POEZIJA
Sunčeva svirala
Decembar 2015
Predstavljamo poeziju Milene Severović.
Milena Severović rođena je 4. januara 1962. godine u Koprivnici, gde je sa odličnim uspehom završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, i jedina je iz generacije dobila Rektorovu nagradu. Magistrirala je na istom fakultetu 1991. godine. Uvršćena je u „Tko je tko u hrvatskoj medicini“, Zagreb, 1994. godine. Do 1991. živjela je i radila u Koprivnici kao doktorica stomatologije. Rat je provela između Koprivnice i Frankfurta. Do sada je objavila knjige „Harlekinov opus br.1“, 1988., „Bijeli konjanik“, 1990., „Faraonski cvijet“, 1990., „Biblijska pisma“, 1993., „Zlatna ulica“ (za decu), 1994., „Svijeće i lopoči“, 1996., „Mjesečeve priče“ (za decu), 1997., „Šumarev šešir“ (za decu), 1999., „Lepavinska rapsodija“, 2003., „Miris ruže“, eseji, 2004., „Čekajući čarobnjaka“ (za decu), 2006., „Bajke“, Obrazovni informator, 2008., „Baršunaste bajke“ Bookland Beograd 2010., ,,Prečanske priče’’ 2013. Sremski Karlovci i ,,Geteov Grad’’ 2015. Sremski Karlovci Prevođena je na nemački, slovački i rusinski jezik. Uvršćena je u almanahe srpske dijaspore, i u mnoge antologije. Dobila je nagradu na Goranovom proljeću u Lukovdolu 1987. godine, i nagradu „Rastko Petrović“ za najbolju knjigu lirike u srpskoj dijaspori 1997. godine. Uvrštena je u niza antologija. Jedno vrijeme bila je direktor Centra za kulturu u Staroj Pazovi. Član je Udruženja književnika Srbije, Beograd od 1994. Redovni je član Matice srpske u Novom Sadu od 2009. godine. Od 1998. godine živi i radi u Staroj Pazovi.
U bari
Žabice se male
u vodi rode
tu rastu
rastu
rastu
sve dok ih ne pojedu rode.
Kako se cvijeće budi
Cvijeće se budi
pogleda laka
i prvog kog ugleda
društvo je bijelih oblaka.
Cvijeće se budi
s rosom na listu,
ono ne može odoljeti
toplom sunčanom kistu.
U vrtu se cvijeće budi
srca mirna i laka,
ko titraj sjene dodirne ga
šum mojih jutarnjih koraka.
Čudnovati putnici
Putovao je oblak s kišom,
a Sunce sa dugom,
putovao je mačak s mišom,
a leptir s leptirićem drugom.
Tri dana i tri noći
nigdje nisu stali,
nasred puta potukli se
tko je velik, a tko mali.
Presudu je svoju dao
runolist sa visokih gora:
Sunce je gospodar svijeta!
pa umiva svoje lice
u dubini plavog mora.
Buket nježnosti
Moja mila baka Dara
sa slikom iz spomenara,
sa crtom briga na licu,
sa željom da poljubi pticu,
sa košarom snova na dlanu,
sa jasnim suncem u danu,
opet mi danas hrli,
brižno ona me grli,
nježno me mazi,
sa visina pazi.
I ja joj ne dam umrijeti,
neka me se uvijek sjeti
kada vidi djevojčicu
svoju sliku unučicu.
U vremena ona davna,
u vremena ona slavna,
mi smo dvije bitke bile,
lutkicama kape šile,
cvijetnjak smo obilazile,
svaku ružu poljubile.
U vremena ona davna,
u vremena ona slavna,
pjesmice je mnoge znala
i pred san ih meni dala.
Moja mila baka Dara,
žuta dunja sa ormara,
ustreptala lastavica
nosi radost dječjih lica.
Moja baka se rodila samo zato
da sakupi čisto zlato,
u srce svoje da ga slije
i dobrotu od njeg da sašije.
Moja baka
nije bila ni carica ni kraljica,
ona je bila sasvim obična baka.
Ali ne ko svaka.
Od svih baka
Dara je bila
lično moja,
najmilija baka.
Sreća
Sreću noću pronose svici
sreća je zalijepljena za rep ptici,
sreća se krije u sunčevom krugu,
sreća u kiši susreće dugu,
sreća u staklu ribice sanja,
sreća se gnijezdi iznad granja,
sreća u poljupcu tratinčicu nosi,
i iskru zvijezde skrivenu u rosi.
