Tekst Svete Petrovića o tvornici Pliva

SVETO I DRAGICA

Novembar 2017

post image

Tekst Svete Petrovića objavljujemo u povodu stote godišnjice Oktobarske revolucije, kao ponovo pronađeno ljudsko lice njene domaće verzije. Historijske pravde radi treba povremeno skinuti naslage nabacanog blata sa njenog lica i vidjeti o čemu se zaista radilo. A pravde svakako ima u činjenici da je njene humane vrijednosti u ovoj priči svojim perom izrazio Svetozar Petrović. U predstojećem periodu baklje će preuzeti i nositi brat Gajo sa svojim društvom i časopisom

U trenutku u kom piše i šalje u Beograd ovaj tekst mladi novinar-pripravnik, namještenik Novinskog poduzeća „Narodna štampa“, odsjek „Vjesnik“, ima navršenih 18 godina i ima kao karlovački srednjoškolac višegodišnje iskustvo u dopisničkoj službi za „Omladinski borac“ i „Borbu“. Svetozar Petrović spada u VI plaćevni razred, kako mu stoji u rješenju, redakcija ga šalje po terenu, a on im donosi brojne reportaže o obnovi zemlje i izgradnji onih koji su je obnavljali. Teško je danas vrednovati takve tekstove, izvanredna je okolnost da su u porodičnoj arhivi svi sačuvani i uredno složeni, ali čini se da je u svom poslu bio mladalački iskren, nadprosječno pismen, ideološki nadahnut dakle, uspješan i zapažen.

Ipak ne znamo kako je do njega došao Mirko Simić iz izdavačke redakcije beogradskog „Rada“ i upoznao ga sa za to vrijeme tipičnim izdavačkim poduhvatom, njihovom namjerom da izdaju knjigu reportaža „o najistaknutijim omladincima – radnicima FNRJ“. Bilo kako bilo, uskoro mu je Branko Jovanović iz „Rada“ poslao dopis-narudžbu za reportažu o Dragici Rajković, radnici zagrebačke „Plive“. Dopis je sadržavao i tipska uputstva o tome kako treba dati; lik omladinca, „njegov razvoj kao čoveka i radnika“, pomenuti prošlost, i što je najvažnije, „dati sliku naše stvarnosti“. Uz napomenu kako treba izbjeći „parole i deklarativnost“.

U nekih mjesec dana izabrani autor je svoj posao obavio i na adresu Cvijićeva br. 50 poslao tekst „Zajedno rastu njih dvije…“. Danas je lako reći, tekst patetičan, ideologiziran, tendenciozan… Ali je lako i zapaziti da 18-godišnji autor donosi generacijsku istinu u njenom jezgru, svakako važan dio istine jednog vremena, i svojevrsnu najavu generacije koja će dominirati intelektualnom scenom federalne Hrvatske u decenijama koje su dolazile.

Tekst objavljujemo u povodu 100-godišnjice Oktobarske revolucije, kao ponovo pronađeno ljudsko lice njene domaće verzije. Historijske pravde radi treba povremeno skinuti naslage nabacanog blata sa njenog lica i vidjeti o čemu se zaista radilo. A pravde svakako ima u činjenici da je njene humane vrijednosti u ovoj priči svojim perom izrazio Svetozar Petrović. U predstojećem periodu baklje će preuzeti i nositi brat Gajo sa svojim društvom i časopisom.

Tekst izlazi još jednom u vremenu bahatog i rasipničkog odnosa aktuelnih pobjednika prema „Plivi“ i brojnim Plivama hrvatske privrede. Zato, bez iluzije o prošlosti i budućnosti, povremeno treba podsjetiti na njihovo rodno mjesto.

