Navodni politički čudotvorci
ZAKULISNA SAPUNICA
Decembar 2015
Sakaćenje Mosta izbacivanjem Prgometa i njegovih, pad s 19 na 15 zastupnika, ugrozilo je i mogućnost koaliranja s Domoljubnom koalicijom, jer joj i preostalih 15 mostovaca nije moglo osigurati parlamentarnu većinu, pa je morala aktivirati svoje ucjenjivačke kapacitete kako bi Milanovićevoj koaliciji preotela barem neke među zastupnicima nacionalnih manjina koji su joj se dogovorno priklonili i obećali parlamentarnu podršku i suradnju
Bivši Karamarkov zamjenik Drago Prgomet napustio je HDZ jer se nije slagao s načinom na koji se stranka vodi. Posebno ga je smetalo „poticanje ideoloških podjela i sukoba u hrvatskom društvu koje se nalazi u teškoj gospodarskoj situaciji“, a usprotivio se i „politici na tragu tzv. ne-liberalne demokracije kojoj smetaju ljudi koji drukčije misle, politici koja se danas provodi u stranci, a sutra bi je njezini propagatori vodili i na vlasti“.
Izlaskom iz HDZ-a, Prgomet nije završio svoju političku karijeru, kako se mnogima u prvi mah činilo: osnovao je udrugu Hrid i uoči parlamentarnih izbora priključio se Mostu, koaliciji nezavisnih lista i pojedinaca koja se biračima upravo nudila kao treći put između HDZ-ove desne i SDP-ove lijeve koalicije. Prgometova udruga Mostu je na izborima u prvoj zagrebačkoj izbornoj jedinici donijela iznenađujuća tri zastupnička mandata i bitno doprinijela njegovoj senzacionalnoj žetvi 19 saborskih mandata. Mostova predizborna priča da poslije izbora neće koalirati ni s lijevima ni s desnima, jer ih ideološke podjele ne zanimaju već žele upravljanje državom povjeriti stručnim i kompetentnim ljudima, u poslijeizbornom razdoblju postala je noćna mora i mostovcima, ali i objema velikim koalicijama koje bez Mosta nisu mogle sastaviti parlamentarnu većinu, osim međusobnim koaliranjem koje im je bilo i ostalo podjednako neprihvatljivo.
Devetnaest mostovaca našlo se u poziciji da presudno utječe tko će pobijediti u postizbornoj mrtvoj utrci i izabrati vladu, koja bi za vrijeme čitavog mandata bila ovisna o njihovoj političkoj volji. Umjesto da se odluče hoće li s jednom ili drugom velikom koalicijom formirati vlast, mostovci su se, koristeći svoj golemi ucjenjivački potencijal, upustili u silovanje Milanovićeve i Karamarkove koalicije, tjerajući ih da zajedno s njima oforme troglavu veliku koaliciju u kojoj navodno ne bi bilo ideoloških i svjetonazorskih podjela, a vlast bi preuzeli nestranački stručnjaci, politički bezbojni i amorfni, iako i sami mostovci nisu bili takvi nego su svi odreda itekako bili politički profilirani, a u velikoj većini i skloniji jednoj ili drugoj koalicijskoj grupaciji. Svoje unutarnje političke i ideološke razlike i podjele pokušali su kriti kao zmija noge, iživljavajući se na SDP-ovoj i HDZ-ovoj koaliciji tjerajući ih u zajednički politički tor i tražeći da se odreknu većine svojih stranačkih politika, ali i lidera koje su kandidirali za premijerske i druge ključne funkcije. U strahu da će ostati u opoziciji obje velike koalicije mazohistički su pristale na Mostovo ucjenjivačko nasilje i mjesec i pol dana pristajale na njegove sve nevjerojatnije zahtjeve i prohtjeve.
Ucjenjivački kapaciteti
Prgomet je među prvima iskočio iz Mostova postizbornog prljavog plesa pokušavši barem dio mostovaca povesti u koaliranje s Milanovićevom koalicijom, što je, s obzirom na njegov nedavni razlaz s Karamarkovim stranačkim vodstvom, bilo logično i očekivano. Očito je pritom krivo procijenio snagu prohadezeovskih ljudi među Mostovim saborskim zastupnicima, a pogotovo u zakulisnom Nacionalnom vijeću Mosta. Ekspresno je, zajedno s dvije Hridove zastupnice, protjeran iz Mosta, a istu je sudbinu doživio i Stipe Petrina, još jedan mostovac koji se javno protivio koaliranju s HDZ-ovom Domoljubnom koalicijom.
