Kako je demokracija poslužila spašavanju banaka
NIJE U PITANJU GRČKA, NEGO EVROPA
Statistički podaci MMF-a pokazuju oporavak sistema, premda građani žive sve lošije, što ne sprečava apologete neoliberalizma da bezočno lažu tvrdeći kako štednja pokazuje dobre rezultate, pri čemu svi redom izostavljaju primjer Islanda koji nije primijenio recept MMF-a za spašavanje banaka, nego ih je pustio da se nose s krizom kako znaju i umiju
U trenutku kada ovaj tekst odlazi u štampu, “slučaj Grčka” nije zaključen. Dapače, sada je – više nego ikada – jasno da se “slučaj Grčka” pretvorio u “slučaj Evropa”. A da će tako biti, bez obzira na ishod referenduma, najavio je grčki ministar financija Varufakis kada je – suočen s neprihvatljivim uvjetima serviranima u obliku jedva prikrivenog ultimatuma – napuštao pregovore s predstavnicima tzv. Euro-skupine. Neki mu je novinar u prolazu dobacio pitanje: “Je li ovo tužan dan za vas?”. Varufakis je odvratio: “Ovo je tužan dan za Evropu.” I vjerojatno ne griješimo, ako pretpostavimo da u tome trenutku nitko od onih koji su čuli te riječi, a ni kasnije nitko od onih koji su ih prenijeli, nije shvatio njihovu stvarnu težinu i dalekosežnost. Jer, Grk je zapravo rekao: nije u pitanju (samo) moja zemlja, u pitanju je mnogo više – cijeli evropski projekt, budućnost Evropske unije. Odnosno: nije u pitanju Grčka, nego Evropa.
I rekao je suštu istinu. Desetljećima je evropska integracija, danas poznata kao Evropska unija, mijenjajući i imena i karakter, živjela na dvije premise što su se uporno ponavljale, čak i onda kada je svima postalo jasno da (više) nisu točne, ili da barem nisu u potpunosti točne.
Prva premisa: nijedna zemlja koja je ušla u Evropsku uniju nikada nije poželjela iz nje izaći.
Druga premisa: u svakoj zemlji što je postala članicom Unije počelo se nakon toga bolje živjeti.
Obje je premise najprije ozbiljno uzdrmala gospodarsko-financijska kriza i sve očitija neuspješnost načina njezinoga prevladavanja što su ga sugerirali neoliberalni krugovi pod dirigentskom palicom Međunarodnog monetarnog fonda. Možda je malo pretjerano, ali svakako nije daleko od istine reći da je posvuda, mislimo u prvome redu na nove članice Unije, ali i na neke stare, poput Italije, pa i Francuske, Španjolsku i Portugal da i ne spominjemo, gdje je MMF uspio nametnuti svoj recept rigorozne štednje, ostajala – “spaljena zemlja”.
Islandski poučak
Možda su statistički podaci čak i pokazivali oporavak sistema, ali građani su definitivno živjeli lošije. Što ne sprječava apologete neoliberalizma da bezočno lažu, tvrdeći kako štednja pokazuje dobre rezultate, pri čemu svi redom izostavljaju primjer Islanda koji nije primijenio recept MMF, koji nije spašavao banke, nego ih je pustio da se nose s krizom kako znaju i umiju (drugim riječima, da snose odgovornost za svoje aktivnosti), a neke je direktore banaka izveo i pred sud. Jer, taj prešućivani Island zaista danas živi neusporedivo bolje nego u vrijeme početka krize. I to je onaj okvir u sklopu kojega valja promatrati Grčku i njezin utjecaj na Evropu.
Koliko je projekt evropskog ujedinjenja ozbiljno uzdrman, do koje je mjere doveden u pitanje, koliko navedene premise više ne vrijede, govori vijest koja samo prividno nema nikakve veze s Grčkom. Vijest je iz Austrije, a kaže kako je inicijativa za potpisivanje peticije o izlasku Austrije iz Evropske unije prikupila više od četvrt milijuna potpisa. Kako je prema austrijskim zakonima potrebno sto tisuća potpisa da bi se o inicijativi za referendum (bilo koji!) raspravljalo u parlamentu, jasno je da će se zastupnici u najvišem predstavničkom tijelu Austrije morati pozabaviti tim pitanjem. Mada je rezultat rasprave izvjestan, i tamo naime vlada partitokracija koja je uspješno potisnula demokraciju, bit će bez dvojbe zanimljivo slušati raspravu.
Baš kao što je bilo i zanimljivo, ali i indikativno slušati raspravu o Grčkoj u njemačkom Bundestagu. Rasprava je vođena nakon grčkog povlačenja s pregovora i raspisivanja referenduma na kojem je, u najboljoj demokratskoj tradiciji, vlada u Ateni zatražila stav većine građana o jednom izuzetno osjetljivom pitanju, naime o tome smije li pristati na ispunjavanje uvjeta što su u izravnoj suprotnosti s predizbornim obećanjima na osnovi kojih je i došla na vlast.