 

(Tekst nam je ustupila gđa Radmila Gikić-Petrović, na čemu joj toplo zahvaljujemo)

 


 

 

ZAJEDNO RASTU NJIH DVIJE – DRAGICA I „PLIVA“

 

06 drustvo 02 visnjic 02

 

Pet tvornica bilo je nekad u toj zgradi na Črnomercu – od tvornice češljeva i „Vrpce“ do tvornice lijekova. Danas je u njoj i novo izgrađenim objektima oko nje smještena najveća tvornica lijekova u našoj zemlji „Pliva“. Čovjek učini sebe smiješnim kad kaže: „Ova tvornica postojala je i prije rata“, jer  više nego šest puta povećali su se njeni pogoni posljednjih nekoliko godina. Izrasla je čitava naša domovina, izrasla je i „Pliva“. A s „Plivom“ izrasle su i stotine njenih radnika i radnica. Izrasla je i Dragica Rajković, skromna radnička djevojka s Trešnjevke. Postala je drugačija nego što je bila i nego što bi bila da se u „Plivi“, na Trešnjevci, u Zagrebu, u čitavoj našoj zemlji nije dogodilo ono što se zaista dogodilo i što se moralo dogoditi.

Otac, građevinski radnik, umro joj je kad je navršila sedmu godinu. I onako težak život u kući postao je poslije očeve smrti još oskudniji. Dragica te godine nije mogla poći u školu. Njena majka, jedna od onih mnogobrojnih Zagorki koje su sa teških prilika na selu bile potjerane poslije Prvog svjetskog rata u Zagreb, u industriju, odlučila je da svoje dijete pošto-poto da školuje. Posao u Zagrebu nije mogla dobiti – otišla je da radi na selo. Dragica je, živeći kod tetke, pošla u prvi razred osnovne škole. Nakon osnovne, završi i stručnu školu. Iste godine završio je Drugi svjetski rat. Zagreb je oslobodila Jugoslavenska armija. Čitav grad govorio je samo o slobodi, o jednakosti, o pravdi. Dragica je počela da razumijeva smisao razgovora koji su se kod nje u kući dosta vodili.

Ona je osjetila da je počeo nov život –  sve je previralo na ulici i, još više, u omladinskom domu. Svakog poslijepodneva sakupljalo se pred njim sve mlado iz čitavog bloka, uzimali su lopate i pijuke i odlazili da ruše bunkere i urušene zgrade, dok su se najmlađi „razvijali u strelce“ preko čitavog rajona i skidali zaostale ustaške i njemačke parole. A kasno u noć dom je odzvanjao od pjesme omladine.

Jedna takove večeri – ona se dobro sjeća: čitavo poslije podne rušili su zgradu u kojoj je eksplodirala njemačka municija, a poslije toga razgovarali su i pjevali u domu – eto, te večeri, iza jedanaest sati, kad se omladina počela razilaziti, došao je drug Boris i pozvao je na sastanak. Iza pola noći trčala je ona veselo kroz svoju Bribirsku ulicu – više nije bila „obična“, bila je SKOJ-evka, osjećala je da više ne pripada samo svojoj porodici i sebi, već i Partiji. U prvom redu Partiji.

Sljedeće godine šalje Dragicu Rajonski komitet SKOJ-a na Omladinsku prugu Brčko–Banovići, u kulturno-prosvjetno odjeljenje glavnog štaba. Te je godine bila „loše sreće“ – nije radila fizički na trasi i zaključila je da to „nije ono pravo“.

Zato je na godinu, kad se formirala II Zagrebačka omladinska radna brigada „Stjepan Škrnjuga“ niko nije mogao nagovoriti da se ne javi među prvima u brigadu. Još prije polaska nju je njena desetina izabrala za desetara. Razumjela je: nju, djevojku, birali su jednodušno za rukovodioca i mladići zato što je ona SKOJ-evka. Bila je svjesna da ne smije osramotiti SKOJ.