Sakaćenje Mosta njihovim izbacivanjem, pad s 19 na 15 zastupnika, ugrozilo je i mogućnost koaliranja s Domoljubnom koalicijom, jer joj i preostalih 15 mostovaca nije moglo osigurati parlamentarnu većinu, pa je morala aktivirati svoje ucjenjivačke kapacitete kako bi Milanovićevoj koaliciji preotela barem neke među zastupnicima nacionalnih manjina koji su joj se dogovorno priklonili i obećali parlamentarnu podršku i suradnju. Preletanje SDSS-ova zastupnika Mirka Raškovića i albanske zastupnice Ermine Lekaj Prljaskaj u Karamarkovo jato bilo je uvertira u prevođenje svih mostovaca na njegovu stranu, što nije bilo lako i jednostavno jer više nijedan među njima nije se smio usput izgubiti. Zato su uslijedili prijetvorni pregovori s Milanovićevom koalicijom, u kojima je Most licitirao s megalomanskim, pa i nezajažljivim zahtjevima, nadajući se valjda da će barem neki biti odbijeni što bi prohadezeovskim mostovcima otvorilo vrata za koaliranje s Karamarkovom koalicijom.
Kad se to nije dogodilo, neposredno prije završnog definiranje koalicije s Hrvatskom raste, u hohštaplerskoj maniri Milanovićeva koalicija optužena je za razbijanje Mosta i vrbovanje dijela njegovih zastupnika, a Božo Petrov i preostali mostovci pali su u koalicijski zagrljaj Karamarkovoj koaliciji. Uvjet da se svih 15 mostovaca prikloni Domoljubnoj koaliciji bilo je Karamarkovo odricanje od premijerske dužnosti i njezino dodjeljivanje Boži Petrovu ili navodno nestranačkom stručnom kandidatu. Karamarku je davanje premijerske dužnosti Boži Petrovu bilo preveliki ustupak i na svjetlo dana je, kao zec iz šešira, izvučen navodno nestranački stručnjak i menadžer Tihomir Orešković.
I sad smo tu gdje jesmo: parlamentarni izbori hrvatskim su građanima dali još jednog čudotvorca i spasitelja koji će ih povesti u bolji i sretniji život. U naše živote kao budući premijer sletio je Tihomir Orešković, inžinjer kemije koji je menadžersku karijeru gradio ploveći financijskim vodama u farmaceutskim multinacionalnim kompanijama. Karamarkova Domoljubna koalicija i Petrovljev Most gurnuli su Oreškovića u premijersku fotelju uvjeravajući nas da će mu kao nestranačkom stručnjaku i internacionalno dokazanom menadžeru prepustiti upravljanje Vladom i državom kako bi preporodio gospodarstvo i zemlju u cjelini.
Čudotvorne premijerske moći
Karamarkov koalicijski partner HSLS-ovac Darinko Kosor otkrio je da je Orešković već dulje od godinu dana HDZ-ova kadrovska akvizicija i da bi bio dio ministarskog tima da su se ostvarile predizborne anketne prognoze o izbornoj pobjedi Domoljubne koalicije. Predizborne računice Domoljubne koalicije, međutim, poremetio je iznenadni izborni uspjeh Mosta i umjesto da Karamarko kao premijer šefuje ministru Oreškoviću, bit će obratno, barem na papiru i formalno. U zbilji bez podrške Karamarka i HDZ-ovih saborskih zastupnika premijer Orešković neće moći realizirati ni najbolje svoje ideje i projekte. Njegov je problem tim veći što će za svoje premijerske poteze morati dobiti i blagoslov Bože Petrova i preostalih 14 mostovaca, a morat će voditi računa i o interesima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića te dvoje ili više manjinskih zastupnika bez kojih nema parlamentarne većine.
