Kultura i politika u BiH – Federacija BiH
“PIŠEM JEDAN, PAMTIM TRI”
Dvije velike edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga i Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga, baš kao i ona treća Društva članova Matice srpske u Republici Srpskoj, dokaz su da je njihov glavni i odgovorni urednik politika, što vidi svako ko pregleda zajednički skup ovih edicija, jer se, na primjer, Andrić nalazi i u hrvatskoj i u srpskoj, Kulenović i Selimović i u bošnjačkoj i u srpskoj, a Dizdar i u bošnjačkoj i u hrvatskoj ediciji
Zemaljski muzej BiH je najstarija muzejska ustanova u Bosni i Hercegovini (osnovan 1888. godine), ali danas to pastorče kulture i politike ne treba, čini se, ni kulturi, ni politici i u takvom poretku stvari Muzej je zapravo najbolji primjer u kakvoj su sprezi ove dvije državotvorne silnice u većem entitetu BiH.
Naime, Zemaljski muzej BiH zatvoren je 4. oktobra 2012. godine, a daske prikucane na njegov ulaz i danas govore više od mnogobrojnih saopštenja i još mnogobrojnijih uvjeravanja da će sve biti u redu, da će muzej uskoro početi sa radom i da će biti obezbijeđen novac za njegov opstanak. Zemaljski muzej BiH jedna je od sedam sarajevskih ustanova kulture čiji je pravni status neriješen bezmalo dvije decenije; ove ustanove su pravni nasljednici ustanova iz SFRJ, ali su istovremeno politički problem par excellance, jer ne poštuju slovo Dejtona, koji kaže da je kultura u nadležnosti entiteta. Ukoliko, pak, entitet prihvati dejtonsko određenje, prihvata i obavezu finansiranja ovih ustanova, a to u BiH, u zemlji u kojoj kultura postoji u međuprostoru između nužnoga zla i kolateralne štete, nikome ne treba.
Godinu dana ranije, u avgustu 2011. godine, najavljeno je zatvaranje i Umjetničke galerije BiH, koja je i tada radila u pravnom vakuumu. Kao, uostalom, i ostale sarajevske ustanove kulture sa državničkim prerogativima. Umjetnička galerija BiH poslovala je po ratnom zakonu iz 1994. godine, koji je određivao njenu prvenstveno muzeološku funkciju. Zemaljski muzej BiH se godinu dana kasnije sudario sa istim problemom. I dok je Umjetnička galerija BiH nekako uspjela da preživi manjak para i još veći manjak političke nezainteresovanosti da se njen pravni status riješi, Zemaljski muzej BiH je i pored svih napora uglednih pojedinaca smrtno stradao pokušavajući pronaći političko rješenje koje garantuje njegov opstanak.
Poplavljena Kinoteka
Za funkcionisanje Zemaljskog muzeja BiH sa pola kapaciteta (60 zaposlenih) potrebno je 118.000 maraka mjesečno (59.000 evra), ali taj novac za rad ove ustanove jednostavno ne postoji. Ministarstvo civilnih poslova BiH, kroz čije se grantove pomaže rad ustanova kulture u BiH, nekoliko puta je saopštilo da ne može da pomogne Zemaljski muzej BiH, jer se ne prijavljuje na konkurse, ali je istina sasvim drugačija: Ministarstvo konkurse raspisuje za projekte, a Muzeju su te pare potrebne za plate i režije. Drugim riječima, ukoliko bi Muzej pare dobijene od Ministarstva za projekte potrošio na tekuće obaveze – a ni na šta drugo, zapravo, ne može da ih potroši – mogao bi biti optužen za nenamjensko trošenje budžetskih sredstava.
