Od Zagreba do Segedina i natrag
U POTRAZI ZA ŽIVKOVIĆIMA
Decembar 2015
U Segedin sam se uputio u potrazi za korijenima jedne poznate zagrebačke srpske porodice – Živkovića. Posebno zbog Jovana Živkovića, jednog od glavnih kreatora Hrvatsko-Ugarske nagodbe, jamstva autonomnog položaja Hrvatske između 1867. i 1918. godine i dugogodišnjeg podbana u vrijeme banova Ivana Mažuranića i Ladislava Pejačevića
Obilazeći proljetos Mađarsku u potrazi za arhivskim dokumentima, arhitektima i drugim umjetnicima koji su radili posvuda po istočnoj polovici nekadašnje dvojne Monarhije posjetio sam brojne gradove duboko urezane u povijest i hrvatskog i srpskog naroda. Bilo da se radi o mjestima gdje su se nosioci kulturne, političke i privredne elite 18., 19. i početka 20. stoljeća školovali, službovali ili robovali, svaki od posjećenih gradova fascinirao me očuvanošću pojedinačnih spomenika i cijelih jezgri, obnovljenošću i uređenošću (valjda zahvaljujući fondovima Europske unije). Obišao sam slikoviti Eger, primaski Ostrogon, kalvinski (protestantski besprijekorno uredan) Debrecen, monumentalnu Budimpeštu, barokni Stolni Biograd…
Sami kraj putovanja, prije nego što ću se čekajući satima na prelazak granice vratiti preko Subotice u Slavoniju, posvetio sam Segedinu. Iako je bio deset puta manji od dvojne prijestolnice na Dunavu ovaj je grad početkom 20. stoljeća bio drugo po veličini naselje ugarske polovine Austro-Ugarske. S gotovo 100.000 stanovnika u to vrijeme bio je veći i od Zagreba i od Beograda, a parirala mu je tek obližnja Subotica. Plodna beskrajna polja Potisja hranila su jaku prerađivačku industriju, a povoljan prometni položaj na glavnom pravcu koji povezuje Budimpeštu s jugom Ugarske, Srijemom i Srbijom dodatno je doprinio brzom razvoju grada.
Današnji je grad gotovo u cjelini podignut krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nakon velike poplave Tise 1879. godine u kojoj je uništen stari barokni i bidermajerski niski panonski Segedin. Velikom pomoći i Beča i Pešte izgrađen je novi monumentalni historicistički i secesijski grad, s Ringom podignutim po bečkom obrascu oko stare, također dobrim dijelom pregrađene jezgre. Kazalište je projektirao arhitektonski biro Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, dok je kolodvor djelo Ferenca Pfaffa, arhitekata koji su u isto vrijeme i iste tipove zgrada gradili i u Zagrebu. Tu su i sačuvana sinagoga Lipóta Baumhorna, vijećnica Gyule Pártosa i Ödöna Lechnera, armiranobetonski vodotoranj Szilárda Zielinskog te brojne zgrade lokalnog genija secesije Ferenca J. Raichlea (Apatinca rodom) koji je dubok trag ostavio i u susjednoj Subotici. Labuđi pjev zlatnog razdoblja ovoga grada predstavlja pomalo robusna neoromanička katedrala, započeta 1914. u isto vrijeme kada je izbijanjem Prvog svjetskog rata započela stagnacija Segedina. Raspadom Austro-Ugarske razvoj se grada, naime, uvelike usporava zbog njegova rubnog položaja u novoj znatno manjoj Mađarskoj, na samoj granici prema Kraljevini SHS i Rumunjskoj.
