KRITIKA - Zoran Lutovac: Srpski identitet u Crnoj Gori, Institut društvenih nauka, Beograd, 2015.
NOVI SUVERENISTIČKI IDENTITET
Decembar 2015
Nova identitetska politika u Crnoj Gori gradila se polako i pažljivo, zbog toga što je vladajuća elita bila svjesna da je srpski identitet bio duboko ukorijenjen u crnogorsko društvo i opće prihvaćen, čak su i mnogi protagonisti novog crnogorskog identiteta svojevremeno bili sljedbenici i zaštitnici srpskog identiteta
Pozivnica Crnoj Gori za članstvo u NATO-u i pozitivan odgovor crnogorske Skupštine, izazvali su žestoke sukobe ne samo u javnosti, nego i na ulicama Podgorice. Na jednoj strani je režim podržan skupštinskom većinom i dijelom javnosti, a na drugoj brojni protivnici članstva u NATO-u predvođeni opozicijskim strankama, većinom prosrpske orijentacije. Ova događanja privukla su pažnju u cijeloj regiji Zapadnog Balkana, zbog čega se povećao i interes za ukupna zbivanja u Crnoj Gori, koja su godinama imala samo interni karakter.
Velika pomoć u razumijevanju odnosa u Crnoj Gori, a posebno sukoba na identitetskoj osnovi je knjiga Srpski identitet u Crnoj Gori, autora Zorana Lutovca, u izdanju Institutu društvenih nauka u Beogradu 2015. godine. Ova knjiga predstavlja zanimljivu analizu etničkih odnosa u Crnoj Gori, posebno nakon njene nezavisnosti 2006. godine. Autor se u knjizi prvenstveno bavi srpskim identitetom u Crnoj Gori u historijskoj i suvremenoj perspektivi. Autor knjige nije samo iskusni istraživač etničkih tema, zaposlen u Instituta društvenih nauka u Beogradu, nego je i diplomata koji je kao prvi ambasador Republike Srbije u Podgorici, mogao izbliza pratiti političke procese nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore.
Kako autor navodi u uvodu knjige, srpski identitet u Crnoj Gori višestruko je izazovna tema pogodna za multidisciplinarno proučavanje. Tema je interesantna ne samo zbog aktualnih društvenih procesa u Crnoj Gori, nego i zbog posljedica koje ti procesi mogu imati na odnose Srbije i Crne Gore, ali i na srpski identitet u Crnoj Gori. Autor se u knjizi najprije bavi pojmom identiteta obrađujući kulturni, politički i nacionalni identitet. Referirajući se na relevantne teorije i autore analizira glavne elemente identiteta i njihove vrste. Odnosu prema „drugome“ autor u knjizi daje značajan prostor. Odnos prema „drugome“ sastavni je element identiteta, odnosno, shvaćanje da se tek u odnosu prema „drugome“ može doći do svijesti o sebi samome, te da to vrijedi i za narode i za države. Lutovac daje posebno zanimljivu analizu odnosa prema „drugome“ u vrijeme i nakon raspada SFRJ, te u osamostaljenim republikama s naglaskom na odnose Srbije i Crne Gore. Prema njegovom mišljenju, osamostaljivanjem Crne Gore dolazi do jačanja crnogorskog identiteta i njegovog odvajanja od drugih, posebno srpskog identiteta. Upravo konstrukt „drugog“ bitan je za sagledavanje i vlastitog identiteta kao nečega što je različito.
Analizirajući novu identitetsku politiku, autor pravi razliku između razdoblja prije i nakon osamostaljivanja Crne Gore. U ovom drugom razdoblju naglasak je na etnifikaciji političkog života. Prema njegovom mišljenju, odnos službene crnogorske politike prema Srbiji i srpskom identitetu pokazuje se kao jedno od dominantnih političkih pitanja unutrašnje politike. Kao argumentacija navodi se da su identitetska pitanja kao što su jezik i državni simboli, umjesto da postanu integracijski faktor novog ustavnog i političkog identiteta, postali jedan od osnovnih faktora društvenog rascjepa i glavna tema svih političkih rasprava i izbornih kampanja.
Autor smatra da se nova identitetska politika u Crnoj Gori počela graditi postepeno od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno od sukoba vladajućih partija u Srbiji i Crnoj Gori i rascjepa u DPS-u (Demokratskoj partiji socijalista). Nova identitetska politika gradila se polako i pažljivo, zbog toga što je vladajuća elita bila svjesna toga da je srpski identitet bio duboko ukorijenjen u crnogorsko društvo te općeprihvaćen. Kako se ističe, čak su i mnogi protagonisti novog crnogorskog identiteta svojevremeno bili sljedbenici i zaštitnici srpskog identiteta u Crnoj Gori. Prijelomna točka u tom procesu bio je referendum o nezavisnosti Crne Gore, čiji su rezultati snažno utjecali na identitetska pitanja. Iako je Crna Gora u novom Ustavu definirana kao građanska država, u praksi je na djelu bila intenzivna etnifikacija društvenog života.
Prema Lutovčevom mišljenju, značajno pitanje distanciranja službene crnogorske politike od srpskog identiteta je bila politika prema Kosovu. Priznajući njegovu nezavisnost, Crna Gora je zaoštrila i odnose sa Srbijom, što je vladajuću elitu još više udaljavalo od srpskog identiteta. Upravo na distanciranju od toga identiteta temeljila se izgradnja crnogorskog identiteta. Politici Crne Gore prema Kosovu, te posredno i prema Srbiji u odnosu na ovo pitanje, autor u knjizi daje značajan prostor. Isto tako, detaljno je analizirana i politika prema SPC-u, srpskim državnim i nacionalnim simbolima koji se ne uklapaju u novo razumijevanje državnog identiteta.
