Hrvatska i njena vanjskopolitička "uspravnica"
PUNI KRUG
Mart 2016
Priča o Hrvatskoj i njezinim savezništvima priča je o propuštenim šansama i o jednoj zemlji koja je zaboravila kako je dužnost njezine vanjske politike, pa i kroz traženje savezništava, da promiče vlastite interese i bori se za načela kojima se ona vodi, a ne priklanja onima što ih joj drugi nameću
Od infantilno-ulizivačke pjesmice što je živjela samo nekoliko dana, “Danke Deutschland” (Hvala Njemačka) pa do pridruživanja (najprije u tišini, a onda, kada se nije moglo zatajiti, i javno) skupini članica Evropske unije što su ustale protiv namjere Njemačke da s Rusima gradi novi plinovod kojim bi dobivala toliko potrebni energent, Sjeverni tok 2, prošlo je više od dva desetljeća. U tom je razdoblju vanjska politika Republike Hrvatske, odnosno ono što se takvom politikom nazivalo, napravila gotovo puni krug. Od obožavanja Njemačke do protivljenja Njemačkoj, a sve zato što Hrvatska svoju, zaista svoju vanjsku politiku, nikada nije imala (s izuzetkom razdoblja od 2000. do 2010. kada se zametke vanjske politike temeljene na vlastitim potrebama i interesima, a ne na poslušništvu, moglo prepoznati u aktivnostima tadašnjeg predsjednika Republike).
Priča o Hrvatskoj i njezinim savezništvima tužna je priča o nedostatku vizije, a ponajviše o nedostatku hrabrosti da se misli vlastitom glavom i u interesu vlastite države. Možda bi psiholozi mogli naći objašnjenje za taj nedostatak u činjenici da je hrvatska vlast od samoga početka, osobito u ratu u kojem se suočavala kako s unutarnjom pobunom (a o njezinom udjelu u poticanju te pobune posljednja još nije rečena), tako i s agresivnim pomaganjem i poticanjem izvana te pobune, agresijom zapravo, bila upućena na pomoć “nekoga drugoga”. Mogla je to biti famozna dijaspora sa svojim doznakama (vrećama) novca od kojih je tek dio završio tamo, gdje je trebao, mogla je to – na primjer – biti Njemačka prodajom uniformi netom raspuštene armije Njemačke Demokratske Republike, mogla je to biti Mađarska dopuštajući transport oružja na područje na koje se temeljem zaključka Vijeća sigurnosti UN oružje nije smjelo izvoziti. A mogla je to biti i Austrija zajedno s Njemačkom (a u pozadini i s Vatikanom) stvarajući teren za koliko željeno, toliko i potrebno međunarodno priznanje novostvorene države koja je, to nikada nije na odmet ponoviti, svoj put u samostalnost počela temeljeći ga na onome što joj je, kao federalnoj jedinici, dopuštao Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Suzdržana Njemačka
Tek, činjenica ostaje da je nova vlast u Hrvatskoj od samoga početka nekome nešto bila dužna, pa je prihvatila i to da se dugovi vraćaju. Osim toga, nova je država bila mala – kako po teritoriju, tako i po broju stanovnika (čak i sa srpskom manjinom čiji će se broj u ratu drastično smanjiti) – pa su ljudi koji su njome upravljali vjerojatno imali osjećaj kako im je bolje, ugodnije, da ne kažemo komotnije, kada znaju da iza sebe imaju nekog velikoga, nekoga tko će im – bude li potrebe – “držati leđa”, ali i tko će znati za njih, odnosno umjesto njih i misliti. U početku bila je to Njemačka. Osim neukusnog pjesmuljka “Danke Deutschland”, nalazilo je to svojega odraza i u imenovanju ulica po Saveznoj Republici Njemačkoj, kao i u podizanju spomenika dugogodišnjem šefu njemačke diplomacije Hansu Dietrichu Genscheru (koji je moga sebe u bronci doći gledati u Hrvatskoj, ali tako nešto nije mogao naći nigdje u Njemačkoj). O povezanosti određenih službi dviju država novinar može samo nagađati.
Njemačka, međutim, koliko god velika i gospodarski jaka bila, nije i značajna vojna sila, a nije ni pokazivala ambiciju da se na bilo koji način vojno umiješa u ono što se događalo na tlu nekadašnje jugoslavenske federacije, imajući sasvim sigurno u vidu i činjenicu da je, mada neka druga i drugačija, u Drugom svjetskom ratu na tim prostorima bila okupatorska sila. No, baš u to vrijeme Hrvatska je, osim oružja, trebala i vojnog mentora. Pronašla ga je u Sjedinjenim Američkim Državama koje su otkrile svoj interes za balkanska zbivanja i bile spremne umiješati se u njih, po mogućnosti pomažući druge, a po potrebi i izravno. Nije se teško sjetiti vremena u kojem se Tuđman hvalio kako je Hrvatska “strateški partner Sjedinjenih Država”. Bilo je to, naravno, tipično pretjerivanje svojstveno onim danima. Govori o tome i podatak, samo naoko nevažan. Jugoslavija je na vojnom planu surađivala (o da, itekako je surađivala, uključujući i slanje oficira JNA na američke vojne akademije!) s oružanim snagama Sjedinjenih Država. Maloj Hrvatskoj, kao i svim postsocijalističkim, tzv. tranzicijskim državama “dodijeljena” je kao partner u vojnoj suradnji tek Nacionalna garda (neka vrsta pričuvne vojske) jedne od američkih saveznih država (Minessote).