Da stvar bude gora, Zemaljski muzej BiH je u sudskim sporovima protiv Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Sarajevskog kantona. Da im ne bi propala potraživanja, zaposleni su tužili Zemaljski muzej BiH, pa se očekuju i prve pravosnažne presude, koje će značiti blokadu računa i isključenje struje, između ostaloga. Radnici Zemaljskog muzeja BiH zadnju platu su primili u decembru 2011. godine, a danas oni i dalje nemaju pravo na liječenje i pravo na odlazak u penziju. Njihov status je možda najbolje opisao direktor Muzeja Adnan Busuladžić, rekavši da se oni nalaze u “konclogoru bez žice”. Busuladžić će dodati i ovo: “Nakon velikog broja pregovora, upozorenja, sterilnih razgovora sa predstavnicima međunarodne zajednice, dužnosnicima svih nivoa vlasti – države, FBiH, Sarajevskog kantona, uprave grada, Opštine, Skupštine Sarajevskog kantona, obaju domova Parlamenta FBiH, obaju domova Parlamenta BiH, Vijeća ministara, Predsjedništva BiH, predsjedništvima političkih stranaka na vlasti, javnim istupima u medijima, novinskim konferencijama – ništa nije urodilo plodom.” Busuladžić je u jednome u pravu – rješavanje načina finansiranja ove ustanove, ali i ostalih, prvorazredno je političko pitanje i samo politika može da raspetlja ovaj Gordijev čvor. Tokom prošle godine Zemaljski muzej je dobio 180.000 maraka za projekte, ali su te pare potrošene za potpunu rekonstrukciju vodovodnog sistema, tako da su zaposleni i dalje gladni. Vijeće ministara BiH usvojilo je 2008. godine Strategiju kulturne politike u kojoj je Zemaljski muzej BiH definisan kao institucija od posebnog državnog značaja, ali to ništa nije pomoglo.
Ništa bolje nije ni u ostalim ustanovama, a ponajteže je, čini se, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH koji je ostao bez državnog staranja, tako da se moraju dosjećati kako da nabave i najobičnije police za knjige.
Kinoteka BiH, koja čuva blizu 1.800 domaćih i stranih filmova, u aprilu ove godine ponovo je poplavljena. Aprilski potop uništio je prostorije između prvog i drugog sprata, dok je u prizemlju sav materijal i bukvalno plivao. Ugrožen je i jedan dio fonda koji obuhvata pisani materijal sa fotografijama, kao i kompakt-diskovi sa filmskom muzikom. Kinoteka BiH je smještena u zgradu iz 1882. godine, u Alipašinoj ulici i nekoliko puta je bila plavljena, ali problemi nikada nisu otklonjeni, jer para nema, uprkos tome što je i Kinoteka BiH proglašena ustanovom od državnog značaja. Tako tavoreći u paradoksalnom pravnom bezdanu Kinoteka BiH polako gubi svoj identitet – studenti sve rjeđe dolaze u nju, jer imaju daleko bolje uslove za gledanje filmova na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, a i reditelji neredovno dostavljaju kopije filmova.
Sukob sa Sidranom
Da li će i kada će se politika dogovoriti sa samom sobom i spasiti ono što se još spasiti da – pitanje je ne koje odgovor ove ustanove čekaju bezmalo dvije decenije, a sve su prilike da će obećavani odgovori i narednih dvadeset godina lebdjeti u izmaglici predizbornih političkih obećanja i postizbornih zaboravljanja.
Kada je u junu prošle godine u sarajevskim medijima objavljena ratna povelja Društva pisaca BiH, koju je reaktuelizovao Abdulah Sidran, niko nije mogao ni da pretpostavi kakvu će to svađu proizvesti među piscima u FBiH. Društvo pisaca BiH ostalo je bez četiri ugledna člana nakon što je Sidran iznio svoja sjećanja o ovom udruženju s početka rata 1992. godine na javnoj raspravi Pisac, književnost i književničke asocijacije danas, koja je održana 25. juna prošle godine u sarajevskom Kamernom teatru ’55 . “Potpisana je Povelja u kojoj se navodi da se nad nama i našom zemljom događa agresija, da pišemo jezikom bosanskim”, izjavio je tada Sidran, a Novinska agencija Patria prenijela je da je ovaj bosanskohercegovački književnik rekao da je “u maju 1992. godine organizovao u svojoj kući sastanak na kojem se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterijume”.
U medijima su uslijedile reakcije pojedinih članova Društva pisaca i iz članstva su javno istupili Ivan Lovrenović, Enver Kazaz, Atif Kujundžić i Goran Simić. Programska povelja Društva pisaca BiH donesena je u proljeće 1992. godine i dio je Statuta Društva pisaca. U Povelji stoji da su članovi Društva pisaca tvorci i pripadnici kompozitne bosanske književnosti, pri čemu svaki od njih (po pravu i principu dvojne pripadnosti) jeste istovremeno i pisac svoje matične nacionalne književnosti: hrvatske, srpske, bosansko-muslimanske. Jezik kojim pišu ovi pisci jeste jedan, ali ne i jedinstven jezik i svaki od njih zadržava neotuđivo građansko i umjetničko pravo da ga naziva svojim nacionalnim imenom: Muslimani (Bosanci – Bošnjaci) bosanskim, Hrvati – hrvatskim, Srbi – srpskim, iako i dan-danas postoje mnogobrojne polemike da li je jezik kojim pišu Bošnjaci “bosanski” ili “bošnjački”.