Prvog dana rada na pruzi strašno se umorila – nikad do tada nije radila tako težak fizički posao. Ali svakog dana bivalo joj je sve lakše, a u njoj je postajala sve čvršća odluka da se ne smije osramotiti. Nekoliko puta ukazano joj je najveće priznanje – dizala je i spuštala brigadnu zastavu. Samo onaj koji je makar jednom okusio tu sreću može shvatiti koliko to znači. Čitava brigada gleda u tebe s poštovanjem; kad nešto govoriš – svi te slušaju; a kad se uveče oko barake protegne kozaračko kolo – svako hoće da se do tebe uhvati.

Zadnjeg sata rada na radilištu –  kad čovjek izvuče stota kolica zemlje preko razgaženog i sklizavog puteljka – ruke same od sebe počnu da puštaju, a ručice kolica neumoljivo klize i klize među prstima. Drugovi to vide i odmah ih nekoliko priskače da pomogne. Ali Dragica nije prihvaćala takove pomoći – tvrdoglavo je primicala prste, koji su obuhvatali ručice kolica, i gurala je uvijek do kraja.

Može li nekome biti čudno što joj je Omladinska pruga dala naziv udarnika?

Kad se nakon dva mjeseca brigada vratila u Zagreb, Dragici se u kući učinilo pusto. Nije tu bilo ni onog kolektiva ni takmičenja, na što se naučila na pruzi. Vidjela je da se tako dalje ne da živjeti i jednog dana – nikad ga ona neće zaboraviti: bio je to 15. juli 1947. – našla se u personalnom odjeljenju tvornice „Pliva“. Tražila je zaposlenje.

– Ali samo ako imate posao gdje se radi po normi, ako nemate – neću raditi kod vas.

Drugarica Slavka se nasmijala.

– Gle, gle. Ti si, mala, sigurno udarnica. A, sad razumijem – nastavi ona spazivši značku Omladinske pruge – to je, znači.

Jedna starija drugarica, koja se tu našla, upade im u razgovor.

– Drugarice Slavka, mi bismo baš trebali čistačicu.

Dragica se snuždila, nešto ju je zgrabilo oko srca i malo je trebalo da zaplače. Drugarica Slavka je to razumjela: Ne, Dragica ne podcjenjuje posao čistačice, ali ona hoće da se takmiči. Zato odlučno reče:

– Neće ona biti čistačica. Ona pita za normu. Tri mjeseca će raditi na pomoćnom poslu, a iza toga – na normu.

Uze je za ruku i odvede u galensko odjeljenje.

Prošla su i ta tri mjeseca. Na pomoćnom poslu Dragica je pokazala kako može da radi. Zato joj se nakon toga ostvarilo ono za čim je čeznula. Šef odjeljenja – na inicijativu komunista – odredio je Dragicu da radi na pakiranju sirupa, na jednom od najtežih poslova u odjeljenju. Već drugog dana dostigla je ona normu, a iza toga stalno je prebacivala.

Poslije nekoliko mjeseci pridošlo je mnogo novih radnica u tvornicu. One nisu znale kako treba da se radi i znatno su podbacivale norme. Partijska organizacija dala je inicijativu da se pređe na lančani sistem rada po brigadama sa izmiješanim novim i starim radnicama, kako bi uz starije radnice i nove postizale bolji rezultat. Dragica je to odmah prihvatila – takmičenje ona nije shvaćala kao borbu za vlastito isticanje. To je naučila još na Omladinskoj pruzi. A kad je njena omladinska brigada „Sirupašica“ počela visoko premašivati normu – ko srećniji od nje!

Njezina je brigada postala prava škola. Dragica i njene drugarice Marije – Marija Vandekar i Dalmatinka Marija Martinović radile su stalno zajedno. Svaka dva-tri mjeseca dolazile su im po dvije nove omladinke, ostajale su kod njih dok se ne osposobe za posao, a zatim bi odlazile dalje.

Krajem maja 1948. godine na sastanku SKOJ-evske grupe u „Plivi“ Dragica Rajković se obavezala da će u čast Petog kongresa KPJ dati 500 dobrovoljnih radnih sati u radu na zagrebačkoj dionici autoputa.

