Izložba Krivo srastanje, MSU, 07.07. – 09.08.2015.
TANDEM KOJI TO NIJE
/ FOTO: Mio Vesović i Ivan Posavec
Izložba radova Vesovića i Posavca u MSU u potpunosti je uspjela, i to na strogo definiranom uzorku, povući mnoštvo paralela između današnjeg i prošlog vremena, te postaviti znak pitanja iznad glave, ali je ne i odsjeći
Pišući u travnju prošle godine za britanski Guardian, slavni kustos Hans Ulrich Obrist pokušao je u članku naslovljenom The Art Of Curating čitateljima približiti profesiju onoga koji kurira, odnosno onoga koji se, prema la-tinskom korijenu, naprosto brine. Kurator je dakle partner umjetniku, onaj koji ili ona koja, ne samo što čuva i bira, nego i povezuje, a ponekad se i nadopunjuje s umjetnikom. U davna rimska vremena značilo je to voditi parnu kupelj; kasnije u mračnom Srednjem vijeku bio je to svećenik koji pazi na duše svog vjerničkog stada. Sve ove odrednice pažnje, intimnosti, možda i (umjetničke) duhovnosti zaista su neki od pojmova koji definiraju dobrog kustosa, čemu bi još u Hrvatskoj, ljeta gospodnjeg 2015. valjalo dodati i svojevrsnu hrabrost. Ili možda intelektualnu drskost.
U oba slučaja, referenca je godina u kojoj se jedno mitsko razdoblje jugoslavenske povijesti dobrano estradiziralo i komercijalno eksploatiralo. Pritom, kako to pravilno notira Dejan Kršić u katalogu izložbe Krivo sra-stanje, nismo saznali ništa novoga, niti smo produbili ikakva znanja. Čak se i poslovično suzdržana zagrebačka art scena našla pomalo zatečena amalgamom nostalgije i PR-a koji je obasuo javnost. Od televizijskih serija pa do divot-izložbi popraćenih papirnatom novinskom raskoši, izostala je ozbiljna kritička recepcija, dok se u kuloarima stvarao primjetan i opipljivi zazor. I to od slavnih i nikad prežaljenih osamdesetih.
Ishodišta pop-kulture
U tome nezahvalnom kontekstu, kao u kakvoj borbi Davida i Golija-ta, MSU je u mali, ali značajan prostor, odvojio izbor fotografija Milisava Mije Vesovića i Ivana Posavca. Potonje se moglo vidjeti i koji mjesec ranije, no to nije zapriječilo kustosicu Leilu Topić da svoje istraživanje studiozno ograniči na već postojeću muzejsku zbirku svoje matične kuće. Nije ju to zapriječilo ni da na naslovnu stranicu kataloga stavi amblematsku Ve-sovićevu fotografiju Zagreb 1982., na kojoj svoje mjesto nalaze pankeri, omča za vješanje, Titov potpis i logotip Coca Cole. Ista fotografija, koja o tome razdoblju govori sve, korištena je svojedobno i za naslovnicu časo-pisa 15 Dana koji je tematizirao novi val. I napokon, sâm naslov izložbe, također je jedno od ishodišnih mjesta pop-kulture tog desetljeća, jednako re-evociran naspram samih fotografa, ali i općeg kunsthistoričarskog do-življaja koje se ovdje ne ustručava citirati poznato. Sve to u vremenskom razmaku od svega dva mjeseca nakon prethodne brigeza osamdesete. Ili kraće, hrabrost i drskost selekcije prema sigurnome odabiru, fokusirani i detaljni pristup prema gomilanju artefakata i ono najvažnije, što bi potpisao i Obrist, čitanje i reinterpretacija sadržaja, a ne tek puko nabrajanje i ilustracija vremena.
U kustosici i Vesović i Posavec našli su zaista srodnu umjetničku podrš-ku. Krivo srastanje, izložba u Muzeju suvremene umjetnosti od 07. srpnja do 09. kolovoza, u kontinuitetu je s poticajnim odnosima kakav ovaj dvojac oduvijek ima s kuratorskom branšom. Počevši od Davora Matičevića, pa sve do iznimnog suglasja s Marinom Viculin, a prije toga i s Darkom Glavanom, ovaj tandem koji to ujedno i nije, jedna je od najbolje popraćenih umjet-ničkih pojava ovdašnje fotografske povijesti. Topić se sjajno i pankerski emancipirano uključila u tu priču, odmičući svoj postav od deskriptivnosti i slažući ga idejno pregledno, asocijativno i istraživački radoznalo. Tandem koji to nije, jer bi uključivao jednog iza drugoga (Vesović i Posavec ipak su jedan uz drugoga), stekao je pažnju svojim udruživanjem 1979. godine u, recimo to tako, kolektiv “MO” ili Meko okidanje. Nasuprot tumačenjima kako takav spoj mora imati zajedničku vizualnu estetiku, dvojac je prije srastao tehnikom i motivima, posebnim ironičnim odmakom i dvojnošću prikazanoga.