U neposrednom susjedstvu katedrale stoji jedan od rijetkih sačuvanih baroknih spomenika Segedina, Srpska pravoslavna crkva Svetoga Nikole. Jednobrodna jednotoranjska građevina nalik brojnim drugim crkvama 18. stoljeća posijanim posvuda po jugu Monarhije, ističe se tek prostranošću i raskošnim ikonostasom prekrivenim rokoko rezbarijama. Zanimljivo je da će (gornjo) karlovački Srbi tražiti od graditelja Josipa Stillera da direktno po uzoru na nju podigne njihovu parohijsku crkvu Svetog Nikole 1785. – 1787.
Osim zbog arhitekture u Segedin sam se uputio i u potrazi za korijenima jedne poznate zagrebačke srpske porodice – Živkovića. Jovan Živković (1826. – 1902.), jedan od glavnih kreatora Hrvatsko-Ugarske nagodbe, jamstva autonomnog položaja Hrvatske između 1867. i 1918. godine i dugogodišnji podban u vrijeme banova Ivana Mažuranića i Ladislava Pejačevića (1873. – 1883.), inače rodom iz Sremskih Karlovaca, oženio se 1862. godine, u 36. godini života i nedugo nakon preseljenja u Zagreb, osamnaest godina mlađom mladom upravo iz Segedina, Katarinom (Katinkom) Radoslav. Kćer jedinica Vasilija Tanasije Radoslava, zemljoposjednika i građanina segedinskog i Poliksene (po nekim izvorima Poleksije) rođene pl. Čokić, bila je nesumnjivo dobra partija. Od oca je naslijedila posjede u Bečeju u Bačkoj, od kojih će porodica iznajmljivanjem ubirati pristojne prihode.
Jovan Živković, podban Hrvatske 1873.-1883. i sukreator Hrvatsko-ugarske pogodbe
Budući da je Jovan živio u Karlovcima i Zagrebu, a Katarina u Segedinu za pretpostaviti je da se nisu spontano upoznali, već da se radilo o dogovorenom braku članova dviju uglednih srpskih vojvođanskih porodica. Svjedoci (kumovi) na vjenčanju bili su Danilo Medaković, tada graždanin novosadski, a ubrzo potom zagrebački i Petar Dožić žitelj vešarheljski.
Odmah poslije vjenčanja Katarina se seli za Jovanom u Zagreb, gdje najprije 1876. na Trgu bana Jelačića br. 12 grade prostranu neorenesansnu katnicu, a potom, četiri godine kasnije, u Jurjevskoj br. 27 prostranu vilu, jednu od najvećih i najreprezentativnijih u historicističkoj arhitekturi ovoga grada uopće. Život iznad granica materijalnih mogućnosti vrlo ih je brzo, 1894., prisilio na prodaju vile Strossmayerovim nasljednicima, porodici Adrowski-Unukić, a kasnije će ova građevina prijeći nasljeđivanjem u vlasništvo Zlate Lubienski i udomljavat će jednu od najvrednijih privatnih zbirki umjetnina u Zagrebu koju je među prvima istraživala, popularizirala i bezuspješno pokušala spasiti dugogodišnja suradnica Prosvjete Sanja Lazarević.
No vratimo se na Živkoviće. U braku Jovana i Katarine rodit će se petero djece, dvije kćeri: Zora (1863. – 1949.) i Irena (1866. – 1942.) te tri sina: Bogdan (1867. – 1905.), Milan (1870. – 1931.) i Fedor (1875. – 1913.). Kumstva otkrivaju usku povezanost Živkovića s tadašnjom političkom i privrednom elitom Srba u južnom dijelu Habsburške Monarhije. Već je spomenuto da je Jovanov kum na vjenčanju bio Danilo Medaković, a njegov sin Bogdan, koji će se kao i Jovan stalno nastaniti u Zagrebu i igrati važnu ulogu u hrvatskom političkom životu, bio je kum pri krštenju Jovanovog sina Milana, a moguće je i ostale djece.
Što se dogodilo s Jovanovim sinovima nije do kraja jasno. Čini se da se oženio samo Milan, no nije se moglo ustanoviti je li iza njega ostalo potomaka jer njegov grob ne nalazimo u porodičnoj grobnici mirogojskih arkada.
