Rasprave o notornom (13)
VLADIMIR POPOVIĆ, PJESNIK
Juni 2017
I tad kada je stvar bila, što se mene i moje sudbine tiče, definitivno i totalno propala, riječ je zatražio obično mirni, tihi i povučeni Vladimir Popović, taj čovjek tajanstvenog autoriteta, bivši robijaš, liričar i skroman čovjek uz koga se ništa ružno nije moglo vezati
Postojala su u dvadesetom stoljeću u hrvatskom kulturnom i političkom životu dvojica istaknutih ljudi istog imena. I jedan i drugi su se zvali Vladimir Popović, a ni jedan ni drugi nisu bili Hrvati. Nisam poznavao političara, profesionalnog revolucionara Crnogorca, kojeg je Tito bio odredio da u jednom periodu (poslije pogibije Rade Končara, a prije uspona Vladimira Bakarića na rukovodeći položaj) vodi Partiju u Hrvatskoj. O njemu je u jednom manje poznatom spisu opširno pisala Anka Berus, koja ga je i lično poznavala i surađivala s njim još davno prije rata na poslovima otpreme dobrovoljaca u španjolske internacionalne brigade.
Za mene je bio mnogo zanimljiviji drugi Vladimir Popović, pjesnik, autor partizanske poeme „Oči”, koja je već davno izbačena iz lektire. Njega sam dobro poznavao pa sam ga i posjećivao u njegovoj kući u Cvjetnom naselju u Zagrebu. On je, ako mogu tako reći, u jednom trenutku odigrao presudnu ulogu u mom životu i to (što se mene tiče) svakako zavređuje da se zabilježi pa i detaljno prikaže. Ono što me, međutim, u ovom času nervira jest osjećaj da sam o ovome već negdje ranije pisao, ali se nikako ne mogu sjetiti kad i gdje. No, bez obzira na to (a to je moglo biti i u sklopu sjećanja na Jožu Horvata, na primjer), stvar zavređuje da se i ponovi jer se ne tiče samo mene, nego i mnogih drugih ljudi.
Obračun (Titov) sa „hrvatskim proljećem” u Karađorđevu 1971. godine, kao i ono što je uslijedilo neposredno nakon toga, u najširim hrvatskim masama (a napose među inteligencijom) nikada nije prihvaćen. To se, napokon, sasvim jasno prepoznalo dvadeset godina kasnije kad je Tuđman sa svojim radikalnim stavovima hametice potukao ne samo Račana i njegove mlitavce, nego i Savku i Tripala sa njihovim, u odnosu prema Tuđmanovom, umjerenim nacionalizmom. A ako su takva strujanja prožimala kroz duge dvije decenije čitavo hrvatsko društvo, može se samo zamisliti kako je to odjekivalo među piscima, okupljenim u tada jedinom Društvu književnika Hrvatske. Poslije poraza Šegedina i Mihalića vlast se među piscima raspala na mnogo neformalnih centara moći, a po ugasnuću Matice hrvatske i Krležinog potpunog povlačenja iz javnog života, sve se odvijalo na relaciji Akademija – DKH. Uspio sam nagovoriti Račana da zbog specifičnih prilika rukovodstvo Partije odobri formiranje osnovne partijske organizacije u DKH (sekretar je bio Joža Horvat, a ja sam bio njegov zamjenik) i ta je nestatutarna forma desetak godina bila izuzetak u jugoslavenskom političkom (i književnom) životu.
Među tada živim piscima svega četvorica su bili nosioci tzv. Partizanske spomenice 1941. godine, odnosno partizani od prvih dana. To su bila dva brata Franičevića (Jure i Marin), zatim Joža Horvat i Vladimir Popović, pisac o kome govori ovaj tekst. Današnjim generacijama (a sutrašnjim još i više) ovo odlikovanje (orden ili zvanje) ništa ne govori, ali stariji (ako takvih još ima) znaju da je to bilo izuzetno važno i da su te političke zasluge često bile značajnije od književnih vrijednosti. Kad bi se dogodilo tako (kao u slučaju Vlade Popovića) da se to dvoje spoji, teško da bi se bilo koji stariji pisac usudio suprotstaviti njegovim stavovima. Pogotovo što je on (jedini među „spomeničarima”) pritom još bio i Srbin i kao takav robijao u kraljevskoj Jugoslaviji.
A onda je objavljeno moje pismo Šoljanu, koje je kao bomba potreslo sav Zagreb. Naravno, svi su ustali protiv mene te se i rukovodstvo Republike podijelilo (kojoj vlasti odgovara „talasanje” kad svakoj odgovara status quo). U samome DKH to je poprimilo neviđene dimenzije i sve se trebalo riješiti na partijskom sastanku. A na tome sastanku, kojim je upravljao Joža Horvat, stvari su krenule sasvim loše po mene. Govornici nisu imali nikakvog razumijevanja za moje stavove i već sam vidio sebe kao pokojnika jer me rukovodstvo ne bi moglo spasiti ako propadnem u svojoj branši. Prisutni Srbi (Duško Roksandić, Vojin Jelić, Milan Mirić, Stevo Drakulić i možda još poneki) pognutih glava slušali su kako Mirko Božić i Joža Horvat udaraju po meni teškim argumentima, a nema nikoga da im se suprotstavi. Mislim da Ranko Marinković nije bio prisutan, a ne sjećam se ni Marijana Matkovića ni Jure Kaštelana. Ako se ne varam ni Zuppa nije govorio meni u prilog.
I tad kada je stvar bila (što se mene i moje sudbine tiče) definitivno i totalno propala, riječ je zatražio obično mirni, tihi i povučeni Vladimir Popović, taj čovjek tajanstvenog autoriteta, bivši robijaš, liričar i skroman čovjek uz koga se ništa ružno nije moglo vezati. Počeo je svoje izlaganje mirno i sabrano i na opće iznenađenje od samog početka, a bez ikakve rezerve stao na moju stranu i podržao ocjene stanja i stavove iz mog pisma. Zatim je sve brže padao u vatru da bi svoju diskusiju okončao gotovo u grču.
Gledao sam netremice prisutne i vidio kako se najprvo Srbi uspravljaju, kako odjednom postaju drugačiji, hrabriji, odvažniji, kako više nisu pokunjeni ni potuljeni. A vidio sam i kako Hrvati (Božić, Horvat i drugi) odjednom reteriraju, kako se iz njihovog pogleda i gesta gubi i nestaje ona žestina i bijes s kojim su se u početku na mene okomili. I da skratim, stvar se prelomila i to je učinio jedan jedini čovjek, Vladimir Popović. Slijedećih desetak godina stvari u Hrvatskoj su, naravno, išle svom neminovnom kraju jer 1985. godine na onom zloglasnom plenumu DKH, gdje je propala moja pozicija, više nije bilo V. Popovića, a Šuvar nije uspio (ili nije znao ili nije mogao) da tu stvar obrani.
Kasnije su stvari išle kako su išle. Stari Vlado se potkraj života poduhvatio toga da dešifrira sve nadimke i ilegalna imena iz Cesarčeva španjolskog dnevnika te je nastao rukopis od oko 120 stranica, koji (koliko znam) nije objavljen. U „Žeženo zlato” uvrstio sam jednu njegovu pjesmu o janjetu, i to je bio način da mu se mrtvom još jednom zahvalim na podršci u jednome od najtežih trenutaka mog života kada sam na poprištu bio ostao sam, napušten od slabića, protuva i budala, napušten od svih.
29. 4. 2007.