Jačanje crnogorskog, nasuprot srpskog identiteta u Crnoj Gori utjecalo je i na položaj Crnogoraca u Srbiji, smatra autor. Jedni su zadržali crnogorski identitet, pristajući na pripadnost nacionalnoj manjini, dok su drugi prihvatili srpski identitet. Zbog ovog procesa, značajno se smanjio broj Crnogoraca u Srbiji na zadnjem popisu stanovništva. I u ovom slučaju se pokazalo kako u razrješavanju identitetskih pitanja u dvije države, koje su skoro jedno stoljeće bile uključene u zajedničku državu, najviše stradaju dijelovi naroda koji je kao manjina ostao živjeti u drugoj državi.
Prema mišljenju autora, iako se vlast trudi umanjiti značaj srpskog identiteta u Crnoj Gori u tome ne uspijeva. Rezultati zadnjeg popisa stanovništva pokazuju da Srbi u ukupnom stanovništvu čine značajan postotak u ukupnom stanovništvu (28,73%), a broj građana koji govore srpskim jezikom je dominantan u 15 od 21 općine. Crnogorski jezik je dominantan samo u dvije općine (Cetinje i Bar). Srpski jezik u Crnoj Gori je nakon popisa stanovništva postao središte identitetskog sukoba. Restriktivnim tumačenjem Ustava, srpski jezik je izgubio status službenog jezika i svrstan je u istu ravan s ostalim manjinskim jezicima: albanskim, bošnjačkim i hrvatskim, kojim govori daleko manji broj građana koji sebe samo razumijevaju kao pripadnike nacionalne manjine. Nasuprot tome, crnogorski jezik je proglašen za službeni jezik, iako tada još nisu postojale gramatika i pravopis toga jezika. Ovo, kako ističe autor, izaziva veliko nezadovoljstvo Srba, dijela Crnogoraca i ostalih koji govore srpskim jezikom.
Pored toga, istraživanja javnosti na koje se poziva Lutovac pokazuju da značajan broj Srba i Crnogoraca smatra da pripadaju istom ili identitetski vrlo sličnim narodima, što je jedan od značajnih problema režimske identitetske politike. Ipak, područje u kojem se službena politika uspijeva distancirati od srpskog identiteta i marginalizirati ga je zastupljenost Srba u državnim i javnim službama, gdje su zastupljeni daleko manje nego što ih ima u ukupnom stanovništvu Crne Gore. To se primjećuje i u medijima koje kontroliraju vladajuće strukture, te obrazovnom sistemu gdje se sadržaji vezani za srpski identitet ne temelje uvijek na historijskim činjenicama.
Kako smatra autor, pitanje odnosa sa Srbijom u Crnoj Gori je godinama nakon referenduma o nezavisnosti bilo jedno od dominantnih unutrašnjepolitičkih pitanja. Iako je prema njegovom mišljenju puno više indikatora koji bi upućivali na srdačne i prijateljske odnose dviju zemalja, oni nisu bili takvi na političkom planu. Ključni razlozi za to su stavovi i ponašanje dijela političkih i kulturnih elita prvenstveno u Crnoj Gori koje su smatrale da bi na razlikama trebalo graditi novi suverenistički identitet. Međutim, to je utjecalo na veliki broj tzv. federalista (unionista) u Crnoj Gori da ne prihvate takav novi politički identitet.
Među događajima koji se opisuju u knjizi važno mjesto zauzima šesti kongres DPS-a održan 2011. godine na kojem su definirane smjernice za identitetsku politiku. Naglasak je bio na razvoju društva kao građanskog, multietničkog, multikonfesionalnog uz utemeljenje države Crne Gore kroz vladavinu prava, te garanciju ljudskih i manjinskih prava. Kao ciljevi istaknuti su borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, te integracija u Evropsku uniju i NATO. Ipak, najvažniji zaključci su se odnosili na jačanje crnogorske državne i duhovne samobitnosti i obrane ugroženog nacionalnog identiteta od navodnog unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.
I odnos prema SPC-u nakon osamostaljivanja Crne Gore je u funkciji izgradnje novog identiteta. Kako se navodi u knjizi, to se može vidjeti u značaju koji vlast pridaje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i to daleko iznad njene relevantnosti u crnogorskom društvu. Unatoč tome SPC i dalje uživa veliko povjerenje građana i prema istraživanju iz 2009. godine, koje je prikazano u knjizi, SPC uživa povjerenje 69% svih građana, što je i najveće povjerenje u jednu instituciju u Crnoj Gori.
Knjiga Zorana Lutovca, Srpski identitet u Crnoj Gori, zanimljiva je i korisna analiza etničkih odnosa i posebno položaja Srba u Crnoj Gori. Njegova analiza temelji se ne samo na relevantnoj literaturi i izvorima, nego i osobnom iskustvu koje je stekao u vremenu u kojem je kao srpski ambasador boravio u Crnoj Gori. Zbog ove činjenice može se postaviti i pitanje je li primjereno pisati o odnosima u državi primateljici bez potrebne vremenske distance. U svakom slučaju, ova knjiga će biti korisna svima koje zanimaju etnički odnosi, a posebno srpski identitet u Crnoj Gori.