I nema ništa normalnijega nego da se u takvoj situaciji raspiše referendum. Mada je to bilo logično očekivati, arogantni “Evropljani” ostali su zatečeni Ciprasovim potezom. Ne znajući kako na njega odgovoriti, osuli su i izravno, i preko medija propagandno-političku paljbu na grčkoga premijera, a u najboljoj staljinističkoj maniri počeli su upućivati izravne pozive grčkom narodu, zaobilazeći legitimnu vlast (stariji će se sjetiti sovjetskih poziva “zdravim snagama” u Jugoslaviji da sruše Tita nakon njegovoga raskida sa Staljinom). Pa se pokazalo da u izopačenom svijetu u kojemu živimo nema ništa normalnijega nego da se i sama institucija referenduma, a pogotovo onaj koji se usudio za njom posegnuti u trenutku kada to moćnima nije odgovaralo, napadne “iz svih oružja”.
Najdemokratskiji mehanizam
Da se pri tome napadalo vlast koja je preuzela odgovornost na osnovu izbornih rezultata što su bili neupitni i neosporavani, to kao da nikoga nije zabrinjavalo. I tako su oni isti koji uporno osuđuju egipatski režim zbog izvođenja pred sud i smrtne osude Mohamedu Mursiju, “prvom demokratski izabranom predsjedniku”, uredno “zaboravili” da je demokratski izabrani Mursi vodio Egipat jasnim putem prema dokidanju demokracije, dok je demokratski izabrani Cipras, doveden doslovno pred zid, nakon što su odbijeni svi grčki prijedlozi usmjereni na postizanje kompromisa što bi Grčkoj omogućio da “diše”, posegnuo za najdemokratskijim instrumentom jedne demokracije – izravnim izjašnjavanjem građana.
Taj se njegov potez, nakon što ga je čelnica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde izravno vrijeđala, govoreći kako je vrijeme da se u sali za sastanke nađu “odrasli”, a njemački je ministar financija licemjerno “žalio grčki narod zbog vlade koju ima” (pa, dakle, i dovodio u pitanje jednu od osnovnih sastavnica same demokracije, slobodne izbore), ocjenjivan kao nekorektan, uz pozive Evropskoj uniji “da poduzme korake”.
A kada Ciprasa ni to nije pokolebalo, počeli su se javljati “stručnjaci”, dovodeći u pitanje legalnost i ustavnost grčkog referenduma (praksa što smo je do sada znali samo na primjeru nekih zemalja u razvoju, ili pak onih koje se “po novome političkom pravopisu” opet svrstava u ozbiljne prijetnje, čak i neprijatelje).
Najkraće rečeno: demokratski izabranu vladu željelo se kazniti zato što je posegnula za instrumentom, imanentnim upravo demokraciji, a na primjeru Grčke s kojom su prekinuti svi pregovori nakon što je raspisala referendum, htjelo se (i još uvijek se hoće) uspostaviti presedan koji će zaplašiti svaku članicu Unije koja bi pokušala – kažimo otvoreno – voditi računa sama o sebi (mada velike članice Unije to stalno rade). Tu kaznenu operaciju poduzimaju oni koji se predstavljaju kao demokrati. No, upravo je “grčki slučaj” pokazao do koje je mjere demokracija kao sustav postala tek smokvin list koji prikriva, i to sve neuspješnije, vlast krupnoga kapitala, otuđenih centara financijske moći.
Najbolji je pokazatelj točnosti te tvrdnje podatak o famoznoj financijskoj pomoći Grčkoj. Prema izjavama relevantnih stručnjaka Zapada (uključujući i neke iz Međunarodnog monetarnog fonda) savršeno je točno da Grci, građani, kojima je ta pomoć navodno namijenjena, iz godine u godinu sve teže žive, i to stenjući pod teretom uvjeta koje je ranijim vladama nametala famozna “trojka” (Međunarodni monetarni fond, Evropska središnja banka i Evropska komisija). Podaci o padu životnog standarda u Grčkoj poznati su i zastrašujući, od broja beskućnika na ulicama, preko broja nezaposlenih, pa do kolapsa zdravstvenog sustava i zatvaranja više desetaka bolnica.
U isto vrijeme, međutim, apologeti neoliberalizma “stenju” zbog toga što je, kažu oni, Grčkoj baš krenulo, kada su došli ti ljevičari i sve upropastili, ljevičari koji – riječima bivšeg francuskog predsjednika Sarkozya – ne žele surađivati. A suradnja, to su Grci vrlo bolno naučili (pa su zato od dolaska na vlast Ciprasove vlade počeli i odbijati) – značila je samo jedno: slušati i izvršavati.
To se, uostalom, ne sviđa ni inicijatorima austrijske akcije za izlazak te prosperitetne srednjoevropske zemlje iz EU. Oni, naime, kažu kako je 80% ključnih zakona koji reguliraju svakodnevni život građana Austrije, nametnuto iz Bruxellesa, a nisu ih donijeli demokratski izabrani predstavnici u parlamentu u Beču. To – onako usput, ali nevažno nije.