Kad se toj gruboj podjeli onih o čijim interesima će Orešković morati voditi računa doda još sedam stranaka koje uz HDZ tvore Domoljubnu koaliciju te interesno šarenilo Mosta kao koalicije nezavisnih lista i pojedinaca, premijeru Oreškoviću doista će trebati čudotvorne moći ako želi predvoditi uspješnu reformsku vladu. Gotovo da će mu biti lakše nositi se s brojnom i moćnom parlamentarnom opozicijom nego sa svim interesima i očekivanjima onih koji su ga promovirali u premijera.
Kao menadžer navikao je da od vlasnika tvrtki dobije poslovne ciljeve i gabarite u kojima ih mora ostvariti, ali i ovlasti u precizno hijerarhiziranoj organizaciji s kojom mora postići zadane rezultate. Kad bi kojim slučajem kao premijer imao posla s profiliranim političkim strankama kao „vlasnicima“ parlamentarne većine, a ne s demokratski kržljavim HDZ-om kao liderom parlamentarne većine, te Mostom kao političkom udrugom kojom se upravlja iz zakulisne pozadine i na daljinski upravljač, Orešković bi možda imao kakve-takve šanse da svoje menadžerske sposobnosti primijeni u vođenju vlade, ali i tada bi bez pune i trajne političke podrške vjerojatno prošao kao Sandra Švaljek dok je kao neovisna stručnjakinja vodila zagrebačke gradske poslove u timu Milana Bandića. A Švaljek je istoga trena kad je poremetila Bandićeve političke krugove izbačena iz gradske upravljačke strukture, a još je dobro i prošla jer je u jednom trenutku slutilo da će biti proganjana i optuživana za navodni kriminal koji je počinila u Zagrebačkom holdingu.
Samo politički naivni i vječiti optimisti mogu smatrati da će Tihomir Orešković biti u drukčijoj koži od one u kojoj je bila Sandra Švaljek, pogotovo ako je istina da je cijepljen od ideologija i stranačkih politika, odnosno da nije pupčanom vrpcom povezan s aktualnom HDZ-ovom stranačkom politikom, u što je teško povjerovati s obzirom na činjenicu da je u dogovoru sa stranačkim vrhom već odavno pripremio svoj ulazak u vladu Domoljubne koalicije te temeljito pripremio svoj povratak u Zagreb, uključujući i kupnju stana u koji će se s obitelji smjestiti.
Prodavači magle
I do sada su na svim parlamentarnim izborima dobro prolazili politički prodavači magle: dovoljno je bilo da se vješto probiju na stranačke izborne liste, što je u demokratski kržljavim i uglavnom autoritarnim političkim strankama i pokretima zahtijevalo sposobnost zavijanja u čoporu, muljanje i trgovanje ispod stola, a znanja i vještine u kreiranju javnih politika i njihovoj realizaciji banaliziralo i formaliziralo bez ikakvih kriterija i rezultata u realnom životu.
Kao politička udruga skupljena s konca i konopca, Most je dodatno potencirao i relativizirao sav taj jad političkih stranaka, razarajući ih u poslijeizbornim pregovorima, ali prokazujući i svoju nedemokratsku strukturu i skrivene političke i druge interese, koje je, poput svih političkih opsjenara, zaogrnuo pozivanjem na nacionalno i ino zajedništvo kojim navodno želi iskorijeniti političke, ideološke i sve druge društvene konflikte za koje su navodno ponajprije krive političke stranke kao takve, a ne klasne, vjerske, nacionalne, socijalne i sve druge razlike ukorijenjene na različitim interesima i potrebama ljudi koje bi u višestranačkoj parlamentarnoj demokraciji upravo političke stranke u demokratskoj proceduri trebale osmišljavati i zastupati u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti.
Čudotvorci i zakulisne političke i druge elite nikada nisu mogle i neće razriješiti političke i društvene konflikte, eventualno će ih političkim nasiljem prigušiti i privremeno odgoditi, ali opet će kad-tad izbiti u prvi plan, a ponekad i eksplodirati u lice onima koji ih iza leđa građana, mimo demokratskih institucija i zakonito propisanih pravila igre, pokušavaju u ime imaginarnih viših ciljeva gurnuti u stranu i podrediti svojim posebnim interesima i potrebama.