Jedan od pisaca koji su napustili Društvo, Ivan Lovrenović, posebno je bio zaprepašten ovim podacima, pa je u nekoliko navrata u medijima ponovio svoje stavove, koji su ga, na koncu, i ispisali iz Društva pisaca BiH: “Tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade – o tome ni sada ne doznajemo ništa. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o ‘agresiji i nasilju’, ili o imenu jezika na kojemu pišu – ni o tome ne doznajemo ništa. Ali je frapantno jasno kamo u pogledu modela ponašanja i društvene simptomatike spadaju ove figure i postupci. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.”
Sidran je zapravo, ako je vjerovati Lovrenoviću, reaktuelizovao ovo pitanje da bi još jednom mogao da napadne Gorana Simića, srpskog pisca koji je za vrijeme opsade Sarajeva ostao u Sarajevu i koji po nekim neobjašnjivim, a svakako neliterarnim uzusima nikada nije bio po Sidranovoj mjeri, koja opet, dakako, ne bi trebala biti jedna i jedina, ali se u ovom slučaju pokazala kao dovoljna. I sam je Simić u nekoliko navrata rekao šta je imao i povodom Povelje i povodom Sidranovih ataka, ali je najoštriji u osudi ponovljenih ideoloških invektiva Kusturičinog scenariste opet najdalje otišao Lovrenović, smatrajući da su one “u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu zorno i tvorno svjedoče neugodnosti što ih Simić već doživljava u divnoj sarajevskoj svakodnevnici”. Nepotreban književni konfilkt tako se u trenutku demaskirao kao suštinski politički čin, nikome potreban.
Nacionalne edicije
U izdavačkoj djelatnosti stvari su daleko i ozbiljnije i organizovanije. Dvije velike edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga i Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga predstavljaju, bez sumnje, značajne izdavačke, ali i političke poduhvate, kojima treba dodatno osnažiti i jedan i drugi nacion u BiH, odnosno dati im što je moguće dalekosežniji kulturno-istorijski legitimitet.
Ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga objavljuje Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, urednik edicije je Irfan Horozović, a do sada je objavljeno 11 kola (prvo davne 1995. godine), odnosno 64 knjige. Besmisleno bi bilo nabrajati svaku od njih, ali neke od najvažnijih svakako treba napomenuti: Usmena epika Bošnjaka (u dva toma), Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Ugursuz Nedžada Ibrišimovića, Tvrđava Meše Selimovića, Kameni spavač Maka Dizdara, Putopisi Zuka Džumhura, Sidranova Sarajevska zbirka, Ponornica Skendera Kulenovića, dok će se u narednom, 12. kolu naći djela Hasana Kikića, Derviša Sušića, Izeta Sarajlića, Huseina Tahmišića, Alije Isakovića, Ferida Durakovića i Selima Arnauta.
Sa druge strane, u ediciji koja treba da predstavi hrvatsku književnost u BiH, a koju objavljuje ogranak Matice hrvatske u Sarajevu, pod uredničkom rukom književnika Mirka Marjanovića, do sada je objavljeno 37 knjiga, a u posljednjem kolu, koje je objavljeno u novembru prošle godine, predstavljene su tri knjige Anđelka Vuletića i Veselka Koromana.
Da je zapravo politika glavni i odgovorni urednik ovih edicija, kao i one treće, pokrenute tek prije nekoliko godina u Banjoj Luci, od strane Društva članova Matice srpske u Republici Srpskoj, a koja na sličan način treba da verifikuje srpsku književnost u BiH, shvatiće svako ko pregleda zajednički skup ovih edicija, jer se, na primjer, Andrić nalazi i u hrvatskoj i u srpskoj, Kulenović i Selimović i u bošnjačkoj i u srpskoj, a Dizdar i u bošnjačkoj i u hrvatskoj ediciji. Opomenimo se još jednom Lovrenovića, koji kulturu u BiH definiše sljedećim riječima: “Pišem jedan, pamtim tri!”