Međutim, prvih dana je izgledalo da su joj pobrkani računi. Tih se dana pred omladinke u galenskom odjeljenju postavio nov problem. Materijal za lakiranje bočica je zakasnio. Najzad je stigao u subotu ujutro.

Direktor poduzeća došao je u pogon i objasnio radnicama stanje.

– Kako ćemo sad isplivati s mjesečnim planom? Da li bi se moglo raditi koji sat prekovremeno?

Dragica i njene drugarice Marija Šoštar i Rasena Nadoš rekoše mu neka ne brine:

– Lako ćemo mi to urediti.

Tu noć radile su one do jutra. Izlakirale su oko 10 000 bočica, zatim otiđoše kući da popiju kavu i opet se vratiše u tvornicu.

Do kraja mjeseca mjesečni plan „Plive“ bio je izvršen.

Ali Dragica dotle nije dala još ni jednog radnog sata. Drug Marjan – sindikalni rukovodilac – spomenuo joj je u razgovoru njenu obavezu i s osmjehom joj prigovori:

– Ti, Dragice, slabo znaš računati. Do Kongresa još ima jedva pedeset dana.

– Što te briga – ja znam kako ću.

Odista, ona je znala kako će izvršiti obavezu. Početkom juna nastupila je na godišnji odmor. Prvog dana odmora u dva sata ujutro bila je već na gradilištu autoputa.

– Morala sam uraniti, priča ona, ZET-ovci su dolazili oko tri sata izjutra, pa sam se bojala da ću ostati bez alata.

Kad je prekinula oko podneva, poručala je i nastavila da radi do osam uveče – i tako čitavih četrnaest dana. Upitajte je da li joj je bilo teško! Nasmijaće vam se u lice i kazaće:

– Ne, naročito ne iza 5. juna. Iza 5. juna budila sam se već u jedan sat iza ponoći – nisam dulje mogla da izdržim – i jurila sam prema autostradi.

Naime, 5. juna – tog dana bila je kiša i nije se moglo raditi – Dragica je otišla u tvornicu javiti drugovima da je do sada dala 450 norma-sati. U tvornici su je zadržali do dva sata, pozvali je na sastanak i saopćili joj – da je član Komunističke partije Jugoslavije.

Samo dvadesetpet dana kasnije Dragica je saznala za rezoluciju Informbiroa. Bili su to strašni dani – Dragica pamti početak rata, pamti bombardiranje, ali sve je to neznatno prema onom julskom danu kad su podvostručeni tiraži listova u času nestajali po ulicama, a preko zvučnika su neumoljivo ponavljane rezolucija Informbiroa i rezolucija našeg Centralnog komiteta. Nije se našao niko da uzvikne: „Nije istina, nema nikakve rezolucije“. Mada bi to bila laž – umirila bi je, ona je čeznula za takovom laži.

Tužni su bili prvi dani jula i u galenskom odjeljenju „Plive“. Zamukla je pjesma bez koje se rad ovdje više gotovo i nije mogao zamisliti.

Na partijskom sastanku tih dana čitala su se pisma SK SKPb i CK KPJ. Dragica je počela da razumijeva krutu i surovu stvarnost. I ona se svim srcem, svim svojim bićem izjasnila za Centralni komitet KPJ. Ponovo je odjeknula pjesma u galenskom odjeljenju „Plive“. Bila je u toj pjesmi nijansa bola zbog uvreda nanesenih od onih koje su naši ljudi bezgranično voljeli i duboko poštovali, i nijansa čvrste riješenosti da im se pokaže da naše ljude njihove uvrede nisu mogle pokolebati. Linija na grafikonu omladinske brigade u galenskom odjeljenju bila je u stabilnom usponu.

Peti kongres Partije Dragica je dočekala s premašenom obavezom – sa 750 radnih sati koje je dala na autostradi i sa osvojenom zastavicom najboljeg frontovca na izgradnji zagrebačke dionice.

