Kako je “Novi zavjet” sa posvetom Vuka Karadžića završio u kući Ivkovića
VUK, MAKSO I VLADO
Novembar 2016
Mnogo toga je otišlo sa Vladom Ivkovićem što nije imao kome ispričati i što nije imao ko zapisati. Najduže će živjeti sa svojim jednostavnim ex librisom, koji se nerijetko znao naći u dobrom društvu prethodnih vlasnika
Kada smo početkom 90-ih još jednom obnavljali “Prosvjetu”, od “starih boraca” uz nas su bili Brane Ćelap i Vlado Ivković, obojica sinovi naših kratkovjekih ali značajnih porodica iz srpskog građanskog društva. Otac prvog bio je poznati knjižar, Đorđe Ćelap, a drugog, istaknuti samostalni demokrat, Simeon Ivković. Uzevši u obzir okolnosti, biblioteka Brane Ćelapa i nije bila tako bogata, bolji dio je pripao “Prosvjeti”, a ostaci se i danas vuku po zagrebačkim buvljacima. Zato su o Ivkovićevoj već tada kružile priče. Vlado je bio kolekcionar, imao je mnogo knjiga iz srpskog XVIII vijeka, čuvao je važne dokumente za historiju ovog dijela našeg naroda i imao sve izdavačke bisere, uključujući časopise i brošure, iz našeg burnog prošlog stoljeća.
Kad je došao trenutak kojeg dočekaju mnoge privatne zbirke, da ih razvuku barem donekle zainteresovani, najvažniji dio Vladine biblioteke je završio u SANU u Beogradu, mnogo vrijednoga je pripalo “Prosvjeti”, a od onoga što je zadržao, dobar dio je naknadno gđa Nevenka predala biblioteci u Preradovićevoj 18.
Jedna od knjiga koje je tako preuzeo tadašnji bibliotekar Velimir Sekulić bilo je prvo izdanje “Novog Zavjeta” u Vukovom prevodu iz slavne 1847. godine, pečatano u carstvujuščoj Vieni. Na predlistu je stajala posveta: “Prijatelju svome G. Maksimu Prici Pleševičkom na znak osobitoga poštovanja u Beču g. 1848…. Vuk Stefanović Karadžić”. A na prvoj stranici, oko naslova stoje potpisi dvojice vlasnika, Maksima Price i Ive Malina. Možda smijemo pretpostaviti da je prvi knjigu poklonio drugome!? Maksim Prica, istaknuti pravnik i političar, 1848. tajnik bana Jelačića, učesnik Slavenskog kongresa u Pragu. Zauzimao je vlastitim zaslugama stvoreno istaknuto mjesto na hrvatskoj političkoj sceni, pokušavajući pronaći “osrednji” put između samostalnosti Trojednice i državnopravnog saveza sa Ugarskom. Bio je član Stola sedmorice i na kraju, načelnik pravosudnog odjeljenja banske vlasti. Tada je već bio blizak unionistima, a umrijevši 1873. g. nije poživio dovoljno dugo da u sebi raščisti pitanje nacionalno-integracijskih procesa, što je čekalo krajišku generaciju iz druge polovine XIX vijeka.
Vuk mu se javio pismom, koje nije sačuvano, septembra 1851., kad je oglasio drugo izdanje svog “Rječnika”. Vuk ga je zamolio, kao i mnoge druge, da mu skuplja pretplatnike – prenumerante. Prica oduševljeno odgovara da tu knjigu “izgledamo kao ozebao sunce” i da će svakako o njoj pisati u nekom od listova. Ne samo da je obećao, on je za nekoliko mjeseci, angažovao svog prijatelja “Dalmatinca hrvatskog spisatelja” Vladimira Vežića, svaki od njih je skupio 10 prenumeranata, i Prica je već u januaru 1852. godine poslao Vuku 120 forinti za 20 primjeraka “Rječnika”. Među pretplatnicima su i imena: Ivana Kukuljevića, Nikole Krestića, Franje Žigrovića, Dimitrija Demetera, Matije Mrazovića. Bila je to skupa knjiga za ono vrijeme i Vuk nije imao mnogo ovakvih saradnika. Moglo se reći da je “Novi Zavjet” dospio u prave ruke.
Ivo Malin Ksaverski, po sačuvanim tragovima, vlasnik vrijedne biblioteke, iz poznate cincarske porodice, pripadao je sljedećoj hrvatskoj političkoj generaciji. Bio je profesor na Pravnom fakultetu, a od 1896. rukovodio je narodno-gospodarskim odsjekom zemaljske vlade i tu je stekao krupne zasluge za zemlju. Kad je umro “Srbobran” ga je ispratio bez mnogo saosjećanja. Napisali su da je, doduše, učinio dosta dobra “specijalno hrvatskim krajevima” ali i mnogo zla “svojom satrapskom individualnošću”. Kažu da Srbi nemaju razloga žaliti za njim. U svakom slučaju bio je bogat i znao je što su dobre knjige.
Na kraju je u Hrvatskoj, bogatoj prevratima, na red došla i Malinova biblioteka i “Novi zavjet” se našao u kući Ivkovića. A kad je o Vladi riječ, još jedno sjećanje na njega, na jedan usputan razgovor o pitanju koje još uvijek živi kod malobrojnih upućenih. Sjedili smo u nekom od kafića i razgovarali o srpskoj periodici i autorima iz vremena pred Drugi svjetski rat. Neko je spomenuo “Psunjskog”, ili sam možda ja spomenuo autorovo ime, ali u svakom slučaju, na to je Vlado dodao: To je čika Duško pisao u našem stanu u Zagrebu! “Čika Duško” je Dušan Bogunović, dani su ratni, a pisao je “Hrvate u svetlu istoriske istine” i “Svetinje u plamenu”, knjige ilegalno štampane tokom rata, a potpisane sa “Psunjski”.
Mnogo toga je otišlo sa Vladom Ivkovićem što nije imao kome ispričati i što nije imao ko zapisati. Najduže će živjeti sa svojim jednostavnim ex librisom, koji se nerijetko znao naći u dobrom društvu prethodnih vlasnika.