Na prijedlog federalnog ministra obrazovanja, nauke kulture i sporta Vlada FBiH je 7. decembra 2000. godine donijela odluku o osnivanju Fondacije za izdavaštvo. Osnovni ciljevi Fondacije su podsticanje, stimulisanje, razvoj, unapređivanje i modernizacija izdavaštva, a naročito u domenu stvaralaštva pisaca, prevodilaca, dizajnera i kolektivnog stvaralaštva u izdavaštvu, objavljivanje knjiga, časopisa, publikacija orijentisanih prema kulturi, distribucije i prodaje knjiga i elektronskog izdavaštva, stimulisanja stvaralaca, institucija, udruženja i asocijacija, tehnoloških inovacija u sektoru izdavaštva, očuvanja kulturnih vrijednosti, projekata naučno-istraživačkog karaktera, povezivanje i razmjena informacija i iskustava sa sličnim asocijacijama van granica FBiH.
Ova Fondacija zapravo predstavlja neophodnu pomoć izdavačkim kućama u FBiH, a pogotovo onim kućama koje objavljuju periodiku. Tako je, na primjer, prošle godine Fondacija za izdavače obezbijedila 204.000 maraka (102.000 evra), za periodiku 100.000 KM (50.000 evra), a za plasman i promovisanje knjige i autora 50.000 maraka (25.000) evra. Riječ je, naravno, o sufinansiranju i ovi iznosi zapravo predstavljaju rijedak, a samim time i značajan pokušaj da se izdavačka djelatnost u ovom dijelu BiH koliko-toliko sačuva. Godinu dana ranije, u 2013. godini, Fondacija je na ime “podrške djelima domaćih autora i prevodilaca” izdavačima dodijelila 220.000 KM (110.000 evra), periodici 100.000 KM (50.000 evra), plasmanu i promovisanju knjige 50.000 KM (25.000 evra).
Jasno je, dakle, da određeni kontinuitet postoji i on se može pratiti u posljednjih pet godina, barem prema dostupnim podacima na sajtu Fondacije za izdavaštvo. Pojedinačni iznosi, sa druge strane, omogućavaju, ukoliko se na samo štampanje knjige ne troše sva dobijena sredstva, i skromne honorare autorima.
Ako bi, pak, trebalo odabrati onaj segment kulturnog života u FBiH koji je najvitalniji i za čiji opstanak niko ne treba da brine, to je, bez sumnje – filmska umjetnost. I prije nego što bude riječi o najvažnijem njegovom dijelu, o Sarajevo Film Festivalu, treba napomenuti da je Fondacija za kinematografiju Sarajevo do sada podržala preko 150 višestruko nagrađivanih i vrlo gledanih bh. filmova, uključujući izuzetno uspješne dugometražne igrane naslove kao što su Gori vatra Pjera Žalice, Ljeto u zlatnoj dolini Srđana Vuletića, Grbavica Jasmile Žbanić, Snijeg Aide Begić i Cirkus Kolumbija Danisa Tanovića, ali i brojne domaće i međunarodne filmske festivale i manifestacije. O kojim se zapravo iznosima radi uvjeriće se svako ko pogleda strukturu uloženih sredstava u periodu od 2002. do 31. decembra 2013. godine: domaći dugometražni igrani film dobio je 11.770.656 KM (5.885.328 evra), domaći animirani film dobio je 1.436.800 KM (718.400 evra), za promociju bh. filma izdvojeno je 1.863.900 KM (931.950 KM).
Obnova civilnog društva
Fondacija je u narečenom periodu izdvojila 21.154.608,31 KM (10.577.304 evra) za sufinansiranje kinematografske djelatnosti, odnosno različitih njenih aspekata. Euroimages je fond za podršku koprodukcije, distribucije i promocije evropskih filmova koji je osnovalo Vijeće Evrope 1988. godine. Euroimages ima 36 zemalja članica koje u budžet Fonda uplaćuju oko 35 miliona KM godišnje. Bosna i Hercegovina je članica fonda od 2005. godine, od kada je podržano 18 bosansko-hercegovačkih filmova, od kojih šest većinskih bh. koprodukcija i 12 manjinskih koprodukcija, u ukupnom iznosu od 8.335.000 KM. Pored produkcije Euroimages je u periodu od 2005. do 2013. godine (do ulaska BiH u program Kreativna Evropa – MEDIA Evropske Unije) finansirao i distribuciju i prikazivanje evropskih filmova u zemlji sa ukupnim iznosom od oko 2.000.000 KM. Godišnja kotizacija za članstvo u Euroimagesu, koja se plaća iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza BiH iznosi oko 240.000 KM. Najveći dio dobijenog novca pripao je kinematografiji FBiH.