A što se tiče pomoći Grčkoj, to i nije bila – ponovimo još jednom – pomoć Grčkoj, jer je više od 80% basnoslovnih iznosa otišlo izravno privatnim bankama koje su bile vjerovnici Grčke (francuskim, njemačkim, britanskim). Što samo potvrđuje tezu da su se “paketima financijske pomoći” spašavale banke – vjerovnici, dok je Grčkoj – dužniku, bilo sve lošije i lošije. A to nas neminovno vraća onoj već toliko puta izrečenoj tezi: neoliberalni kapitalizam, bezdušan i nemilosrdan, u uvjetima krize spašava sebe, a na račun građana.
Elementi tragedije
Pa onda, evo male digresije na naše prilike, ne treba čuditi ni to što visoki predstavnik oporbene stranke u Hrvatskoj, stranke koja je uvjerena da samo što nije preuzela vlast, na pitanje u televizijskoj emisiji – kako namjerava (njegova stranka) riješiti problem ljudi koji kopaju po kontejnerima s otpacima, mirno odgovara da je to pitanje gradskih i komunalnih vlasti. O uzrocima kopanja po kontejnerima – ni riječi – to bi, naime, neminovno vodilo do pitanja o (ne)uspješnosti sistema u kojega se kunu. Riječ je, dakle, o općem sljepilu kada je u pitanju suočavanje s realnostima. To sljepilo, ta tvrdoglava ustrajnost na mjerama što očito ne postižu uspjehe, na sustavu koji je evidentno dotrajao, taj animozitet prema svemu što ima (s pravom, ili ne) etiketu “lijevo”, dovodi – u krajnjoj liniji – u pitanje projekt evropskoga ujedinjenja.
Sve te značajke prevladavajućeg načina razmišljanja u evropskim političkim elitama, došle su do izražaja u već spomenutoj raspravi u njemačkom Bundestagu. U baražnoj vatri kršćansko-demokratskog, ali i socijal-demokratskog poimanja onoga što se zbiva, jedini koji je stvari nazvao pravim imenom bio je Gregor Gysi, nekadašnji čelnik Ljevice. “Grčka vam vlada smeta zato što je lijeva. Pa recite to barem otvoreno”, poručio je Gysi s govornice Bundestaga, zaradivši žučne replike prepune optužbi o jeftinom populizmu i iskrivljavanju stvarnosti.
No, za vrijeme rasprave jedan je zastupnik iznio zanimljiv podatak. Rekao je, naime, kako raspravu uz simultani prijevod, izravno prenosi i grčka televizija. Svatko, tko je malo bolje pratio grčku agoniju proteklih godina sjetit će se kako je jedna od vlada što su odgovarale Zapadu padajući ničice pred “božanstvom” privatizacije i privatnoga vlasništva naprosto ukinula državnu, javnu televiziju. I to je, kao, bilo posve u redu. A jedna od prvih Ciprasovih mjera u njegovih jedva pola godine upravljanja zemljom bila je ponovno uspostavljanje javne televizije. Tako da je imao i medij na koji je mogao računati (nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi privatne televizije odbile prenositi njegove poruke grčkome narodu), ali i medij koji je Grcima izravno, bez ikakve “šminke” pokazao kako o njima, njihovoj vladi i njihovoj zemlji raspravljaju u parlamentu najmoćnije članice Evropske unije.
Eto, to su osnovni elementi “grčke tragedije” koja je daleko od toga da bude završena i to je obris konteksta u kojemu je valja promatrati i pokušati analizirati. Grčko “ne” na referendumu snažan je poticaj sličnim pokretima (ne euroskeptičnima, nego izvorno evropskima) koji postoje u Španjolskoj (Podemos), Portugalu, Italiji, a vjerojatno i Francuskoj. Time bi natjerali i Njemačku da se drugačije ponaša. Grčko “da” na referendumu značilo bi poraz politike nacionalnog, odnosno državnog samopouzdanja i samosvojnosti, mada je ona bila neraskidivo vezana s jasnim pozivanjem na izvorne ideale ujedinjene Evrope i nije značila – kako je to “mudro” protumačila Hrvatska televizija – okretanje leđa Evropskoj uniji.
Kako je referendum završio – znamo.
Kako će izgledati Evropa nakon njega, to nitko ne zna, mada će biti mnogo onih koji će tvrditi da znaju. No, u moru nepoznanica i poljuljanih uvjerenja, u moru probuđenih sumnji i strahova, ali i nada, jedno je sigurno: ni Evropa, ni Evropska unija nakon grčkog referenduma više neće biti ista. Evropska pak unija, odnosno oni kojima je zaista do nje stalo, a na osnovama ideja njezinih i duhovnih i političkih otaca, morat će dobro razmisliti kako dalje. Jer, “slučaj Grčka” definitivno je na dnevni red stavio i “slučaj Evropa”. Htio to netko priznati, ili ne.