Ćudljiva je bila jesen 1949. godine. Dok su se savinuti i požutjeli snopovi žita molećivo okretali prema razastrtom plaštu oblaka na nebu – kiša kao za inat nije htjela da padne. Tek više od mjesec dana nakon zakašnjele žetve u Slavoniji je započela kiša, pa susnježica i opet kiša. Rijetke seljačke radne zadruge i ekonomije povadile su krumpir, a privatnik ga nikako nije ni vadio. Počelo je da miriši na snijeg i za neizvađene okopavine postalo je zbiljski opasno.

Silna je zemlja bila zasađena krumpirom na ekonomiji „Plive“ u Gabošu. Na ekonomiji nije bilo dovoljno radne snage. Sindikalna podružnica tvornice odluči da u Gaboš pošalje desetak svojih članova kako bi se zaostatak u radovima nadoknadio. Drugarica Elza, predsjednica podružnice pošla je u pogon da potraži dobrovoljce. U galenskom odjeljenju nije u prvi čas našla brigadira omladinske brigade na pakiranju sirupa Dragicu Rajković. Ona je upravo izašla da donese materijal za rad svoje brigade. Elza se obratila djevojkama:

– Drugarice, vi znate da mi imamo ekonomiju u Gabošu. Pa …

– Kraće, što duljiš!?

– Eto kraće: trebamo brigadu koja će na dvadeset dana otići da pomogne na vađenju krumpira.

Dvadesetpetogodišnja Marija Martinović slušala je pažljivo Elzu od časa kad im se obratila. Ni jednom ona nije bila na omladinskim radnim akcijama, a Dragica joj je o njima mnogo pričala. Zato Marija nije dugo razmišljala:

– Ići ću ja.

Ostale djevojke u brigadi sporazumješe se očima i kao po prozivci povikaše:

– I ja.

– I ja.

– Ide čitava omladinska brigada iz galenskog – dovršila je Dragica koja je upravo naišla na vrata i čula o čemu se radi.

Eto, tako su odlučile da ide čitava brigada. Druge nedjelje brigada sindikalne podružnice „Plive“ bila je u Gabošu i počela je da radi.

Kiša je stalno padala, a omladinke su radile.

Zadnjeg dana rada pljusak ih je već sasvim mokre predveče potjerao s polja. Na brzinu su utrpale zadnju hrpu krumpira u vreće i prenijele ga u magazin, a onda preskačući potoke vode po dvorištu, upadajući u lokve i namjerno se prskajući – uletješe u sobu omladinskog doma, koji su preuredile za privremeno stanovanje.

Kiša je dobovala po krovu, svagdje vani bila je vlaga i opet vlaga. Djevojke su privukle slamarice ka sredini i polijegale.

Ima li uopće išta ljepše nego kad se čovjek naradi uz smijeh i pjesmu, pa prokisne do kože i onda se zavuče u toplu postelju, čuje kako potoci vode cure preko krova, osjeća dah druga koji do njega leži i sluša ga kako priča nešto toplo i lijepo.

Djevojke su razgovarale o svom radu. Mještani, koji su ih nepovjerljivo gledali po dolasku, rekoše im danas da rade više nego dobro. Rukovodioci su im kazali da su izvršile zadatak.

Bile su srećne. Znale su da ima zemalja u svijetu u kojima djevojke njihove dobi žive možda i bolje od njih. Ali bile su sigurne da ne može biti zemlje u svijetu u kojoj bi djevojke njihove dobi mogle da žive ljepše, za veći i plemenitiji cilj.

Sutradan krenule su u Zagreb.

Prekosutra ujutro našle su se opet pred portirnom „Plive“. Učinilo im se da je ona postala još veća i ljepša.

A kad Dragica Rajković ne bi bila skromna djevojka i kad bi se mogla nadviditi nad samom sobom, vidjela bi kako je – iako se na izgled nije promijenila – i sama porasla i postala još ljepša, još više komunist, još više čovjek.

 

Svetozar Petrović