Pred kraj četverogodišnje opsade Sarajeva, sa željom da se pomogne obnova civilnog društva i tako održi kosmopolitski duh grada, 1995. godine Obala Art Centar pokreće Sarajevo Film Festival. Danas, dvije decenije kasnije, SFF je vodeći filmski festival u regiji, priznat i od strane filmskih profesionalaca, ali i šire publike. Sarajevo Film Festival je međunarodni filmski festival sa posebnim fokusom na širu regiju Jugoistočne Evrope zahvaljujući kojem filmovi, talenti i budući projekti iz regije dospijevaju u međunarodni centar pažnje. Visokokvalitetni programi, jak industrijski segment, obrazovna i networking platforma za mlade filmske autore, te prisustvo predstavnika filmske industrije, filmskih autora i predstavnika medija, uz publiku od preko 100.000 ljudi, potvrda su statusa Sarajevo Film Festivala kao vodećeg filmskog festivala u regiji.
Od samih početaka festivala, kada ovaj nije bio, kako kaže Muharem Bazdulj, mnogo više od obične promenade svjetskih filmskih hitova i prilike da Sarajlije pogledaju filmove koji se gledaju u ostatku svijeta, direktor festivala Mirsad Purivatra i njegovi saradnici imali su viziju kako da profiliraju festival. Kako je vrijeme prolazilo, selekcija je bila sve stroža, gosti sve jači, ugled festivala sve veći, a publika sve probirljivija. Među dosadašnjim gostima SFF-a neizbježno je spomenuti Džona Malkoviča, Stiva Bušemija, Majka Lija, Bona Voksa, Lea Karaksa, Denija Glovera, Armana Asanta, Sergela Loznice, Pavela Pavlikovskog, Bele Tara…
Do sada je na SFF prikazano 246 filmova iz 60 zemalja, na devet lokacija; festival zapošljava 600 radnika i 400 volontera, ima više od 3.000 akreditovanih gostiju i više od 850 akreditovanih medija iz 35 zemalja; na koncu – festival je do sada posjetilo više od 100.000 posjetilaca. Neki od najznačajnijih savremenih reditelja nagrađeni su upravo na SFF: Lars fon Trir (1996. godine), Gaspar Noe (1998), Nikolas Vinding Refn (2000), Zornica Sofija (2004). Redefinisani koncept Regionalnog programa stavlja SFF u fokus i tako postaje najvažnije mjesto za promociju regionalnih filmova. Sarajevo Film Festival otkrio je mnoge danas uspješne i priznate filmske autore. Uz to, Festival je proteklih godina djelovao kao katalizator i platforma za promociju značajnih inicijativa, kao što su formiranje nacionalnih filmskih fondova u regiji i podsticanje učešća regionalnih televizijskih kuća u filmskoj produkciji, kao i njihovo sve veće uključivanje regionalnog filma u redovne programske šeme.
U martu ove godine su Ministarstvo civilnih poslova BiH i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH nominovali stećke – srednjovjekovne nadgrobne spomenike – za upis na listu svjetske baštine Uneska. Nominacija je potpisana zajedno sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom i to je jedan od onih rijetkih primjera koji pokazuje da politika i kultura mogu govoriti istim jezikom, bez obzira na “dijalekatske” razlike. Nominacijom je predivđen upis 30 nekropola sa stećcima, reprezentativnih primjera iz četiri zemlje. U regionu ima 70.000 stećaka, a samo ih je u BiH 60.000. Iz BiH su nominovani Radimlja (Stolac), Biskup (Konjic), Kalufi (Nevesinje), Borak, Burati (Rogatica), Maculj (Novi Travnik), Dugo Polje (Jablanica), Gvozno (Kalinovik), Grebnice (Bunčići), Radmilovića Dubrava (Bileća), Bijača (Ljubuški), Olovci (Kladanj), Mramor, Musići (Olovo), Stare kuće, Donje Breške (Tuzla), Kučarin (Donje Polje), Žilići (Goražde), Boljuni (Stolac), Umoljani (Trnovo u FBiH), Luburić polje (Sokolac), Potkuk, Bitunja (Berkovići i Mramorje), Buđ (Pale), Bečani (Šekovići), Mramor (Foča), Čengića bara (Kalinovik) i Ravanjska Vrata (Kupres).