvi pogled beznačajnoj činjenici, krije se međutim sam sukus čitave stvari – ako na pitanje o boli može odgovoriti samo onaj koga ta bol muči i na pitanje o strahu ne može odgovarati onaj koji se ničega ne boji, koga ne muči strah.
Na ovome mjestu davna digresija. Svojedobno sam (prije tridesetak godina) u jednom danas nepostojećem zagrebačkom listu vodio omanju polemiku s jednim tadašnjim liberalom a po pitanju razlikovanja desnice od ljevice. Budući da to mom protivniku (današnjem socijaldemokrati) nije bilo sasvim jasno, ustanovio sam da na pitanje tko je „istinska ljevica u Hrvata“ (kako bi se to novijom terminologijom krstilo) valjan odgovor može dati isključivo istinska desnica u Hrvata (dakle Veselica, Gabelica itd). Svi mi možemo o vlastitom djelovanju misliti koješta, ali će samo desnica znati koje ime sa ljevice predstavlja stvarnu (a ne umišljenu) opasnost po njene ciljeve i ideje. Vrijeme je pokazalo ispravnost takve teze, a kao dokazi sasvim solidno mogu poslužiti raskošni slučajevi navodnih nekadašnjih „ljevičara“ (Letica, Tomac itd), potonjih prebjega i preletača, aktuelnih korifeja žalosnog kroatoidnog desničarenja.
Podjednako stvar stoji i kad je riječ o strahu. Na to pitanje naprosto ne može odgovoriti npr. Igor Zidić ili Željko Rajner ili neko treće a ozbiljno hrvatsko desno ime. Dva su glavna razloga zbog kojih oni to nisu u stanju, prvi se krije u činjenici da takvi kakvi jesu naprosto ne mogu (ne umiju) prepoznati strah o kojem se govori, dok je drugi (razlog) donekle suptilniji i zahtijeva dodatno pojašnjenje. Upoznao sam, naime, tokom svog sad već dugog vijeka, manje – više sve značajnije ljude hrvatske kulture protekle epohe te iz iskustva znam da najveći broj među njima (koliko god da su bili opterećeni nacionalizmom) nije i nikad ne bi svjesno proizvodio strah kod manjinskih etnikuma, a naročito ne kod Srba. Nesvjesno, međutim, oni to ipak proizvode (ljudi poput bivših partizana – Slobodana Novaka, Ranka Marinkovića, Petra Šegedina ili mlađih – Vlatka Pavletića, Milivoja Slavičeka, Borisa Buzančića itd). Zidić, Rajner i brojni drugi danas nešto slično čine, ali dok Sedlar, Despot, Kuzma Kovačić ili Hasanbegović, kao čeljad bez validne legitimacije, to obavljaju glupo, netalentirano ili nesmotreno, ovi prvi rade elegantno i prefinjeno. Rezultat je na žalost isti, a ime mu je strah.
Strah je to s kojim liježeš i strah sa kojim ustaješ, strah od svakog noćnog šušnja, telefonskog poziva, poštarevog pogleda, pasjeg laveža, naivnog upita iza stakla na šalteru, dječjeg puta do škole i natrag, susjedovog slavlja, injekcije koju zabada nepoznat bolničar, strah od svega i svačega, od očeva groba s kojeg je maknuta ploča, od ćirilice u ilegali, knjiga na polici koje bi gost mogao da vidi, prezimena, krsne slave, podatka iz matične knjige, brata iz Novog Sada, utišanog komentara na TV prijemniku, doznake iz inozemstva, čestitke za Božić (ne daj Bože pravoslavni), ruske kape, ikonice Svetog Đorđa (rekao bi Nazor), groblja na Kordunu, gusala na zidu, kolege iz škole što nestade za „Oluje“, poziva iz suda, pasoške kontrole, odlaska u frizeraj, kontrole saobraćajca, demonstracija zbog bilo čega jer sve se na jednom svrši, manijaka, lopova, ubojica, silovatelja, kradljivaca, policajnoga očevida, uhidbenog, zapovjednog, provedbenog, od bijesne džukele i lude kokoške, od šušaka i glavaša, ustaša i pravaša, od krilnika, bojnika, satnika, redarstvenika, tijekova i čimbenika i inih zašlaca – rekao bi pokojnik, vrhovnik…
Kako je i kada sve počelo? Više je početaka, a zanima nas najzadnji jer je o onim prvašnjim strahovima već davno sve rečeno. Sjećam se, dakle, prvih tabli u parku u zagrebačkoj Dubravi na kojima je (kako sam o tome pisao prije dvadeset i pet godina) Nepoznat Netko crnom farbom ispisao ZABRANjENO ZA PSE I SRBE. Ne blijede, ne nestaju iz pamćenja, ne iščezavaju iz sjećanja jer su proizvele kako onaj prvi strah tako i onaj potonji rat. Građani ih nisu uklanjali, danima su table iz trave pretvarale ljude u pse (jedan ugledni novinar u tadašnjem zagrebačkom “Danasu” Srbe je izjednačavao s majmunima) da bi se s vremenom kampanja pretvorila u bjesomučnu hajku što do danas ne jenjava. Zaboravne valja podsjetiti da se sve to događalo prije balvana te prema tome nisu balvani proizveli table, nego su table proizvele balvane.
Strah, prastaro grčko božanstvo starije od Olimpa, u ovdašnjim je krajevima povezan sa sjećanjem. Stoga kad se govori o današnjem strahu (npr. da na kućna vrata o ponoći ne zalupa kundak) nužno u pamćenju iskrsne Paulin Dvor, ili Lora, ili padina Velebita sa spaljenim leševima Đorđa Kalanja i družine, ili Sisak sa neizbrojenim žrtvama Đure Brodarca i mlađeg Bobetka, ili Velesajam, ili djevojčica Zečeva iz Šestina, ili selotejp na Dravi, ili Milan Krivokuća ili znani i neznani čije su (srpske) kosti u temeljima mlade hrvatske demokracije.
Kako odagnati strah? Kako ga otjerati, prisiliti da iščezne, da nestane kao zloduh koji kvari i poništava bilo kakvu budućnost? Ne treba, nadam se, objašnjavati kako nije ugodno ni mudro imati hiljadu (tisuću) kilometara granice s nekim, koji u slijedećih hiljadu (tisuću) godina u pogodnom trenutku može na tu granicu zaboraviti. Rade li možda (na eliminaciji straha) dragovoljci pod šatorom, trudi li se oko toga ministar zadužen za evropske integracije, je li ijednu riječ o neprijatnom problemu izustio prvak Crkve u Hrvata kardinal Bozanić ili ljuti sisački biskupić kadar da zavadi dva oka u glavi?
Jer ako drugi ne rade na njemu, strah radi na sebi pa raste i razvija se, gomila se, steže u grlu, knedla se širi i guši te je jedini spas u odlasku, u bijegu, u napuštanju sretne Hrvatske, koja se riješila balasta, nečisti i prljavštine. Ako je „Oluja“ odjedared pomela stotine hiljada (tisuća), strah će pomalo i postupno potjerati ostatak i Domovina će jednog jutra osvanuti čista i pusta jer je bolje da ne bude nikoga nego da njenim plodnim poljima, dolima i dubravama, krstare zlotvori krivovjerci, prokleta opačina. Hoće li čistunci, rasni higijeničari, tada biti zadovoljni?