To onako usput, da se i na samo prividno banalnom primjeru vidi tko je kome bio partner, o strateškom da se uopće ne govori. Osim toga, valja imati na umu i političku dimenziju vremena o kojemu govorimo. Zbog Tuđmanove politike prema manjinama (u prvome redu: Srbima), zbog njegovoga odnosa ne samo prema ljudskim pravima, nego prema demokraciji uopće (nepriznavanje izbornih rezultata za gradonačelnika Zagreba), Hrvatska je tonula sve dublje u međunarodnu izolaciju. Mada je članstvo u Evropskoj zajednici (kako se tada zvala Unija) bilo jedan od proklamiranih ciljeva, o bilo kakvom pomaku na tome planu nije moglo biti ni govora. Čak je i bivša britanska premijerka Margaret Thacher, konzervativka srcem i dušom, odbila (tada) doći u Zagreb, kako bi primila počasni doktorat, a i Njemačka se primjetno ohladila. Tuđman se očajnički trudio, ne bi li dobio poziv (ma čiji) da posjeti Izrael, ali nakon njegove poznate izjave kako je sretan što mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka i nakon prozirne prijevare s izbacivanjem ulomaka koji su opasno “mirisali” na antisemitizam samo iz engleskog prijevoda njegove knjige “Bespuća povijesne zbiljnosti”, ali ne i iz hrvatskoga teksta, ni to nije dolazilo u obzir. Ostajao je, dakle, samo pragmatično-realistični Washington, pa se u Zagrebu igralo isključivo na kartu Amerike. Sve do Tuđmanove smrti, točnije sve do parlamentarnih i predsjedničkih izbora godine 2000.
Propuštena šansa u UN-u
Te godine dolaskom na vlast koalicije na čelu sa socijaldemokratima i izborom Stjepana Mesića za predsjednika, stanje se iz temelja mijenja. Odnosno, svijet se otvara prema Hrvatskoj, a nova vlast, osobito šef države, čini sve i da Hrvatsku otvori prema svijetu. Mijenja se opća politička klima u zemlji, demokraciju se počinje shvaćati daleko ozbiljnije nego do tada, a ambicija ulaska u ujedinjenu Evropu i Atlantski pakt prelazi iz sfere željenoga u sferu mogućega.
U skladu s time hrvatska diplomacija počinje uočavati kako osim Washingtona postoje i drugi važni centri u svijetu, pa se (ponovo) fokusira na Njemačku, dijelom Francusku i Britaniju i “otkriva” Bruxelles, svojevrsni glavni grad integracije u koju Hrvatska želi ući. Što se Vlade tiče, Washington, dijelom Berlin i svakako Bruxelles (p)ostaju glavni saveznici. No, i dalje ne pokazuje se ni politička volja, ni spremnost i sposobnost da se u kontaktima s tim saveznicima prezentira nešto, što bi imalo hrvatski biljeg. Umjesto što se do tada slušalo praktično isključivo Washington, sada se osim SAD počinje slušati i Evropsku uniju i Njemačku, kao jedan od njezinih čvrstih potpornih stupova, ako ne i najutjecajniju članicu.
Od toga savezničkog poslušništva, ili poslušničkog savezništva sve više odudara predsjednik Republike koji, usprkos naporima premijera Račana da ga onemogući u bilo kakvoj samostalnoj aktivnosti, postavlja nove akcente upravo na polju vanjske politike, uporno podsjećajući na Ustav koji ga – uz vladu – definira kao sukreatora te politike. Mesić gotovo trenutno otopljava odnose s Bosnom i Hercegovinom, potpisuje s predsjednikom tadašnje Savezne Republike Jugoslavije zajedničku izjavu o načelima daljeg normaliziranja odnosa na liniji Zagreb – Beograd, odlučno se suprotstavlja slanju hrvatskih vojnika u američku vojnu avanturu (okupaciju zapravo) u Irak, odbija da Hrvatska izuzme američke građane od nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda i neumorno radi na uspostavljanju veza, prije svega gospodarskih, sa zemljama Trećeg svijeta, ne oklijevajući ni da se pozove na Pokret nesvrstanih, ni na jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Mesić je taj koji odlazi u Izrael (jer njega tamo pozivaju), izgovara u Knessetu povijesnu ispriku zbog ustaških zločina prema Židovima i, također praktično u trenu, dovodi odnose između Jeruzalema i Zagreba iz stanja duboke zamrznutosti u stanje ne samo normalnih, nego i prijateljskih. I, uza sve to, predsjednik, daleko više i otvorenije od premijera (najprije Račana, potom HDZ-ovog Sanadera) artikulira načela kojih se Hrvatska mora držati, želi li ući u evro-atlantske integracije i promiče taj ulazak kao prioritetni cilj na međunarodnoj sceni.