Istančanost fokusa
U MSU-u je prepoznat upravo taj bitni element. Sama arhitektura Posavčevih i Vesovićevih fotografija tako je naglašena onom višestruko značenjskom, poput radnika i političara, glazbenih zvijezda i potpuno nepoznatih pojedinaca ili pak sumorne svakodnevice i razigranih noćnih provoda. Dvojba o dokumentarnom i/ili umjetničkom statusu tih fotografija izlišna je poput rasprave o primarnom staništu tih djela: pripadaju li izvorno u novinsku ili galerijsku fotografiju i treba li ih promatrati na zidu galerije ili na požutjelom novinskom papiru. Na koju god stranu se tu priklonili, ona je jednako vrijedna. Polet, Danasili Studentski list, odnosno MSU, Galerija Klovićevi dvori ili nešto treće – radi se samo o okviru, slično-me onom kojega je proslavila upravo ta škola, a u kolektivnu svijest upisao grafički urednik Goran Trbuljak. “Meni je uvijek zanimljiviji stvarni okvir. Nekad glava boli od slobode”, kazao je Posavec Marini Viculin u predgovo-ru izložbe Fotografije 71-02iz 2002. godine. “MO” nikako ne bi smio ovisiti o tom okviru.
Ono što je također vidljivo iz izložbe Krivo srastanjejest i činjenica da doživljaj i interpretacija fotografije ne ovise o serijama, nego da zbog svog bogatstva značenja i mogućih interpretacija funkcioniraju i kao zasebna priča. Izgleda da je takav istančani fokus upravo ona razdjelnica koja de-finira stare i nove majstore fotografije: oni noviji prije će prezentirati niz, moguće i zbog same naravi i dostupnosti digitalnih medija. Tek na razini pukog dojma, čini se da su autori poput Mije Vesovića i Ivana Posavca mi-slili i na to, da dok okidaju meko, usput uzimaju u obzir i buduće značenje prizora. Kod ovog dvojca (koji to i nije), sintagma meko okidanjenije samo izraz fotografske i tehničke umješnosti, odnosno pažnje. Ona je još više i još dublje interes za subjektom snimanja, iskreno i nepatvoreno zanima-nje, koje je, reći će opet Viculin, između ostaloga, i erotično.
Pank, novi val, drska hrabrost i smjelost, inherentna ljudskost u pri-stupu rezultirali su kod Vesovića i Posavca fotografijama koje naprosto ne stare. Očito se između tih umjetnika i njihovih subjekata razvilo posebno povjerenje, odnos koji je rezultirao duhovitim, a ponekad, barem iz per-spektive onoga ili ovoga vremena, i “skandaloznim” radovima. Promatra-jući njihove modele, kao i situacije u kojima se nalaze, poput, primjerice, Vesovićevog golog dječaka s cvijećem iz ciklusa Za Rexa(1983.) ili Posav-čevih djevojčica koje dižu suknjice, niti najrigidnija moralna policija tu ne bi našla razloga za paniku, o eksploataciji da se i ne govori. Kako navodi Dejan Kršić u predgovoru, golotinja žena i/ili muškaraca kod ovoga dvojca nije voajerska i seksualizirana, već prije simbolička i dokumentarna. Ve-sovićeve fotografije s prvih jugoslavenskih klupskih gay večeri (Ljubljana II, 1984.) uspijevaju čak i ljude u činu zavođenja ili seksa prikazati posve drugačije od očekivanog, kao monumente i statue jednog progresa kojega je buđenje lokalnih politika krajem dekade potpuno dotuklo.
Aktualne paralele
Osjećaj je to jednak završnici Planete majmunaFranklina J. Schaffnera iz 1968., kada glavni lik shvati da se ispod nanosa pijeska duboko zakopan nalazi Kip slobode, zaboravljeni simbol civilizacije. Nije samo Vesovićeva Ljubljana II primjer u pijesak zakopanog kipa. Radnici na fotografijama imaju izvjestan ponos u svom pogledu, držanje i gard osobe koja nije poni-žena. Danas su oni endemska vrsta koja je pala pod naletom privatizacije i tranzicije, toliko rijetki kao umjetnički motiv, da se Kršić s pravom pita – Kaži gdje su nestali?
Izložba radova Vesovića i Posavca u MSU u potpunosti je uspjela, i to na strogo definiranom uzorku, povući mnoštvo paralela između današnjeg i prošlog vremena, te postaviti znak pitanja iznad glave, ali je ne i odsje-ći, što je u vizualnoj igri učinio socijalistički srp i čekić Gotovcu. Autorica postava Leila Topić s probranim je dijelovima opusa Mekog okidanja na-značila nove mogućnosti tumačenja ovih radova i tako otvorila vrata i za neki budući nastavak. Prodavač novina sa Šuvarovim likom na naslovnici, gotovo da je moderni komentar izborne kampanje u Hrvatskoj 2015., a Posavčeva Štafetatakođer rječito govori o “bliskosti” politike i birača, za-držanoj, ali u drukčijem formatu i danas. U arhivima Mije Vesovića i Ivana Posavca materijala ima. Zapravo, tamo se nalazi barem još nekoliko kustoskih Kipova slobode.