Kutija za dragocjenosti
U tu ću kutiju staviti nakit:
šum borova ispred moje kuće,
osmjeh i milovanje moje stare bake,
dječje igre ispod kruške, ljuljašku
i brzonoge korake
žuće ispred kuće.
U tu će kutiju još stati:
dragoljub rani, procvjetao sljez,
bršljan i paprat visoka
i perunika plava, gizdava
kao paunica lijepog i sjajnog oka.
Panorama Zagreba
Najljepši krov grada Zagreba
čuva u sebi moju mladost,
smijeh prosut po Šloserovim stubama,
po Draškovićevoj radost.
Najljepši krov grada Zagreba
čuva pod rogom zlatne ključe,
za ljubav, djecu, sreću i radost,
one prošle i buduće.
Najljepši krov grada Zagreba
stao je u moj kofer
i zajedno smo krenuli u svijet.
Pratio nas nitko nije,
tek mahnuo jedan cvijet…
Krug godine
Siječanj ili januar:
Bjelina snijega škripi pod nogom,
zvijezde se roje kristalno jasne,
bjelina pršti ko vatromet ruža
i dan uz dodir zvona nam gasne.
Djetinjstvo bijelo poput batista,
zaživi u nama, srebrom olista.
Veljača ili februar:
Sanjke još jure, ne daju se smesti
grgolje vode skrivene pod korom.
U ovom ćeš mjesecu možda sresti
i prvu visibabu i studen pod borom.
Prevrtljiva, snježna, olujna, strašna,
varljiva, lijepa, sa licem brašna.
Ožujak ili mart:
Sjajna od čežnje mladica drhti
doziva sviralom proljeće, sakrivena ispod granja,
duboko negdje rode se čuju,
izbija šibljika iz starog panja.
Ožujak korača stasit, u plavome brokatu
i predaje šešir travnju, svom potomku i bratu.
Travanj ili april:
Sipe nam kiše, blistaju rose,
umiva se jutrom trava što pilji,
razbija koru i budi klice,
vlat livade slična je svili
kad dodirnuta suncem blista.
Klorofil trči u počast kiši il sjedi usred lista.
Maj ili svibanj:
Drhti u meni perzijski ćilim
raskošan dodir preliven pjevanjem ptica.
Đurđevdan je zeleno odjeven
sretno mu se javlja kućna lastavica.
Iz košare rasipa širokom rukom
hiljadu latica sa plavim jorgovanom
i zimzelena strukom.
Lipanj ili juni:
Oživi u meni selo malo
na vrhu brijega, uz skute šume.
Odavde se u svijet odlijetalo
prelijetajući drume
dok roda po močvari na mikroskop gleda,
sijeno se kosi, vinograd veže,
navečer kasno uz večeru sjeda.
Srpanj ili juli:
Oznojen, prašan il poprskan zrncma blata
prvi plemić žetve i zlata.
Grimizan, vreo, poput kruva iz krušne peći,
ovdje će kosac još kasnije leći.
Kraj Drave leži opšiven porubom platna,
žeže žar ljeta, kruna mu zlatna.
Kolovoz ili avgust:
Dozrio prvi kukuruz, šara se bob na trsu,
presvučena pepeljasto poput prepelice krila,
oluja se sruši u času na plast otavice,
razmrsi postelju svakoj strnjiki suvoj što leži.
Pred olujom se ljetnom ne skriva i ne bježi.
Rujan ili septembar:
Struji crvenom bojom grozd do grozda,
trepti toplina rasuta po grimiznom kaputu.
Kad se i fazan pod granje sklanja,
zec mjeri duljinu polja, zmija o rodi sanja,
žeđ puca u ustima poput ploda nara.
Kaput mu mirisan i prepun žara.
Listopad ili oktobar:
Repa se skutrila u kutu kola,
odlazi zauvijek, napušta polja.
U bačvi mošt vri do stropa
puca mu bijeli mjehur pjenušca, poput topa.
Brajda je gola svinula leđa,
nju nestanak lišća i boli i vrijeđa.
Studeni ili novembar:
Brate se studen i magle, sporo se s grana
skida lišće, tuga silazi u pore i pritišće
zaostale ptice na putu. Mrak silazi
u podrume, po skutu mu se rđa hvata.
Studen ulazi u pore rukohvata…
Prosinac ili decembar:
Stoji prozeblih nogu, bride mu prsti
zgrčeni na dnu zimskog kaputa.
Zaleđena kora po vodi, dunja u sobi žuta…
Vječita preobrazba života, vodo u vatri,
u tebi tinja klica
zamrznutih stvari, skrivena čarolija svijeta,
utišana molitva Hrista djeteta…