U tome razdoblju Hrvatska ima – objektivno gledano – vrlo širok krug prijatelja i saveznika u svijetu. Najbolje će se to vidjeti prilikom izbora Hrvatske za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN. Uz Vladu i diplomaciju koje nisu vjerovale da se išta može postići u konkurenciji sa Češkom Republikom koju su otvoreno podupirale Sjedinjene Države, a slijedom toga i najveći broj članica EU, lavovski dio posla na pripremanju terena za izbore u Općoj skupštini preuzeo je Ured predsjednika i predsjednik osobno. Rezultat je bio taj da se nakon prvoga kruga glasanja favorizirana Češka povukla i da je Hrvatska zauzela svoje mjesto u Vijeću sigurnosti.
Doduše, to je već bilo previše onima koji su do tada više ili manje uspješno kontrolirali aktivnosti Hrvatske na međunarodnom planu. Izmjenom ambasadora u UN poništen je učinak neočekivanog uspjeha i Hrvatska se kroz godinu dana (s izuzetkom tematske sjednice o globalnom terorizmu kojom je predsjedao predsjednik) ponašala tako da je svojim istupanjima i opredjeljivanjima uglavnom razočaravala one koji su za nju glasali. Umjesto da vodi računa o svojim dugoročnim interesima i o potrebi zadržavanja širokog kruga partnera i saveznika, pa i onih koji nisu u EU, Hrvatska je počela sve više slušati i izvršavati, pogotovo od trenutka kada je otvorila pregovore o članstvu u Uniji. Od toga je, naime, trenutka Vladi bilo važno samo jedno: ući, bez obzira na cijenu. Verbalno se prihvaćalo sve, pristajalo se na sve i – mada su neke zemlje što su nedavno prošle isti proces – nudile svoja iskustva i upozoravale da ne ponavljamo njihove pogreške, savezništvo – postojeće i buduće – bilo je i shvaćeno, ali i realizirano kroz poslušnost.
Sitna iznimka
Nakon 2010. stanje se izmijenilo samo utoliko što više nije bilo ni predsjednika koji bi makar pokušavao u ono što se naziva hrvatskom vanjskom politikom unijeti i – Hrvatsku. A otkako je taj “predsjednik od jednoga mandata” ustupio mjesto na čelu države kandidatkinji HDZ-a, bivšoj veleposlanici u SAD i bivšoj pomoćnici glavnoga tajnika Atlantskoga pakta, dileme više nema: Hrvatska osluškuje, čeka što će joj se reći i vlastitu neinventivnost, kao i nedostatak bilo kakve volje da pokuša unutar integracija kojima je postala članicom naći one koji bi imali razumijevanja za njezina stanovišta, prikriva apsolutno u svemu formulom: mi smo u članstvu Evropske unije (ili: NATO) i nas obvezuju doneseni zaključci. Da bismo i mi svojim stavovima mogli pridonijeti kod formuliranja tih zaključaka, to kao da nikome ne pada na pamet. A i jednostavnije je ovako.
Postoji samo jedna, spomena i hvale vrijedna iznimka: suprotno željama Evropske unije, vlada socijal-demokrate Zorana Milanovića uspjela je očuvati glavni segment hrvatske brodogradnje. Inače, u svemu se pomno prate signali koji dolaze iz Washingtona (do toga da Hrvatska postaje nositelj prilično nebuloznog plana o “uspravnici” Baltik – Jadran – Crno more i priključuje se svim antiruskim akcijama što ih Zapad poduzima u sklopu ponovo probuđenoga hladnoga rata, pa se u tome kontekstu postavlja i protiv Njemačke), a potom – mada manje – i Bruxellesa. Ovo “manje” nije pokazatelj nikakve hrvatske samostalnosti, nego odraz činjenice da Evropa ne uspijeva govoriti jednim jezikom i zauzeti jedinstvena stanovišta o bilo kojem ključnom pitanju, uključujući aktualnu izbjegličku krizu.
Zaključno: priča o Hrvatskoj i njezinim savezništvima priča je o propuštenim šansama i o jednoj zemlji koja je zaboravila kako je dužnost njezine vanjske politike, pa i kroz traženje savezništava, da promiče vlastite interese i bori se za načela kojima se ona vodi, a ne priklanja onima što ih joj drugi nameću. Priča je to o neovisnoj zemlji koja nikako da shvati kako neovisnost podrazumijeva i svoju vanjsku politiku, onu i onakvu što će polaziti od vlastitih nacionalnih interesa. Za sada sve govori u prilog zaključku da Hrvatska svoj interes vidi u interesu velikih, onih u Washingtonu i onih u Bruxellesu. A nije moralo tako biti, niti mora tako ostati.