Kćeri će se, međutim, udati u dvije porodice koje su u to vrijeme pripadale privrednoj eliti Zagreba. Stariju Zoru oženit će Gustav, sin Guide Pongratza graditelja Južne željeznice, prve koja je Zagreb povezala s ostatkom svijeta, koji je slovio za najuspješnijega poduzetnika cijele tadašnje Hrvatske. Mlađa, Irena (Irina) udala se pak za kutjevačkog veleposjednika Milana Turkovića. Zora će pod starost, krajem 1930-ih skupiti porodičnu dokumentaciju koja omogućava kakvu-takvu rekonstrukciju porodičnog stabla i glavnih događaja iz Jovanovoga života.
Usprkos nekadašnjemu bogatstvu i slavi ni za Živkoviće ni za Radoslave nitko od mojih sugovornika u Segedinu nije čuo. Kuću u kojoj je Katinka živjela prije preseljenja u Zagreb nisam uspio naći, pa sam odlučio potražiti njezine pretke na groblju. Podijeljeno na katolički, protestantski, pravoslavni i židovski dio, poput groblja većine multikonfesionalnih i multietničkih sredina Monarhije i ono se, kao i grad, ističe prostranošću i brojnim zanimljivim spomenicima i kapelama. Lokalni paroh upozorio me je na zapuštenost pravoslavnoga dijela groblja, no urušena ograda te zaraslost i loše stanje većine spomenika ipak me je iznenadila. Nakon sjajnih fasada nanovo obnovljenog Segedina prepunoga turista pravoslavno je groblje ostavljalo gotovo postapokaliptičan utisak.
Ugledavši šumu spomenika, koji su svojom brojnošću danas rijetki svjedoci nekada demografski jake pravoslavne zajednice u Segedinu i šumu trnja koje ih okružuje, pomalo obeshrabren i u strahu za nove patike uputio sam se u traženje predaka Katinke Živković. O ocu joj Vasiliju Tanasiji Radoslavu znao sam tek da je umro kada je imala deset godina, dakle 1854., te da ga je njezina majka nadživjela punih 26 godina. Potraga ipak nije trajala onako dugo kako sam isprva pomislio. Negdje u sredini groblja ugledao sam neogotički nadgrobni spomenik izveden od roza mramora, materijala koji je bio izrazito u modi za sepulklarna obilježja od kraja 18. do sredine 19. stoljeća posvuda po južnoj Ugarskoj, Vojvodini i Slavoniji. Dominirao je svojom veličinom i isticao fino obrađenim arhitektonskim motivima pa sam pretpostavio da bi, s obzirom na ugled i bogatstvo porodice Radoslav, morao biti upravo njihov spomenik. I nisam se prevario.
Danas jedino svjedočanstvo postojanja Radoslavovih u Segedinu kao i uostalom cijelo segedinsko pravoslavno groblje nažalost je istodobno i svjedočanstvo nemara suvremenika. Današnji baštinici prošlosti, iako možda ne osjećaju direktnu povezanost s njome, ipak bi se prema naslijeđu trebali odnositi obazrivije. Prošla vremena i potrošena bogatstva nemoguće je dakako uskrsnuti, no suvišno je ponavljati da se kultura pa i postojanost jednoga naroda odražava primarno u odnosu prema spomenicima. Kada je već nestalo tako brojnih nekada uglednih i uspješnih građanskih (i ne samo građanskih) porodica treba zaustaviti nestajanje i posljednjih tragova njihova postojanja. Ne vrijedi to dakako samo za Segedin, već za sva mjesta u kojima katkada nemar, a katkada profit uništavaju groblja i spomenike, kako uostalom pokazuje i slučaj s pravoslavnim dijelom Mirogoja iz kojega svake godine sve više nestaju posljednji spomeni čak i na ključne osobe zagrebačke srpske zajednice.